Panični poremećaj

Panični poremećaj je poremećaj u ponašanju koji se karakteriše periodičnim i iznenadnim paničnim napadima. Da bi se moglo govoriti o paničnom poremećaju potrebno je prisustvo najmanje jednog paničnog napada u jednom mjesecu, a napadi moraju biti prisutni više mjeseci uzastopno. Neki istraživači su mišljenja da jedan panični napad ne predstavlja prisustvo oboljenja, nego je tek pojava dva panična napada dovoljno za postavljanje dijagnoze. Panični poremećaj se karakteriše stalnim nemirom oko pojave novog napada, zatim nemira zbog mogućih posljedica uslijed napada ili promjenama koje dovode do uobičajenog ponašanja (izbjegavanje radnih ili školskih obaveza). Uz to, panični napadi ne smiju se javljati zbog zloupotrebe psihoaktivnih supstanci, lijekova ili zbog neke poznate organske bolesti (hipertiroidizam, vestibularna disfunkcija). Također, ovi napadi se ne mogu objasniti drugim mentalnim poremećajima (kao što je socijalna fobija za napade koji se javljaju samo u socijalnim situacijama).

Simptomatika

Panični napad je poseban period intenzivnog straha ili uznemirenosti, a vrhunac se dostiže u toku 10-ak minuta, sa pojavom drhtanja, ubrzanog lupanja srca, boli u prsima, znojenja, osjećaja gušenja ili nedostatka zraka, uznemirenosti, vtoglavice, ošamućenosti ili nesvjestice, zatim mučnine, derealizacije (osjećaja da se okolina promijenila) ili depersonalizacije (osjećaja da se osoba promijenila, ili odvojena od same sebe), straha od gubitka kontrole ili osjećaja da će poludjeti, straha od smrti, parestezija (osjećaja umrtvljenosti ili bockanja), navale osjećaja hladnoće i toplote.

Za panični poremećaj potrebno je prisustvo najmanje četiri od gore nabrojanih simptoma. U klasičnim slučajevima tokom napada bolesnici glavom bez obzira jure u najbližu zdravstvenu ustanovu tražeći hitnu intervenciju.

Bolest se u većini slučajeva javlja kod mlađih osoba. Tok bolesti je nepredvidiv, simptomi se vremenom pojačavaju ili slabe, a najbitnije je da osoba što prije potraži ljekarsku pomoć.

Terapija je mnogostruka i najčešće se prilagođava svakom pojedincu. Ona uključuje primjenu tricikličnih antidepresiva (npr. imipramin), inhibitore monoaminooksidanse (MAOI, npr. phenelzin), benzodiazepine jakog dejstva (npr. alprazolam) i SSRI (npr. fluvoxamin). Ovi tretmani jako su slični, iako postoji podatak da su SSRI najdjelotvorniji. Ova farmakološka terapija se može kombinovati sa psihoterapijom, npr. sa kognitivno-bihejvioralnom.