Nikola Kuzanski
Nikola Kuzanski (latinizirano Nicolaus Cusanus, njemački Nikolaus von Kues), njemački filozof, teolog i znanstvenik (Kues, latinski Cusa, 1401 – 11. VIII. 1464). Odgojen u redovničkoj zajednici Braća zajedničkoga života, potom je u Heidelbergu i Padovi studirao pravo, prirodne znanosti i matematiku.
Na koncilu u Baselu 1431. obranio papu u jednome sporu, a 1448. postao je kardinalom. Obavljao diplomatske dužnosti kao papin izaslanik, podupirući crkvene reforme, pridonosio ujedinjenju kršćanskih crkava. Suprotstavivši se Aristotelovu autoritetu, priklonio se Platonu i neoplatoničarima. Na prijelazu iz srednjovjekovnog skolastičkog mišljenja u racionalnu i dijalektičku filozofiju, Nikola Kuzanski utemeljio je prve idejne premise koje će poslije baštiniti racionalistički filozofski sustavi (Descartesov i Spinozin). Vremensku i prostornu beskonačnost univerzuma pretpostavlja postulatom Božje beskonačnosti i savršenosti. Bog je jedinstvo svih suprotnosti, coincidentia oppositorum, apsolutni maksimum kao i minimum, jer je i u onom najmanjem. Univerzum, makrokozmos, kao nešto savršeno, očituje se u svemu, poglavito u čovjeku. U beskonačnome dano je i konačno, ono »sve« u »svemu« je (omnia ubique), u općem sadržano je i ono posebno, čovjek se istražujući pojedinačno uzdiže do spoznaje beskonačnoga. Taj filozofski stav upućuje na identičnost individuuma i božanskoga bića. Spoznaja Jednoga moguća je samo svojevrsnom intuicijom, tj. učenim neznanjem (docta ignorantia).
Po Nikoli Kuzanskom postoje četiri vrste spoznaje: osjetilna spoznaja, analitički razum, sintetička intelektualna spoznaja i intuitivni izvor spoznaje (mističko-panteistička spoznaja, odnosno visio intellectualis). Nikola Kuzanski odbacio je skolastičke spoznaje o Zemlji kao središtu svijeta. Kozmos nema središta, bezgraničan je, a ove su spoznaje pridonijele snažnijemu razvoju renesansne znanosti.
Glavna djela: O učenom neznanju (De docta ignorantia, 1440), O nagađanju (De coniecturis, 1441–43), O skrivenom Bogu (De Deo abscondito, 1446), O berilu (De beryllo, 1457), O jednakom (De aequalitate, 1459), O ne-drugom (De non aliud, 1460/61), O igri kugle (De ludo globi, 1463).[1]
Također pogledajte
urediReference
uredi- ^ Kragić, Bruno (glavni urednik). "Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje". Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 24. 1. 2023.
