Karl II Štajerski
Karl II (Beč, 27. novembar 1540. - Graz, 10. jun 1590.), bio je austrijski nadvojvoda koji je od 1564. do 1590. vladao Unutrašnjom Austrijom.[1]
| Karl II Štajerski | |
|---|---|
| |
| Portret Karla II | |
| Nadvojvoda Unutrašnje Austrije | |
| Vladavina | 1564. - 1590. |
| Prethodnik | Ferdinand I. |
| Nasljednik | Ferdinand II |
| Supruga | Maria Anna od Bavarske |
| Djeca | Ferdinand, Anna, Maria Christina, Katharina Renata, Elisabeth, Ferdinand II, Karl, Gregoria Maximiliane, Eleonore, Maximilian Ernst, Margarete, Leopold V., Konstanze, Maria Magdalena, Karl Joseph |
| Dinastija | Habsburg |
| Otac | Ferdinand I. |
| Majka | Anna od Češke i Ugarske (Jagelonac) |
| Rođenje | 3. jun 1540. Beč |
| Smrt | 10. jun 1590. Graz |
Biografija
urediKarl II je rođen kao najmlađi od tri preživjela sina habsburgškog nadvojvode i cara Svetog rimskog carstva Ferdinanda I. i njegove žene Anne od Češke i Ugarske, koja je svojom udajom habsburgovcima u miraz donijela krune Češke i Ugarske.[1]
Kad je Karlu bio četrnaest godina - 1554., njegov otac odlučio je svoje nasljedstvo podijeliti svojim sinovima, pa ih i dobro pripremio za njihove buduće uloge dgovarajućom edukacijom.[1]
Karl je dobio Unutrašnju Austriju, koja se tad sastojala od Štajerske, Koruške, Kranjske, Goriške grofije, Furlanije, centralne Istre i jadranskih luka Trst i Rijeka.[1]
Karl II preuzeo je vladavinu nakon smrti svog oca 1564. Svoj dvor u Grazu, organizirao je po vojničkom modelu i po uzoru na njega reorganizirao lokalnu administraciju kao strogo centraliziranu, jer se suočio s istim problemima (iako u manjoj mjeri) kao i njegov stariji brat Maksimilijan II cara i kralj Češke i Ugarske.[1]
S jedne strane to je bilo brzo širenje Osmanlija predstavljalo je egzistencijalnu prijetnju Austrijskom vojvodstvu, naročito Unutrašnjoj Austriji čiji su južni dijelovi duž granice sa Hrvatskom i Ugarskom bili direktno ugroženi iznenadnim upadima osmanskih snaga.[1] Karla je njegov stariji brat zadužio za obranu jugoistočnih teritorija carstva, pa je Graz je postao organizacijski centar vojske[1] i Vojne krajine. Kako bi se spriječio osmanske upade duboko u pozadinu, Karl je dao podići čitav niz graničnih utvrda od kojih je ključna bila Carlstadt (današnji Karlovac) nazvana po po njemu.[1]
Sve te obrambene mjere bile su izuzetno skupe, pa je Karlu potrebna financijska pomoć od svih staleža, zapravo od predstavnika plemstva, klera i privilegiranih gradova koji su ubirali porez od većinskog četvrtog staleža.[1]
Oni su mu 1578. odobrili da sprovede zakon - Brucker Libell, kojom su se Štajerska i Koruška i Kranjska obavezale prikupiti 550.431 talira, za usporedbu carska riznica dala je samo 140.000 talira.[2]
Druga velika nevolja s kojim se morao nositi bila je reformacija, koja je predstavljala politički i vjerski problem. Dobar dio stanovništva po austrijskim zemljama naginjao je prema protestantizmu, koji je bio za vlast pravna - siva zona. Katolici su bili skloniji podržati centraliziru monarhiju, a protestanti skloniji decentralizmu i tražili da se odluke donose uz suglasnost svih staleža.[1]
Da bi smirio uzavrele strasti, Karl je bio prisiljen na ustupke, pa je 1572. u Grazu izdao dekret Grazer Religionspazifikationen kojim je plemstvu garantirao slobodu vjeroispovjesti, to je kasnije prošireno i na slobodne građane. Problem se pojavio u interpretaciji tog dekreta, dali je on znači samo puku slobodu savjesti, ili i slobodu da se organizira vlastite parohije sa školama?, što je svaka strana tumačila na svoj način, sve to uzrokovalo je daljnje pogoršanje odnosa između dviju strana.[1]
Karl je u tom procesu doživio transformaciju, isprva se činio tolerantan i pragmatičan, iako su ga protestanti od samog početka optuživali da previše ide na ruku svojim španjolskim prijateljima i ljudima iz kurije. Uz sve to Karl je bio pod velikim utjecajem svoje pobožne katoličke supruge, pa se kasnije sve više zbližavao s ciljevima katoličke protureformacije, koja je bivala sve snažnija.[1]
Karl je shvatio da će mu za obnovu utjecaja Katoličke crkve biti potreban bolji svećenički kadar, i bolja organizacija crkve. Zbog tog je 1580. u Grazu otvorio papinsku nuncijaturu, kao centar za koordinaciju evropskih katoličkih snaga. On je također pozvao jezuite u Graz, i osnovao Univerzitet - 1585. kao centar buduće katoličke svećeničke elite.[1]
Karl je tako pripremio teren za narednu agresivniju fazu protureformacije po Unutrašnjoj Austriji koju je proveo njegov sin Ferdinand II.[1]
Nadvojvoda je umro u Grazu 10. jula 1590., pokopan je u grobnici koju si je dao podići u benediktinskoj opatiji Seckau.[1]
Izvori
uredi- ↑ 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 1,14 „Charles II as ruler of Inner Austria” (engleski). The World of Habsburgs. Pristupljeno 06. 03. 2016.
- ↑ Bauer, .Ernest (1991). „Obrambeni bedem Europe”. u: Branimir Donat. Sjaj i tragika hrvatskog oružja. Zagreb: Nakladni Zavod Matice Hrvatske. str. 34. ISBN 86-401-0234.
Vanjske veze
uredi
| Prethodnik: | Nadvojvoda Unutrašnje Austrije | Nasljednik: |
| Ferdinand I. | Ferdinand II |