Milan Gorkić

Milan Gorkić (pravo ime Josef Čižinský) (Bosanski Brod, 19. februara 1904. – Moskva, 1. novembra 1937.), jugoslovenski revolucionar i komunista, Generalni sekretar ilegalne Komunističke partije Jugoslavije, Titov prethodnik, streljan tokom Staljinove čistke.

Milan Gorkić
Milan Gorkić
Datum rođenja	19. februar 1904.
Mesto rođenja	Bosanski Brod Austrougarska
Datum smrti	1. novembar 1937. (33 god.)
Mesto smrti	Moskva, Ruska SFSR Sovjetski Savez
Supruga	Betty Glan
Član KPJ od	1919.

Čižinski je bio stari član SKOJ i KPJ od osnivanja. Član vodstva KPJ od 1932, a generalni sekretar od 1936. U vreme velike čistke Gorkić je čvrsto stojao na staljinističkoj liniji, glorifikovao moskovske procese i Staljinovo streljanje "špijuna-izdajnika" bez pardona. Godine 1937. je pozvan u Moskvu gde je uhapšen, osuđen kao gestapovski špijun te strijeljan.

1956. godine je rehabilitovan u Sovjetskom Savezu, kao nevina žrtva Staljinovih čistki.

Rana biografija

Josip Čižinsky je rođen 1904. godine u Bosanskom Brodu, u porodici češkog radnika doseljenoga krajem 19. stoljeća u Bosnu kao stručnjaka. Njegov otac Vaclav Čižinsky rođen u prikarpatskoj Ukrajini (područje koje je nakon Prvog svjetskog rata pripalo Čehoslovačkoj), a kao činovnik je radio u Sarajevu.

Josip je završio nižu pučku školu u Bosanskom Brodu 1910–1914, te višu pučku školu (5. do 8. razred) u Slavonskom Brodu 1914–1918. U rujnu 1918. upisuje se u Trgovačku akademiju u Sarajevu.

Josip Čižinski se osjećao Bosancem i bio je vrlo osjetljiv ukoliko bi mu to netko osporavao.

Partijski rad

U svibnju 1919. postaje član "Organizacije intelektualnih radnika" na Trgovačkoj akademiji, a 4. prosinca iste godine, sa nepunih 16 godina, izabran je za člana Mjesnog komiteta SKOJ-a za Sarajevo. Krajem prosinca 1919. postaje član SRPJ(k). Obe organizacije krajem 1920. bivaju zabranjene donošenjem Obznane.

»Gorkić je bio inteligentan i sposoban čovjek, ali mu je udario u glavu vatrometan uspon najprije u KOI, a ubrzo u našoj Partiji. Brzo je shvatio kako se pravi karijera u Kominterni, stekao moćnog pokrovitelja u ličnosti Manuilskog, a imao je ’debele veze’ i sa NKVD. Blagodareći tome, on se u Moskvi kretao u takozvanim ’višim sovjetskim krugovima’, kamo običan smrtnik nije mogao ni proviriti. [...] Vješt, prodoran, s mnogo šarma, on je tamo bio dobro primljen. Čak se i oženio ženom iz tog kruga — Beti Gian, koja je bila direktor čuvenog moskovskog Parka kulture i odmora, živjela u trosobnom stanu, imala automobil za ličnu upotrebu, što je za tadašnje sovjetske uslove bila prava raskoš. Sve je to Gorkiću, mladiću koji je odrastao u sirotinji i rano upoznao emigrantsko potucanje, imponovalo. Postao je samouvjeren preko svake mjere i preobrazio se postepeno iz revolucionara u visokog komunističkog birokratu koji je najzad ’shvatio’ što je to ’štab svjetske revolucije’ i kako se u njemu treba ponašati.«

Mustafa Golubić

Nakon zabrane komunističkih organizacija, Čižinski nastavlja raditi za SKOJ i partiju u ilegali. Isključen je iz Trgovačke škole. Sa 17 godina postaje sekretar Okružnog komiteta SKOJ-a za Bosnu i Hercegovinu, sa 18 godina zamjenik je glavnog urednika sindikalnog lista Radničko jedinstvo. Objavljuje članke pod svojim pravim imenom, kao i pod pseudonimom "Gorkić". To je bio nadimak koji je dobio u Trgovačkoj akademiji, jer je oduševljeno čitao Maksima Gorkog i držao o njemu predavanja. Kada je jednom bio uhićen, policija ga je ispitivala pozna li Gorkića; tvrdio je da se radi o studentu iz Zagreba. Kasnije, boraveći u Moskvi, po tadašnjem običaju (da se od eventualnih progona zaštiti obitelj) živi pod pseudonimom Milan Gorkić, pod kojim je većinom kasnije spominjan.

Godine 1923. tajno napušta zemlju i sudjeluje na Drugoj partijskoj konferenciji KPJ u Beču, gde je riješeno da ga se pošalje u Moskvu na studij. U SSSR-u je odmah zaposlen u Propagandnom odijelu Kominterne jer je znao nekoliko jezika (njemački, francuski i češki).

Ujesen 1927. oženio se s Betti Nikolajevnom Glan, koja je također radila u Komunističkoj internacionali. Imao kćer Jelenu.

1928. godine na Četvrtom kongresu KPJ u Dresdenu izabran je u CK KPJ. Bio je organizacioni sekretar Komunističke omladinske internacionale 1928-1930. Piše brojne brošure i članke u raznim časopisima. Kao istruktor Komunističke internacionale putovao je po raznim europskim zemljama (Engleska, Francuska, Čehoslovačka, Grčka).

1928. godine Kominterna je poslala Gorkića i grupu instruktora u Jugoslaviju, da rade na provođenju "Otvorenog pisma Kominterne KPJ". Međutim, već 6. januara 1929. godine kralj Aleksandar je zaveo vojnu diktaturu, nakon čega je KPJ pozvala na oružani otpor. Vlada generala Živkovića posle ovog poziva je krenula svim sredstvima da uništi KPJ. U to vreme, mnogi od instruktora poslatih iz Moskve su "glavom bez obzira" napustili zemlju, uključujući i glavnog među njima, Gorkića. Ante Ciliga ga je nakon toga optuživao za dezerterstvo i "hladnokrvno žrtvovanje desetine i stotina ljudskih života".

Vođa KPJ

Nikolaj Buharin, Gorkićev mentor

M. Gorkić, glavni čovjek u sadašnjem rukovodstvu, se izvukao od svake odgovornosti za sve što je počinio s Martinovićem zajedno i sada vješto izigrava čovjeka koji ispravlja Martinovićeve sektaške i avanturističke greške. Sve pod firmom borbe protiv frakcionaštva i grupaštva, Gorkić okuplja svoju grupu u kojoj, na žalost, ima i dobrih ljudi koji ne poznaju Gorkića, tog beskrupuloznog karijeristu koji nema veze ni sa zemljom ni sa našim radničkim pokretom i Partijom, koji je svoju karijeru napravio dodvoravajući se nekim rukovodiocima u Komintemi. Ovi ne mare ljude koji misle svojom glavom, nego traže poslušnike koji će sprovoditi njihove zamisli. A Gorkić je pravi genije da svoje izvještaje sroči tako da njegovi pokrovitelji u Kominterni dobiju utisak da se stvari upravo tako razvijaju kako su oni u svojim kancelarijama zamislili. [...] A gdje su oni koji su stvarali KPJ, koji su cio život proveli u borbi? Rastjerali su ih karijeristi kao Gorkić. Ko toga poštovanog M. Gorkića poznaje u Jugoslaviji? Niko. Znaju ga samo 'aparatčiki' i emigranti. I on vodi danas našu Partiju!.

– Osnivač i bivši politički sekretar KPJ Đuro Cvijić o M. Gorkiću

U lipnju. 1932. Kominterna je raspustila tadašnje vodstvo KPJ i postavila Čižinskog, pod pseudonimom Sommer, za rukovodioca Privremenog rukovodstva. Gorkić je mesto rukovodioca KPJ imenovan uz podršku sovjetskog revolucionara Nikolaja Buharina. Pored njega, Privremeno rukovodstvo su činili Blagoje Parović i Vladimir Ćopić. Oni su se borili za konsolidaciju i organizaciono učvršćenje KPJ nakon teške krize izazvane šestojanuarskom diktaturom kralja Aleksandra i neuspelim oružanim otporom KPJ.

»Gorkić je uspio da bude postavljen (a ne izabran) na najodgovorniji položaj u KPJ u svojoj trideset i trećoj godini, blagodareći podršci moćnog čovjeka u Sekretarijatu Kominterne — Manuilskoga. [...] Gorkić je nesumnjivo bio sposoban čovjek — ideološki i politički izgrađen, prilično obrazovan, vješt peru i vrlo sistematičan i vrijedan. S takvim kvalitetima bio bi vrlo koristan član u svakom partijskom rukovodstvu, ali nije bio dorastao za funkciju koju je dobio. Glavni razlog — Gorkić je bio, i tako se osjećao, na prvom mjestu funkcioner, činovnik Kominterne, a ne rukovodilac revolucionarne partije jedne zemlje. Sav je bio okrenut Kominterni, svjestan da od ’njih gore’ zavisi njegova politička karijera.«

Rodoljub Čolaković

Slijedećih je godina sastav Privremenog biroa više puta mijenjan, ali Gorkić ostaje u njemu. Boravi ponajviše u Beču i u Moskvi. Krajem srpnja 1934. Čižinski upoznaje Broza, koji dolazi u Beč, i u narednom periodu ga snažno podržava i ubacuje u vrh KPJ. Decembra iste godine Čižinski učestvuje na Četvrtoj zemaljskoj konferenciji KPJ u Ljubljani, na kojoj je Tito izabran u Politbiro. Početkom 1935. godine Čižinski je biranim rečima preporučio Tita za rad u Moskvi:

On predstavlja najbolji dio našeg radničkog aktiva. Prema njemu se niko ne smije odnositi kao nekom sitnom činovniku, nego kao partijcu koji će u doglednoj budućnosti biti jedan od stvarnih i, nadamo se, dobrih rukovodilaca naše partije.

– Čižinski o Brozu

U narednom razdoblju nije bilo sukoba o načinu rada između Gorkića i Tita, oni su se odlično slagali i delili iste stavove. 1935. godine na Sedmom kongresu Kominterne Gorkić je istupio s referatom u kojem je karakterizirao položaj KPJ i način rješenja osnovnih pitanja strategije i taktike KPJ. Preko Čižinskog Broz 1936. postaje član CK KPJ u Jugoslaviji.

Nakon Aprilskog plenuma CK KPJ 1936. godine, Izvršni komitet Kominterne je smijenio sve članove Centralnog komiteta KPJ osim Gorkića. U kolovozu 1936. godine Kominterna je postavila Josipa Čižinskog za generalnog sekrata KPJ (prvi put je u KPJ uvedena ta titula), a Josipa Broza za organizacionog sekretara i njegovog zamenika. Odlučeno je da Gorkić ostane u inozemstvu (sjedište CK KPJ bilo je u Beču, a 1. siječnja 1937. prebačeno je u Pariz), dok će Broz otići na partijski rad u Jugoslaviju.

Odbrana Staljinove čistke

U vreme velike čistke Gorkić čvrsto stoji na staljinističkoj liniji i javno denuncira "trockiste" u KPJ. Gorkić i Broz u to vreme objavljuju tekstove u kojima napadaju kao "trockiste" sve one koji kritikuju "kult autoriteta", ili dovode u pitanje odluke partijskih funkcionera. Sam Gorkić glorifikuje moskovske procese i Staljinovo streljanje "špijuna-izdajnika" bez pardona. One koji kritikuju Staljinovu čistku Gorkić osuđuje kao "trockiste".

Špijuna ima svagdje, u svakoj državi. Samo se u kapitalističkim državama špijunske afere zataškavaju, a u SSSR se sa špijunima postupa kao sa ostalim narodnim neprijateljima.

– Milan Gorkić

U članku: »O boljševičkoj nepomirljivost« Čižinsky ocenjuje da su Kamenjev, Zinovjev i Rykov bili »odlučni protivnici protiv proleterske revolucije«, da su na sudu dobrovoljno priznali svoje grijehe te strijeljani, da nije bilo nikakvog mučenja.

Čižinski je 1937. godine boravio u Parizu, gde je bilo sedište CK KPJ, organizirajući prebacivanje dobrovoljaca za građanski rat u Španolskoj. U to vreme Ivan Gržetić, predstavnik KPJ pri Kominterni, ga redovno izveštava iz Moskve o isključenjima i hapšenjima jugoslovenskih komunista, kao i to da je mnoge "prosto pojela magla". Na pitanja koja su u zemlja nicala u vezi s likvidacijama vodećih komunista, Gorkić odgovara tako što svaljuje krivicu na njih:

Neki naivni drugovi postavljaju ovo pitanje: kako je moguće da su se takvi ljudi koji su desetke godina proveli u radničkom pokretu tako nisko srozali. To je neizbježna logika frakcijske borbe partije. Tko se bori protiv partije i njenog vodstva, taj ne može željeti partiji uspjeha. Nasuprot, [...] htio on to ili ne, on se obavezno sreće s klasnim neprijateljem, i ako je zaslijepljen svojim frakcijskim interesima, onda se s njima povezuje i u stvari postaje njegovim oružjem.

– Milan Gorkić

Karlo Štajner je zapisao "da je više funkcionera Komunističke partije postalo žrtvom NKVD-a donekle na osnovu Gorkićevih izvještaja", među njima i osnivači KP Jugoslavije: Filip Filipović, sva tri brata Vujovića, Đuro i Stjepan Cvijić, Kamilo Horvatin, Vladimir Ćopić, Antun Mavrak i mnogi drugi...«

Neki veruju da se postepeno, u atmosferi staljinističkih čistki gdje se svi međusobno sumnjiče, i odnos Broza i Čižinskog kvario. Broz u početku Kominterni daje opreznu ocenu o njemu, uglavnom pozitivnu sa par primedbi:

Ostavio je na mene vrlo dobar dojam, teoretski je vrlo dobro potkovan, vidio sam kako radi i vrlo je radišan čovjek. Što se tiče njegovog osobnog karaktera i odnosa s ljudima, vrlo dobro surađuje s ljudima. On ima samo jedan nedostatak, sve je koncentrirao u svojim rukama. [...] U njegovom osobnom životu ne zamjećujem ništa loše. Živi vrlo skromno, ne trči za ženama. [...] Vrlo dobro radi kao instruktor kadrova, zna odabrati kadrove, to sam vidio po sebi. Kada sam dolazio, on me vrlo ozbiljno ispitivao. Vidio sam da zna izabrati kadrove. Što se tiče konspiracije, i tu je vrlo oprezan. I što sam još primijetio? Vrlo je povjerljiv prema ljudima, a s tim ljudima treba biti vrlo oprezan i potrebno ih je puno provjeravati.

– Josip Broz

Phyllis Auty smatra da je Gorkić bio sasvim nesvestan svog položaja i da nije ni sumnjao da će biti ubijen ako ode u Moskvu. Štaviše, on je u pismima otvoreno izražavao nezadovoljstvo politikom Kominterne i ruskog rukovodstva, negodujući što su članovi poljske, nemačke i austrijske KP bolje tretirani od Jugoslovena.

Hapšenje i streljanje u Moskvi

Očito nije znao da su Staljinovi 'organi' tražili da pod svoju vlast dobiju i one sovjetske i kominternine ljude koji su bili u inozemstvu. Kao što štakore mame u stupicu pomoću slanine, i pred njih su izišli s pozivom ili naredbom, pod bilo kojim izgovorom, da dođu u Moskvu, i brojni dospješe u stupicu. Tako i Gorkić.

– Ruth von Mayenburg, austrijska komunistkinja i obavještajka Crvene armije koja je tada živela u Moskvi

Njegova supruga Beti Nikolajevna Glan je prva uhićena, u junu 1937. U moskovskoj „Pravdi“ izašla je notica da je Beti Glan uhapšena kao „špijun Gestapa i inteližans servisa“. Krajem jula 1937, baš u najvećoj našoj kampanji protiv „trockističkih i buharinskih hijena“, Kominterna poziva u Moskvu Milana Gorkića. Neki drugovi su ga upozoravali da ne ide, ali on je bio uvjeren da će sve biti u redu. Sperber, koji se u to vrijeme razišao sa staljinistima, nastojao ga je odvratiti od nauma, ali Gorkić mu je odgovorio:

Ako ne odem, bit ću proglašen izdajicom, lopovom koji je pobjegao s partijskom kasom, agentom policije iz Volstrita. Bio bi to strašan udarac za našu partiju. U Jugoslaviji bi oživjela frakcijska borba.

Neposredno pred polazak video se u Parizu sa Rodoljubom Čolakovićem, koji je to zabeležio:

Krajem jula Gorkić je hitno pozvao na sastanak Žujovića i mene i saopštio nam da su ga iz Kominterne pozvali da odmah dođe u Moskvu. Rekao nam je da je već rezervisao avionsku kartu za Stokholm i da će putovati sutra. Malo sam se iznenadio tom pozivu, ali nisam u njemu vidio ništa neobično — Kominterna je redovno pozivala rukovodioce pojedinih Partija u Moskvu, jer se nikakvim pismenim izvještajem nije mogla prikazati situacija u nekoj zemlji... Sjećam se dobro sastanka s Gorkićem. Održali smo ga u jednoj kafani u blizini stare crkve Madien. Iako je bilo sparno pariško veče, nismo sjedili napolju, nego smo ušli u kafanu i smjestili se za jedan sto udaljen od ulaza. Gorkić nam je običnim glasom saopštio da će sutra u Moskvu; ni po čemu se nije moglo poznati da je uznemiren; pretpostavljao je da će se zadržati najduže osam dana, koliko da porazgovara u Sekretarijatu i da na licu mjesta riješi neka kadrovska pitanja, što se vrlo sporo obavljalo dopisivanjem. [...] Gorkić je sa sastanka otišao prvi, da se spremi za put sa koga se nikada nije vratio.

– Rodoljub Čolaković

Ne sumnjajući šta ga tamo čeka, a i suviše računajući na svoje velike veze u Kominterni, otputovao je u Moskvu bez odlaganja i na samoj stanici uhapšen, kao agent engleske obavještajne službe — Intelligence Service. Sa hapšenjem Gorkića, uhapšeno je i celo partijsko predstavništvo KPJ u Komintreni. Prvo glavni predstavnik Ivan Gržetić, a zatim i ostali. Neposredno potom, počinje uklanjanje vođstva Komunističke partije Jugoslavije kao „gorkićevaca“:

Zloglasni zatvor Lubjanka u Moskvi, pre 1917.

U partiji je nastala prava panika. Suspendovan je ceo Politbiro, a u partiji postavljeni „komesar“ počeo je odmah, po nalogu iz Moskve hajku na „gorkićevce“, „buhariniste“, „trockiste“ i ostale „narodne neprijatelje“. Povučena je prethodno iz prodaje knjiga Milana Gorkića „Novim putevima“, koja je sadržavala niz „provokatorskih“ ispada. Ustvari, u ovoj knjizi je ukazano na greške u radu u prošlosti i istaknute nove metode za rad u budućnosti. Povučena je i poslednja „Klasna borba“, partijski časopis, jer su članci bili napisani od strane nas nekoliko „gorkićevaca“ i Milana Gorkića. Najzad, povučena je i „Početnica lenjinizma“ od P. Vukovića [Rodoljub Čolaković] kao „plagijat“. Sve su ove knjige spaljene po nalogu Kominterne.

– Živojin Pavlović

Hapšenje Gorkića i čistke u partiji vešto su se krile od partijskog članstva, pa čak i od članova CK koji su se nalazili u Parizu. Kada se saznalo, onda su „novi“ šefovi počeli sa objašnjenjima, koja su ustvari bila teške optužbe protiv Milana Gorkića. Nakon hapšenja Gorkića, Josip Broz se potpuno ograđuje od njega i teško ga optužuje pred organima NKVD-a da je bio pokvaren čovek koji je pravio pijanke sa najbližim saradnicima:

Flajšer je bio vrlo blizak s Gorkićem s kojim je zajedno priređivao pijanke. Flajšer je, također, kao i Gorkić pokvaren čovjek, ima pet žena od kojih tri studiraju u Lenjinskoj školi.

– Josip Broz

O Gorkiću postoje svedočenja da je u zatvoru bio politički aktivan, držao je predavanja o španskom građanskom ratu i dizao moral zatvorenicima. Gorkić je, između ostalog, pred sudom optužen i osuđen kao britanski špijun. 1. novembra 1937. godine je osuđen na smrt i streljan istog dana. Također je optužen za sudjelovanje u antipartijskoj organizaciji u Kominterni, kojom je navodno rukovodio Osip Pjatnicki. Pjatnicki i Gorkić nisu priznali optužnicu.

Posthumno isključenje iz KPJ

Kovali smo danas u zvijezde Petka Miletića i Gorkića da bi ih sutra pljuvali kao izdajnike. Šta je to? Vladavina Apsolutne Apstrakcije nad podanicima, odsustvo kritičkog, ljudskog rasuđivanja koje bi strujalo i »odozdo«.

– Gojko Nikoliš

Kad je saznao šta se desilo sa Čižinskim, Tito piše Kominterni: "On je, po mom uvjerenju, učinio do danas najviše štete mojoj firmi". U jesen 1938. čim je došao u Moskvu, Tito Staljinovim poverenicima u Kominterni piše da je bio već 1937. godine "bio veoma nezadovoljan politikom Gorkića."

Tito ga je, nakon preuzimanja vodstva u KPJ, sredinom marta 1939. godine posthumno isključio iz partije. Tito ga je tada teško oklevetao svrstavajući ga među elemente "koji su našoj partiji i radničkoj klasi nanijeli goleme štete u toku niza godina svojim frakcijama i grupaškim borbama, vezama sa klasnim neprijateljima, varali KI, svojim destruktivnim radom kočili razvitak partije i pa taj način obezglavljivali pokret radničke klase Jugoslavije, i tako pomagali klasnom neprijatelju."

U listopadu 1940. godine, na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ u Dubravi, kada su diskutanti napadali i osuđivali Gorkića, novi generalni sekretar Josip Broz Tito je to prekinuo rečima:

Ne valja sve prebacivati na Gorkića. To je davno bilo. Danas na nas pada odgovornost...

– Josip Broz

Rehabilitacija

Njegova supruga se godine 7. travnja 1956. godine, nakon Dvadesetog kongresa KP SS, uspjela izboriti za odluku o punoj rehabilitaciji. Za razliku od svih ubijenih sekretara CK KPJ, Josip Čizinsky je i politički rehabilitiran, rješenjem Kontrolne partijske komisije CK KPSS, 20. lipnja 1956. godine, kao generalni sekretar CK KPJ.

Tek 1977. godine, više od dvadesetak godina posle poništavanja lažnih optužbi protiv ovog nevinog čoveka u sovjetskim partijskim i sudskim organima, Tito je izjavio da "ni Gorkić nije bio nikakav strani špijun" i kako mu "moramo dati odgovarajuće mesto u historiji našeg revolucionarnog pokreta".

Povezano

• Četvrta zemaljska konferencija KPJ
• KPJ tokom Velike čistke

Literatura

• Dedijer, Vladimir: Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, 1. knjiga, Zagreb: Mladost i Spektar, Rijeka: Liburnija, 1980. (Fototisak izdanja iz 1953.)
• Branko Petranović, Momčilo Zečević: JUGOSLAVIJA 1918-1988 (poglavlje ORGANIZACIONO-IDEOLOŠKO SAZREVANJE KPJ U PREDVEČERJE APRILSKOG RATA)
• Lazitch, Branko; Drachkovitch, Milorad (1986). Biographical Dictionary of the Comintern: Revised Edition. Hoover Press. ISBN 9780817984014. 
• Očak, Ivan: Gorkić. Život, rad i pogibija. Prilog biografiji, Zagreb: Globus, 1988.
• Petar Požar, Jugosloveni žrtve staljinskih čistki, Beograd, 1989.

Vanjske veze

• M. GORKIĆ: „O TROCKIZMU KOD NAS"
• Milan Gorkić (enciklopedija Krležijana)
• Ivan Očak: Josip Čižinskv-Gorkić. Početak revolucionarnog puta, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Vol. 17 No. 1, 1984.
• Ivan Očak, O sudbini obitelji jugoslovenskih emigranata "narodnih neprijatelja" u Sovjetskom Savezu Arhivirano 2014-08-09 na Wayback Machine-u
• Miljenko Jergović: Gorkić

Prethodnik: Filip Filipović

Generalni sekretar CK KPJ (1932/1936 — 1937)

Nasljednik: Josip Broz