Bijela masa

Bijela masa
(Substantia alba)
Bijela masa ; (Substantia alba)
	Mikrografija prikazuje finu paučinastu strukturu bijele mase (lijevo, ljubičasto osjenčeno) i sive mase sa karakterističnim ćelijskim tijelima neurona (desno, tamno-ljubičasto osjenčeno)
	Ljudski mozak, bočni izgled prikazuje sivu masu (tamniji vanjski dijelovi) i ijelu masu (istaknuti unutrašnji bijeli dijelovi)
Detalji
Sistem	Nervni sistem
Identifikatori
Dorlands; /Elsevier	White matter
TA	A14.1.00.009; A14.1.02.024; A14.1.02.201; A14.1.04.101; A14.1.05.102; A14.1.05.302; A14.1.06.201
FMA	83929
	Anatomska terminologija

Bijela masa ili bijela tvar je komponenta centralnog nervnog sistema, u mozgu i površno kičmene moždine. Sastoji se uglavnom od glijinih ćelija i mijelina aksona koji prenose signale iz jedne regije u mozgu u drugu i između mozga i nižih moždanih centara.^[1]^[2]^[3]^[4]

Svježe tkivo bijele tvari (golim okom) izgleda ružičasto-bijelo, jer se mijelin sastoji uglavnom od lipidnog tkiva sa krvnim sudovima (kapilarima). Njegova bijela boja u pripremljenom uzoraku je zbog uobičajenog čuvanja u formaldehidu. Dugo se smatralo da je pasivno tkivo, ali je ona aktivno utiče na učenje i druge funkcije. Dok je siva masa prvenstveno povezana sa obradom informacija i spoznajom, bijela modulira distribuciju akcijskih potencijala, djeluje kao relej i koordinator komunikacije između različitih regija mozga.

Struktura

Bijela materija se sastoji od svežnjeva mijeliniziranih stva nervnih ćelija sa projekcijom (ili aksona), koji povezuju različite dijelove sive mase, odgovarajućih područja (lokacije tijela nervnih ćelija) u mozgu i nose nervne impulse e između neurona. Mijelin djeluje kao izolator i povećava brzinu prijenosa svih nervnih signala.

Ukupni broj dubinsku vlakana unutar hemisfera mozga je 2% od ukupnog broja kortiko-kortikalnih vlakana (preko kortikalnih područja) i otprilike isti broj kao i onih koji komuniciraju između dvije hemisfer, najveće strukture bijelog tkiva mozga, u corpus callosum. Druga glavna komponenta mozga je siva masa (zapravo ružičasta, zbog krvnih kapilara), koja se sastoji od neurona. Crna supstanca (substantia nigra) je treća obojena komponenta u mozgu, a koja se pojavljuje tamnija zbog veće količine melanina u dopaminergijskim neuronima okolnih područja. Pritom treba imati na umu da se bijela masa ponekad može pojaviti i tamnija od sive mase pod optičkim mikroskopom zbog načuna bojenja preparata. Moždana i kičmenomoždinska bijela tvar ne sadrže dendrite, koji se mogu naći samo u sivoj masi.^[5]

Funkcija

Bijela supstanca je tkivo kroz koje provodi informacije između različitih područja sive mase u okviru centralnog nervnog sistema. Bijela je zbog masne supstance (mijelina) koja okružuje nervna vlakna (aksone). Mijelin se nalazi u gotovo svim dugim nervnih vlaknima, a djeluje kao električna izolacija. To je važno jer omogućava da poruke brzo prolaze od jednog do drugog mjesta. Postoje tri različite vrste trakta, ili snopova aksona, koji povezuju jedan i drugi dio mozga i kičmene moždine, unutar bijele tvari:

Projekcioni traktovi se šire vertikalno između viših i nižih centara mozga i kičmene moždine i prenose informacije između mozga i ostatka tijela. U moždano-kičmenom traktu, naprimjer, prenose motorne signale iz mozga do moždanog stabla i kičmene moždine. Ostali projekcijski traktovi prenose signale prema gore u moždanu koru.
Gornji trakt moždanog stabla čini široki, gusti sloj zvai unutrašnja kapsula, između talamusa i baznog jezgra, odakle zrakasto divergiraju, niz specifična područja korteksa.
Komisurni traktovi prelaze iz jedne hemisfere mozga u drugi preko mostova zvanih komisura. Velika većina komisuralne trakta prolaze kroz velike corpus callosum. Nekoliko trakt prođe kroz mnogo manji prednji i stražnji komisure. Komisurski trakt omogućava međusobnu komunikaciju lijeve i desne strane mozga
Asocijacijski traktovi povezuju različite regija unutar iste hemisfere mozga. Duga asocijacijska vlakna međusobno povezuju različite režnjeve hemisfere, dok kratka asocijacijska vlakna povezuju različite vijuge unutar jednog režnja. Među njihovim ulogama asocijacijskog trakta je povezivanje percepcijskih i memorijskih moždanih centara.^[6]^[7]

Mozak općenito (a posebno mozak djeteta) može prilagoditi oštećenja bijele tvari pronalaženjem alternativnih pravaca za zaobilaženje područja oštećene bijele materije, a samim tim imože održavati i dobre veze između različitih područja sive mase.

Za razliku od sive materije, koja dostiže vrhunac u razvoju u dvadesetim godinama individualnog života, bijla tvar nastavlja da se razvija, a dostiže vrhunac u srednjim godinama U 2009., istraživanja koja su izveli Jan Scholz i kolege koristila su difuzno snimanje tenzora (DTI) da pokažu promjene u volumenu bijele tvari, kao rezultat učenja novih motornih zadataka (npr. žongliranja). Studija je važna kao prvi rad na povezivanju motornog učenje s promjenama bijele tvari. Ranije, mnogi istraživači su smatrali da se ovaj tip učenja isključivo posreduje preko dendrita, koji nisu prisutni u bijeloj masi. Autori ukazuju da električnu aktivnost u aksona može regulirati mijelinizaciju aksona. Ili, bruto promjene u gustoći promjera ili pakiranju akson mogu dovesti do promjene. A novija DTI studija Sampaio-Baptiste i kolege sugerira promjene u bijeloj tvari sa motornim učenjem, uz povećanje mijelinizacije.

Klinički značaj

Multipla skleroza (MS) je jedna od najčešćih bolesti koje utiču na bijelu tvar. U oštećenjima MS, mijelinski štit oko aksona je nakon upale uništen Poremećaji usljen prekomjerne upotrebe alkohola su povezani sa smanjenjem volumena bijele tvari. Studije na životinjama ukazuju da alkohol može dovesti do gubitka bijele tvari od oštećenja oligodendrocita, u ćelijama glije koje su odgovorne za održavanje mijelina.

Promjene u bijeloj tvari, poznate kao amiloidni plakovi, povezani su s Alzheimerovom i drugim neurodegenerativnim bolesti. Povrede bijele mase ("aksonsko šišanje") mogu biti reverzibilne, dok je regeneracija sive mase manje vjerovatna. Ostale promjene, koje se često javljaju s godinama, uključuju razvoj leukoaraioze, što je razrjeđivanje bijele tvari, koje može biti uzrokovano različitim uvjetima, uključujući gubitak mijelina i aksona, tr loma krvno-moždane barijere.

Također pogledajte

Reference

^ Butler A. B., Hodos W. (2005): Comparative vertebrate neuroanatomy: evolution and adaptation. Wiley-Blackwell, ISBN 978-0-471-21005-4.
^ http://books.google.com/?id=3nO6ggvV1PUC&dq=%22Comparative+vertebrate+neuroanatomy:+evolution+and+adaptation%22.
^ Hall J. E., Guyton A. C. (2006): Textbook of medical physiology, 11th edition. Elsevier Saunders, St. Louis, Mo, ISBN 0-7216-0240-1.
^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.
^ Hadžiselimović R., Maslić E. (1999): Osnovi etologije – Biologija ponašanja životinja i ljudi. Sarajevo Publishing, Sarajevo, ISBN 9958-21-091-6.
^ Warrell D. A., Cox T. M., Firth J. D. (2010): The Oxford Textbook of Medicine Arhivirano 21. 3. 2012. na Wayback Machine (5th ed.). Oxford University Press
^ Greenstein B., Greenstein A. (2002): Color atlas of neuroscience – Neuroanatomy and neurophysiology. Thieme, Stuttgart – New York, ISBN 9783131081711.

Vanjski linkovi

Commons logo

Commons ima datoteke na temu: Bijela masa

White Matter Atlas Arhivirano 26. 7. 2020. na Wayback Machine
https://books.google.com/books?id=t8UfI3BH78wC&pg=PA456, 2009, Webster's New World Medical Dictionary

[1] Butler A. B., Hodos W. (2005): Comparative vertebrate neuroanatomy: evolution and adaptation. Wiley-Blackwell, ISBN 978-0-471-21005-4.

[2] ttps://books.google.com/?id=3nO6ggvV1PUC&dq=%22Comparative+vertebrate+neuroanatomy:+evolution+and+adaptation%22.

[3] Hall J. E., Guyton A. C. (2006): Textbook of medical physiology, 11th edition. Elsevier Saunders, St. Louis, Mo, ISBN 0-7216-0240-1.

[4] Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.

[5] Hadžiselimović R., Maslić E. (1999): Osnovi etologije – Biologija ponašanja životinja i ljudi. Sarajevo Publishing, Sarajevo, ISBN 9958-21-091-6.

[6] Warrell D. A., Cox T. M., Firth J. D. (2010): The Oxford Textbook of Medicine Arhivirano 21. 3. 2012. na Wayback Machine (5th ed.). Oxford University Press

[7] Greenstein B., Greenstein A. (2002): Color atlas of neuroscience – Neuroanatomy and neurophysiology. Thieme, Stuttgart – New York, ISBN 9783131081711.

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]