Wikipedija

Euromajdan

Evromajdan ili Euromajdan je ime za masovne demonstracije u Ukrajini koje počinju 21.11.2013. nakon što je tamošnja vlada koja je izabrana nakon parlamentarnih izbora 2012. odbila potpisati sporazum o bližoj integraciji s EU. Demonstracije će kulminirati 22.02.2014. smjenom predsjednika Viktora Janukoviča koja je protivna članku 11 ustava Ukrajine, ruskom vojnom intervencijom i Krimskim referendumom 16.03.2014. koji je protivan članku 73. ustava Ukrajine nakon kojeg je ova autonomna republika priključena Rusiji[1] i potpisivanjem 21.03.2014. sporazuma o integraciji s EU od strane nove revolucionarne ukrajinske vlade.

Uvod

uredi

Tokom 2009. godine EU pokreće projekt Istočnog partnerstva namijenjen Bjelorusiji, Ukrajini, Moldaviji, Armeniji i Azerbejdžana s javno proklamiranim ciljem poticanja demokratskih reformi. Drugi cilj koji nije toliko javno istican bio je ograničavanje utjecaja Rusije na tom području.[2] U ovaj projekt je automatizmom uključena i Gruzija koja je još 2003. godine nakon revolucije Ruža izabrala bližu integraciju s Evropskom unijom. Tokom sljedećih godina Armenija, Azerbejdžan i Bjelorusija su odbile pristupanje tom projektu dok ga je Moldavija nakon revolucije 2009. – 2010. prihvatila tako da još jedino Ukrajina nije bila donijela konačnu odluku. Prvi od potrebnih sporazuma u smjeru bliže integracije Ukrajine i EU biva pokrenut 30.03.2012. u Bruxellesu, ali vlade Evropske unije odbijaju ratificirati sporazum dok Julija Timošenko ne bude puštena iz zatvora. Bez obzira na ne ispunjavanje tog uvjeta pregovori između realno govoreći bankrotirane Ukrajine i EU su nastavljeni tokom 2012. i 2013. godine. Tokom ovih pregovora ukrajinska vlada je pokušala postići što financijski povoljniju ponudu za državu što su evropski dužnosnici i priznali.[2] Na kraju ponuda Evropske unije za potpisivanje sporazuma je iznosila 610 mil. eura + potencijalni kredit od milijarde eura,[2] dok je s druge strane Rusija nudila milijarde u kreditima[2] i istovremeno prijetila ukidanjem povlaštenih ekonomskih odnosa s Ukrajinom ako sporazum bude potpisan što bi rezultiralo gubitkom od 15 milijardi dolara godišnje. U skladu s odbijanje unije da ispuni zahtjev ukrajinskog premijera za kreditom i pomoći u visini od 20 milijardi eura Ukrajina je odbila potpisati sporazum u bližim ekonomskim odnosima kao što je to još u aprilu zahtjevala Federacija poslodavaca Ukrajine.[3]

Tu odluku je vlada donijela potpuno svjesna potencijalnih posljedica po njenu opstojnost pošto su još 2011. godine nakon što je EU donijela odluku o davanju 470 mil. eura u periodu 2012. – 2014. za "promociju demokracije" optužila ju za organiziranje revolucije.[4]

Revolucija

uredi

Gotovo odmah nakon što je u javnost izašla vijest da Ukrajina neće potpisati sporazum o bližim ekonomskim odnosima s Evropskom unijom u Kijevu su na trgu nezavisnosti 21.11.2013. počele demonstracije. Vrhunac prve sedmice demonstracija je bio 24.11.2013. kada se na trgu okupilo između 50 i 200 hiljada demonstranata nakon čega se on naglo smanjio kao što se tog dana bio naglo povećao. Kada je 29.11.2013. i službeno postalo jasno da sporazum nije potpisan u Kijevu je na ulice izašlo 10.000 ljudi. Tokom sljedeće noći ukrajinska specijalna policija je krenula u nasilnu akciju protjerivanja demonstranata s trga što biva osuđeno o cjelokupnog ukrajinskog društva nakon čega se sljedećih dana policija povukla s trga dok su demonstranti organizirani i predvođeni strankama Otadžbina Julije Timošenko, Udar Vitalija Klička i neonacističkom Svobodom počeli graditi šatore i blokirati zgrade ministarstava. Sveukupno po službenim podacima između 24.11. i 13.12. u raznim okršajima policije i demonstranata biti će ozlijeđeno više od 400 ljudi od čega su polovica njih bili policajci.

Tokom sljedećih mjesec dana situacija se neće drastično mijenjati s brojem demonstranata kojih će na vrhuncu biti maksimalno 50.000 i koje će javno podržavati i hrabriti dužnosnici država takozvanog zapadnog svijeta. Povremeno će između demonstranata i policije dolaziti do sukoba, ali oni u ovom periodu još uvek neće eskalirati. Do prve značajnije promene dolazi 16.01.2014. kada ukrajinski parlament donosi zakone protiv demonstranata kojima se kaznom zatvora među ostalim kažnjava blokiranje državnih zgrada, nošenje kaciga i maski tokom demonstracija, kažnjavanje zaposlenika "nevladinih organizacija" koje financiraju strane vlade itd. Te zakone su odmah osudili ministri EU, Njemačke i SAD, a 19.01. će oni dovesti i do novih masivnih demonstracija na kojima će se navodno okupiti 200.000 ljudi. Ostatak januara prolazi u sukobima demonstranata i policije tokom kojih će biti i poginulih kao i odbijanja šefova opozicije da prihvate položaj premijera u novoj vladi.

Odnos Ukrajinaca prema Evromajdanu i prema integraciji s EU ili EE
Podaci Evromajdan EU ili EE Agencija
za protiv za EU za EE ništa
10.12. 49 % 45 % 46 % 36 % R&B Group[5]
24.12. 50 % 42 % 47 % 36 % Демократические инициативы[6]
30.12. 45 % 50 % 43 % 30 % 20 % R&B Group[7]
24.01. 49 % 45 % 38 % 29 % 25 % Социополис[8]
27.01. 44 % 51 % R&B Group[9]
05.02. 47 % 38 % 47 % 38 % Inpress[10]

Smjena predsjednika

uredi

Predsjednik Ukrajine Viktor Janukovič izabran 2010. godine i pobjednik parlamentarnih izbora 2012. je bez obzira na sve ove događaje još uvijek zbog podrške stanovništva istočnih područja države bio bi svim ispitivanjima javnog mijenja ostao najpopularniji političar u državi koji bi u slučaju održavanja predsjedničkih izbora ostvario relativnu pobjedu u prvom krugu dok bi u drugom bio uvjerljivo poražen od Klička. Nakon što je u drugoj polovici januara i prvoj februara došlo do drastičnog zaoštravanja situacije uz pomoć diplomata Evropske unije 21.02.2014. je sklopljen dogovor ukrajinske vlade i šefova opozicije po kojemu se ukida predsjednički sistem i dolazi do prijevremenih predsjedničkih izbora tokom 2014. godine. Nakon potpisivanja tog dogovora ukrajinska policija će se povući s ulica što će iskoristiti demonstranti predvođeni s paravojnim desnim sektorom za preuzimanje kontrole nad gradom nakon čega predsjednik Viktor Januković bježi iz Kijeva. Nakon njegovog bijega ukrajinski parlament pod kontrolom demonstranata glasovanjem 328:0 donosi odluku o smjeni predsjednika. Kada je ubrzo postalo da je nedovoljan broj članova parlamenta glasovao za smjenu tako da je u skladu s ustavom Januković i dalje predsjednik parlament je smijenio suce ustavnog suda zbog navodnog kriminala[11] što biva osuđeno od međunarodnog udruženja sudaca.[12]

Popularnost Ukrajinskih političara tokom Evromajdana:

Datum Anketar             razlika prednost
Janukovič
SR 		Kličko
UDAR 		Timošenko
Otadžbina 		Tjahnibok
Svoboda 		Simonenko
KPU 		Porošenko
Nezavisni
24. jan. – 1. feb. SOCIS Arhivirano 2014-02-07 na Archive.is-u 29,2 22,8 19,1 2,8 4,3 15,9 6,0 6,4
17. – 26. jan. SOCIS Arhivirano 2014-01-31 na Archive.is-u 29,5 21,6 20,8 4,7 5,7 13,0 4,6 7,9
2014
23. – 27. dec. R&B Group Arhivirano 2014-03-05 na Wayback Machine-u 36,0 19,9 11,2 5,7 5,4 11,0 10,7 16,1
7. – 17. dec. RATING 28,2 22,7 23,2 5,5 6,3 8,0 6,1 5,0
26. okt. – 8. nov. IFES Arhivirano 2014-08-09 na Wayback Machine-u 31,0 30,0 17,0 6,0 9,0 – 7,0 1,0

Antimajdan

uredi

Još tokom održavanja protuvladinih, proevropskih evromajdan demonstracija u zapadnoj i centralnoj Ukrajini na području prije svega južne i istočne Ukrajine je počelo održavanje provladinih, proruskih antimajdan demonstracija. Prve antimajdan demonstracije su održane još 25. 11. 2013. godine i one su periodično održavane sve do obaranja predsjednika Janukovića s vlasti u februaru nakon čega te demonstracije u pojedinim oblastima prerastaju u pobunu protiv nove vlade u Kijevu.

Krimska kriza i pripajanje poluostrva Rusiji

uredi

Proruska pobuna na krimu koji se od stvaranja samostalne Ukrajine već nekoliko puta bunio tražeći pripojenje Rusiji završava se s ruskom vojnom intervencijom te referendumom i pripojenjem Krima Rusiji.

Oružana pobuna i rat u Donbasu

uredi
 
Područje Donbasa zahvaćeno oružanom pobunom. Crvenom bojom su označene oblasti koje su još uvijek pod kontrolom proruskih pobunjenika, dok su plavom bojom označene oblasti koje su bile pod njihovom kontrolom dok ih nisu zauzele ukrajinske snage.

Dok su u Harkovu i Odesi snage lojalne novoj vladi uspjele ugušiti antimajdan pobunu, one to nisu uspjele u Donjecku i Lugansku pa su se te ukrajinske pokrajine našle u otvorenoj višemjesečnoj oružanoj pobuni protiv nove centralne vlade tražeći službeni status ruskog jezika i veću autonomiju.[13]. Po ispitivanju javnog mijenja provedenog u aprilu 2014. ove zahtjeve podržava između 39 i 55 % stanovnika južne i istočne Ukrajine [14]. Internacionalna reakcija ne ovu pobunu je bila vrlo različita u odnosu na evromajdan pobuna koja je počela nekoliko mjeseci ranije. Kada su tokom proevropske evromajdane pobune zauzete gradske skupštine [15] američka vlada je zahtjevala da Ukrajina ne koristi policiju i vojsku pošto "ljudski život uvijek mora biti zaštićen,a ukrajinska vlada je odgovorna za živote svojih građana" [16] dok je po pitanju gušenja antimajdan, proruske, separatističke pobune glasnogovornica američke diplomacije Marie Harf je izjavila da je "suzdržanost kijevskih vlasti važna, ali da je isto tako važno i očuvanje reda i zakona.[17]

Predsjednički izbori

uredi

Nakon obaranja Janukovića bili su raspisani novi predsjednički izbori koji su se bez obzira na otvorenu pobunu na područjima Donečke i Luganske oblasti u kojima živi 15 % stanovnika, održali 25. 5. 2014. godine[18]. Za razliku od izbora održanih 2004. i 2010. godine kada su glasači u drugom krugu imali izbor između proevropskog i proruskog kandidata, na ovim izborima kandidati s najvećom šansom za uspjeh su bili proevropski Petro Porošenko[19] [neuspješna provjera] i Julija Timošenko. Proruski kandidat na ovim izborima Mikhajlo Dobkin je u martu bio uhapšen i stavljen u kućni pritvor pod optužbom da je "vodio separatistički pokret". Mjera kućnog pritvora mu je ukinuta početkom aprila na njegov zahtjev, kako bi mogao učestvovati na izborima. [20][21]. Izbori su prošli mirno, ali u demokratskom smislu upitnoj atmosferi.[nedostaje referenca] Pobunjenici u Donečkoj i Luganskoj oblasti nisu dozvolili održavanje izbora pa su zauzimali zgrade lokalnih izbornih komisija, a mnogi članovi biračkih odbora su dobijali prijetnje smrću.[22] Rezultat toga je bio da izbori nisu ni održani u velikom dijelu ove dvije oblasti gdje živi 15 % stanovnika Ukrajine[23], a i tamo gdje su održani izlazost je bila mala. Sistem elektroničkog prebrojavanja glasova je bio nefunkcionalan zbog navodnog kvara servera za prebrojavanje glasova koji je prema ministarstvu unutrašnjih poslova Ukrajine prouzročen hakerskim napadom[24][25]. Porošenko je izabran za predsjednika s nešto manje od 10,000.000 glasova, dok ih je Timošenko osvojila više od 2,000.000. Na ovim predsjedničkim izborima pravo glasa je imalo 36 miliona državljana Ukrajine [26],a glasovalo ih je nešto malo više od 18 miliona [27] dok je oko 25.5 miliona glasača glasovalo u drugom krugu predsedničkih izbora 2010. godine [28]. Procjenjuje se da je do takve razlike u broj glasača došlo jer veliki broj njih koji su 2010. godine podržavali Janukovića nije izašao na glasovanje[29].

Izvori

uredi
  1. ↑ Who Are These 'People,' Anyway?
  2. ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 Putin's Gambit: How the EU Lost Ukraine
  3. ↑ „Economic Logic Pushed Ukraine to Russia”. Arhivirano iz originala na datum 2014-03-13. Pristupljeno 2014-04-05. 
  4. ↑ Ukraine government split over EU 'democracy grants'
  5. ↑ „„ЕВРОМАЙДАН — 2013“ — R&B Group”. Arhivirano iz originala na datum 2014-02-21. Pristupljeno 2014-04-05. 
  6. ↑ „Опитування / 2013 / 2013--й: політичні підсумки і прогнози (загальнонаціональне й експертне опитування) — Фонд „Демократичні ініціативи“”. Arhivirano iz originala na datum 2014-02-18. Pristupljeno 2014-04-05. 
  7. ↑ „Oценка социально-политической ситуации в Украине. Декабрь 2013 г — R&B Group”. Arhivirano iz originala na datum 2014-06-11. Pristupljeno 2014-04-05. 
  8. ↑ „Оценка жителями Украины социально-политической ситуации в стране по состоянию на январь 2014 года”. Arhivirano iz originala na datum 2014-04-16. Pristupljeno 2014-04-05. 
  9. ↑ „Кризис в Украине: мнение жителей областных центров. — R&B Group”. Arhivirano iz originala na datum 2014-06-11. Pristupljeno 2014-04-05. 
  10. ↑ Почти половина украинцев не поддерживает «майдан». Результаты опроса. Политика. Информационно-аналитический портал Inpress.ua
  11. ↑ Rada dismisses Constitutional Court judges appointed from its quota
  12. ↑ Ukraine: dismissal and criminal prosecution of judges undermine independence of the judiciary
  13. ↑ „Ukraine says Russia stoking unrest as gunmen seize more buildings”. Arhivirano iz originala na datum 2014-04-15. Pristupljeno 2014-07-13. 
  14. ↑ The views and opinions of South-Eastern regions residents of Ukraine: April 2014
  15. ↑ Kiev anti-government protesters remain in control in parts of city
  16. ↑ Kerry’s Statement on Ukraine
  17. ↑ „Marie Harf, Deputy Spokesperson Daily Press Briefing”. Washington, DC. 5.5. 2014. 
  18. ↑ Threats Aim to Derail Ukraine's Presidential Vote
  19. ↑ Profile: Ukraine's President Petro Poroshenko
  20. ↑ Справу проти Добкіна закрили
  21. ↑ predsjednički kandidati Mikhail Dobkin[mrtav link]
  22. ↑ Threats Aim to Derail Ukraine's Presidential Vote
  23. ↑ Threats Aim to Derail Ukraine's Presidential Vote
  24. ↑ „Ukrainian security forces repell attack by hackers on CEC server”. Arhivirano iz originala na datum 2014-05-26. Pristupljeno 2014-06-08. 
  25. ↑ Rigged Presidential Elections in Ukraine? Cyber Attack on the Central Election Commission
  26. ↑ Ballots or barricades for Ukraine voters?
  27. ↑ Izborni rezultati
  28. ↑ Is Ukraine ready to vote?
  29. ↑ Ukraine’s 2014 presidential election result is unlikely to be repeated
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Euromajdan&oldid=41582923