Četvrti lateranski koncil
Četvrti lateranski koncil bio je dvanaesti ekumenski koncil Katoličke crkve održan 1215. za pontifikata pape Inocenta III..[1]
| Četvrti lateranski koncil | |
|---|---|
 | |
| Grad | Rim |
| Mjesto | Bazilika sv. Ivana Lateranskog |
Historija
urediInocent III. je svojom bulom Vineam domini Sabaoth od 19. aprila 1213., pozvao sudionike budućeg koncila, tako da su oni imali dovoljno vremena da se pripreme za početak u Lateranskoj palači u novembru 1215.[2]
Zbog tog se na koncilu okupio velik broj sudionika, među njima čak 71 patrijarha i metropolita, 412 biskupa i 900 opata i priora uz nekoliko monarha.[2]
Na koncilu su također sudjelovali i predstavnici važnijih vladara: Henrika, latinskog cara Istoka, Fridrika II., cara Svetog Rimskog Carstva, te kraljeva Francuske, Engleske, Aragona, Jeruzalema i Cipra, i predstavnici lombardskih gradova. Na saboru je bio i predstavnik Hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II.
Pozadina
urediČetvrti lateranski koncil smatra se jednim od najznačajnijih dometa srednjovjekovnog papinstva. Njegove političke i crkvene odluke trajale su do Tridentskog sabora, a moderna historiografija ga smatra najvažnijom papinskom skupštinom kasnog srednjeg vijeka.[3] Četvrti lateranski sabor je stoga bio najbrojniji i najreprezentativniji od svih srednjovjekovnih koncila do tog trenutka.[2]
Pozivanjem biskupa na ekumenski koncil, papa Inocent III. dao je naglasak na potrebu pokretanja reformi unutar Crkve i da se mora pokrenuti novi križarski rat za Svetu Zemlju.[4]
Agenda se bazirala na buli Vineam domini Sabaoth i obuhvaćala je reformu Crkve, iskorjenje hereze, uspostavljanje mira i slobode i poziv na novi križarski rat.[1] Među historičarima postoji konsenzus da je agendu lično napisao sam Inocent III.[2]
U sekularnim pitanjima koncil je potvrdio krunidbu Fridrika II. kao cara Svetog Rimskog Carstva.[2]
Došlo je do žestokog sukoba između simpatizera Simona de Montforta među francuskim biskupima i onih grofa Toulousea. Raymond VI., njegov sin (kasnije Raymond VII.) i Raimond-Roger de Foix prisustvovali su koncilu kako bi raspravljali o prijetećoj zapljeni svojih teritorija. Biskup Folquet de Marselha i Guy de Montfort (brat Simona de Montforta) zalagao se u korist zapljene. Sve zemlje Raymonda VI. bile su zaplijenjene osim Provanse koja je zadržana u zalog kako bi bila vraćena njegovom sinu Raymondu VII.[5] Posezanje Pierrea-Bermonda de Sauvea za Toulouseom odbačena je a sam grad Toulouse dan je kao nagrada Montfortu;[5]. Lordstvo Melgueil odvojeno je od Toulousea i dano je na upravljanje biskupima iz Maguelonnea.
Kanoni
urediNa Četvrtom lateranskom koncilu donešeni su ovi kanoni:[2]
Vjera i hereza
uredi- kanon 1: Vjera Caput Firmiter[6]— izlaganje katoličke vjere i sakramenata, te kratka napomena o transupstancijaciji.[7]
- kanon 2: Osuda doktrine Joakima iz Fiorea i Amalrika od Bene.
- kanon 3: postupak i kazne protiv heretika i njihovih zaštitnika. Pojedinci za koje se sumnja za herezu i koji izostanu dati čvrste dokaze o svojoj nevinosti bivaju ekskomunicirani. Ako se pojedinac nalazi u stanju ekskomunikacije duže od dvanaest mjeseci mora biti osuđen kao heretik. Prinčevi moraju biti upozoreni na zakletvu da će izručiti sve osobe koje crkva označuje kao heretike.
- kanon 4: Poziv Grcima na ponovo ujedinjenje pod Rimokatoličkom crkvom.[7]
Red i disciplina
uredi- kanon 5: Objava papskog primaštva priznatog kroz cijelu antiku. Nakon pape, primaštvo je pripisano patrijarsima po slijedećem redoslijedu: Konstantinopolis, Aleksandrija, Antiohija, Jeruzalem.
- kanon 6: Provincijski koncili trebaju se održati jednom godišnje s ciljem reforme morala, posebno morala klera, svrha toga bila je implementiranje prihvaćenih kanona.
- kanon 7: Odrediti odgovornost biskupâ za reformu svojih podložnika.
- kanon 8: Postupak kod optužbi protiv svećenika. Do Francuske revolucije, ovaj je kanon bio od iznimne važnosti u kaznenom zakonu, ne samo za svećenike nego i za laike.
- kanon 9: Održavanje javnog bogoslužja na mjestima gdje stanovnici pripadaju nacijama koje slijede različite obrede.
Crkvena disciplina
uredi- kanon 10: Obaveza imenovanja svećenika kako bi se pomoglo u obavljanju biskupskih funkcija propovijedanjem i pokorom.
- kanon 11: Pošto je dekret iz 1179. o osnivanju škole u svakoj katedrali bio potpuno zanemaren, ovim s kanonom ponovo stavlja na snagu, donosi se obaveza održavanja predavanja teologije u svakoj katedrali.
- kanon 12: Opati moraju održavati opće kaptole svake tri godine.
- kanon 13: Veći dio vremena Inocent III je trošio u suđenjima žalbi biskupa protiv crkvenih redova. Ovaj kanon zabranjuje osnivanje novih crkvenih redova. Svatko tko želi osnovati novi red mora izabrati među postojećim pravilima. Zbog ovog je kanona sv. Dominik prihvatio pravilo sv. Augustina.[7]
Moral klera
uredi- kanoni 14-17: protive se nemoralu klera, npr. seksualnoj neobuzdanosti, pijanstvu, prisustvovanju farsama i histrionskim predstavama.
- kanon 18: Pripadnici klera nikad ne smiju izreći ili provesti smrtnu kaznu, niti ne smiju djelovati kao suci u ekstremnim slučajevima zločina, kao ni sudjelovati u poslovima vezanim za sudska ispitivanja i istrage.[4]
Crkveni obredi
uredi- kanon 19: Kućanska dobra se ne smiju skladištiti u crkvama osim ako za to ne postoji hitna potreba. Crkve, crkveni brodovi i sl. moraju biti čisti.
- kanon 21, poznati "Omnis utriusque sexus", zapovijeda da svaki kršćanin koji navrši godine diskrecije mora najmanje jednom godišnje svom svećeniku ispovijediti sve svoje grijehe. Ovaj kanon je samo potvrdio ranije zakone i običaje iako ga se često citira kao naredbu kada se mora prvi put izvršiti sakrament ispovijedi. U stvarnosti je ispovijed postojala i prije i dugo se razvijala kroz vrijeme.[8] Međutim, ovo je bio prvi put da je ona dobila oblik crkvenog obreda kakvog ga danas poznajemo.[8]
- kanon 22: kod umirućeg bolesnika, liječnici se moraju obavezati pod prijetnjom izopćenja iz Crkve, da će nagovoriti umirućeg na dolazak svećenika i pomazanje bolesnika, brinući se tako za njegovu dušu.
Imenovanja i izbori
uredi- kanoni 23-30: reguliraju crkvene izbore i dodjelu beneficija.
- kanon 26: crkveni postupak.
Pravni postupak
uredi- kanon 35: optuženici se ne mogu žaliti bez valjanog razloga prije nego je izrečena presuda; ako to učine, morati će snositi troškove suđenja.
- kanon 36: suci mogu opozvati kominatorne i interlokutorne presude i nastaviti sa slučajem.
Odnosi sa svjetovnom vlašću
uredi- kanon 43: svećenici ne smiju primiti zakletvu vjernosti od laika bez zakonskog razloga.
- kanon 44: laički prinčevi ne smiju uzurpirati prava Crkve.
Ekskomunikacija
uredi- kanon 47: ekskomunikacija može biti nametnuta samo nakon upozorenja u prisustvu prikladnog svjedoka i zbog očiglednog i razumnog razloga.
- kanon 49: ekskomunikacija se nikad ne može nametnuti ili skinuti plaćanjem.
Brak
uredi- kanon 50-52: postojali su francuski i kastiljski kraljevi koji su odbacili vlastite supruge i "ponovo vjenčali" s ozbiljnim javnim posljedicama. Brak, zapreke ljubavnoj vezi, izricanje zabrana regulirani su 50-im kanonom.[9]
Desetina
uredi- kanon 53: Koncil osuđuje one koji daju svoje imanje na obrađivanje nekršćanima kako bi izbjegli plaćanje desetine.
- kanon 54: plaćanje desetine ima prednost nad svim ostalim porezima i davanjima.
Crkveni redovi
uredi- kanon 57: daje jasne upute o interpretaciji privilegija slavljenja vjerske službe tokom zabrane, koju uživaju pojedini redovi.
Simonija
uredi- kanon 63: nikakva se davanja ne smiju naplatiti za posvećnje biskupa, blagoslov opata ili imenovanje svećenika.
- kanon 64: svećenici i časne sestre ne trebaju platiti za ulazak u crkveni život.
Pravila odnosa sa Židovima i muslimanima
uredi- kanon 67: Židovi ne mogu naplatiti prekomjerne, lihvarske kamate.
- kanon 68: Židovi i muslimani moraju nositi posebnu odjeću kako bi se razlikovali od kršćana. Kršćani se tako neće vjenčati s njima bez znanja tko su oni, vremenom ih je upravo ta odjeća (kape i šeširi) dovela do tog da su je zbog tog ismijavali i preziralii.[10]
- kanon 69: izjavljuje da su Židovi isključeni iz javne službe i isključeni iz crkvenog prava i dekreta Svetog Rimskog Carstva.[10]
- kanon 70: određuje mjere sprječavanja preobraćenih Židova povratku prijašnjoj vjeri[10]
Određena je i prijetnja ekskomunikacijom svakome tko opskrbljuje Saracene brodovljem, oružjem i drugim vojnim materijalom.
Stvarna primjena ovih pravila razlikovala se u skladu s lokalnim stanjem i običajem.[2]
Izvori
uredi- ↑ 1,0 1,1 „Lateran Council” (engleski). Encyclopaedia Britannica. Pristupljeno 24.3. 2018.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 „Fourth Lateran Council (1215)” (engleski). New Advent. Pristupljeno 24.3. 2018.
- ↑ „Concilium Lateranense IV”. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-07. Pristupljeno 2016-03-06.
- ↑ 4,0 4,1 „Pennington, Kenneth. "The Fourth Lateran Council, its Legislation, and the Development of Legal Procedure", CUA”. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-08. Pristupljeno 2016-03-06.
- ↑ 5,0 5,1 The Albigensian Crusade and heresy, Bernard Hamilton,The New Cambridge Medieval History: Volume 5, C.1198-c.1300, ed. Rosamond McKitterick, David Abulafia, (Cambridge University Press, 1999), 169.
- ↑ Početak Firmiter credimus et simpliciter confitemur, text u Henricius Denzinger i Iohannes Bapt. Umberg, SJ (1937), Enchiridion Symbolorum, Definitionum et Declarationum de Rebus Fidei et Morum, Freiburg im Breisgau: Herder, Canon 1, # 428-430, str. 199-200.
- ↑ 7,0 7,1 7,2 „Jarvis, Matthew OP. "Councils of Faith", Order of Preachers”. Arhivirano iz originala na datum 2014-05-06. Pristupljeno 2016-03-08.
- ↑ 8,0 8,1 Abercrombie, N., Hill, S., & Turner, B. S. (1986). Sovereign individuals of capitalism. London: Allen & Unwin.
- ↑ Fourth Lateran Council, Canon 50
- ↑ 10,0 10,1 10,2 Gottheil, Richard and Vogelstein, Hermann. "Church councils", Jewish Encyclopedia
Vanjske veze
uredi- Fourth Lateran Council (1215) (en)
- Lateran Council (en)