Nika
Nika (grč. Νίκη) u grčkoj mitologiji božica je trijumfa i pobjede. Kći je Titana Palanta i personificirane božice Stiks. Njezin je pandan u rimskoj mitologiji Viktorija.
Karakteristike
uredi
Kao božica ratne pobjede, prikazivana je uz Zeusa, Atenu i Aresa, a kao božica pobjede u natjecanju, prikazana je kako ovjenčava pobjednika glazbenog ili atletskog natjecanja. Bila je na Zeusovoj strani u Titanomahiji, zajedno sa svojim ocem Palantom i djedom Okeanom, a također je podržavala Zeusa kad je svrgnuo svoga oca Krona. Kad je Zevs zatim postao najviši bog, primio je Niku na Olimp i uzvisio je na položaj svoje nerazdvojne pratilje. Nika nije pružala pomoć samo Zevsu nego i drugim bogovima, a uz njih i ljidima, donosila im pobedu u borbi oružjem, u umetničkim i sportskim takmičenjima.
I ona je sama mogla vrlo brzo trčati i letjeti, zato je prikazivana s krilima. Prikazivana je kao prekrasna djevojka, a glavu joj je često ukrašavao pobjednički vijenac ili palmino lišće. Spartanci su je prikazivali u lancima tako da ih ne bi nikad, kao personifikacija pobjede, napustila.
Kult
urediNika je obično štovana uz božicu Atenu s kojom je povezivana nakon grčke pobjede nad Perzijancima u Maratonskoj bitki. Katkad je i sama Atena prikazivana s Nikinim atributima. Prema Pauzaniju, kip božice Atene Nike koji prikazuje Niku bez krila (Nika Apteros) bio je takav da božica nikad ne napusti grad Atenu. Poznat je i kip božice koja popravlja sandalu (Nika Slancio).
Nika sa Samotrake
urediRanom helenizmu pripada i figura Nike sa Samotrake koja se čuva u Louvreu. Iako joj nedostaju ruke i glava, figura je zadržala svoj očaravajuć doživljaj. Otkrivena je 1863. godine, a autor nije poznat. Možda je bio učenik Praksitelove ili Lizipove škole, moguće da je to bio Eutihid. U samom je kipu ostvarena snaga izraza, ljepota oblika i čistoća ideje odražavajući vrhunac antičke umjetnosti i utjelovljenje estetike.
Nikin hram
urediHram Atine Nike na atinskoj Akropolji potiče iz 427—424 godine pre n.e. Sagrađen je pod rukovodstvom arhitekte Kalikrata, od pantelskog mermera, u jonskom stilu. Godine 1686. srušili su ga Turci, da bi na tom mestu postavili bastion za topove. U godinama 1835. do 1837. hram je ponovo sagrađen od originalnih kamenih blokova koji (na sreću) nisu bili uklonjeni s toga mesta. Uprkos svojim skromnim dimenzijama hram se ubraja među najatraktivnije građevine klasične Grčke.
Literatura
uredi- Vojtech Zamarovský: Junaci antičkih mitova, Leksikon grčke i rimske mitologije. Školska knjiga — Zagreb 1985.
