Fehim Spaho
Fehim Spaho (Sarajevo, 13. februar 1877 – Sarajevo, 14. februar 1942) bio je reisul-ulema od 1938. do smrti 1942. i jedan od najistaknutijih bošnjačkih kulturnih radnika svog vremena.
Fehim Spaho | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | 13. februar 1877. |
| Smrt | 14. februar 1942 (65 godina) Sarajevo, Kraljevina Jugoslavija |
| Nacionalnost | Bošnjak |
| Titula | reisul-ulema |
| Vrijeme držanja titule | 1938–1942. |
| Prethodnik | Ibrahim Maglajlić |
| Nasljednik | Salih Safvet Bašić |
Biografija
urediRođen je u Sarajevu 13. februara 1877. kao prvi sin oca Hasana Spahe, kadije u Jajcu, Sofiji, Kairu i Damasku, muderisa Gazi Husrev-begovog hanikaha, a kasnije nastavnika i upravitelja Šerijatske sudačke škole u Sarajevu, i majke Fatime.[1] Imao je tri sestre (Behija, Aiša i Habiba) i dva brata (Mehmeda i Mustafu). Nakon završene osnovne škole upisao se u gimnaziju, koju napušta i prelazi u Šerijatsku sudačku školu. U državnu službu stupa 7. oktobra 1895. postavši vilajetski arhivar u upravnom odjeljenju Zemaljske vlade. U decembru 1896. imenovan je u Šerijatski sud u Sarajevu, a u septembru 1897. položio je kadijski ispit i imenovan je za službenog tumača za turski jezik. Od 1901. do 1908. službovao je kao kadija u Sarajevu i bio dodijeljen na rad Zemaljskoj vladi. 1908. postao je vladin perovođa, 1911. vladin podtajnik, 1915. tajnik, a od februara 1919. do oktobra 1920. načelnik Ministarstva vjera u Beogradu. Na vlastiti zahtjev vraćen je u Sarajevo gdje je bio viši vladin savjetnik za vjere i predsjednik Odsjeka za vjere.[2]
Iz političkih razloga penzionisan je 1923, zatim ponovno aktiviran, pa ponovo penzionisan iz sličnih razloga. Polovinom marta 1936. postavljen je za naiba Islamske vjerske zajednice u Sarajevu, a krajem aprila imenovan predsjednikom Vrhovnog šerijatskog suda. Za člana Vakufskog sabora, užeg savjeta reisul-uleme i Izbornog tijela za izbor reisul-uleme imenovan je 1937, a 20. aprila 1938. među tri kandidata za reisul-ulemu, uz Ahmeda Bureka i Muhameda Tufu. Kraljevskim ukazom od 26. aprila 1938. imenovan je za reisul-ulemu. Dužnost reisul-uleme prihvatio je 6. maja od prvog naiba Saliha Bašića. Svečano ustoličenje i predaja menšure obavljeni su 9. juna 1938. u Carevoj džamiji u Sarajevu.[2]
Po nastanku Nezavisne Države Hrvatske, nastavio je obavljati funkciju reisul-uleme. Zajedno s nadbiskupom Ivanom Evanđelistom Šarićem[a] podržavao je Pavelića i stvaranje NDH.[b][3] Zajedno s njim je prisustvovao 30. aprila 1941. zakletvi ustaške vojske u Sarajevu.[4]
Odbio je prijedlog ustaškog poglavnika Ante Pavelića da se pravoslavna crkva u Zagrebu pretvori u džamiju i pokušaje da se promjeni Ustav IZ. Zalagao se za oslobođenje i živote ohridsko-bitoljskog i banjalučkog episkopa Platona Jovanovića i gradiškog protejereja Dušana Subotića, koji su ubijeni poslije njegove smrti, kao i 15 sarajevskih mladića optuženih da su SKOJ-evci. Po prijetnji ustaškog stožernika da će biti strijeljani potpisnici Sarajevske rezolucije, kojom se osuđuju zločini nad Srbima i Jevrejima, napisao je svoje ime na vrh spiska.[1] Umro je 13. februara 1942, a dženaza, koju je predovodio član Ulema medžlisa Ali Aganović, je obavljena 15. februara pred Begovom džamijom. U znak počasti, prenesen je od svog stana na Musali do Begove džamije, a ukopan je u blizini Gazi Husrev-bega.[2]
Radovi
urediOd rane mladosti bavio se književnim i prevodilačkim radom. Pisao je u brojnim časopisima: "Beharu" (od 1900. do 1910), "Pravdi" (od 1919. do 1928), "Novom beharu" (od 1927. do 1938), "Nadi" i dr.
Studija Panislamske ideje izašla je u 22 broja "Behara" 1906. i 1907. U kalendaru "Narodne uzdanice" objavio je 1933. članak Pedeset godina vakufske uprave u Bosni i Hercegovini, a naredne godine članak Šerijatska sudačka škola. Rad Naša vjersko-prosvjetna autonomija objavio je 1937, a članak Tumačenje šerijatsko-pravnih pitanja kod nas 1939. U "Beharu" i "Novom beharu" objavio je i studije Nešto o takvimu, K rješenju našeg kalendarskog pitanja i Još o pitanju kalendara.[2] Među teološke i sociološke članke i studije spadaju Post i Lejle i kadar objavljeni u "Beharu" i Mješoviti brakovi u "Glasniku IZ" 1938. Jedno vrijeme obavljao je funkciju urednika "Glasnika IZ". U "Novom beharu" je povodom 400. godišnjice Begove džamije objavio članak Gazi Husrev-begova biblioteka u kojem je prikazao najvažnije rukopise i prve turske štampane knjige koje posjeduje biblioteka. Katalogizirao je turske, arapske i perzijske rukopise koji su se nalazili u Balkanskom institutu u Sarajevu.[2] Sarađivao je i sa "Napretkom" i "Hrvatskim kolom", te je u njima 1932. objavio članke Evlija Čelebija kod Zrinskog i Hrvati u Evlija Čelebijinu putopisu.[5]
Prevodio je sa tri jezika: turskog, arapskog i perzijskog. U "Beharu" je sa arapskog preveo Hiljadu i jednu noć, a sa turskog Mualim Nadžijev članak Nauka i bogatstvo, Namik Kemalovu pripovijetku Rad i nastojanje, Husein Džahidovu pripovijetku Sila, te dramu Varalica Hamza, koja je turski prijevod i lokalizacija Molièrovog djela Les fourberies de Scapin. U "Pravdi" je preveo romane: Safija Vesafa Kadrija, Grmuša Reşata Nurija Güntekina (prijevod štampan 1962. u izdanju Matice hrvatske), Kad sunce zalazi Ercümenta Ekrema Talua, Zaboravljena ljubav i Saliha Hanuma (prijevod štampan u Sarajevu 1923. i Zagrebu 1953. u izdanjima Islamske dioničke štampe i Seljačke knjige) Halita Ziye Usakligila, te Zaostale bilješke umrle žene Güzide Sabri. U "Novom beharu" objavljeni su prijevodi romana Bolja na srcu i Handana Halide Edip Adivar i djelimično Güntekinovog S usana na srce, te pripovijetke Na oporavak, Tetka Hava, Trešnje, Jedna nedužna prevara, Babur Šahova Sedžada od Güntekina, Čigra od Talua i Pouzdanje u se Vâlâ Nureddina.
Preveo je i brojne turske dokumente od kojih su najznačajniji: dijelovi Putopisa Evlije Čelebije, Turski rudarski zakoni, Staroslovenski crkveni stihovi u arapskom pismu, Naši narodni nazivi mjeseci u turskim kalendarima iz sedamnaestog vijeka, Prve kavane su otvorene u našim krajevima, Jedan turski dokument o Krbavskoj bitci 1493, Pobuna u tuzlanskom srezu polovinom XVIII vijeka, Još jedan neobjavljen dokumenat iz pokreta Husejn kapetana Gradaščevića, Arapski, turski i perzijski rukopisi Hrvatskih zemaljskih muzeja u Sarajevu i Ustanak srbske raje, njihovo gušenje i izbavljanje grada Biograda Saliha Sidkija Mahmudkadića.
Napomene
uredi- ^ "...Molimo se Bogu, da Vas još dugo uzdrži i poživi na sreću i procvat Vjere i Domovine. On Svemogući neka svojim Blagoslovom blagoslovi Vaše dijelo, našu toliko žuđenu Slobodnu Nezavisnu Hrvatsku Državu!" (Sarajevski novi list, broj 4, 15. maja 1941.(Sarajevo u revoluciji 2 1977, str. 140)
- ^ "...Jest pohodio sam i Zagreb. Ja sam još prije bio odlučio da osobno pohodim Zagreb i pozdravim Poglavnika i Nezavisnu Državu Hrvatsku, kao i da mu izrazim potunu odanost bosansko-hercegovačkih muslimana Hrvata" (Sarajevski novi list, broj 12, 25. maja 1941, pod naslovom "Preuzvišeni gospodin Reis-ul-ulemea Fehim ef. Spaho poručuje muslimanima da ljubav Poglavnika i Maršala Kvaternika prema muslimanima čuvaju kao svoj najdragocijeniji kapital."(Sarajevo u revoluciji 2 1977, str. 140)
Literatura
uredi- Fehim Nametak (1972). Prevodilački rad Fehima Spahe (Anali Gazi Husrev-begove biblioteke). Sarajevo: Gazi Husrev-begova biblioteka.
- Grupa autora (1977). Sarajevo u revoluciji 2. Sarajevo: Istorijski arhiv Sarajevo.
Reference
uredi- ^ a b "Sjećanja na reisu-l-uleme - FEHIM-EF. SPAHO". Preporod. 11. 12. 2017.
- ^ a b c d e "Biografije dosadašnjih reisu-l-ulema". Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini. 15. 12. 2015.
- ^ Sarajevo u revoluciji 2 1977, str. 140.
- ^ Sarajevo u revoluciji 2 1977, str. 29.
- ^ "Promocija knjige "Evlija Čelebija o Bošnjacima"". Preporod. 4. 1. 2016.