Zatim ugleda se iz daleka jedan maleni oblak, koji, kako da bi iz nike dubljine gori ushodio, od mukle tutnjave tiran, sada se u toran stvori, sada u različite kule i svake vrste pećine okrene, dok najposli u jednu crnu planinu obrati se i prikrije nebo.
Najdivnije su ipak bile oči, krupne sjajne oči jasnosmeđe boje, malo ne kao jantar žute, u zjenicama neopredijeljeno tamne, u kojima je čas zažario zeleni krijes smaragda, čas se zalila crna dubljina ponora; — prave tigarske oči!
Zamišljam koji je to neuralgični božansko-svemirski drhtaj, gnijezdeći se u Popudbini Vječnosti, s nebeskih kaskada Sna, tihostrujajući preko nedokučivog i neprodubivog oceana vremena, iz dubljina sirijskih pustolina otrgnuo jedno svemisleće pješčano zrnce Kozmosa i bacio ga u prenježne i preprozračne Heladine skute da bi otamo iznjedrio, ispolirao pa pod ovo žarko nebo usjajio ovog briljanta salonitanskog i kršćanskog, ovog biskupa Mučenika.