Izvorni kod stranice Srednji vijek

{{Ljudska historija}}
[[Datoteka:JuengeresMathildenkreuz.jpg|thumb|upright=1.5|[[Matildin krst|Matildin križ]], koji je napravljen za [[Matilda II od Esena|Matildu od Esena]] (973–1011). Ona je prikazana na koljenima pred Djevicom i djetetom na ploči od [[emajl]]a. Križ, koji je vjerojatno bio napravljen u [[Keln]]u ili [[Essen]]u, prikazuje nekoliko srednjovjekovnih tehnika: [[Livenje|lijevanje]] figurativnih kipova, [[filigran]], emajliranje, poliranje i poliranje dragulja i ponovnu uporabu klasičnih [[Kameja (rezbarenje)|kameja]] i [[Rezbareni dragulj|rezbarenih dragulja]].]]

'''Srednji vijek''' razdoblje je u [[Povijest Europe|povijesti Europe]] koje je trajalo od [[5. stoljeće|5.]] do [[15. stoljeće|15. stoljeća]]. To je razdoblje počelo [[Pad Rimskog Carstva|padom]] [[Zapadno Rimsko carstvo|Zapadnog Rimskog carstva]] i okončalo se [[Renesansa|renesansom]] i razdobljem [[Velika geografska otkrića|velikih geografskih otkrića]]. Srednji je vijek srednje razdoblje u klasičnoj podjeli povijesti zapadnoga svijeta, koja se dijeli na [[Antika|stari]], srednji i [[novi vijek]]. Samo srednjovjekovno razdoblje može se podijeliti na [[Rani srednji vijek|rani]], [[Razvijeni srednji vijek|razvijeni]] i [[pozni srednji vijek]].{{sfn|Power|2006|loc=str. 304}}{{sfn|Mommsen|1942|loc=str. 236–237}}

[[Depopulacija]], [[deurbanizacija]], invazije i seobe naroda, koje su počele tokom [[Kasna antika|kasne antike]], nastavile su se tijekom ranog srednjeg vijeka. [[Barbari|Barbarski]] osvajači, među kojima su dominirali razni [[germanski narodi]], formirali su nova kraljevstva u ostacima Zapadnog rimskog carstva.{{sfn|Heather|2006|loc=str. 111}} U 7. stoljeću [[sjeverna Afrika]] i [[Bliski istok]], koji su nekad pripadali Istočnom rimskom carstvu, potpali su pod vlast [[Kalifat]]a, islamske države.{{sfn|Collins|1999|loc=str. 138–139}} Premda su se u društvu i političkim strukturama dogodile značajne promjene, do potpunog raskida s [[Antika|antikom]] nije došlo. Na Istoku je preživjelo i kao važna sila opstalo [[Bizantsko carstvo]].{{sfn|Cunliffe|2008|loc=str. 391–393}} Bizantska kodifikacija rimskog prava, poznata kao [[Corpus iuris civilis|Justinijanov kodeks]], na Zapadu je ponovno otkrivena u sjevernoj Italiji 1070. godine i otad je vršila velik utjecaj tijekom čitavoga srednjeg vijeka. Na Zapadu većina novih kraljevstava inkorporirala je ono malo preostalih rimskih državnih ustanova. Osnovani su samostani kao dio pokreta usmjerenog k [[Kristijanizacija|pokrštavanju]] [[Poganstvo|poganske Europe]]. [[Franci]] su pod [[Karolinzi|karolinškom dinastijom]] nakratko uspostavili [[Karolinško carstvo|carstvo]], koje se krajem 8. i početkom 9. stoljeća prostiralo na veći dio zapadne Europe. No, to je carstvo kasnije podleglo pritiscima unutarnjih građanskih ratova i vanjskih invazija — [[Vikinzi]] su napadali sa sjevera, [[Mađari]] s istoka, a [[Saraceni]] s juga.

Tijekom razvijenog srednjeg vijeka, koji je počeo nakon 1000. godine, europska se populacija znatno uvećala, jer su tehnološki i poljoprivredni izumi omogućili procvat trgovine, a promjena klime [[Srednjovjekovni topli period|srednjovjekovnog toplog razdoblja]] omogućila je povećanje prinosa usjeva. [[Kmetstvo]], tj. sustav seljaka organiziranih u selo koje [[Plemstvo|vlasteli]] duguje najam i naturalni rad, te [[feudalizam]], tj. politički sustav u kojoj [[vitez]]ovi i niže premstvo duguju vojnu službu svojim gospodarima u zamjenu za pravo zakupa zemljišta i [[plemićka kuća|plemićkih kuća]], predstavljali su dvije temeljne vrste organizacije društva u razvijenom srednjem vijeku. [[Križarski ratovi|Križari]], prvi put spomenuti 1095. godine, označili su prve pokušaje zapadnoeuropskih kršćana da od [[musliman]]a vojnim putem povrate kontrolu nad bliskoistočnom [[Sveta Zemlja|Svetom zemljom]]. Kraljevi su postali poglavari centraliziranih država i utjecali na smanjivanje kriminala i nasilja, ali i na sve veće udaljavanje od jedinstvenog [[Kršćanstvo|kršćanstva]]. Teologija [[Toma Akvinski|Tome Akvinskog]], slike [[Giotto di Bondone|Giotta iz Bondone]], pjesništvo [[Dante Alighieri|Dantea Alighierija]] i [[Geoffrey Chaucer|Geoffreya Chaucera]], putovanja [[Marco Polo|Marka Pola]] i arhitektura [[Gotička arhitektura|gotičkih]] katedrala, poput [[Katedrala u Chartresu|Chartresa]], pripadaju među izvanredna dostignuća razdoblja razvijenog srednjeg vijeka.

Pozni srednji vijek obilježile su teškoće i nesreće, među kojima su bili glad, kuga i ratovi, što je sve utjecalo na značajno smanjenje broja stanovnika zapadne Europe; između 1347. i 1350. [[crna smrt]] odnijela je živote oko jedne trećine Europljana. Crkveni sukobi, [[hereze]] i [[zapadna šizma|šizma]] unutar [[Kršćanska crkva|kršćanske crkve]] odvijali su se usporedo s ratovima između različitih država, građanskim sukobima i pobunama seljaka. Napredak na području kulture i tehnologije transformirao je europsko društvo i označio kraj srednjeg vijeka i početak [[Novi vijek|ranog novog vijeka]].

== Terminologija i periodizacija ==
Srednji je vijek, uz [[Stari vijek|stari]] i [[novi vijek]], jedno od tri glavna razdoblja u [[Povijest Europe|povijesti Europe]].{{sfn|Power|2006|loc=str. 304}}

Srednjovjekovni su autori cijelu povijest dijelili na razdoblja kao što su "[[sedam razdoblja svijeta]]" ili "[[Četiri kraljevstva Danijela|četiri carstva]]" smatrajući pritom da sami žive u vremenu koje prethodi samome kraju svijeta.{{sfn|Mommsen|1942|loc=str. 236‒237}} Svoje vlastito vrijeme nazivali su "modernim".{{sfn|Singman|1999|loc=str. x}} Humanistički pjesnik [[Petrarka]] u četvrtom je desetljeću 14. stoljeća pretkršćansko razdoblje nazvao "starim" vremenima ''(antiqua)'', a kršćansko razdoblje "novim" vremenima ''(nova)''.<ref name=idea>{{cite web |url=http://europeanhistory.boisestate.edu/latemiddleages/renaissance/historyren.shtml |title=History of the Idea of the Renaissance |last=Knox |first=E.L. |date= |publisher=Boise State University |archiveurl=https://web.archive.org/web/20120203005134/http://www.boisestate.edu/courses/latemiddleages/renaissance/historyren.shtml |archivedate=2012-02-03 |dead-url=no |access-date=29 Decembar 2016 |deadurl=yes }}</ref> [[Leonardo Bruni]] prvi je povjesničar koji je, u svojoj ''Povijesti firentinskog naroda'' iz 1442. godine, upotrijebio trodijelnu razdiobu povijesti.{{sfn|Hankins|2001|loc=str. xvii}} Bruni i kasniji povjesničari smatrali su da se Italija oporavila nakon Petrarkina vremena te su Petrarkinim vremenskim odsječcima dodali i treći. Pojam "srednji vijek" prvi se put pojavljuje 1469. u latinskom obliku ''media tempestas'', odnosno "srednje doba".{{sfn|Miglio|2006|loc=str. 112}} Prvobitno je postojalo više inačica ovoga pojma, kao što su nazivi ''medium aevum'' ("srednji vijek"), koji je prvi put zabilježen 1604. godine,{{sfn|Albrow|1997|loc=str. 205}} i ''media saecula'' ("srednja stoljeća"), koji je zabilježen 1625. godine.{{sfn|Murray|2004|loc=str. 4}} Današnji znanstveni termini "medievalan", "medievistika" i "medievalistika" potječu od izraza ''medium aevum''. <ref>''[[Hrvatski jezični portal]]'', [http://hjp.novi-liber.hr/index.php?show=search_by_id&id=e1tiXRI%3D&keyword=medievalan s.v. medievalan].</ref> Trodijelna se periodizacija ustalila kao standard nakon što je njemački povjesničar [[Christoph Cellarius]] (1638–1707) podijelio povijest na tri razdoblja: stari vijek, srednji vijek i novi vijek ili moderno doba.{{sfn|Murray|2004|loc=str. 4}}

Za početak srednjega vijeka obično se uzima [[Pad rimskog carstva|pad zapadnog rimskog carstva]] 476. godine,<ref>Dictionary.com, [http://dictionary.reference.com/browse/Middle%20Ages S.V. Middle Ages].</ref> što je prvi put učinio Bruni.{{sfn|Hankins|2001|loc=str. xvii}} Za kraj srednjega vijeka često se uzima 1500. godina,<ref>V. naslove John Watts, ''Making of Polities Europe 1300–1500'' ili Steven A. Epstein, ''Economic History of Later Medieval Europe 1000–1500'', kao i datumski završetak srednjega vijeka naveden u George Holmes (ed.), ''Oxford History of Medieval Europe''.</ref> no o ovome ne postoji opća suglasnost. Ovisno o kontekstu, za datumski kraj srednjega vijeka ponekad se uzimaju događaji kao što su prvo putovanje [[Kristofor Kolumbo|Kristofora Kolumba]] 1492, [[Pad Carigrada (1453)|pad Carigrada]] u turske ruke 1453. ili [[Reformacija|protestantska reformacija]] 1517. godine.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 291‒293}} Engleski povjesničari [[Bitka na Bosworthskom polju|bitku na Bosworthskom polju]] 1485. često smatraju događajem koji označuje kraj srednjovjekovnog razdoblja.<ref>V. naslov Nigel Saul, ''Companion to Medieval England 1066–1485''.</ref> U španjolskoj historiografiji za kraj srednjega vijeka često se uzimaju smrt kralja [[Fernando II od Aragona|Ferdinanda II. Aragonskog]] 1516, smrt kraljice [[Isabel I od Castille|Izabele I Kastiljske]] 1504. ili [[Granadski rat|osvajanje Granade]] 1492. godine.{{sfn|Kamen|2005|loc=str. 29}} Povjesničari iz [[Romanski jezici|romanskih]] zemalja obično dijele srednji vijek na dva razdoblja: raniji "visoki" i potonji "niski" srednji vijek. Anglofoni povjesničari, pak, slijede svoje njemačke kolege i srednji vijek obično dijele na tri razdoblja: rani, razvijeni i pozni srednji vijek.{{sfn|Power|2006|loc=str. 304}} U 19. stoljeću čitav se srednji vijek često nazivao "[[Mračno doba (Evropa)|mračnim dobom]]",{{sfn|Mommsen|1942|loc=str. 226}}{{#tag:ref|U jednoj knjizi tiskanoj 1883. mračno doba izjednačeno je sa srednjim vijekom, ali počev od [[William Paton Ker|Williama Patona Kera]] 1904. termin "mračno doba" obično je rezerviran za rano srednjovjekovlje. Na taj način, na primjer, mračno doba definira ''[[Encyclopaedia Britannica]]'' u izdanju iz 1911.|group=n}} no s usvajanjem trodijelne razdiobe srednjega vijeka upotreba tog termina počela se među povjesničarima ograničavati samo na period ranoga srednjeg vijeka.{{sfn|Mommsen|1942|loc=str. 236‒237}}

== Pozno rimsko carstvo ==
{{main|Kasna antika|Rimsko carstvo|Pad rimskog carstva}}
[[Datoteka:Venice&nbsp;– The Tetrarchs 04.jpg|right|thumb|270px|Poznorimski kip [[Carigradski tetrarsi|s predstavom četvorice tetrarha]], koji se danas čuva u [[Venecija|Veneciji]].{{sfn|Mommsen|Gardner|De la Croix|1986|loc=str. 242}}]]
[[Rimsko carstvo]] doseglo je svoju najširu teritorijalnu rasprostranjenost tijekom 2. stoljeća nove ere; u iduća dva stoljeća rimska kontrola nad dalekim pograničnim oblastima postupno je slabila.{{sfn|Cunliffe|2008|loc=str. 391‒393}} Gospodarski problemi, među kojima inflacija, te vanjski pritisci na granice carstva zajedno su prouzročili [[Kriza 3. stoljeća|političku nestabilnost]], tijekom koje su se carevi i uzurpatori velikom brzinom smjenjivali na prijestolju.{{sfn|Collins|1999|loc=str. 3‒5}} Vojni izdaci stalno su se povećavali tijekom 3. stoljeća, poglavito zbog [[Rimsko-perzijski ratovi|rata]] sa [[Sasanidska Monarhija|sasanidskom Perzijom]], koji je ponovo pokrenut polovicom 3. stoljeća.{{sfn|Heather|2006|loc=str. 111}} Veličina vojske se udvostručila, a konjica i manje jedinice zamijenile su [[Rimska legija|legiju]] kao glavnu taktičku jedinicu.{{sfn|Brown|1989|loc=str. 24‒25}} Veći troškovi iziskivali su povećanje poreza, što što je, pak, vodilo smanjenju [[kurijali|kurijalne]] klase, odnosno klase zemljoposednika koji su ulazili u lokalna gradska vijeća ([[Kurija|kurije]]), kao i smanjenju broja pripadnika te elite koji su bili spremni podnijeti teret koji je sobom nosilo vršenje službenih dužnosti u njihovom gradu.{{sfn|Heather|2006|loc=str. 111}} Carskoj je birokraciji bilo potrebno sve više službenika da se staraju o potrebama vojske, zbog čega su se civili žalili da u carstvu ima više prikupljača poreza nego poreznih obveznika.{{sfn|Brown|1989|loc=str. 24‒25}}

Car [[Dioklecijan]] (vladao 284‒305) podijelio je 286. godine carstvo na [[Istočno rimsko carstvo|istočni]] i [[Zapadno rimsko carstvo|zapadni dio]], od kojih je svaki imao posebnu upravu; međutim, ni stanovnici ni vladari nisu zapravo svoje carstvo držali podijeljenim, budući da su zakonske i upravne odluke donesene u jednome dijelu smatrane važećima i u drugome dijelu.{{sfn|Collins|1999|loc=str. 9}} Taj sistem, u kojem su u konačnici postojala dva starija cara (augusta) i dva mlađa cezara, poznat je kao [[tetrarhija]].{{sfn|Collins|1999|loc=str. 9}} Godine 300, nakon još jednog građanskog rata, [[Konstantin Veliki]] (vl. 306‒337) učinio je drevni grad [[Bizantijum|Bizant]] carskom prijestolnicom na istoku i nazvao ga [[Konstantinopol]]jem.{{sfn|Collins|1999|loc=str. 24}} Dioklecijan je osnažio carsku birokraciju, reformirao porezni sustav i ojačao vojsku, što je sve kupilo carstvu dodatno vrijeme, ali nije riješilo osnovne probleme s kojima se ono suočavalo, a među kojima su bili i prekomjerni porezi, opadanje prirodnog priraštaja te vanjski pritisci na granicama carstva.{{sfn|Cunliffe|2008|loc=str. 405–406}} Građanski ratovi, koji su gotovo po pravilu izbijali između dvojice suprotstavljenih careva polovinom 4. stoljeća, odvlačili su vojnike od granica carstva i olakšavali upade [[Barbari|barbara]].{{sfn|Collins|1999|loc=str. 31‒33}} Tijekom 4. stoljeća rimsko je društvo poprimilo nov oblik, koji se razlikuje od ranijeg [[Rimska kultura|klasičnog razdoblja]] i u kojem se procjep između bogatih i siromašnih sve više širi, a manji gradovi sve više gube na vitalnosti.{{sfn|Brown|1989|loc=str. 34}} Još jedna važna promjena jest proces [[kristijanizacija|kristijanizacije]], tj. prelaska carstva na [[kršćanstvo]], koji je trajao od 2. do 5. stoljeća.{{sfn|Brown|1989|loc=str. 65‒86}}{{sfn|Brown|1989|loc=str. 82‒94}}

[[Datoteka:Europe map 450.PNG|thumb|upright=1.6|left|Europa oko 450. godine]]

Godine 376. [[Ostrogoti]] su, bježeći od [[Huni|Huna]], dobili dopuštenje od cara [[Valens]]a (vl. 364–378) da se nasele u [[Rimske provincije|rimskoj provinciji]] [[Trakija|Trakiji]] na Balkanskom poluotoku. To naseljavanje nije prošlo bez poteškoća, a kad su rimski dužnosnici dodatno pogoršali situaciju, Ostrogoti su počeli pljačkati i pustošiti rimske oblasti.{{#tag:ref|Zapovjednici rimske vojske u tom su području, kako se čini, uzeli hranu i druge potrepštine namijenjene Gotima i potom ih prodavali Gotima. Do pobune je došlo kad je jedan rimski zapovjednik pokušao zarobiti gotske vođe ali ih nije uspio sve pohvatati.{{sfn|Collins|1999|loc=str. 51}}|group=n}} Valens je, nastojeći ugušiti nemire, poginuo u borbi s Ostrogotima u [[Bitka kod Hadrijanopolja|bici kod Hadrijanopolja]] 9. kolovoza 378. godine.{{sfn|Bauer|2010|loc=str. 47‒49}} Osim prijetnji koje su dolazile od takvih plemenskih saveza sa sevjera, probleme su uzrokovale u unutaršnje podjele, osobito podjele unutar [[Kršćanska crkva|kršćanske crkve]].{{sfn|Bauer|2010|loc=str. 56‒59}} Godine 400. [[Vizigoti]] su upali u Zapadno rimsko carstvo i, premda su nakratko bili odbijeni od Italije, [[Pljačka Rima (410)|poharali su Rim 410. godine]].{{sfn|Bauer|2010|loc=str. 80‒83}} Potom su [[Alani]], [[Vandali]] i [[Svebi]] 406. prešli u [[Galija|Galiju]], proširili se njome tijekom iduće tri godine i 409. preko [[Pirineji|Pirineja]] ušli u [[Hispanija|Hispaniju]].{{sfn|Collins|1999|loc=str. 59‒60}} Počela je [[velika seoba naroda]], u kojoj su se različiti narodi, isprva većinom [[Germanski narodi|germanski]], kretali Europom. [[Franci]], [[Alemani]] i [[Burgundi]] smjestili su se u sjevernoj Galiji, dok su se [[Angli]], [[Sasi]] i [[Jiti]] [[Anglosaksonsko naseljavanje Britanije|naselili u Britaniji]].{{sfn|Cunliffe|2008|loc=str. 417}} Tridesetih godina 5. stoljeća Huni su napali carstvo; njihov vođa, [[Atila]] (vl. 434–453) predvodio je napade na Balkanski poluotok 442. i 447, na Galiju 451. i na Italiju 452. godine.{{sfn|James|2009|loc=str. 67‒68}} Hunska prijetnja nije nestala sve do Atiline smrti 453, kad se njegov hunski plemenski savez raspao.{{sfn|Bauer|2010|loc=str. 117‒118}} Ove plemenske navale u potpunosti su promijenile političku i demografsku prirodu onoga što je ranije činilo Zapadno rimsko carstvo.{{sfn|Cunliffe|2008|loc=str. 417}}

Do kraja 5. stoljeća zapadni dio carstva podijeljen je na manje političke jedinice, kojima su vladala plemena koja su nu te oblasti podrla početkom stoljeća.{{sfn|Wickham|2009|loc=str. 79}} Svrgavanje [[Romul Augustul|Romula Augustula]], posljednjeg rimskog cara na zapadu, 476. godine tradicionalno se smatra slomom Zapadnog rimskog carstva.{{sfn|Wickham|2009|loc=str. 86}}{{#tag:ref|Ponekad se navodi i 480. godina, kad je umro [[Julije Nepot]], prethodnih Romula Augustula; Nepot je i nakon svog svrgavanja nastavio tvrditi da je on zakoniti car na zapadu i pritom je pod svojom kontrolom držao dijelove Dalmacije.{{sfn|Wickham|2009|loc=str. 86}}|group=n}} Istočno rimsko carstvo, koje se nakon pada Zapadanog carstva često naziva [[Bizantsko carstvo|Bizantskim carstvom]], nije bilo sposobno uspostaviti svoju kontrolu nad izgubljenim područjima na zapadu. [[Popis bizantskih careva|Bizantski carevi]] i dalje su pretendirali na zapadne oblasti, no nijedan od novih kraljeva na zapadu nije se usudio uzdignuti se na položaj cara; bizantska kontrola nad većin dijelom zapadnih teritorija nije se mogla održati, a [[Justinijan]]ovo ponovno zauzeće Apeninskog poluotoka i nekih mediteranskih oblasti predstavljalo je jedinu i samo privremenu iznimku.{{sfn|Collins|1999|loc=str. 116‒134}}

== Rani srednji vijek ==
{{main|Rani srednji vijek}}

=== Nove države i društva ===
{{main|Velika seoba naroda|Pad rimskog carstva}}

Politička struktura zapadne Europe drastično se promijenila s padom Rimskog carstva. Premda se kretanja narodâ u ovom razdoblju obično opisuju kao "invazije", tu se nije radilo samo o vojnim ekspedicijama, već o migracijama cijelih naroda i njihovom naseljavanju na teritoriju carstva. Tim je kretanjima na ruku išlo odbijanje pripadnika zapadnorimske elite da pružaju materijalnu potporu vojsci i plaćaju poreze, kojima bi se mogli platiti troškovi vojnog otpora seobi naroda.{{sfn|Brown|1989|loc=str. 122‒124}} Carevi 5. stoljeća često su stajali pod kontrolom snažnih vojnih zapovjednika kakvi su bili [[Stilihon]] (umro 408), [[Aspar]] (umro 471) i [[Gundobad]] (umro 516), koji su djelomično ili u cjelosti bili nerimskog podrijetla. Kad se niz zapadnorimskih careva završio, tog su podrijetla bili i mnogi kraljevi koji su ih zamijenili. Nisu bili retki brakovi između novih kraljeva i članica rimske elite.{{sfn|Wickham|2009|loc=str. 95‒98}} To je dovelo do mešanja elemenata rimske kulture s običajima pridošlih plemena, kao što su narodne skupštine, na kojima su muški članovi plemena uživali veću političku ulogu nego što je to bio slučaj s građanima rimske države.{{sfn|Wickham|2009|loc=str. 100‒101}} Ostaci materijalne kulture koje su za sobom ostavili Rimljani i barbari često su međusobno slični, a plemenski artefakti često su izrađivani po rimskim uzorima.{{sfn|Collins|1999|loc=str. 100}} Na rimskoj kulturnoj tradiciji temelji se i veći dio intelektualne i pisane kulture novih kraljevina.{{sfn|Collins|1999|loc=str. 96‒97}} Jedna važna razlika sastojala se u tome što su novi politički entiteti postupno izgubili porezne prihode. Mnogi od tih entiteta nisu više svoju vojsku izdržavali s pomoću poreznih prihoda nego su joj dodjeljivali zemljišne posjede ili [[Feud|lena]]. To znači da se osjećala manja potreba za velikim poreznim prihodima, pa se rimski porezni sustav raspao.{{sfn|Wickham|2009|loc=str. 102‒103}} Često su izbijali ratovi unutar kraljevstava i između njih. [[Ropstvo u antičkom Rimu|Ropstva]] je nestalo, između ostalog i zato što su presušili izvori robova, a cijelo je društvo postalo više ruralno.{{sfn|Backman|2003|loc=str. 86‒91}}{{#tag:ref|Engleska riječ ''(slave)'' (= rob) potječe od [[Latinski jezik|latinske]] riječi ''Sclavus'', kojom su se označivali [[Slaveni]].{{sfn|Coredon|2007|loc=str. 261}}|group=n}}

[[Datoteka:Theoderic Quarter Siliqua 80000847.jpg|thumb|left|[[Teodorik I|Teodorikov]] novčić]]

Između 5. i 8. stoljeća novi narodi i moćni pojedinci ispunili su prazninu koju je u politici ostavio nestanak centralne rimske uprave.{{sfn|Collins|1999|loc=str. 96‒97}} Ostrogoti su se naselili u [[Italija (Rimsko Carstvo)|Italiji]] krajem 5. stoljeća i pod [[Teodorik I|Teodorikom]] (umro 526) uspostavili [[Ostrogotsko Kraljevstvo|kraljevstvo]], za koje je bila karakteristična međusobna suradnja romanskog i ostrogotskog stanovništva, barem do posljednjih godina Teodorikove vladavine.{{sfn|James|2009|loc=str. 82‒85}} Burgundi su naselili [[Galija (rimska provincija)|Galiju]] i, nakon što su 436. Huni srušili njihovu prvu državu, tijekom četrdesetih godina 5. stoljeća utemeljili su novo kraljevstvo. To se kraljestvo prostiralo na području između današnje [[Ženeva|Ženeve]] i [[Lyon]]a i krajem 5. i početkom 6. stoljeća razvilo se u moćno [[Burgundsko Kraljevstvo|kraljevstvo]].{{sfn|James|2009|loc=str. 77‒78}} U sjevernoj Galiji [[Franci]] i [[Briti]] uspostavili su svoje male državne entitete. Središte [[Franačka|Franačke]] nalazilo se u sjeveroističnoj Galiji, a prvi franački kralj o kome se zna nešto više bio je [[Hilderik I]] (umro 481).{{#tag:ref|U njegovom grobu, otkrivenom 1653. godine, pronađeno je oružje i velika količina zlata.{{sfn|James|2009|loc=str. 79‒80}}|group=n}} Pod Hilderikovim sinom [[Klovis I|Klovisom]] (vl. 509‒511) franačko se kraljevstvo proširilo i prešlo na kršćanstvo. Briti, poreklom iz [[Britanija (rimska provincija)|Britanije]] ― današnje [[Velika Britanija|Velike Britanije]] ― nastanili su se u oblasti današnje [[Bretanja|Bretanje]], koja je i nazvana tako po njima.{{sfn|James|2009|loc=str. 78‒81}} Svoja su kraljevstva utemeljili i [[Vizigotsko Kraljevstvo|Vizigoti u Hispaniji]], Svevi u sjeverozapadnoj Hispaniji te [[Vandalsko Kraljevstvo|Vandali u sjevernoj Africi]].{{sfn|James|2009|loc=str. 77‒78}} U 6. stoljeću [[Langobardi]] su se nastanili u sjevernoj Italiji, gdje su ostrogotsko kraljevstvo zamijenili [[Langobardsko Kraljevstvo|skupinom grofovija]] koje su povremeno birale jednoga zajedničkog kralja. Krajem 6. stoljeća tu je praksu već zamijenila stalna monarhija.{{sfn|Collins|1999|loc=str. 196‒208}}

Seoba naroda dovela je u Europu nove etničke skupine, premda su neke oblasti pretrpjele veći, a neke manji upliv novih naroda. Primjerice, u Galiji su se pridošlice u većoj mjeri naselile u sjeveroistočnom dijelu, a u manjoj mjeri u jugozapadnome. [[Slaveni|Slavenski narodi]] nstanili su se u središnjoj i istočnoj Europi i na Balkanskom poluotoku. Naseljavanje su pratile i promjene u jeziku. Latinski su u zapadnom dijelu nekadašnjeg Rimskog carstva postupno zamijenili jezici koju su izrasli iz latinskoga, ali su se ipak od njega razlikovali i koje se skupno nazivaju [[Romanski jezici|romanskim jezicima]]. Ove lingvističke promjene događale su se tijekom mnogih stoljeća. U [[Bizantsko Carstvo|Bizantskom carstvu]] i dalje se govorio [[Srednjovjekovni grčki jezik|grčki jezik]], no Slaveni su sa sobom u istočnu Europu donijeli i [[Slavenski jezici|slavenske jezike]].{{sfn|Davies|1996|loc=str. 235‒238}}

=== Opstanak Bizanta ===

[[Datoteka:Meister von San Vitale in Ravenna 003.jpg|[[Mozaik]] s prikazom [[Justinijan]]a u pratnji [[Maksimijan od Ravenne|biskupom]] [[Ravena|Ravene]], tjelohraniteljima i dvorjanima.{{sfn|Adams|2001|loc=str. 158‒159}}|thumb|right]]

Dok su se na zapadu Europe stvarala nova kraljevstva, Istočno rimsko carstvo ostalo je netaknuto proživljavajući privredni oporavak koji je trajao sve do prvih desetljeća 7. stoljeća. U istočnom dijelu carstva navale barbara nisu bile toliko brojne, a najviše ih je bilo prema Balkanskom poluotoku. Mir sa [[Sasanidska Monarhija|Perzijom]], starim neprijateljem [[Rimsko Carstvo|Rima]], potrajao je kroz veći dio 5. stoljeća. U istočnom su carstvu sklopljene čvršće veze između države i kršćanske crkve, pa su i rasprave o crkvenim doktrinama stekle važnost u političkom životu kakvu nisu imale u zapadnoj Europi. U pravnoj sferi na istoku je izvršena kodifikacija [[Rimsko pravo|rimskog prava]]; prvo nastojanje u tom pravcu dovršeno je 438. godine u vidu [[Teodozijev kodeks|Teodozijevog zakonika]].{{sfn|Wickham|2009|loc=str. 81–83}} Pod carem Justinijanom (vl. 527–565) izvršena je još jedna kompilacija ― ''[[Corpus iuris civilis]]''.{{sfn|Bauer|2010|loc=str. 200–202}} Justinijan je također dao sagraditi [[Aja Sofija|Svetu Sofiju]] u Carigradu i osvojio je od Vandala sjevernu Afriku te Italiju od Ostrogota,{{sfn|Bauer|2010|loc=str. 206–213}} s pomoću svog vojnog zapovjednika [[Belizar]]a (umro 565).{{sfn|Collins|1999|loc=str. 126, 130}} Do potpunog osvajanja Italije nije došlo, budući da je zbog izbijanja [[Justinijanova kuga|kuge 542.]] Justinijan ostatak svoje vladavine posvetio prije obrambenim mjerama nego daljnim osvajanjima.{{sfn|Bauer|2010|loc=str. 206–213}} U trenutku careve smrti Bizantinci su pod svojom kontrolom držali [[Ravenski egzarhat|većinu Italije]], sjevernu Afriku i malo uporište u južnoj Španjolskoj. Povjesničari su kritizirali Justinijanova osvajanja držeći da su ona protegnula carstvo izvan obranjivih granica i omogućila [[muslimanska osvajanja]], no mnoge od teškoća s kojima su se suočili Justinijanovi nasljednici nisu bile rezultat samo visokih poreza kojima se moralo platiti njegove ratove, nego i prirodom carstva koja je u biti bila civilna, što je otžavalo novačenje vojske.{{sfn|Brown|1998|loc=str. 8–9}}

U istočnom carstvu dodatne je teškoće Justinijanovim nasljednicima stvarao postupni priljev Slavena na Balkanski poluotok. Njihov je dolazak u početku bio sporadičan, no do kraja petog desetljeća 6. stoljeća slavenska su se plemena već nalazila u [[Trakija|Trakiji]] i [[Ilirik]]u, a 551. porazila su i jedan odred carske vojske kod [[Edirne|Hadrijanopolja]]. Tijekom 560-ih godina [[Avari]] su počeli nadirati iz svog sjedišta na sjevernoj obali [[Dunav]]a, da bi do kraja 6. stoljeća postali glavnom silom u središnjoj Europi koja je bez poteškoća mogla prinuditi bizantskog cara da im plaća danak. Avari su sve do 796. godine ostali snaga s kojom se moralo računati.{{sfn|James|2009|loc=str. 95–99}} Do još jednog problema s kojim se Bizant morao suočiti došlo je zbog toga što se car [[Mavrikije|Mauricije]] (vl. 585–602) umiješao u perzijske prilike tako što je intervenirao [[Hozroje II#Dolazak Hozroja II na vlast|u unutarnjoj borbi za perzijsko prijestolje]]. To je dovelo do kratkotrajnog razdoblja mira, no nakon zbacivanja Mauricija s vlasti, Perzijanci su [[Bizantsko-sasanidski rat 602–628|napali Bizantsko carstvo]] i tijekom vladavine cara [[Heraklije|Heraklija]] (vl. 610–641) kontrolirali velike dijelove carstva, uključujući Egipat, Siriju i [[Anadolija|Malu Aziju]], sve dok Heraklije nije pokrenuo uspješni protunapad. Bizant je 628. godine sklopio s Perzijom mirovni ugovor i povratio sve svoje izgubljene oblasti. {{sfn|Collins|1999|loc=str. 140–143}}

=== Zapadnoeuropsko društvo ===

Od starih obitelji koje su pripadale rimskoj eliti na zapadu Europe neke su izumrle, dok su više posvetile crkvenim nego svjetovnim poslovima. Vrijednosti koje se vezivale za [[Rimska književnost|antičku književnost]] i [[Obrazovanje u antičkom Rimu|naobrazbu]] uglavnom je nestalo i, premda je pismenost i dalje bila na cijeni, ona je smatrana prije praktičnom vještinom nego obilježjem pripadnosti eliti. U 4. stoljeću [[Hijeronim]] (umro 420) usnio je san o tome kako ga je bog prekorio zbog toga što više vremena provodi čitajući [[Ciceron]]a nego ''[[Biblija|Bibliju]]''. U 6. stoljeću [[Grgur iz Toursa]] usnio je sličan san, no on nije bio prekoren zbog čitanja Cicerona nego zbog toga što je učio [[Stenografija|brzopis]].{{sfn|Brown|1989|loc=str. 174–175}} Do kraja 6. stoljeća ulogu temeljnog sredstva za naučavanje vjere u crkvi od knjige su preuzele glazba i umjetnost.{{sfn|Brown|1989|loc=str. 181}} Intelektualna su nastojanja poglavito išla u pravcu podražavanja antičke naobrazbe, no stvorena su i neka izvorna djela, uključujući i ona koja su bila namijenjena usmenom izvođenju, a koja su danas izgubljena. Tipični su za ovo razdoblje spisi [[Sidonije Apolinar|Sidonija Apolinara]] (umro 489), [[Kasiodor]]a (umro oko 585) i [[Boetije|Boetija]] (umro oko 525).{{sfn|Brown|1998|loc=str. 45–49}}

Do promjena je došlo i među laicima, budući da se plemićka kultura usredotočila na održavanje velikih gozbi u dvoranama, a ne na književnu djelatnost. Bogati su nosili raskošnu odjeću ukrašenu draguljima i zlatom. Plemići i kraljevi izdržavali su borce koji su stalno bili u njihovoj pratnji i predstavljali okosnicu vojske.{{#tag:ref|Takvu pratnju povjesničari su nazvali ''[[comitatus]]'', premda se u to vrijeme taj termin nije rabio. U uporabu je ušao u 19. stoljeću i stvoren je na temelju termina koji je [[Tacit]], rimski povjesničar iz 2. stoljeća, koristio da označi bliske drugove nekog plemića ili vladara.{{sfn|Coredon|2007|loc=str. 80}}|group=n}} ''Comitatus'' su činili mladići od kojih se očekivala potpuna odanost svojemu gospodaru. Ako bi poginuo njihov gospodar, kome su bili prisegnuli na vjernost, i od njih se samih očekivalo da se bore do smrti.{{sfn|Geary|1988|loc=str. 56–57}} Obiteljske veze u okviru elite bile su važne, a na cijeni su bile vrednote kao što su odanost, hrabrost i čast. Te su veze u aristokratskom društvu često dovodile do zavada, kakve su, primjerice, bile one o kojima priča Grgur Turski, a koje su niknule u [[Merovinzi|merovinškoj]] Galiji. Čini se da su se ti sukobi uglavnom završavali isplatom neke vrste [[Weregild|kompenzacije]].{{sfn|Wickham|2009|loc=str. 189–193}} [[Žene u srednjem vijeku|Žene]] su u životu aristokratskoga društva uglavnom sudjelovale kao žene i majke muškaraca, pri čemu je uloga vladareve majke bila osobito istaknuta u merovinškoj Galiji. U [[Anglosaksonci|anglosaksonskom]] društvu nije bilo mnogo dijece na prijestolju, pa je i uloga žene kao majke malodobnog vladara bila manja, no, s druge strane, zato je izraženija bila uloga [[opatica]]. Čini se da su jedino u Italiji žene uvijek stajale pod zaštitom ili kontrolom nekog od svojih muških srodnika.{{sfn|Wickham|2009|loc=str. 195–199}}

[[Datoteka:Frühmittelalterliches Dorf.jpg|Rekonstrukcija bavarskog sela u ranom srednjem vijeku|thumb|left]]

O životu sela zna se znatno manje nego o plemićkom društvu. Većina podataka kojima povjesničari danas raspolažu potječe od [[arheologija|arheoloških]] nalaza; pisanih izvora o seoskom životu gotovo da i nema prije 9. stoljeća. Većina opisa života nižih društvenih slojeva potječe iz zakonskih odredbi i od pisaca koji su sami pripadali višim staležima.{{sfn|Wickham|2009|loc=str. 204}} Modeli zemljoposjedništva nisu svugdje na zapadu bili istovjetni: u nekim su oblastima prevlađivale sitne parcele, a u drugima su uobičajeni bili veliki zemljišni posjedi. Te su razlike bile zaslužne za razvoj vrlo raznolikih seoskih zajednica, od kojih su nekima dominirali krupni zemljoposjednici iz redova aristokracije, dok su druge uživale značajan stupanj samostalnosti.{{sfn|Wickham|2009|loc=str. 205–210}} I tipova seoskih naselja bilo je mnogo. Neki su seljaci živjeli u velikim naseljima u kojima je moglo biti i do 700 stanovnika. Drugi su, pak, živjeli u malim skupinama od nekoliko obitelji, a bilo je i onih koji su živjeli na izoliranim seoskim posjedima. U nekim se oblastima preplitalo i dva ili više različitih obrazaca seoskih naselja.{{sfn|Wickham|2009|loc=str. 211–212}} Za razliku od situacije u poznorimskom razdoblju, sada nije postojala oštra zakonska razlika između položaja slobodnog seljaka i plemića, te se obitelj slobodnog seljaka mogla nadati tome da će putem vojničke službe tijekom nekoliko generacija dostići rang moćnog feudalca.{{sfn|Wickham|2009|loc=str. 215}}

Gradski život i kultura iz rimskog vremena pretrpjeli su značajne promjene tijekom ranog srednjeg vijeka. Premda je u italskim gradovima i dalje živjelo mnogo stanovnika, njihova se veličina ipak značajno smanjila. Stanovništvo Rima, primjerice, u kojemu su nekad živjele stotine tisuća građana, smanjilo se do kraja 6. stoljeća na 30.000 ljudi. [[Rimski hram]]ovi pretvoreni su u kršćanske crkve, dok su gradske zidine, s druge strane, ostale u uporabi.{{sfn|Brown|1998|loc=str. 8–9}} Gradovi su se smanjili i u sjevernoj Europi, a gradske strukture i druge javne građavine rušene su da bi se dobio građevinski materijal. Osnutak novih kraljevstava često je dovodio do porasta gradova koji su bili odabrani za nove prijestolnice.{{sfn|Gies|Gies|1973|loc=str. 3–4}} Premda je još u antici [[Židovi u starom Rimu|židovskih zajednica]] bilo u mnogim rimskim gradovima, [[Židovi]] su nakon kristijanizacije carstva prolazili kroz razdoblja povremenih progona. Židove se zvanično toleriralo, premda ih se nastojalo prevesti na kršćanstvo, a povremeno ih se i ohrabrivalo da se nastane u novim oblastima.{{sfn|Lyon|1989|loc=str. 191}}

=== Uspon islama ===
{{main|Muslimanska osvajanja}}

[[Datoteka:Map of expansion of Caliphate.svg|upright=1.3|thumb|[[Arabljanska osvajanja]]. Najtamnijom bojom označen je domet osvajanja od 622. do 632, srednjom bojom označeno je širenje Arabljana od 632. do 661, a najsvijetlijom njihovo rasprostiranje od 661. to 750.]]

Vjerski osjećaji u Bizantskom carstvu i Perziji nalazili su se u stanju previranja krajem 6. i početkom 7. stoljeća. [[Judaizam]] je bila religija koja je aktivno radila na konvertiranju i zna se za barem jednog [[Arabljani|arabljanskog]] vođu koji je i prešao na judaizam: [[Du Nuvas]], vladar oblasti u današnjem [[Jemen]]u, prihvatio je judaizam 525. godine, a progon kršćana koji je zatim pokrenuo završio se tako što je [[Aksumsko Kraljevstvo|Aksumsko kraljevstvo]] s područja [[Etiopija (antika)|Etiopije]] napalo i naposljetku zauzelo njegovu državu.{{sfn|Collins|1999|loc=str. 138–139}} Kršćanska poslanstva natjecala su se s perzijskim [[Zoroastrizam|zoroastrizmom]] u nastojanju da pridobiju nove vjernike, osobito među stanovnicima [[Arabljanski poluotok|Arabljanskog poluotoka]]. Sve su se te religije našle u istom položaju kad je u Arabiji na povijesnu scenu stupio [[islam]] tijekom života proroka [[Muhamed]]a (umro 632).{{sfn|Collins|1999|loc=str. 143–145}} Nakon njegove smrti muslimanski su borci zauzeli velike dijelove Bizantskog carstva i Perzije, počev od [[Muslimansko osvajanje Sirije|Sirije]] 634–635. godine, preko [[Muslimansko osvajanje Egipta|Egipta]] 640–641, [[Muslimansko osvajanje Perzije|Perzije]] između 637. i 642. godine, sve do [[Muslimansko osvajanje Sjeverne Afrike|sjeverne Afrike]] krajem 7. stoljeća i [[Muslimansko osvajanje Pirinejskog poluotoka|Pirinejskog poluotoka]] 711. godine.{{sfn|Collins|1999|loc=str. 149–151}} Do 711. godine muslimani su uspostavili kontrolu nad većim dijelom tog poluotoka, u oblasti koju su nazvali [[Al-Andalus]].{{sfn|Reilly|1993|loc=str. 52–53}}

Muslimanska su osvajanja svoj vrhunac dosegla polovinom 8. stoljeća. Nakon poraza muslimanske vojske [[Bitka kod Poitiersa|Poitiersa]] 732. godine Franci su ponovo zauzeli južnu Francusku, no za zaustavljanje uspona islama u Europi najveće zasluge ima zbacivanje [[Omejadski kalifat|omjadske dinastije]], na čije je mjesto došla [[Abasidski kalifat|abasidska dinastija]]. Abasidi su svoju prijestolnicu preselili u [[Bagdad]] i više su se bavili [[Bliski istok|Bliskim istokom]] nego Europom, te su izgubili kontrolu nad nekim dijelovima muslimanskih oblasti. Potomci Omejadâ vladali su Pirinejskim poluotokom, [[Aglabidi]] su držali sjevernu Afriku, a [[Tulunidi]] su zavladali Egiptom.{{sfn|Brown|1998|loc=str. 15}} Do polovice 8. stoljeća na Sredozemlju su nikle novi oblici trgovine; trgovina između Franaka i Arabljana zamijenila je nekadašnje [[Rimska privreda|rimske trgovačke obrasce]]. Franci su izvozili drvnu građu, krzno, mačeve i robove, a od Arabljana su uvozili svilu i druge tkanine te začine i plemenite metale.{{sfn|Cunliffe|2008|loc=str. 427–428}}

=== Gospodarstvo ===

Seobe i ratovi prekinuli su u 4. i 5. stoljeću trgovačke putove u području Sredozemlja. Prekinut je dotok afričke robe u Europu, pa je ona prvo nestala u unutrašnjosti kontinenta, a 7. stoljeću mogla se naći tek u nekoliko gradova kao što su Rim i [[Napulj]]. Do kraja 7. stoljeća, pod utjecajem muslimanskih osvajanja, afričkih je proizvoda posve nestalo u zapadnoj Europi. Tijekom ranog srednjeg vijeka u svim oblastima koje su nekad činile Rimsko carstvo pojavljuju se lokalni proizvodi kojima se nastoji zamijeniti robu koja je ranije stizala iz uvoza. To je bilo karakteristično osobito za oblasti koje nisu pripadale sredozemnom području, kao što su sjeverna Galija i Britanija. Produkti iz uvoza na koje se nalazi u arheološkim istraživanjima obično predstavljaju luksuznu robu. U sjevernoeuropskim oblastima ne samo da su trgovinske mreže bile lokalnog karaktera, nego je i roba koja se prevozila bila vrlo jednostavna, s tek malo grnčarije i drugih složenih proizvoda. Na Sredozemlju je grnčarija i dalje bila dominantna i čini se da se nije proizvodila samo lokalno, nego da se njome i trgovalo putem mrežâ srednjeg dosega.{{sfn|Wickham|2009|loc=str. 218–219}}

Razne germanske države na Zapadu kovale su svoj [[novac]], koji je podražavao postojeće rimske i bizantske oblike. Zlatni se novac kovao sve do kraja 7. stoljeća, kad ga je zamijenio srebrni. Temeljni srebrni novac u Franačkoj bio je [[Denarius|denarij]] ''(denarius)'' ili [[Denier|denijer]] ''(denier)'', dok se anglosaksonska inačica zvala [[Penny|peni]] ''(penny)''. Iz tih su se oblasti denijer i peni proširili po cijeloj Europi u razdoblju između 700. i 1000. godine. Bakreni i brončani novac nije kovan, kao ni zlatni, osim u južnoj Europi. Ni srebrni novac nije kovan u različitim apoenima.{{sfn|Grierson|1989|loc=str. 97–98}}

=== Crkva i redovništvo ===
{{main|Raskol Istoka i Zapada}}

[[Datoteka:Gregory I - Antiphonary of Hartker of Sankt Gallen.jpg|thumb|right|upright|left|Ilustracija [[Grgur Veliki|Grgura Velikog]] iz 11. stoljeća, na kojoj je papa prikazan kako diktira tekst svome tajniku.]]

Kršćanstvo je prije arabljanskih osvajanja predstavljalo jedan od najvećih faktora jedinstva između istočne i zapadne Europe, no osvajanje sjeverne Afrike prekinulo je pomorske veze između te dvije oblasti. Između zapadne i bizantske crkve nastajale su sve veće razlike u jeziku, običajima i liturgiji. U istočnoj se crkvi koristio grčki, a u zapadnoj latinski jezik. Pojavile su se teološke i političke razlike, a u prvoj polovici 8. stoljeća pitanja kao što su [[ikonoborstvo]], [[svećenički brak]] i [[Cezaropapizam|državna kontrola nad crkvom]] postala su dominantna u tolikom stupnju da su kulturne i vjerske razlike prevladale nad sličnostima.{{sfn|Collins|1999|loc=str. 218–233}} Do formalnog raskola došlo je 1054. godine, kad su se [[rimski papa]] i [[carigradski patrijarh]] sukobili oko [[Papska supremacija|papskoj supremaciji]] i onda [[Ekskomunikacija|ekskomunicirali]] jedan drugoga, što je dovelo do podjele kršćanske zajedinice na dvije crkve ― zapadna je grana postala [[Katolička crkva|rimokatolička crkva]], a istočna grana [[pravoslavna crkva]].{{sfn|Davies|1996|loc=str. 328–332}}

[[Hijerarhija Katoličke crkve|Crkvena struktura]] kakva je postojala u Rimskome carstvu preživjela je na Zapadu seobe naroda i barbarske navale u uglavnom netaknutu obliku, no papstvo je nije osobito cijenilo i malo se zapadnih [[biskup]]a okretalo biskupu u Rima u potrazi za vjerskim ili političkim vodstvom. [[Bizantsko papstvo|Mnogi pape]] prije 750. godine više su se bavile bizantskim prilikama i teološkim raspravama na kršćanskom Istoku. Sačuvana su mnogobrojna pisma [[Grgur Veliki|pape Grgura Velikog]] (papa 590–604), od kojih se najveći broj bavi prilikama u Italiji i Carigradu. Papstvo je neki značajniji utjecaj imalo jedino u Britaniji, kamo je Grgur 597. godine poslao [[Gregorijanska misija|poslanstvo]] sa zadatkom da preobrati Anglo-Saksonce u kršćanstvo.{{sfn|Wickham|2009|loc=str. 170–172}} [[Irsko-škotska misija|Irski misionari]] bili su najaktivniji u zapadnoj Europi u razdoblju između 5. i 7. stoljeća; prvo su posjetili Englesku i Škotski, a zatim su prešli u kontinentalnu Europu. Pod vodstom redovnika kao što su [[Kolumba]] (umro 597) i [[Kolumban]] (umro 615) osnivali su samostane, podučavali su latinski i grčki te pisali vjerska i svjetovna djela.{{sfn|Colish|1997|loc=str. 62–63}}

U ranom srednjem vijeku došlo je do uspona [[Hrišćansko monaštvo|redovništva]] na Zapadu. Oblik europskog redovništva diktirale su tradicije i ideje koje su potjekle od [[Pustinjski oci|pustinjskih otaca]] u [[Egipat|Egiptu]] i [[Sirija|Siriji]]. Većina europskih samostana usredotočivala se na zajedničko iskustvo duhovnog života, a ta vrsta redovništva ― koju je u 4. stoljeću razvio [[Pahomije Veliki|Pahomije]] (umro 348) ― naziva se [[Cenobiti|cenobitskim]]. Samostanski su se ideali proširili iz Egipta po zapadnoj Europi tijekom 5. i 6. stoljeća putem [[Hagiografija|hagiografskih spisa]], kao što je ''[[Antonije Veliki|Život Antonijev]]''.{{sfn|Lawrence|2001|loc=str. 10–13}} [[Sveti Benedikt|Benedikt iz Nursije]] (umro 547) napisao je u 6. stoljeću [[Pravila svetog Benedikta|benediktinska pravila]] za samostane na Zapadu, gdje su popisane upravne i duhovne dužnosti zajednice redovnikâ na čijem se čelu nalazi jedan [[opat]].{{sfn|Lawrence|2001|loc=str. 18–24}} [[Redovnik|redovnici]] i samostani snažno su utjecali na vjerski i politički život u ranom srednjem vijeku, djelujući kao povjernici moćnih zemljoposjedničkih obitelji, kao središta promidžbe i potpore vladare u novoosvojenih oblastima te kao polazne točke za misije i širenje kršćanstva.{{sfn|Wickham|2009|loc=str. 185–187}} Samostani su bili glavna i nerijetko jedina središta naobrazbe i pismenosti u određenoj oblasti. Mnogi od sačuvanih rukopisa [[Klasična filologija|antičke rimske književnosti]] prepisani su u samostanima tijekom ranog srednjeg vijeka.{{sfn|Hamilton|2003|loc=str. 43–44}} Redovnici su [[Srednjovjekovna latinska književnost|pisali i vlastita djela na latinskom jeziku]], na povijesne, teološke i druge teme, primjerice [[Beda Časni]] (umro 735), rodom iz sjeverne Engleske, koji je stvarao krajem 7. i početkom 8. stoljeća.{{sfn|Colish|1997|loc=str. 64–65}}

=== Karolinška Europa ===
{{main|Franačka|Karolinško carstvo}}

[[Datoteka:Frankish Empire 481 to 814-sr.svg|thumb|right|upright= 1.5|Uspon Franačke od 481. do 814.]]

Franačko se kraljevstvo u sjevernoj Galiji tijekom 6. i 7. stoljeća podijelilo na [[Austrazija|Austraziju]], [[Neustrija|Neustriju]] i [[Burgundsko kraljevstvo|Burgundiju]], od kojih je svakom vladala merovinška dinastija, koja je potjecala od Klovisa. Sedmo je stoljeće bilo nemirno razdoblje ratova između Austrazije i Nesturije.{{sfn|Bauer|2010|loc=str. 246–253}} Te ratove iskoristio je [[Pipin I|Pipin]] (umro 640), [[majordom]] austrazijski, koji je postao iznimno moćan na austrazijskom dvoru. Njegovi su potomci naslijedili tu dužnost i djelovali kao savjetnici i regenti. Jedan od njih, [[Karlo Martel]] (umro 741), pobijedio je u bici kod Poitiersa 732. i tako zaustavio napredovanje muslimanske vojske preko Pirineja.{{sfn|Bauer|2010|loc=str. 347–349}}{{#tag:ref|Muslimanska vojska ranije je [[Muslimansko osvajanje Pirinejskog poluotoka|osvojila kraljevstvo Vizigotâ u Španjolskoj]], nakon što je porazila vizigotskog kralja [[Ruderik]]a (umro 711. ili 712) u [[Bitka kod Gaudaletea|bici kod Gaudaletea]].{{sfn|Bauer|2010|loc=str. 344}}|group=n}} Na britanskom otoku razvilo se više manjih država, među kojima su najvažnije bile kraljevine [[Nortumbrija]], [[Mercija]], [[Wessex]] i [[Istočna Anglija]], gdje su vladali potomci anglo-saksonskih osvajača. Manja kraljevstva u današnjem Walesu i Škotskoj još uvijek su kontrolirali domaći Briti i [[Pikti]].{{sfn|Wickham|2009|loc=str. 158–159}} Irska je bila podijeljena na još manje političke jedinice, kojima su također vladali kraljevi i koje se obično nazivaju plemenskim kraljevstvima. [[Popis irskih kraljevstava|Lokalnih kraljeva u Irskoj]] bilo je možda i 150 na broju, no nisu svi bili jednake važnosti.{{sfn|Wickham|2009|loc=str. 164–165}}

[[Karolinška dinastija]], tj. potomci Karla Metela, zvanično je preuzela kontrolu nad austrazijskim i neustrijskim kraljevstvom u svojevrsnom puču koji je 753. godine predvodio [[Pipin Mali|Pipin III]] (vl. 752–768). Jedna suvremena kronika tvrdi da je Pipin od pape [[Stjepan II (papa)|Stjepana II]] (papa 752–757) tražio i dobio pristanak za taj puč. Pipinovo preuzimanje vlasti osnažile je promidžbene mjere koje su Merovinge prikazivale kao nesposobne i okrutne tirane, veličale dostignuća Karla Matela i širile priče o iznimnoj pobožnosti Karolingâ. Nakon Pipinove smrti 768. godine njegovo je kraljevstvo ostalo dvojici njegovih sinova, Karlu (vl. 768–814) i [[Karloman I|Karlomanu]] (vl. 768–771). Kad je Karloman umro prirodnom smrću, Karlo je spriječio stupanje na vlast Karlomanova mladoga sina i sâm se proglasio vladarem ujedinjene austrazijsko-neustrijske kraljevine. Karlo, koji je poznatiji kao [[Karlo Veliki]], pokrenuo je 744. godine program sustavnog širenja vlasti, koji je naposljetku rezultirao ujedinjenjem velikog dijela Europe, odnosno današnje Francuske, sjeverne Italije i [[Saksonski ratovi|Saksonije]]. Tijekom ratova, koji su trajali i nakon 800. godine, nagrađivao je svoje saveznike ratnim plijenom i zemljišnim posjedima.{{sfn|Bauer|2010|loc=str. 371–378}} Karlo Veliki je 774. godine pokorio Langobarde, što je oslobodilo papstvo straha od langobardskog osvajanja i označilo početak [[Papska država|papske države]].{{sfn|Brown|1998|loc=str. 20}}{{#tag:ref|Papska je država potrajala sve do 1870, kad je [[Kraljevina Italija]] zauzela njen veći dio.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 824}}|group=n}}

[[Datoteka:Aachener Dom BW 2016-07-09 16-20-40.jpg|thumb|left|[[Dvorska kapela Karla Velikog u Aachenu]], završena 805. godine.{{sfn|Stalley|1999|loc=str. 73}}]]

Krunidba Karla Velikoga za cara na Božić 800. godine smatra se prekretnicom u povijesti srednjega vijeka, koja označava svojevrsnu obnovu Zapadnog rimskog carstva, budući da je novi car vladao velikim dijelom oblasti koja se nekoć nalazila pod vlašću zapadnorimskih careva.{{sfn|Backman|2003|loc=str. 109}} Ona označava i promjenu u odnosu Karla Velikoga prema Bizantskom carstvu, budući da je uzimanjem carskoga naslova svoju istaknuo jednakost karolinške države u odnosu na bitzantsku.{{sfn|Backman|2003|loc=str. 117–120}} Novoosnovano karolinško carstvo imalo je neka obilježja po kojima se razlikovalo kako u odnosu na staro Zapadno rimsko carstvo, tako i u odnosu na suvremeno Bizantsko carstvo. Franačka je zemlja po svojemu temeljnome obilježju bila ruralna, s tek nekoliko manjih gradova. Većina njezinih stanovnika bili su seljaci koji su živjeli na malim posjedima. Gotovo da nije bilo trgovine, a ono malo trgovinskih veza što je postojalo održavalo se s Britanskim otocima i Skandinavijom, za razliku od nekadašnjeg Rimskog carstva i njegovih trgovačkih putova usredotočenih u oblasti Sredozemlja.{{sfn|Backman|2003|loc=str. 109}} Carstvom je upravljao putujući dvor koji je putovao s carem, te nekih tri stotine carskih dužnosnika koji su se zvali [[grof]]ovi i koji su upravljali [[grofovija]]ma na koje je carstvo bilo podijeljeno. Svećenstvo i lokalni biskupi također su služili kao državni dužnosnici, dok su carski službenici poznati kao ''[[Missus dominicus|missi dominici]]'' vršili poslove nadzornika i posrednika u rješavanju problema.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 302}}

=== Karolinška renesansa ===
{{main|Karolinška renesansa}}

Dvor Karla Velikog u [[Aachen]]u bio je središte kulturne obnove koja se nekad naziva [[karolinška renesansa|karolinškom renesansom]]. U tom je razdoblju došlo do porasta pismenosti, razvitka umjetnosti, arhitekture i pravne znanosti, kao i pojačanog zanimanja za liturgijska i biblijska pitanja. Engleski redovnik [[Alkuin]] (umro 804) bio je pozvan u Aachen i sa sobom je donio [[Nortumbrijska renesansa|naobrazbu]] kakva se prakticirala u nortumbrijskim samostanima. U carevoj [[Kancelarija (srednji vijek)|kancelariji]], tj. pisarnici, koristio se novi [[Pismo (znakovi)|oblik]] [[Latinica|latinskoga pisma]] koji se danas naziva [[Karolinška minuskula|karolinškom minuskulom]],{{#tag:ref|[[Karolinška minuskula]] razvila se iz poznoantičkog [[Uncijal|uncijala]], koji je bio manji i zaobljeniji oblik latinice u odnosu na oblik koji se koristio u antici.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 241}}|group=n}} što je doprinijelo razvoju jedinstvenog oblika pisma i tako unapijedilo komunikaciju širom velikog dijela Europe. Karlo Veliki promovirao je promjene u [[Kršćanska liturgija|crkvenoj liturgiji]] i u svojim domenima nametao rimske crkvene obrede, kao i [[Gregorijanski napjev|gregorijanske napjeve]] u liturgijskoj crkvenoj glazbi. Jedna od važnijih djelatnosti učenjaka u ovome je razdoblju bilo prepisivanje, ispravljanje i širenje temeljnih djela na vjerske i svjetovne teme, s ciljem da se potakne učenje. Pisana su i nova djela na religijske teme, kao i novi udžbenici.{{sfn|Colish|1997|loc=str. 66–70}} [[Gramatičari]] su u tom razdoblju modificirali latinski jezik, koji je iz [[Klasični latinski jezik|klasičnog oblika]] kakav je postojao u vrijeme Rimskoga carstva, prešao u gipkiji latinitet koji je mogao zadovoljiti potrebe crkve i carske uprave. Do Karlovog se vremena latinski već toliko razlikovao od klasičnog jezika da je kasnije nazvan [[Srednjovjekovni latinski jezik|srednjovjekovnim latinitetom]].{{sfn|Loyn|1989|loc=str. 204}}

=== Raspad Karlovog carstva ===
{{main|Sveto Rimsko Carstvo|Vikinško doba}}
{{multiple image
| footer = Teritorijalne podjele [[Karolinško carstvo|karolinškog carstva]] 843, 855. i 870.
| align=right
| direction = horizontal
| width = 135
| image1 = Carolingian territorial divisions, 843.png
| width1 = {{#expr: (120 * 497 / 594) round 0}}
| alt1 =
| caption1 =
| image2 = Carolingian territorial divisions, 855.png
| width2 = {{#expr: (120 * 497 / 594) round 0}}
| alt2 =
| caption2 =
| image3 = Carolingian territorial divisions, 870.png
| width3 = {{#expr: (120 * 497 / 594) round 0}}
| alt3 =
| caption3 =
}}

Karlo Veliki planirao je, slijedeći franačku tradiciju, podijeliti svoje kraljevstvo između svih svojih nasljednika, no u toj nakani nije uspio, budući da je do 813. godine u životu ostao samo jedan njegov sin, [[Ludovik Pobožni]] (vl. 814–840). Netom prije no što je Karlo umro 814. godine dao je krunisati Ludovika kao svoga nasljednika. Ludovikovu 26-godišnju vladavinu obilježile su brojne podjele carstva među njegovim sinovima, a nakon 829. godine buknuli su i građanski ratovi između različitih saveza oca i njegovih sinova oko kontrole nad različitim dijelovima carstva. Naposljetku je Ludovik priznao za cara svoga najstarijega sina, [[Lotar I|Lotara I]] (imro 855) i predao mu Italiju. Ostatak svoga carstva Ludovik je podijelio između Lotara i svoga najmlađeg sina, [[Karlo Ćelavi|Karla Ćelavog]] (umro 877). Lotar je uzeo [[Istočna Franačka|Istočnu Franačku]], koja se protezala s obe strane rijeke Rajne i dalje na istok, dok je Karlo kontrolirao [[Zapadna Franačka|Zapadnu Franačku]], zapadno od rajnske oblasti i Alpa. Srednji sin, [[Ludovik Njemački]] (umro 876), koji nije odustajao od pobune, naposljetku je dobio na upravu [[Bavarska|Bavarsku]] pod [[sizerenitet]]om svog starijeg brata. No ova podjela nije bila univerzalno prihvaćena. [[Pipin II Akvitanski]] (umro nakon 864), carev unuk, digao se na bunu tražeći vlast nad [[Akvitanija|Akvitanijom]], dok je Ludovik Njemački pokušao anektirati cijelu Istočnu Franačku. Ludovik Pobožni umro je 840. godine ostavljajući za sobom carstvo u kaosu.{{sfn|Bauer|2010|loc=str. 427–431}}

Nakon njegove smrti uslijedio je trogodišnji građanski rat. [[Verdenski sporazum|Verdenskim sporazumom]] (843) iz [[Rajna|Rajne]] i [[Rona|Rone]] utemeljeno je kraljevstvo koje je, uz Italiju, dobio Lotar, a priznat mu je i carski naslov. Ludovik Njemački kontrolirao je Bavarsku i istočne oblasti današnje Njemačke. Karlo Ćelavi dobio je zapadne franačke zemlje, koje su činile veći dio današnje Francuske.{{sfn|Bauer|2010|loc=str. 427–431}} Unuci i praunuci Karla Velikog dijelili su svoja kraljevstva među potomcima i naposljetku uništili svu unutarnju koheziju.{{sfn|Backman|2003|loc=str. 139}}{{#tag:ref|Do ponovnog ujedinjenja nakratko je došlo 844. godine pod [[Karlo III Debeli|Karlom III]], poznatim kao "Debeli", premda je i tad svaki dio carstva zadržao posebnu upravu. Karlo je svrgnut 887, a umro je siječnja 888. godine.{{sfn|Collins|1999|loc=str. 356–358}}|group=n}} Karolinška je dinastija u zapadnim oblastima svrgnuta 987. godine, kad je za kralja krunisan [[Hugo Kapet]] (vl. 987–996).{{#tag:ref|Karolinšku je dinastiju još 888. godine svrgnuo kralj [[Odo od Francuske|Odo]] (vl. 888–898), do tada [[grof Pariza]].{{sfn|Collins|1999|loc=str. 358–359}} Premda su pripadnici karolinške dinastije u zapadnim zemljama nakon Odove smrti bivali kraljevima, za kraljeve su povremeno krunisani i članovi Odove obitelji ― njegov brat [[Robert I od Francuske|Robert I]] bio je kralj 922–933, a Robertov zet [[Rodolphe od Francuske|Rudolf]] od 929 do 936. godine ― prije no što su Karolinzi ponovo preuzeli prijestolje.{{sfn|Collins|1999|loc=str. 360–361}}|group=n}}{{#tag:ref|Hugo Kapet bio je unuk Roberta I.{{sfn|Collins|1999|loc=str. 360–361}}|group=n}} U istočnim oblastima karolinška je dinastija izumrla još 911. godine, kad je umro [[Ludvig Dijete|Ludovik Dijete]], a za kralja bio izabran [[Konrad I od Njemačke|Konrad I]] (vl. 911–918), koji nije bio u srodstvu s Karolinzima.{{sfn|Collins|1999|loc=str. 397}}

Raspad karolinškog carstva pratile su seobe i navale vanjskih neprijatelja. Atlantske i sjeverne obale napadali su [[Vikinzi]], koji su pustošili i [[Britanski otoci|britanske otoke]], gdje su se i naselili, a nastanili su se i na [[Island]]u. Godine 911. vikinški poglavica [[Rollo|Rolo]] (umro oko 931) dobio je dopuštenje od franačkog kralja [[Charles III od Francuske|Karla Jednostavnog]] (vl. 898–922) da se nastane u područje koje će postati poznato kao [[Normandija]].{{sfn|Backman|2003|loc=str. 141–144}}{{#tag:ref|Ovo područje u kojemu su se naselili Vikinzi s vremenom se proširilo i odatle su kretale osvajačke ekspedicije prema Engleskoj, Siciliji i južnoj Italiji.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 336–339}}|group=n}} Istočni dijelovi franačkih zemalja, osobito Njemačka i Italija, nalazili su se pod stalnim napadima [[Mađari|Mađara]], sve dok ovi nisu poraženi u [[Bitka kod Lechfelda|bici kod Lechfelda]] 955. godine.{{sfn|Backman|2003|loc=str. 144–145}} Slomom abasidske dinastije islamski se svijet raspao u manje državne entitete, od kojih su se neki počeli širiti prema Italiji i Siciliji, kao i preko Pirineja u južne dijelove franačkih zemalja.{{sfn|Bauer|2010|loc=str. 147–149}}

=== Nova kraljevstva i oživljavanje Bizanta ===
{{main|Otonska renesansa|Bizant pod makedonskom dinastijom|Bizant pod Isaurijskom dinastijom|Prvo bugarsko carstvo|Pokrštavanje Bugara|Njemačko kraljevstvo|Pokrštavanje Skandinavije|Pokrštavanje Kijevske Rusije}}
{{see also|Bizantsko-arapski ratovi (780–1180)|Bizantsko-bugarski ratovi}}
[[Datoteka:Europe in 814AD.png|thumb|290px|Europa 814. godine]]

Napori lokalnih vladara da se suprotstave osvajačima doveli su do uspostavljanja novih političkih entiteta. U [[Anglosaksonska Engleska|anglosaksonskoj Engleskoj]] kralj [[Alfred Veliki]] (vl. 871–899) krajem 9. stoljeća sklopio je s vikinškim napadačima sporazum, koji je doveo do [[Danelag|naseljavanja Danaca]] u Nortumbriji, Merciji i dijelovima istočne Anglije.{{sfn|Collins|1999|loc=str. 378–385}} Do polovine 10. stoljeća Alfredovi su nasljednici osvojili Nortumbriju i ponovno uspostavili englesku vlast nad većim dijelom južne Britanije.{{sfn|Collins|1999|loc=str. 387}} U sjevernoj Britaniji [[Kenneth MacAlpin]] (umro oko 860) ujedinio je Pikte i [[Škoti|Škote]] u [[Kraljevina Alba|Kraljevinu Albu]].{{sfn|Davies|1996|loc=str. 309}} Početkom 10. stoljeća u [[Kraljevina Njemačka|Njemačkoj]] se učvrstila [[otonska dinastija]], koja je naročito nastojala oko odbijanja mađarskih napada. Njezini su napori kulminirali 962. godine krunidbom [[Oton I|Otona I]] (vl. 936–973) za [[Sveti rimski car|cara Svetog rimskog carstva]].{{sfn|Collins|1999|loc=str. 394–404}} On je 972. godine isposlovao i bizantsko prizanje njegova carskoga naslova, što je bilo zapečaćeno ženidbom njegova sina [[Oton II|Otona II]] (vl. 967–983) za [[Teofanu Sklirina|Teofanu]] (umrla 991), kćer [[Roman II|Romana II]] (vl. 959–963), jednog od prethodnih bizantskih careva.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 317}} Krajem 10. stoljeća, nakon jednog nestabilnog razdoblja, [[Kraljevina Italija (Sveto rimsko carstvo)|Italija]] je ušla u sferu otonskog carstva.{{sfn|Wickham|2009|loc=str. 435–439}} [[Oton III]] (vl. 996–1002) pozni dio svoje vladavine proveo je uglavnom u Italiji.{{sfn|Whitton|1998|loc=str. 152}} Zapadno franačko kraljevstvo bilo je više fragmenirano i, premda su nominalno njime i dalje vladali kraljevi, velik dio političke moći ležao je u rukama oblasnih gospodara.{{sfn|Wickham|2009|loc=str. 439–444}}

[[Pokrštavanje Skandinavije|Kršćanske misije u Skandinaviji]] tijekom 9. i 10. stoljeća doprinijele su usponu kraljevina kao što su [[Historija Švedske|Švedska]], [[Historija Danske|Danska]] i [[Historija Norveške|Norveška]], koje su dobile na snazi i proširile svoje teritorije. Neki su se kraljevi preobratili u kršćanstvo, no tek su do 1000. godine to učinili svi. Skandinavci su se širili po Europi i osnivali svoje naoseobine. Pored naseobina u Irskoj, Engleskoj i Normandiji, nastanili su se i na [[Naseljavanje Islanda|Islandu]] i u oblasti koja će postati [[Ruski kaganat|Rusija]]. Švedski trgovci i napadači spuštali su se rekama u ruskoj stepi i čak pokušali [[Pohod Rusa na Carigrad (860)|zauzeti Carigrad 860.]] i [[Rusko-bizantski rat (907)|907. godine]].{{sfn|Collins|1999|loc=str. 385–389}} Kršćanska Španjolska, koja je u početku bila satjerana u tek malo područje na sjeveru Pirinejskog poluotoka, postupno se tijekom 9. i 10. stoljeća širila na jug, gdje su osnovane kraljevine [[Kraljevina Asturija|Asturija]] i [[Kraljevina Leon|León]].{{sfn|Wickham|2009|loc=str. 500–505}}

[[Datoteka:Christ Magdeburg Cathedral Met 41.100.157.jpg|[[Otonska umjetnost|Otonska]] ploča od bjelokosti iz 10. stoljeća s prikazom Krista koji prima crkvu od [[Oton I|Otona I]]|thumb|left|150px]]

Na istoku je Bizant proživljavao novi uspon pod carem [[Bazilije I Makedonac|Bazilijem I Makedoncem]] (vl. 867–886) i njegovim nasljednicima [[Lav VI Mudri|Lavom VI Mudri,]] (vl. 886–912) i [[Konstantin Porfirogenet|Konstantinom VII Porfirogenetom]] (vl. 913–959), pripadnicima [[Makedonska dinastija|makedonske dinastije]]. Trgovina je ponovno oživjela, a a carevi su nadzirali uspostavljanje i širenje jedinstvene uprave nad svim bizantskim provincijama. Vojska je reorganizirana, što je carevima [[Ivan I Cimiskije|Ivanu I Cimiskiju]] (vl. 969–976) i [[Bazilije II|Baziliju II]] (vl. 976–1025) omogućilo da na svim stranama prošire granice carstva. Carski je dvor bio središte obnove antičke naobrazbe, koja je poznata kao [[makedonska renesansa]]. [[Bizantska književnost|Pisci]] kao što je [[Ivan Geometar]] (početak 10. st.) sastavljali su nove himne, pjesme i druga djela.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 318–320}} Kršćanske misije koje je slalo i istočno i zapadno svećenstvo uspjele su pokrstiti [[Moravci|Moravce]], [[Bugari|Bugare]], [[Česi|Čehe]], [[Poljaci|Poljake]], Mađare i Slavene u [[Kijevska Rusija|Kijevskoj Rusiji]]. Ovi procesi kristijanizacije doprinijeli su uspostavljanju državnih entiteta u oblastima gdje su ti narodi živjeli ― [[Velika Moravska|Moravske]], [[Prvo bugarsko carstvo|Bugarske]], [[Češka (historijska)|Bohemije]], Mađarske, [[Historija Poljske|Poljske]] i Kijevske Rusije.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 321–326}} Bugarska, koja je osnovana oko 680. godine, na svojem se vrhuncu prostirala od [[Budimpešta|Budimpešte]] do [[Crno more|Crnog mora]] i od [[Dnjepar|Dnjepra]] u današnjoj Ukrajini do [[Jadransko more|Jadranskog mora]].{{sfn|Crampton|2005|loc=str. 12}} Do 1018. godine i posljednji su se bugarski plemići predali Bizantskom carstvu.{{sfn|Curta|2006|loc=str. 246–247}}

=== Umjetnost ===
{{main|Srednjovjekovna umjetnost|Srednjovjekovna arhitektura}}
{{see also|Barbarska umjetnost|Predromanika|Karolinška umjetnost}}

[[Datoteka:KellsFol032vChristEnthroned.jpg|thumb|right|upright|Stranica iz [[Book of Kells|Kellske knjige]], [[Iluminacija (manuskript)|iluminiranog rukopisa]] koji je nastao na [[Britanski otoci|britanskim otocima]] krajem 8. ili početkom 9. stoljeća.{{sfn|Nees|2002|loc=str. 145}}]]

Nakon Konstantinovih [[bazilika]] u 4. stoljeću sve do 8. stoljeća gotovo da uopće nisu građene nove velike strukture od kamena, premda je tokom 6. i 7. stoljeća poodignuto mnoštvo manjih kamenih građevina. Do početka 8. stoljeća u karolinškom je carstvu oživjela bazilika kao arhitektonski oblik.{{sfn|Stalley|1999|loc=str. 29–35}} Jedno od obilježja bazilike jest uporaba [[transept]]a,{{sfn|Stalley|1999|loc=str. 43–44}} tj. "ruku" građevine u obliku križa koje stoje okomito u odnosu na dugi [[Brod (arhitektura)|brod]].{{sfn|Cosman|2007|loc=str. 247}} Među drugim novim obilježjima arhitekture nalaze se [[križište]] i monumentalni ulaz u crkvu, obično na zapadnoj strani građevine.{{sfn|Stalley|1999|loc=str. 45, 49}}

[[Karolinška umjetnost]] stvarana je za malu skupinu dvorjana i za samostane i crkve koje su oni podupirali. Tom su umjetnošću dominirala nastojanja da se dostigne dostojanstvo i klasicizam carske [[Rimska umjetnost|rimske]] i [[Bizantska umjetnost|bizantske umjetnosti]], ali je na nju utjecala i [[otočna umjetnost]] britanskih otoka. U insularnoj se se umjetnosti energija [[Keltska umjetnost|irsko-keltskog]] i [[Anglosaksonska umjetnost|anglosakonsko-germanskog]] ornamentalnog stila stjecala s mediteranskim formama kao što je knjiga; ta je umjetnos utemeljila mnoga obilježja umjetnosti koja će opstati tijekom cijelog srednjovjekovnog razdoblja. Sačuvana religijska djela iz razdoblja ranog srednjeg vijeka većinom čine [[Iluminacija (manuskript)|iluminirani rukopisi]] i izrezbareni predmeti od [[bjelokost]]i, izrađivani izvorno za metalne predmete koji su u međuvremenu pretopljeni.{{sfn|Kitzinger|1955|loc=str. 36–53, 61–64}}{{sfn|Henderson|1977|loc=str. 18–21, 63–71}} Predmeti od plemenitih metala bili su najcjenjeniji umjetnički oblici, no gotovo svi su danas izgubljeni osim nekoliko primjeraka, kao što su [[Lotarov križ]], nekoliko [[relikvija]], nalaza u anglosaksonskoj grobnici na lokalitetu [[Sutton Hoo]], [[ostava]] [[Gourdonsko blago|blaga u Gourdonu]] iz merovinške Francuske, [[Blago iz Guarrazara|blaga iz Guarrazara]] iz vizigotske Španjolske i [[Blago iz Nagyszentmiklósa|blaga iz Nagyszentmiklósa]] blizu bizantskog teritorija. Pronađeni su i veliki [[broš]]evi u obliku [[Fibula|fibule]] ili [[Keltski broš|penanulara]], koji su predstavljali jedan od glavnih ornamentalnih elemenata pripadnika elite i među kojima je i irski [[broš iz Tare]].{{sfn|Henderson|1977|loc=str. 36–42, 49–55, 103, 143, 204–208}} Od knjiga, bogato su se ukrašavala uglavnom [[Evanđelje|evanđelja]], koja su se sačuvala u većem broju, među njima i [[Book of Kells|Kellska knjiga]], [[Lindisfarnska evanđelja]] i carski [[Zlatni kodeks sv. Emerama]], koji je jedan od retkih gdje je sačuvan "[[draguljarski uvez]]" od zlata prekrivenog draguljima.{{sfn|Benton|2002|loc=str. 41–49}} Čini se da je dvor Karla Velikog bio zaslužan za prihvaćanje figurativne [[Monumentalna skulptura|monumentalne skulpture]] u [[Kršćanska umjetnost|kršćanskoj umjetnosti]],{{sfn|Lasko|1972|loc=str. 16–18}} a do kraja ovog razdoblja u važnim su crkvama postale uobičajene figure u gotovo prirodnoj veličini, kao što je, primjerice, [[Geronov križ]].{{sfn|Henderson|1977|loc=str. 233–238}}

=== Vojno-tehnološka dostignuća ===

U vrijeme poznog Rimskog carstva glavni razvoj u pogledu vojne taktike ticao se nastojanja da se stvori učinkovita konjička snaga, kao i visokospecijalizirane vrste vojnih odreda. Uvođenje teško naoružanih konjanika nalik na [[katafrakt]]e predstavljao je važno obilježje rimske vojske u 5. stoljeću. Različiti osvajači imali su i različite temeljne vrste vojnika ― od pretežito pješadijskih Anglo-Saksonaca što su napadali Britaniju do Vandala i Vizigota, čije su vojske uključivale i značajan konjički element.{{sfn|Nicolle|1999|loc=str. 28‒29}} Tijekom ranog razdoblja barbarskih invazija [[stremen]] još nije bio uveden u uporabu, što je ograničavalo korist konjice kao napadačke jedinice, budući da nije bilo moguće svu snagu konja i jahača iskoristiti pod udarcima koje je jahač zadavao.{{sfn|Nicolle|1999|loc=str. 30}} Najveća je promjena u vojnoj sferi tijekom razdoblja invazija bilo prihvaćanje hunskog [[Kompozitni luk|kompozitnog luka]] namjesto ranijeg i slabijeg [[Skiti|skitskog]] kompozitnog luka.{{sfn|Nicolle|1999|loc=str. 30‒31}} Osim toga, sve su se više koristili [[Dugi mač|dugi mačevi]],{{sfn|Nicolle|1999|loc=str. 34}} a došlo je i do postupne zamjene [[Ljuskasti oklop|ljuskastog oklopa]] (koji nalikuje pokrivaču od krljušti) [[Verižni oklop|verižnim]] (nalik na lanac i izrađenim od metalne žice) i [[Lamelarni oklop|lamelarnim oklopom]] (sastavljenim iz pravokutnih pločica).{{sfn|Nicolle|1999|loc=str. 39}}

Pješaštvo i laka konjica počeli su gubiti na važnosti početkom karolinškog razdoblja, kad je sve veću ulogu dobila elitne teška konjica. Obavezno novačenje slobodnog stanovništva također se provodilo u znatno manjoj mjeri tijekom karolinškog razdoblja.{{sfn|Nicolle|1999|loc=str. 58‒59}} Premda je veći dio karolinške vojske bio opremljen konjima, čini se da je jedan značajan dio zapravo predstavljalo [[konjičko pješaštvo]], a ne istinska konjica.{{sfn|Nicolle|1999|loc=str. 76}} Jedina je iznimka bila anglosaksonska Engleska, gdje su vojske još uvijek bile sastavljene od vojnika unovačenih na lokalnoj razini; takva se vojska zvala ''[[fyrd]]'' i njome su zapovijedali pripadnici lokalne elite.{{sfn|Nicolle|1999|loc=str. 67}} Jedna od glavnih promjena u vojnoj tehnologiji bio je povratak [[samostrijel]]a, koji se koristio u antici, a zatim je ponovno ušao u uporabu kao vojno oružje krajem ranog srednjeg vijeka.{{sfn|Nicolle|1999|loc=str. 80}} Još jedna promjena bilo je uvođenje stremena, što je povećalo učinkovitost konjice kao napadačke jedinice. Uporaba [[Potkovica|potkovice]], koja je omogućila korištenje konja i na stjenovitom terenu, predstavljala je tehnološki napredak čije su implikacije daleko prevazilazile vojnu sferu.{{sfn|Nicolle|1999|loc=str. 88‒91}}

== Razvijeni srednji vijek ==
{{main|Razvijeni srednji vijek}}

=== Društvo i ekononija ===
{{main|Feudalizam|Kmetstvo| Žene u srednjem vijeku|Srednjovjekovno domaćinstvo}}
{{see also| 1100–1200 u europskoj modi| 1200–1300 u europskoj modi}}

[[Datoteka:Cleric-Knight-Workman.jpg|Srednjovjekovna francuska [[Iluminacija (manuskript)|iluminacija]] tri [[društvena klasa|društvene klase]] u srednjem vijeku: onih koji su se molili – [[svećenstvo]]; onih koji su se borili – [[vitez]]ovi; i onih koji su radili – [[kmetstvo|seljaci]].{{sfn|Whitton|1998|loc=str. 134}} Odnosom među tim klasama upravljali su [[feudalizam]] i [[manorijalizam]].{{sfn|Gainty|Ward|209|loc=str. 352}} (''Li Livres dou Sante'', 13. stoljeće)|thumb|left]]

U razvijenom srednjem vijeku došlo je do [[Srednjovjekovna demografija|ekspanzije broja stanovništva]]. Procijenjena populacija Europe porasla je s 35 na 80 milijuna između 1000. i 1347. godine, iako su točni uzroci još uvijek nejasni – neka od objašnjenja jesu poboljšane poljoprivredne tehnike, pad robovlasništva, [[Srednjovjekovni topli period|blaža klima]], kao i činjenica da u tom razdoblju nije bilo vanjskih invazija.{{sfn|Whitton|2003|loc=str. 5–12}}{{sfn|Backman|2003|loc=str. 156}} Čak 90% europske populacije i dalje su činili ruralni seljaci. Mnogi više nisu obitavali na izoliranim farmama već se se skupljali u malene zajednice, koje se obično nazivaju imanjima ili selima.{{sfn|Backman|2003|loc=str. 156}} Ti su seljaci često bili podanici plemića i plaćali im najam i pružali druge usluge, što je dio sistema koji se naziva [[kmetstvo]]m. Ostalo je nekoliko slobodnih seljaka u tom periodu i nakon njega,{{sfn|Backman|2003|loc=str. 164–165}} pri čemu ih je više bilo u južnoeuropskim regijama nego na sjeveru. Praksa obrađivanja novog zemljišta pružanjem poticaja seljacima koji bi se tu naselili također je doprinijela ekspanziji populacije.{{sfn|Epstein|2009|loc=str. 52–53}}

U ostale slojeve društva spadalo je plemstvo, svećenstvo i građanstvo. Plemići, kako oni s plemićkom titulom tako i obični vitezovi, iskorištavali su imanja i seljake, mada nisu direktno posjedovali zemljište, nego primali prava na dohodak od imanja ili drugog zemljišta od vladara sustavom [[feudalizam|feudalizma]]. Tijekom 11. i 12. stoljeća ta imanja ili [[feud]]i postala su nasljedna i u većini se mjesta više nisu mogla dijeliti među svim nasljednicima kao što je bio slučaj u ranom srednjem vijeku. Umjesto toga, većinu feuda i zemljišta nasljeđivao je najstariji sin.{{sfn|Barber|1992|loc=str. 37–41}}{{#tag:ref|Taj način nasljeđivanja naziva se [[primogenitura]].{{sfn|Cosman|2007|loc=str. 193}}|group=n}} Dominantnost vlastele zasnivala se na njihovoj kontroli zemljišta, vojnoj službi kao u [[teška konjica|teškoj konjici]], kontroli [[zamak|zamkova]] i raznim imunitetima od poreza ili drugih nameta.{{#tag:ref|Teška konjica uvedena je u Europu iz perzijskog [[katafrakt]]a iz 5. i 6. stoljeća, ali dodatak [[stremen]]a u 7. stoljeću omogućio je iskorištavanje pune snage konja i jahača u borbi.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 311–315}}|group=n}} Zamkove, isprva građene od drveta, a kasnije i od kamena, počeli su podizati u 9. i 10. stoljeću kao odgovor na nerede u tom periodu, te su oni pružali zaštitu od napadača kao i odbranu od rivala. Kontrola zamkova omogućila je plemićima da se suprotstavljaju kraljevima ili drugim vladarima.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 311–315}} Plemstvo je bilo slojevito; kraljevi i najviše plemstvo kontrolirali su veliki broj ljudi i velike zemljišne površine, kao i ostale plemiće. Ispod njih, niže plemstvo imalo je vlast nad manjim područjima i nad manjim brojem ljudi. Vitezovi su bili najniže plemstvo; kontrolirali su zemljište, ali ga nisu posjedovali, i morali su služiti ostale plemiće.{{sfn|Singman|1999|loc=str. 3}}{{#tag:ref|U Francuskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj postojao je još jedan tip "plemića", ''[[ministerialis]]i'', koji su u biti bili neslobodni vitezovi. Vukli su porijeklo od kmetova koji su služili kao ratnici ili vladini dužnosnici, što je podizalo status njihovih potomaka koji su mogli posjedovati feudove i postati vitezovi, iako su još uvijek tehnički bili kmetovi.{{sfn|Singman|1999|loc=str. 8}}|group=n}}

Svećenstvo se dijelilo na dvije vrste: [[sekularno svećenstvo]], koje je živjelo u svijetu, i [[redovno svećenstvo]], koje je živjelo pod vjerskim pravilima i čiji su pripadnici obično bili redovnici.{{sfn|Hamilton|2003|loc=str. 33}} Tijekom razvijenog srednjeg vijeka redovnici su ostali veoma malen dio populacije i obično ih nije bilo više jedan posto ukupnog stanovništva.{{sfn|Singman|1999|loc=str. 143}} Većina redovnog svećenstva potjecala je iz plemstva, iste društvene klase koja je služila kao plodno tle za regrutiranje u gornje slojeve sekularnog sveštenstva. Lokalni župnici često su birani iz seljačke klase.{{sfn|Barber|1992|loc=str. 33–34}} Stanovnici gradova bili su u donekle neobičnoj poziciji, budući da se nisu uklapali u uobičajenu trodjelnu podjelu društva na plemstvo, svećenstvo i seljake. Tijekom 12. i 13. stoljeća broj građana značajno se povećao, zato što su postojeći gradovi rasli, a osnivali su se i novi.{{sfn|Barber|1992|loc=str. 48–49}} Međutim, tijekom cijelog srednjeg vijeka populacije gradova vjerojatno nikada nisu prešle 10% ukupne populacije.{{sfn|Singman|1999|loc=str. 171}}

[[Datoteka:Petrus alphonsi dialogues.jpg|right|upright|thumb|Ilustracija Židova (sa špicastim židovskim šeširom) iz 13. stoljeća i kršćanina [[Petar Alfons|Petra Alfonsa]] u raspravi]]

Tijekom ovog razdoblja i Židovi su se [[Židovi u srednjem vijeku|raširili po Europi]]. Zajednice su osnovane u [[Povijest Židova u Njemačkoj|Njemačkoj]] i [[Povijest Židova u Engleskoj (1066–1290)|Engleskoj]] u 11. i 12. stoljeću, ali su [[Povijest Židova u Španjolskoj#Tolerantnost i židovske imigracije (1085–1212)|španjolski Židovi]], odavno naseljeni u Španjolskoj pod muslimanima, došli pod kršćansku vladavinu i suočavali se s ve većim pritiskom da pređu na kršćanstvo.{{sfn|Loyn|1989|loc=str. 191}} Većina Židova bila je ograničena na gradove, budući da im je bilo zabranjeno posjedovati zemljište ili biti seljacima.{{sfn|Epstein|2009|loc=str. 54}}{{#tag:ref| Nekolicina židovskih seljaka ostala je na imanjima pod bizantskom vladavinom na Istoku, kao i neki na Kreti pod mletačkom vladavinom, ali su oni bili iznimka u Europi.{{sfn|Epstein|2009|loc=str. 54}}|group=n}} Osim Židova, postojali su i drugi nekršćani na rubovima Europe – paganski Slaveni u istočnoj Europi i muslimani u južnoj Europi.{{sfn|Singman|1999|loc=str. 13}}

Žene su u srednjem vijeku službeno morale biti podređene nekom muškarcu, bilo ocu, mužu ili nekom drugom srodniku. Udovice, kojima se često omogućavao visok stupanj kontrole nad vlastitim životom, ipak su bile zakonski ograničene. Ženski poslovi uglavnom su se sastojali od vođenja domaćinstva i drugih zadataka u vezi s domaćinstvom. Seljanke su obično bile odgovorne za brigu o domaćinstvu, djeci, kao i vrtu i domaćim životinjama blizu kuće. Mogle su dopuniti kućni dohodak predenjem ili varenjem piva kod kuće. U vrijeme žetve od njih se očekivalo i da pomognu u poljskim poslovima.{{sfn|Singman|1999|loc=str. 14}} Građanke, kao i seljanke, bile su odgovorne za domaćinstvo, a mogle su se baviti i trgovinom. Koja je trgovina bila dostupna ženama ovisilo je o državi i periodu.{{sfn|Singman|1999|loc=str. 177–178}} Plemkinje su bile odgovorne za upravljanje domaćinstvom, a ponekada se moglo očekivati od njih i da upravljaju cijelim imanjem u slučaju odsustva muškog srodnika, ali im je obično bilo zabranjeno sudjelovanje u vojsci ili vladinim poslovima. Jedina uloga u Crkvi otvorena za žene bila je pozicija [[redovnik|redovnice]], budući da nisu mogle postati svećenice.{{sfn|Singman|1999|loc=str. 14}}

U [[centralna Italija|središnjoj]] i [[sjeverna Italija|sjevernoj Italiji]] i [[Flandrija|Flandriji]], uspon gradova koji su u određenoj mjeri bili samoupravni potakao je ekonomski rast i otvorio put nastanku nove vrste trgovinskih udruženja. Trgovački gradovi na obalama Baltika stupili su u dogovore poznate kao Hanzeatski savez, a talijanske pomorske republike poput [[Venecija|Venecije]], [[Ženeva|Ženeve]] i [[Piza|Pize]] proširile su svoju trgovinu po cijelom Sredozemlju.{{#tag:ref|Te dvije grupe – Nijemci i Talijani – pristupali su svojim trgovačkim dogovorima na različite načine. Većina njemačkih gradova surađivala je sa Hanzom, za razliku od talijanskih gradova-država, koje su ulazile u međusobne sukobe.{{sfn|Epstein|2009|loc=str. 81}}|group=n}} Veliki trgovinski sajmovi osnovani su i uzeli maha u sjevernoj Francuskoj tijekom tog perioda, omogućivši talijanskim i njemačkim trgovcima da trguju međusobno, kao i sa lokalnim trgovcima.{{sfn|Epstein|2009|loc=str. 82–83}} U kasnom 13. stoljeću po prvi put su iskorištene kopnene i morske rute prema Dalekom istoku, koje je trgovac [[Marco Polo]] (umro 1324) opisao u svom djelu ''[[Putovanja Marka Pola]]''.{{sfn|Barber|1992|loc=str. 60–67}} Pored razvoja trgovine, poljoprivredni i tehnološki napredak omogućio je povećanje prinosa usjeva, što je zauzvrat omogućilo širenje trgovačkih mreža.{{sfn|Backman|2003|loc=str. 160}} Rastuća trgovinska razmjena dovela je do novih metoda rukovanja novcem, a zlatne kovanice ponovo su se počele kovati u Europi, prvo u Italiji, a kasnije u Francuskoj i ostalim zemljama. Pojavili su se novi oblici komercijalnih ugovora, koji su omogućili zajednički udio trgovaca u rizicima. Poboljšale su se računovodstvene metode, djelomično upotrebom [[Dvojno knjigovodstvo|dvojnog knjigovodstva]]; također su se pojavili i [[akreditiv]]i, koji su omogućili lakši prijenos novca.{{sfn|Barber|1992|loc=str. 74–76}}

=== Uspon državne vlasti ===
{{main|Engleska u srednjem vijeku|Njemačka u srednjem vijeku|Italija u srednjem vijeku|Škotska u srednjem vijeku|Španjolska u srednjem vijeku|Poljska u srednjem vijeku}}

[[Datoteka:Europe mediterranean 1190.jpg|Europa i Sredozemno more 1190.|thumb|upright=1.3]]

Razvijeni srednji vijek bio je formativni period u povijesti modernih zapadnih država. Kraljevi u Francuskoj, Engleskoj i Španjolskoj učvrstili su svoju moć i uspostavili trajne institucije vlasti.{{sfn|Backman|2003|loc=str. 283–284}} Nove kraljevine poput [[Ugarska|Mađarske]] i [[Poljsko kraljevstvo (1025–1385)|Poljske]], nakon prelaza na kršćanstvo, postale su centralnoeuropske sile.{{sfn|Barber|1992|loc=str. 365–380}} Mađari su nastanili Mađarsku oko 900. godine pod kraljem [[Arpad]]om (umro 907) nakon niza invazija u 9. stoljeću.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 296}} Papstvo, dugo vezano za ideologiju nezavisnosti od sekularnih kraljeva, po prvi je put preuzelo svjetovnu vlast nad čitavim kršćanskim svijetom; [[svjetovna moć (papska)|papska monarhija]] dostigla je svoj vrhunac u ranom 13. stoljeću pod pontifikatom [[Inocent III|Inocenta III]] (papa 1198–1216).{{sfn|Backman|2003|loc=str. 262–279}} [[Sjeverni križarski ratovi]] i napredak kršćanskih kraljevstava i vojnih redova u prethodno [[poganstvo|poganskim]] oblastima u Baltiku i na sjeveroistoku [[Finska|Finske]] izazvali su prisilnu asimilaciju velikog dijela lokalnog stanovništva u europsku kulturu.{{sfn|Barber|1992|loc=str. 371–372}}

Tijekom ranog perioda razvijenog srednjeg vijeka Njemačkom je vladala otonska dinastija, koja se borila za kontrolu nad moćnim vojvodama koji su vladali [[Matično vojvodstvo|teritorijalnim vojvodstvima]] još od razdoblja migracija. Njih je 1024. zamijenila [[salijska dinastija]], koja se sukobila s papstvom pod carem [[Heinrich IV, svetorimski car|Henrikom IV]] (vl. 1084–1105) oko crkvenih imenovanja u sklopu [[borba za investituru|borbe za investituru]].{{sfn|Backman|2003|loc=str. 181–186}} Njegovi nasljednici nastavili su borbu protiv papstva, kao i njemačkog plemstva. Nakon smrti cara [[Heinrich V, svetorimski car|Henrika V]] (vl. 1111–1125), koji je umro bez nasljednika, uslijedio je period nestabilnosti, sve dok [[Friedrich I Barbarossa|Fridrik I Barbarossa]] (vl. 1155–1190) nije preuzeo carsko prijestolje.{{sfn|Jordan|2003|loc=str. 143–147}} Iako je vladao efikasno, osnovni su se problemi zadržali, te su se njegovi nasljednici nastavili boriti i u 13. stoljeću.{{sfn|Jordan|2003|loc=str. 250–252}} Barbarossin unuk, [[Fridrik II., car Svetog rimskog carstva|Fridrik II]] (vl. 1220–1250), koji je također bio prijestolonasljednik Sicilije preko svoje majke, često je ulazio u sukobe sa papstvom. Njegov je dvor bio poznat po učenjacima, a on je sam često optuživan za [[Hereza u kršćanstvu|krivovjerje]].{{sfn|Denley|1998|loc=str. 235–238}} On i njegovi nasljednici imali su mnoge poteškoće, uključujući i upad [[Mongoli|Mongola]] u Europu sredinom 13. stoljeća. Mongoli su prvo probili kneževine Kijevske Rusije, a potom [[Mongolska invazija Europe|napali istočnu Europu]] 1241, 1259. i 1287. godine.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 364}}

[[Datoteka:Bayeux Tapestry scene44 William Odo Robert.jpg|[[Tapiserija iz Bayeuxa]] (detalj), koja prikazuje [[William I Osvajač|Williama Osvajača]] (centar), njegovu polubraću [[Robert, vojvoda Mortaina|Roberta]] (desno) i [[Odo od Bayeuxa|Odoa]], biskupa [[Bayeux]]a u [[Vojvodstvo Normandija|vojvodstvu Normandija]] (lijevo)|thumb|left]]

Pod [[dinastija Capet|dinastijom Capeta]], Francuska je polako počela širiti svoj autoritet nad plemstvom, proširivši se do [[Île-de-France]]a kako bi vršila kontrolu nad većim dijelom države u 11. i 12. stoljeću.{{sfn|Backman|2003|loc=str. 187–189}} Suočili su se sa snažnim protivnikom u liku [[vojvoda Normandije|normandijskih vojvoda]], koji su 1066. pod [[William I Osvajač|Williamom Osvajačem]] (vojvoda 1035–1087), osvojili Englesku (vl. 1066–87) i stvorili državu koja se prostirala s obje strane Engleskog kanala i koja je, u različitim oblicima, trajala tijekom ostatka srednjega vijeka.{{sfn|Jordan|2003|loc=str. 59–61}}{{sfn|Backman|2003|loc=str. 189–196}} Normani su se naselili i na Siciliji i u južnoj Italiji kada se [[Robert Guiscard]] (umro 1085) tu iskrcao 1059. i osnovao vojvodstvo koje je kasnije postalo dio [[kraljevina Sicilija|Kraljevine Sicilije]].{{sfn|Davies|1996|loc=str. 294}} Pod [[Anžuvinici]]ma, [[Henry II od Engleske|Henrikom II]] (vl. 1154–89) i njegovim sinom [[Richard I od Engleske|Rikardom I]] (vl. 1189–99), kraljevi Engleske vladali su njome i velikim područjima Francuske,{{sfn|Backman|2003|loc=str. 263}}{{#tag:ref|Te oblasti često se zajedno nazivaju [[Anžujsko carstvo|Anžujskim carstvom]].{{sfn|Barlow|1988|loc=str. 285–286}}|group=n}} koja su im pripala zahvaljujući braku Henrika II s [[Eleanor od Akvitanije|Eleanorom od Akvitanije]] (umrla 1204), nasljednicom većeg dijela južne Francuske.{{sfn|Loyn|1989|loc=str. 122}}{{#tag:ref| Eleanora je prethodno bila u braku s [[Louis VII od Francuske|Lujem VII od Francuske]] (vl. 1137–1180), ali je njihov brak poništen 1152. godine.{{sfn|Loyn|1989|loc=str. 122}}|group=n}} Rikardov mlađi brat [[John od Engleske|Ivan]] (vl. 1199–1216) izgubio je Normandiju i ostatak sjeveroistočne Francuske 1204. godine, koji su pripali francuskom kralju [[Philippe II od Francuske|Filipu II Augustu]] (vl. 1180–1223). To je dovelo do razmirica među engleskim plemstvom, a Ivanova strogost u pogledu financija u svrhu plaćanja neuspjelih pokušaja ponovnog osvajanja Normandije 1215. dovela je do stvaranja ''[[Magna Carta|Velike povelje]]'', koja je potvrdila prava i privilegije slobodnih ljudi u Engleskoj. Pod [[Henry III od Engleske|Henrikom III]] (vl. 1216–1272), Ivanovim sinom, plemstvu su učinjeni dodatni ustupci, a moć kralja je opala.{{sfn|Backman|2003|loc=str. 286–189}} Francuska monarhija i dalje je pobjeđivala u sukobima protiv plemstva tijekom kasnog 12. i 13. stoljeća, unijevši još teritorija pod kontrolu centralne vlasti i centraliziravši kraljevsku upravu.{{sfn|Backman|2003|loc=str. 289–293}} Pod [[Louis IX od Francuske|Lujem IX]] (vl. 1226–1270) kraljevski prestiž dostigao je nove visine, te je Luj često služio kao posrednik u raznim razmiricama širom Europe.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 355–357}}{{#tag:ref|Luja je [[kanonizacija|kanonizirao]] papa [[Bonifacije VIII.|Bonifacija VIII]] 1297. godine.{{sfn|Hallam|Everard|2001|loc=str. 401}}|group=n}}

Na Pirinejskom poluotoku kršćanske države, koje su bile ograničene na njegov sjeverozapadni dio, počele su proboj protiv islamskih država na jugu, što je razdoblje koji se naziva ''[[rekonkvista|rekonkvistom]]''.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 345}} Do oko 1150. godine kršćanski se sjever sjedinio u pet glavnih kraljevstava: [[Kraljevina Leon|Leon]], [[Kraljevina Kastilja|Kastilja]], [[Kraljevina Aragon|Aragon]], [[Kraljevina Navara|Navara]] i [[Kraljevstvo Portugal|Portugal]].{{sfn|Barber|1992|loc=str. 341}} Jug Pirinejskog poluotoka ostao je pod kontrolom islamskih država, isprva pod [[Kordopski Kalifat|Kordopskim kalifatom]], koji se 1031. raspao više malenih država, čiji se broj stalno mijenjao i koje su se zvale ''[[taifa|taife]]''.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 345}} Te su se države borile s kršćanima dok [[Almohadi|Almohadski kalifat]] nije ponovo uspostavio centraliziranu vladavinu nad jugom Pirinejskog poluotoka tijekom 1170-ih.{{sfn|Barber|1992|loc=str. 350–351}} Kršćanske snage napredovale su početkom 13. stoljeća, što je kulminiralo osvajanjem [[Sevilla|Sevilje]] 1248. godine.{{sfn|Barber|1992|loc=str. 353–355}}

=== Križarski ratovi ===
{{main|Križarski ratovi|Rekonkvista|Sjeverni križarski ratovi}}
{{see also|Bizantsko carstvo pod Makedonskom dinastijom|Bizantsko carstvo pod dinastijom Komnena}}

[[Datoteka:Crac des chevaliers syria.jpeg|thumb|[[Krak des Chevaliers]] sagrađen je tijekom križarskih ratova za [[Ivanovci|Ivanovce]].{{sfn|Kaufmann|Kaufmann|2001|loc=str. 268–269}}]]

U 11. stoljeću [[Seldžuci]] su osvojili veći dio Bliskog istoka, zauzevši Perziju tijekom 1040-ih, Jermeniju tijekom 1060-ih i Jeruzalem 1070. godine. Turska je vojska 1071. pobijedila bizantsku u [[Bitka kod Mancikerta|bici kod Mancikerta]] i zarobila bizantskog cara [[Roman IV Diogen|Romana IV]] (vl. 1068–1071). Turci su nakon toga mogli slobodno napasti Malu Aziju, što je nanijelo jak udarac Bizantskom carstvu, zato što su mu oduzeli veći dio stanovništva i glavni izvor prihoda. Iako su se Bizantinci pregrupirali i donekle oporavili, nikada nisu potpuno vratili Malu Aziju i često su se morali braniti. I Turci su imali poteškoće, budući da su im Jeruzalem proteli egipatski [[Fatimidski Kalifat|Fatimidi]] i da su pretrpjeli niz unutarnjih građanskih ratova.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 332–333}} Bizantinci su se također suočili sa oživljenom [[Drugo bugarsko carstvo|Bugarskom]], koja se krajem 12. i u 13. stoljeću proširila na Balkanu.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 386–387}}

Cilj križarskih ratova bilo je oduzimanje [[Jeruzalem]]a iz muslimanske vlasti. [[Prvi križarski rat]] objavio je papa [[Urban II]] (papa 1088–1099) na [[Koncil u Clermontu|koncilu u Clermontu]] 1095. kao odgovor na molbu bizantskog cara [[Aleksije I Komnen|Alekseja I Komnena]] (vl. 1081–1118) za pomoć protiv daljnjeg muslimanskog napredovanja. Urban je obećao [[oprost]] svakome tko bude sudjelovao. Tisuće ljudi iz svih slojeva društva mobilizirali su se u čitavoj Europi i osvojili Jeruzalem 1099. godine.{{sfn|Loyn|1989|loc=str. 106–107}} Jedno od obilježja križarskih ratova bili su [[pogrom]]i lokalnih Židova, do čega je često dolazilo kad su križari napuštali svoje zemlje i išli na Istok. Oni su bili naročito brutalni tijekom Prvog križarskog rata,{{sfn|Loyn|1989|loc=str. 191}} kada su jevrejske zajednice u [[Köln]]u, [[Mainz]]u i [[Worms]]u iskorijenjene, a ostale zajednice u gradovima između rijeka [[Sena|Sene]] i Rajne znatno smanjene.{{sfn|Lock|2006|loc=str. 397–399}} Još jedan izdanak križarskih ratova bilo je osnivanje novih vrsta redovništva, [[Viteški red|viteških redova]] [[Templari|templara]] i [[Ivanovci|ivanovaca]], koji su spojili monaški život s vojnom službom.{{sfn|Barber|1992|loc=str. 145–149}}

Križari su učvrstili svoja osvajanja u [[križarske države|križarskim državama]]. Tijekom 12. i 13. stoljeća došlo je do niza sukoba između tih i okolnih muslimanskih država. Molbe tih država papstvu dovele su do novih križarskih ratova,{{sfn|Loyn|1989|loc=str. 106–107}} poput [[Treći križarski rat|Trećeg križarskog rata]], objavljenih u svrhu ponovnog osvajanja Jeruzalema, koji je [[Saladin]] (umro 1193) osvojio 1187. godine.{{sfn|Payne|2000|loc=str. 204–205}}{{#tag:ref|Tada su osnovani i vojno-religijski redovi poput [[templari|templara]] i [[ivanovci|ivanovaca]], koji su potom imali važnu ulogu u križarskim državama.{{sfn|Lock|2006|loc=str. 353–356}}|group=n}} [[Četvrti križarski rat]] 1203. bio je usmjeren na Carigrad umjesto na Svetu zemlju, te je on zauzet 1204. godine, što je dovelo do uspostavljanja [[Latinsko Carstvo|Latinskog carstva]] sa središtem u Carigradu{{sfn|Lock|2006|loc=str. 156–161}} i do značajnog slabljenja Bizantskog carstva. Bizantinci su ponovo zauzeli Carigrad 1261. godine, ali nikada nisu dostigli svoju nekadašnju snagu.{{sfn|Backman|2003|loc=str. 299–300}} Do 1291. godine sve križarske države bile su ponovo osvojene ili izgurane sa kopna, mada je titularno [[Jeruzalemsko kraljevstvo]] opstalo na [[Kraljevina Cipar|Cipru]] još nekoliko godina nakon toga.{{sfn|Lock|2006|loc=str. 122}}

Pape su pozivali na križarske ratove i drugdje osim u Svetoj Zemlji: u Španjolskoj, južnoj Francuskoj i duž Baltika.{{sfn|Loyn|1989|loc=str. 106–107}} Španjolski križarski ratovi spojili su se sa ''rekonkvistom'' Španjolske od muslimana. Iako su templari i ivanovci sudjelovali u španjolskim križarskim ratovima, osnovani su i slični španjolski vojno-religijski redovi, od kojih se do početka 12. stoljeća većina utopila u dva glavna reda, [[Red Kalatrava]] i [[Red Santiaga]].{{sfn|Lock|2006|loc=str. 205–213}} Sjeverna Europa također je ostala izvan kršćanskog utjecaja do 11. stoljeća ili kasnije, te je postala poprište križarskih ratova kao dio Sjevernih križarskih ratova od 12. do 14. stoljeća. Ti križarski ratovi također su izrodili jedan vojni red, [[Livonijska braća mača|Red braće mača]]. Još jedan red, [[Teutonski viteški red]], iako izvorno osnovan u križarskim državama, usredotočio je veći dio svoje aktivnosti na Baltik nakon 1225. godine, a 1309. premjestio je glavno sjedište u [[Zamak u Malborku|Marienburg]] u [[Pruska|Pruskoj]].{{sfn|Lock|2006|loc=str. 213–224}}

=== Intelektualni život ===
{{main|Renesansa 12. stoljeća|Srednjovjekovna filozofija|Srednjovjekovna književnost|Srednjovjekovna poezija|Srednjovjekovna latinska književnost|Srednjovjekovna medicina Zapadne Europe}}

Tijekom 11. stoljeća razvoj u filozofiji i teologiji doveo je do povećane intelektualne aktivnosti. Postojala je rasprava između [[Realizam (filozofija)|realista]] i [[nominalizam|nominalista]] po pitanju koncepta "[[Univerzalija (metafizika)|univerzalija]]". Filozofski diskurs bio je potaknut ponovnim otkrivanjem [[Aristotel]]a i njegove usredotočenosti na [[empirizam]] i [[racionalizam]]. Učenjaci poput [[Pierre Abélard|Petra Abelarda]] (umro 1142) i [[Pierre Lombard|Petra Lombardijskog]] (umro 1164) uveli su [[terminska logika|Aristotelovu logiku]] u teologiju. Krajem 11. i početkom 12. stoljeća došlo je i do uspona [[katedralna škola|katedralnih škola]] u zapadnoj Europi, što je označilo prijelaz sa učenja u manastirima na učenje u katedralama i gradovima.{{sfn|Backman|2003|loc=str. 232–237}} Katedralne su škole, pak, potom zamijenili [[srednjovjekovni univerzitet|univerziteti]] osnovani u većim europskim gradovima.{{sfn|Backman|2003|loc=str. 232–237}} Filozofija i teologija spojile su se u [[skolastika|skolastici]], pokušaju učenjaka 12. i 13. stoljeća da pomire autoritativne tekstove, prije svega Aristotela i ''Bibliju''. Taj je pokret pokušao upotrijebiti sistematski pristup istini i razumu{{sfn|Loyn|1989|loc=str. 293–294}} i kulminirao je mišlju [[Toma Akvinski|Tome Akvinskog]] (umro 1274), koji je napisao djelo ''[[Summa theologica]]'', tj. ''Sažetak teologije''.{{sfn|Colish|1997|loc=str. 295–301}}

Na kraljevskim i plemićkim dvorovima došlo je do razvoja [[viteštvo|viteštva]] i etosa [[dvorska ljubav|dvorske ljubavi]]. Ta se kultura izražavala na [[Vernakular|narodnom jeziku]] umjesto na latinskom i sastojala se od poema, priča, legendi i popularnih pjesama koje su širili [[trubadur]]i, putujući zabavljači. Priče su često zapisivali u ''[[Chanson de geste|chansons de geste]]'' ili "pjesme velikih djela", kao što su ''[[La Chanson de Roland|Pjesma o Rolandu]]'' i ''[[Hildebrand|Pjesma o Hildebrandu]]''.{{sfn|Backman|2003|loc=str. 252–260}} Pisane su i religijske historije.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 349}} [[Geoffrey od Monmoutha]] (umro 1155) napisao je ''[[Historia Regum Britanniae|Povijest britanskih kraljeva]]'', zbirku priča i legendi o [[Kralj Arthur|kralju Arthuru]].{{sfn|Saul|2000|loc=str. 113–114}} Ostala djela bila su više povjesnog tipa, kao što su ''Podvizi cara Fridrika'' ''(Gesta Friderici Imperatoris)'' [[Otto od Freisinga|Otta od Freisinga]] (umro 1158), u kojem je opisao djela Fridrika Barbarosse, te ''Podvizi kraljeva'' ''(Gesta regum)'' [[William od Malmesburyja|Williama od Malmesburyja]] (umro 1143) o kraljevima Engleske.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 349}}

[[Datoteka:Richard of Wallingford.jpg|Srednjovjekovni učenjak pravi precizna mjerenja, ilustracija u rukopisu iz 14. stoljeća|thumb|right|upright]]

Pravna znanost napredovala je u 12. stoljeću. U razvijenom srednjem vijeku studiralo se i sekularno i [[kanonsko pravo|kanonsko]], odnosno crkveno pravo. Sekularno pravo, odnosno rimsko pravo, mnogo je napredovalo otkrićem djela ''[[Corpus iuris civilis]]'' u 11. stoljeću, a do 1100. rimsko se pravo počelo podučavati u [[Univerzitet u Bologni|Bologni]]. To je dovelo do bilježenja i standardizacije zakonika u čitavoj zapadnoj Europi. Također se studiralo kanonsko pravo, te je oko 1140. redovnik po imenu [[Decretum Gratiani|Gracijan]] (12. stoljeće), učitelj u Bologni, napisao ono što će postati standardni tekst kanonskog prava – ''[[Decretum Gratiani]]''.{{sfn|Backman|2003|loc=str. 237–241}}

Među posljedicama grčkog i islamskog utjecaja na ovaj period u europskoj povijesti bile su zamjena [[rimski brojevi|rimskih brojeva]] [[dekadni sistem|dekadnim]] [[pozicijski zapis|pozicijskim brojnim sistemom]] i otkriće [[algebra|algebre]], što je omogućilo napredniju matematiku. Došlo je do napretka u astronomiji nakon prijevoda [[Klaudije Ptolemej|Ptolemejevog]] ''[[Almagest]]a'' sa grčkog na latinski krajem 12. stoljeća. Također se proučavala i medicina, naročito na jugu Italije, gdje je islamska medicina utjecala na [[Salernska medicinska škola|školu u Salernu]].{{sfn|Backman|2003|loc=str. 241–246}}

=== Tehnologija i vojska ===
{{main|Srednjovjekovna tehnologija|Srednjovjekovno ratovanje|Povijest znanosti#Znanost u srednjem vijeku}}

[[Datoteka:Tommaso da modena, ritratti di domenicani (Ugo di Provenza) 1352 150cm, treviso, ex convento di san niccolò, sala del capitolo.jpg|thumb|left|Portret kardinala [[Hughes de Saint-Cher|Huga od Saint-Chera]], [[Tommaso da Modena]], 1352, prvi poznati prikaz naočala.{{sfn|Ilardi|2007|loc=str. 18–19}}]]

U 12. i 13. stoljeću u Europi je došlo do privrednog rasta i razvoja novih metoda proizvodnje. Glavna tehnološka dostignuća bili su otkriće [[vjetrenjača|vjetrenjače]], prvih mehaničkih satova, manufakture [[žestoka pića|žestokih pića]] i upotreba [[astrolab]]a.{{sfn|Backman|2003|loc=str. 246}} Konkavne naočale izumio je oko 1286. godine neki nepoznati Talijan, koji je vjerojatno radio u Pisi ili njenoj okolici.{{sfn|Ilardi|2007|loc=str. 4–5, 49}}

Razvoj tropoljnog [[plodored|plodorednog sistema]] za sijanje usjeva{{sfn|Backman|2003|loc=str. 156}}{{#tag:ref|Do 1000. pojavio u sjevernoj Europi, a u 12. stoljeću već se koristio u Poljskoj.{{sfn|Epstein|2009|loc=str. 45}}|group=n}} povećao je upotrebu zemljišta sa jedne polovine u upotrebi svake godine, pod starim dvopoljnim sistemom, na dvije trećine pod novim sistemom, što je dovelo do povećanja proizvodnje.{{sfn|Epstein|2009|loc=str. 45}} Razvoj [[plug|teškog pluga]] omogućio je efikasniju obradu težeg tla, čemu je doprinijelo i širenje [[konjski okovratnik|konjskog okovratnika]], što je dovelo do upotrebe [[radna životinja|teglećih konja]] umjesto volova. Konji su brži od volova i zahtijevaju manje ispaše – faktori koji su potpomogli uvođenje tropoljnog sistema.{{sfn|Backman|2003|loc=str. 156–159}}

Izgradnja katedrala i zamkova unaprijedila je građevinsku tehnologiju, što je dovelo do razvoja velikih kamenih građevina. U pomoćne građevine spadale su nove gradske vijećnice, kuće, mostovi i [[desetinska štala|desetinske štale]].{{sfn|Barber|1992|loc=str. 68}} Izgradnja brodova poboljšala se sa upotrebom metoda [[brodogradnja|rebra i daske]] umjesto starog rimskog sistema rupe i klina. Ostala poboljšanja u vezi s brodovima bila su upotreba [[latinsko jedro|latinskog jedra]] i [[Kormilo#Historija|krmene statve]], od kojih su oba povećala brzinu kojom brod može ploviti.{{sfn|Barber|1992|loc=str. 73}}

U pogledu vojske, došlo je do povećane upotrebe pješaštva sa specijaliziranim ulogama. Zajedno sa još uvijek dominantnom [[teška konjica|teškom konjicom]], vojske su često uključivale jahaće i pješadijske [[Samostrijelac|samostrijelce]], kao i [[podrivač]]e i inženjerce.{{sfn|Nicolle|1999|loc=str. 125}} Samostrijeli, za koje se znalo još od kasne antike, više su se koristili djelomično zbog češćeg [[opsada|opsadnog]] ratovanja u 10. i 11. stoljeću.{{sfn|Nicolle|1999|loc=str. 80}}{{#tag:ref|Samostrijeli se sporo ponovo pune, što ograničava njihovu upotrebu na otvorenim bojnim poljima. U opsadama sporost nije velika mana, budući da se samostrijelci mogu sakriti iza utvrđenja prilikom ponovnog punjenja.{{sfn|Singman|1999|loc=str. 124}}|group=n}} Sve veća upotreba samostrijela u 12. i 13. stoljeću dovela je do upotrebe kaciga sa zatvorenim licem, teškog oklopa, kao i konjskog oklopa.{{sfn|Nicolle|1999|loc=str. 130}} [[Barut]] je postao poznat u Europi do sredine 13. stoljeća i zabilježeno je da su ga upotrebili Englezi u ratu protiv Škota 1304. godine, iako je samo korišten kao eksploziv, a ne oružje. [[Top]]ovi su se koristili za opsade tijekom 1320-ih, a ručni pištolji počeli su se koristiti do 1360-ih.{{sfn|Nicolle|1999|loc=str. 296–298}}

=== Arhitektura, umjetnost i glazba ===
{{main|Srednjovjekovna umjetnost|Romanika|Gotika|Srednjovjekovna glazba}}

[[Datoteka:Maria Lach 02.jpg|thumb|[[Romanička arhitektura|Romanička]] crkva Marije Lach, Njemačka]]

U 10. stoljeću osnivanje crkava i manastira dovelo je do razvoja kamene arhitekture koja je razradila narodne rimske forme, od čega potječe termin "romanika". Gdje je to bilo moguće, rimske građevine od cigle i kamena ponovo su se koristile zbog već dostupnog materijala. Iz probnih prvih pokušaja poznatih kao [[prva romanika]] stil je procvjetao i proširio se Europom u nevjerojatno homogenoj formi. Netom prije 1000. godine došlo je do velikog talasa izgradnje kamenih crkvi po čitavoj Europi.{{sfn|Benton|2002|loc=str. 55}} [[Romanička arhitektura|Romaničke]] građevine imale su masivne kamene zidove, otvore nadsvođene polukružnim lukovima, malene prozore i, naročito u Francuskoj, kamene lučne svodove.{{sfn|Adams|2001|loc=str. 181–189}} Veliki [[portal]] sa obojenim skulpturama u [[reljef (skulptura)|visokom reljefu]] postao je središnje obilježje fasada, naročito u Francuskoj, a [[kapitel]]i stupova često su rezbareni narativnim scenama izmišljenih čudovišta i životinja.{{sfn|Benton|2002|loc=str. 58–60, 65–66, 73–75}} Prema C. R. Dodwellu, povjesničaru umjetnosti, "gotovo su sve crkve na Zapadu ukrašavane zidnim slikama", od kojih je preživio samo mali broj.{{sfn|Dodwell|1993|loc=str. 37}} Zajedno sa razvojem u crkvenoj arhitekturi, razvijena je i osobena europska forma zamka, koja je postala ključna u politici i ratovanju.{{sfn|Benton|2002|loc=str. 295–299}}

Romanička umjetnost, a naročito prerada metala, dostigla je najsofisticiraniju formu u [[mezanska umjetnost|mezanskoj umjetnosti]], u kojoj su se jasno istakle jedinstvene umjetničke ličnosti poput [[Nikola Verdrunski|Nikole Verdrunskog]] (umro 1205), i gotovo [[Starogrčka umjetnost|klasičnan stil]] može se vidjeti u djelima poput [[Krstionica u Crkvi sv. Bartolomeja, Liège|krstionice u Liègeu]],{{sfn|Lasko|1972|loc=str. 240–250}} što je u kontrastu s figurama uvijajućih životinja na [[Gloucesterski svijećnjak|gloucesterskom svijećnjaku]], koji je izrađen u isto to vrijeme. Velike iluminirane ''Biblije'' i [[psaltir]]i bili su tipični oblici luksuznih rukopisa, a oslikavanje izdova procvjetalo je u crkvama, često slijedeći šemu sa ''[[Sudnji dan|Sudnjim danom]]'' na zapadnom zidu, [[Krist u mandorli|Kristom u mandorli]] na istočnom zidu i narativnim biblijskim scenama duž glavnog dijela crkve, ili, u slučaju najbolje očuvanog primjera, u [[Opatijska crkva Saint-Savin-sur-Gartempe|Saint-Savin-sur-Gartempeu]], na [[bačvasti svod|bačvastom svodu]].{{sfn|Benton|2002|loc=str. 91–92}}

[[Datoteka:Nef cathédrale Laon.jpg|[[Gotička arhitektura|Gotička]] unutrašnjost [[Katedrala u Laonu|katedrale u Laonu]], Francuska|thumb|left]]

Od ranog 12. stoljeća francuski su graditelji razvili [[Gotička arhitektura|gotički]] stil, označen korištenjem [[rebrasti svod|rebrastih svodova]], [[šiljasti luk|šiljastih lukova]], [[kontrafor|letećih upornjaka]] i velikih [[vitraž]]a. Uglavnom se koristio na crkvama i katedralama, a njegova upotreba nastavila se u većem dijelu Europe sve do 16. stoljeća. U klasične primjere gotičke arhitekture spadaju [[katedrala u Chartresu]] i [[katedrala u Reimsu]] u Francuskoj, kao i [[katedrala u Salisburyju]] u Engleskoj.{{sfn|Adams|2001|loc=str. 195–216}} Vitraž je postao ključni element u dizajnu crkvi i nastavio je tradiciju široke upotrebe zidnih slika, koje su do tada gotovo sasvim nestale.{{sfn|Benton|2002|loc=str. 185–190, 269–271}}

Tijekom tog perioda praksa iluminacije rukopisa postupno je prešla iz samostana u laičke radionice, tako da je, prema [[Janetta Rebold Benton|Janetti Benton]], "do 1300. većina redovnika kupovala svoje knjige u prodavaonicama",{{sfn|Benton|2002|loc=str. 250}} a [[časoslov]]i su se razvili kao oblik molitvene knjige za laike. Prerada metala nastavila je biti najprestižnija forma umjetnosti, sa [[emajl iz Limogesa|emajlom iz Limogesa]] kao popularnom i relativno pristupačnom opcijom za predmete kao što su relikvijari i križevi.{{sfn|Benton|2002|loc=str. 135–139, 245–247}} U Italiji su inovacije [[Cimabue|Cimabua]] i [[Duccio|Duccia]], a zatim i [[trečento|trečentskog]] majstora [[Giotto di Bondone|Giotta]] (umro 1337), znatno povećale sofisticiranost i status [[štafelajno slikarstvo|štafelajnog slikarstva]] i [[freska|fresaka]].{{sfn|Benton|2002|loc=str. 264–278}} Sve veći prosperitet tijekom 12. stoljeća rezultirao je većom proizvodnjom sekularne umjetnosti; sačuvani su mnogi izrezbareni predmeti od [[rezbarenje slonovače|bjelokosti]], kao što su figurice za igru, češljevi i malene religijske figure.{{sfn|Benton|2002|loc=str. 248–250}}

=== Crkveni život ===
{{main|Gregorijanska reforma|Crkva i država u srednjovjekovnoj Europi}}

[[Datoteka:Bonaventura Berlinghieri Francesco.jpg|thumb|right|upright|[[Franjo Asiški]] osnovao je red [[franjevci|franjevaca]] ([[Bonaventura Berlinghieri]], 1235).{{sfn|Hamilton|2003|loc=str. 47}}]]
[[Datoteka:Abbey-of-senanque-provence-gordes.jpg|[[Opatija Sénanque]], [[Gordes]], Francuska.|thumb|right]]

Samostanska reforma postala je važno pitanje tijekom 11. stoljeća, budući da su se elite počele brinuti da se redovnici ne pridržavaju pravila koja ih vežu za striktno religijski život. [[Opatija Cluny]], osnovana u regiji [[Mâcon]] u Francuskoj 909. godine, stvorena je kao dio [[klinijevci|klinijevskih reformi]], većeg pokreta samostanskih reformi kao odgovor na tu zabrinutost.{{sfn|Rosenwein|1982|loc=str. 40–41}} Cluny je ubrzo zadobio reputaciju isposništva i strogosti. Pokušavao je održati duševni život visoke vrijednosti stavljajući se pod zaštitu papstva i biranjem vlastitog opata bez miješanja laika, čime je održavao ekonomsku i političku neovisnost od lokalnih gospodara.{{sfn|Barber|1992|loc=str. 143–144}}

Samostanska reforma inspirirala je promjenu u sekularnoj crkvi. Ideale na kojima se zasnivala u papstvo je unio papa [[Lav IX]] (papa 1049–1054), pruživši ideologiju svećeničke neovisnosti, koja će dovesti do [[borba za investituru|borbe za investituru]] krajem 11. stoljeća. U tu su se borbu uključili papa [[Grgur VII]] (papa 1073–1085) i car Henrik IV, koji su se isprva sukobili po pitanju imenovanja biskupa, a ta se razmirica potom pretvorila u bitku o idejama [[investitura|investiture]], svećeničkog braka i [[simonija|simonije]]. Car je vidio zaštitu Crkve kao jednu od svojih dužnosti, a htio je i sačuvati pravo postavljanja vlastitih biskupa unutar svoje države; međutim, papstvo je inzistiralo na neovisnosti Crkve od sekularnih gospodara. Ta pitanja ostala su neriješena do kompromisa iz 1122. godine, poznatog kao [[Wormski konkordat]]. Ta razmirica predstavlja značajan stadij u stvaranju papske monarhije odvojene od laičkih vlasti i izjednačene s njima. Njena je trajna posljedica bila i to što su njemački prinčevi stekli veliku moć na račun njemačkih careva.{{sfn|Rosenwein|1982|loc=str. 40–41}}

Razvijeni srednji vijek bio je period velikih religijskih pokreta. Osim križarskih ratova i samostanskih reformi, ljudi su pokušavali sudjelovati u novim oblicima religijskog života. Osnovani su novi samostanski redovi, među njima i [[kartuzijanci]] i [[cisterciti]]. Cisterciti su se brzo raširili u svojim ranim godinama pod vodstvom [[Bernard od Clairvauxa|Bernarda od Clairvauxa]] (umro 1153). Ti novi redovi formirani su kao odgovor na osjećaj laika da benediktinsko redovništvo više nije odgovarao potrebama laika, koji su se, zajedno sa onima koji su se htjeli priključiti religijskom životu, htjeli vratiti jednostavnijem [[pustinjak|pustinjačkom]] redovništvu ranog kršćanstva ili [[apostoli|apostolskom životu]].{{sfn|Barber|1992|loc=str. 144–149}} Poticana su i [[Kršćansko hodočašće|vjerska hodočašća]]. Stara mjesta hodočašća poput Rima, Jeruzalema i [[Katedrala u Santiagu de Composteli|Compostele]] primala su sve veći broj posjetilaca, a slavu su stekla i nova mjesta poput [[Svetište Monte Sant'Angelo|Monte Garganoa]] i [[Bazilika Svetog Nikole|Barija]].{{sfn|Morris|1998|loc=str. 199}}

U 13. stoljeću [[prosjački redovi]] – [[franjevci]] i [[dominikanci]] – koji su se zaklinjali na život u siromaštvu i preživljavali prošenjem, dobili su odobrenje papstva.{{sfn|Barber|1992|loc=str. 155–167}} Religijske grupe poput [[valdenzi|valdenga]] i [[humiliati|humilijata]] također su se pokušale vratiti životu ranog kršćanstva sredinom 12. i početkom 13. stoljeća, ali ih je papstvo osudilo kao heretike. Neki su se priključili [[katari]]ma, još jednom heretičkom pokretu koji je papstvo osudilo. Godine 1209. propovijedan je križarski rat protiv katara, [[Katarski križarski rat]], koji ih je, zajedno sa [[srednjovjekovna Inkvizicija|srednjovjekovnom Inkvizicijom]], eliminirao.{{sfn|Barber|1992|loc=str. 185–192}}

== Kasni srednji vijek ==
{{main|Kasni srednji vijek}}

=== Rat, glad i kuga ===
{{main|Kriza kasnog srednjeg vijeka}}

Prve godine 14. stoljeća obilježila je pojava gladi, s kulminacijom u [[Velika glad 1315–1317.|velikoj gladi 1315–1317. godine]].{{sfn|Loyn|1989|loc=str. 128}} Uzrok velike gladi bio je postupni prijelaz iz [[Srednjovjekovni topli period|srednjovjekovnog toplog perioda]] u [[malo ledeno doba]], što je povećalo rizik od nestašice hrane u vrijeme kad su vremenske prilike uzrokovale smanjene prinose u poljoprivredi.{{sfn|Backman|2003|loc=str. 373–374}} Godine u razdoblju 1313–1314. i 1317–1321. bile su posebno kišovite u cijeloj Europi, što je za posljedicu imalo masovno podbacivanje prinosa ljetine.{{sfn|Epstein|2009|loc=str. 41}} Klimatske promjene koje su bile rezultat smanjenja prosječnih godišnjih temperatura u 14. stoljeću pratila je ekonomska kriza.{{sfn|Backman|2003|loc=str. 370}}

[[Datoteka:Jacquerie Navarre.jpg|right|thumb|200px|Egzekucija nekih od vođa ''[[žakerija|žakerije]]'', iz rukopisa ''Chroniques de France ou de St Denis'', 14. stoljeće.]]

Ovim je nesrećama godine 1347. slijedila [[crna smrt]], bolest koja se širila Europom slijedeće tri godine.{{sfn|Loyn|1989|loc=str. 269}}}{{#tag:ref|Posljednjih je godina među povjesničarima postignuta suglasnost da se radilo o obluku [[kuga|bubonske kuge]], ali neki povjesničari u posljednje vrijeme dovode u pitanje ovu tezu.{{sfn|Epstein|2009|loc=str. 171–172}}|group=n}} Broj smrtnih slučajeva u Europi bio je vjerojatno oko 35 miliona, oko jedne trećine ukupne populacije. Posebno su bili pogođeni gradovi zbog velike gustine naseljenosti.{{#tag:ref|Njemački grad [[Lübeck]], primjerice, u vrijeme crne smrti izgubio je 90% stanovništva.{{sfn|Singman|1999|loc=str. 189}}|group=n}} Široka područja ostala su potpuno nenaseljena i u nekim su djelovima poljoprivredne površine ostale neobrađene. To je dovelo do povećanja nadnica, budući da su zemljoposjednici nastojali stimulirati preostale malobrojne radnike na rad u svojim poljma. Dodatni problemi bili su niske najamnine i niska potražnja za hranom, što je dodatno umanjilo prihode od poljoprivrede. Radnici u gradovima također su osjećali da imaju pravo na više nadnice, što je dovelo do [[Narodni ustanci u kasnom srednjem vijeku|narodnih buna]] diljem Europe.{{sfn|Backman|2003|loc=str. 374–380}} Najpoznatiji ustanci bili su [[žakerija]] ''(jacquerie)'' u Francuskoj, [[seljački ustanak u Engleskoj]] i pobune u gradovima [[Firenca|Firenci]] u Italiji i [[Ghent]]u i [[Bruges]]u u Flandriji. Trauma izazvana kugom dovela je do povećanog stupnja milosrđa diljem Europe, koje se manifestiralo osnivanjem novih dobrotvornih ustanova, samoranjavanjem [[Flagelanti|flagelanata]] i [[Srednjovjekovni progoni Židova|progonom Židova]].{{sfn|Davies|1996|loc=str. 412–413}} Stanje se dodatno pogoršalo ponovnom pojavom kuge tokom cijelog 14. stoljeća, koja je nastavljala povremeno pogađati Europu sve do kraja srednjega vijeka.{{sfn|Loyn|1989|loc=str. 269}}

=== Društvo i gospodarstvo ===
{{see also| Europska moda 14. stoljeća|Europska moda 15. stoljeća|Historija ekonomske misli}}

Društvene prilike diljem Europe bitno su bile poremećene epidemijom [[crna smrt|crne smrti]]. Manje produktivna zemljišta ubrzo su napuštena, pošto su preživjeli mogli doći do plodnijih terena.{{sfn|Epstein|2009|loc=str. 184–185}} Mada je [[kmetstvo]] u zapadnoj Europi propadalo, ono je postalo uobičajeno u istočnoj Europi, gdje su ga zemljoposjednici nametnuli svojim podanicima koji su prije bili slobodni.{{sfn|Epstein|2009|loc=str. 246–247}} Većina seljaka u zapadnoj Europi dogovorila se da zamijene rad koji su kao kmetovi dugovali svojim zemljoposjednicima za najam zemlje plaćen novcem.{{sfn|Keen|1988|loc=str. 234–237}} Postotak kmetova među seljaštvom smanjio se krajem srednjeg vijeka s više od 90% na 50%.{{sfn|Singman|1999|loc=str. 8}} Zemljoposjednici su također postali svjesniji zajedničkih interesa s drugim vlasnicima zemljišta, te su zajedno nastupali kako bi iznudili dodatne privilegije od svojih vlasti. Dijelom i na nagovor zemljoposjednika vlasti su pokušale donijeti zakone koji bi vratili ekonomske uvjete koji su postojali prije crne smrti.{{sfn|Keen|1988|loc=str. 234–237}} Pismenost među stanovništvom koji ne pripada kleru počela je postupno rasti i urbano stanovništvo počinje oponašati interes plemstva za viteštvo.{{sfn|Vale|1998|loc=str. 346–349}}

Židovske zajednice protjerane su iz Engleske 1290, a iz Francuske 1306. godine. Premda je nekima dozvoljen povratak u Francusku, većina se nije mogla vratiti, pa se mnogi Židovi sele na istok naseljavajući se u Poljsku i Mađarsku.{{sfn|Loyn|1989|loc=str. 192}} Židovi su protjerani i iz Španjolske 1492. i potom se nastanili u Turskoj, Francuskoj, Italiji i Nizozemskoj.{{sfn|Loyn|1989|loc=str. 191}} Razvoj [[Historija bankarstva|bankarstva]] u Italiji tijekom 13. vijeka nastavio se kroz cijelo 14. stoljeće, djelomično potaknut povećanjem broja oružanih sukoba u tom periodu i potrebom pape za premještanjem novca među različitim kraljevstvima. Mnogi od bankara ovog doba posuđivali su novac kraljevima s velikim rizikom, te su neki i bankrotirali kad neki od kraljeva nisu bili u stanju vratiti dug.{{sfn|Keen|1988|loc=str. 237–239}}{{#tag:ref|To se desilo obitelji Bardi i Peruzzi 1340-ih godina nakon što je kralj [[Edward III od Engleske]] odbacio bilo kakva potraživanja prema sebi.{{sfn|Keen|1988|loc=str. 237–239}}|group=n}}

=== Državni preporod ===
[[Datoteka:Europe 1360.jpg|thumb|upright= 1.5|Europa 1360. godine|left]]

Tijekom kasnog srednjeg vijeka svjedočimo pojavi jakih [[nacionalna država|nacionalnih država]] utemeljenih na vladavini kraljeva, pogotovo [[Kraljevina Engleska|Kraljevine Engleske]], [[Kraljevina Francuska|Kraljevine Francuske]] i kršćanskih kraljevina na [[Pirinejski poluotok|Pirinejskom poluotoku]]: [[Kraljevina Aragon|Aragona]], [[Kraljevina Kastilja|Kastilje]] i [[Kraljevina Portugal|Portugala]]. Dugi ratovi u kasnom srednjem vijeku pojačali su kraljevu kontrolu nad vlastitim kraljevstvom i posebno su teško pogodili seljaštvo. Kraljevi su profitirali od stalnih oružanih sukoba jer su proširivali vrijednost kraljevskih zakona po čitavom kraljevstvu i povećavali opseg zemlje koju su izravno kontrolirali.{{sfn|Watts|2009|loc=str. 201–219}} Veliki troškovi ratovanja učinili su da metode naplate poreza budu djelotvorne, a i sama stopa oporezivanja često se povećavala.{{sfn|Watts|2009|loc=str. 224–233}} Potreba da se od stanovništva koje plaća porez dobije pristanak za povećanje poreza dovela je do povećanja moći i autoriteta političkih institucija kao što je [[engleski parlament]] i [[skupština staleža]] u Francuskoj.{{sfn|Watts|2009|loc=str. 233–238}}

[[Datoteka:Joan of Arc miniature graded.jpg|thumb|right|upright|[[Ivana Orleanska]] u prikazu iz 15. stoljeća.]]

Kroz cijelo 14. stoljeće francuski su kraljevi nastojali proširiti svoj utjecaj na čitavo svoje kraljevstvo na štetu teritorijalnih imanja plemstva.{{sfn|Watts|2009|loc=str. 166}} Naišli su na velik otpor pri pokušaju zapljene imanja engleskih kraljeva u južnoj Francuskoj, što je izazvalo početak [[Stogodišnji rat|Stogodišnjeg rata]],{{sfn|Watts|2009|loc=str. 169}} koji je trajao do 1453. godine.{{sfn|Loyn|1989|loc=str. 176}} U ranim fazama rata engleska je strana pod vodstvom [[Edward III od Engleske|Edwarda III]] (vl. 1327–1377) i njegovog sina [[Edward Crni Princ|Edwarda, Crnog Princa]] (umro 1376),{{#tag:ref|Edwardov nadimak vjerojatno dolazi od njegovog crnog oklopa koji je nosio u bitkama, a prvi ga je upotrijebio John Leland 1530-ih ili 1540-ih godina.{{sfn|Barber|1978|loc=str. 242–243}}|group=n}} bilježila niz velikih uspjeha pobjedom u [[Bitka kod Crécyja|bici kod Crécyja]] i [[Bitka kod Poitiersa (1356)|kod Poitiersa]], osvajanjem grada [[Calais]]a i kontrolom velikog djela francuskog teritorija.{{#tag:ref|Calais je ostao u engleskim rukama do 1558. godine.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 545}}|group=n}} Nered koji je nastao na teritoriju pod francuskom kontrolom u prvim je godinama rata gotovo uništio Francusko kraljevstvo.{{sfn|Watts|2009|loc=str. 180–181}} Početkom 15. stoljeća Francuska još jednom dolazi do ruba propasti, ali u kasnim 1420-im vojni uspjesi [[Ivana Orleanska|Ivane Orleanske]] (umrla 1431) donose konačnu pobjedu francuskih kraljeva nad Englezima i osvajanje engleskih posjeda u južnoj Francuskoj 1453. godine.{{sfn|Watts|2009|loc=str. 317–322}} Cijena u ljudskim životima bila je vrlo visoka, francusko stanovništvo na kraju rata bilo je brojčano prepolovljeno u odnosu na početak rata. Ipak, rat je imao pozitivan učinak na engleski nacionalni identitet, pošto je pridonio spajanju raznih lokalnih identiteta u engleski nacionalni ideal. Rat s Francuzima pripomogao je i formiranju nacionalne kulture u Engleskoj, koja se odvojila od francuske kulture. Prije izbijanja rata francuska je kultura imala dominantan utjecaj u Engleskoj.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 423}} Rana faza Stogodišnjeg rata obilježena je dominacijom engleskih strijelaca [[Velški luk|dugim lukom]],{{sfn|Nicolle|1999|loc=str. 186}} i pojavom [[top]]a na bojnom polju kod Crécyja 1346. godine.{{sfn|Nicolle|1999|loc=str. 296–298}}

Na teritoriju suvremene Njemačke nastavlja se dominacija [[Sveto Rimsko Carstvo|Svetog Rimskog Carstva]], ali izborna priroda dodjele carske krune nije omogućavala formiranje trajne dinastije oko koje bi se formirala jaka država.{{sfn|Watts|2009|loc=str. 170–171}} U istočnoj Europi dolazi do jačanja [[Kraljevina Poljska (1385–1569)|Kraljevine Poljske]], [[Kraljevina Mađarska|Mađarske]] i [[Češka (historijska)|Češke]].{{sfn|Watts|2009|loc=str. 173–175}} Kraljevine Pirinejskog poluotoka nastavile su osvajati teritorij na štetu tamošnjih muslimanskih država.{{sfn|Watts|2009|loc=str. 173}} Portugal se tijekom 15. stoljeća usredotočio na ekspanziju prekomorskih posjeda, dok su ostala kraljevstva bila podijeljena poteškoćama oko kraljevskog nasljedstva i drugih problema.{{sfn|Watts|2009|loc=str. 327–332, 340}} Nakon poraza u Stogodišnjem ratu, u Engleskoj je izbio dugotrajni građanski rat poznat kao [[Ratovi dviju ruža|Rat dviju ruža]], koji je trajao sve do 1490-ih godina{{sfn|Watts|2009|loc=str. 340}} i okončao se proglašenjem [[Henry VII od Engleske|Henrika Tudora]] za kralja (vl. 1485–1509. kao Henrik VII) i konsolidiranjem njegovih engleskih posjeda pobjedom nad [[Richard III od Engleske|Richardom III]] (vl. 1483–1485) u [[Bitka kod Boswortha|bici kod Boswortha]] 1485. godine.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 425–426}} Skandinavske su zemlje prolazile kroz razdoblje unifikacije pod [[Kalmarska unija|Kalmarskom unijom]] krajem 14. i početkom 15. stoljeća, koja je ujedinila Norvešku, Dansku i Švedsku, ali ponovo su se raspale nakon smrti [[Margareta I od Danske|Margarete I od Danske]] (vl.1387–1412). Najznačajnija sila na području Baltičkog mora bio je [[Hanzeatski savez]], trgovačka konfederacija gradova-država, koja je dominirala trgovinom od zapadne Europe do Rusije.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 431}} Škotska se pod vodstvom [[Robert Bruce|Roberta Brucea]] (vl. 1306–1329) oslobađa engleske dominacije, a sam Bruce dobija papino priznanje njegove krune 1328. godine.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 408–409}}

=== Kolaps Bizanta ===
{{main|Bizantsko carstvo pod dinastijom Anđela|Bizantsko carstvo pod dinastijom Paleologa|Bizantsko-osmanski ratovi|Osmansko carstvo}}

Mada je carska dinastija [[Paleolozi|Palaeologa]] uspjela preoteti [[Carigrad]] od zapadnih Europljana 1261. godine, nije više bila u stanju vratiti kontrolu nad većinom bivšeg teritorija. Oni su uglavnom kontrolirali samo mali dio Balkanskog poluotoka oko Carigrada, zatim sam grad te neke priobalne teritorije na [[Crno more|Crnom moru]] i oko [[Egejsko more|Egejskog mora]]. Bivši bizantinski teritoriji podijeljeni su između [[Dušanovo carstvo|Srpskog carstva]], [[Drugo Bugarsko Carstvo|Drugog bugarskog carstva]] i [[Mletačka republika|Mletačke republike]]. Moć bizantskih careva ugrozilo je tursko pleme [[Osmansko carstvo|Osmanlija]], koji su se pojavili u Maloj Aziji početkom 13. stoljeća i [[Bizantsko-osmanski ratovi|brzo se širili]] tijekom 14. stoljeća. Osmansko carstvo brzo se širi Europom, pretvara Bugarsku u vazalnu državu 1366. godine i osvaja Srbiju 1389. godine nakon njezinaporaza u [[Bitka na Kosovom polju|bici na Kosovom polju]]. Narodi zapadne Europe okupili su 1396. godine vojsku kako bi oslobodili kršćanske balkanske zemlje te proglasili novi križarski rat. Velika vojna sila poslana je na Balkan, ali je pretpjela poraz od Turaka u [[Bitka kod Nikopolja|bici kod Nikopolja]].{{sfn|Davies|1996|loc=str. 385–389}} [[Pad Carigrada (1453)|Carigrad je konačno pao]] u ruke Turaka 1453. godine.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 446}}

=== Kontroverze unutar crkve ===

[[Datoteka:07 Grégoire XI (couronné par Guy de Boulogne).jpg|thumb|left|[[Guy de Boulogne]] okrunjuje papu Grgura XI, prikaz na minijaturi u [[Froissartove Kronike|Froissartovim ''Kronikama'']]]]

Tokom nemirnog 14. stoljeća dolazi do uspostave [[Avinjonsko papstvo|Avinjonskog papstva]] u razdoblju od 1305. do 1378. godine,{{sfn|Thomson|1998|loc=str. 170–171}} poznatog i kao "babilonsko ropstvo papstva" (paralela na židovsko [[babilonsko ropstvo]]),{{sfn|Loyn|1989|loc=str. 45}} a potom i do [[Zapadna šizma|velike šizme]] u trajanju od 1378. do 1418. godine, kad su postojala dvojica, potom i trojica suprotstavljenih papa, a svakog od njih su podržavale različite države.{{sfn|Loyn|1989|loc=str. 153}} U prvim godinama 15. stoljeća, nakon čitavog stoljeća nemira, crkveni su poglavari 1414. sazvali [[Koncil u Kostanci]] i iduće godine koncil je smijenio jednog od suprotstavljenih papa, ostavivši samo dva pretendenta. Nakon smjene svih pretendenata, u studemom 1417. godine koncil izabrao potpuno novog papu, [[Martin V|Martina V]] (papa 1417–1431).{{sfn|Thomson|1998|loc=str. 184–187}}

Osim šizme, zapadna crkva bila je rastrzana i teološkim kontroverzama, od kojih su se neke pretvorile u [[hereza|hereze]]. Engleski teolog [[John Wycliffe]] (umro 1384) osuđen je kao heretik 1415. zbog učenja da laici mogu imati pristup tekstu ''Biblije'' te imati stav o [[euharistija|euharistiji]], što je bilo suprotno crkvenoj doktrini.{{sfn|Thomson|1998|loc=str. 197–199}} Wycliffeova učenja utjecala su na dva značajna heretička pokreta u kasnom srednjem vijeku, [[lolardi|lolarde]] u Engleskoj i [[husiti|husite]] u [[Češka (historijska)|Češkoj]].{{sfn|Thomson|1998|loc=str. 218}} Na Čehe je djelovalo i učenje [[Jan Hus|Jana Husa]], koji je spaljen na lomači 1415. godine nakon što je osuđen za herezu na Koncilu u Kostanci. Husitska crkva, iako pogođena križarskim ratom protiv nje, preživjela je i nakon srednjeg vijeka.{{sfn|Thomson|1998|loc=str. 213–217}} Neke hereze ovog doba bile su montirane, kao npr. optužbe protiv [[templari|templara]], što je dovelo do njihovog rasformiranja 1312. godine i podjele njihovog velikog bogatstva između francuskog kralja [[Philippe IV od Francuske|Filipa IV]] (vl. 1285–1314) i [[Malteški viteški red|Malteškog viteškog reda]].{{sfn|Loyn|1989|loc=str. 201–202}}

Papstvo je u kasnom srednjem vijeku dodatno rafiniralo koncept [[transupstancijacija|transupstancijacije]], postavivši pravilo da je samo kler u mogućnosti pretvoriti hostiju i vino u euharistiju, što je dodatno udaljilo laike od klera. Laici su i dalje prakticirali [[hodočašće|hodočašća]], obožavanje relikvija i vjerovanje u moć [[Sotona|Sotone]]. Mistici kao [[Meister Eckhart]] (umro 1327) ili [[Thomas à Kempis]] (umro 1471) pisali su djela koja su podučavala laike da se usredotoče na unutarnji duhovni život, što je udarilo temelje protestantske [[reformacija|reformacije]]. Osim misticizma, postaje rašireno vjerovanje u vještice i vještičarenje, te krajem 15. stoljeća crkva počinje davati vjerodostojnost narodnim strahovima i, počev od 1484. godine, osuđivati vještice. Godine 1486. izlazi djelo ''[[Malleus Maleficarum]]'' (= "Vještičji čekić"), najpopularniji priručnik za lovce na vještice.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 436–437}}

=== Učenjaci, intelektualci i istraživanja ===
U kasnom srednjem vijeku dvojica svećenika i filozofa – [[Duns Scotus|Ivan Duns Škot]] (umro 1308) {{#tag:ref|Engleska riječ ''dunce'' ("glupan") vuče porijeklo iz imena Dunsa Škota.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 433–434}}|group=n}} i [[William Occam]] (umro oko 1348),{{sfn|Loyn|1989|loc=str. 293–294}} – započinju reakciju protiv [[skolastika|skolastike]] i kritiziraju primjenu razuma na teološka pitanja. Njihovo učenje, zajedno s drugm misliocima, dovelo je do potkopavanja prevlađujuće [[Platon|platonske]] ideje "univerzalija". Occamovo inzistiranje da razum djeluje neovisno o vjeri omogućilo je odvajanje znanosti od [[teologija|teologije]] i [[filozofija|filozofije]].{{sfn|Davies|1996|loc=str. 433–434}} Pravnu znanost obilježava postojano uvođenje [[Rimsko pravo|rimskog prava]] u područja koje je prethodno reguliralo [[običajno pravo]]. Jedina iznimka u tom trendu bila je Engleska, u kojoj se i dalje isticalo običajno pravo ''([[common law]])''. Gotovo sve zemlje kodificirale su svoje zakone u zakonike, koji su doneseni diljem kontinenta osim u Kastilji, Poljskoj i Litvi.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 438–439}}

[[Datoteka:Studying astronomy and geometry.jpg|thumb|300px|Svećenici proučavaju [[astronomija|astronomiju]] i [[geometrija|geometriju]], Francuska, početak 15. stoljeća]]

Obrazovanje je većim dijelom bilo rezervirano za formiranje budućih svećenika. Osnovno učenje slova i brojeva odvijalo se u okrilju obitelji ili uz pomoć seoskog svećenika, ali viši stupanj obrazovanja, ''[[trivium]]'' ([[gramatika]], [[retorika]] i [[logika]]), predavao se u vjerskim školama u sklopu [[katedrala]] i u gradskim školama. Došlo je do širenja viših trgovačkih škola, pogotovo u Italiji, gdje su postojala mjesta s više od jedne takve institucije. U 14. i 15. stoljeću univerziteti su se proširili diljem Europe. Uvelike se povećala prisutnost književnosti na narodnom jeziku, čiji su najznačajniji predstavnici bili [[Dante Alighieri]] (umro 1321), [[Petrarca]] (umro 1374) i [[Giovanni Boccaccio]] (umro 1375) u Italiji 14. stoljeća, [[Geoffrey Chaucer]] (umro 1400) i [[William Langland]] (umro oko 1386) u Engleskoj, te [[François Villon]] (umro 1464) i [[Christine de Pizan]] (umro oko 1430) u Francuskoj. Veći dio književnosti ostaje religiozne tematike i, premda je veći dio još uvijek pisan [[latinski]]m jezikom, počinje se javljati velika potražnja za opisima života svetaca i ostalih svjedočenja vjere na narodnim jezicima.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 438–439}} Ovu je potražnju potaknulo jačanje pokreta ''[[Devotio Moderna]]'', a najviše formiranje [[Bratstvo zajedničkoga života|Bratstva zajedničkoga života]] te radovima njemačkih mistika kao što su Meister Eckhart i [[Johannes Tauler]] (umro 1361).{{sfn|Keen|1988|loc=str. 282–283}} Došlo je i do značajnog razvoja kazališta u obliku prikaza [[mirakul]]a pod pokroviteljstvom Crkve.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 438–439}} Pri kraju ovog razdoblja razvoj [[Tiskarski stroj|tiskarskog stroja]] oko 1450. godine doveo je do osnivanja prvih izdavačkih kuća u cijeloj Europi do kraja 15. stoljeća.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 445}} Stopa pismenosti među stanovništvom se povećala, ali je još uvijek bila niska; procijene stope pismenosti za 1500. godinu kreću se, naime, oko 10% za muškarce i oko 1% za žene.{{sfn|Singman|1999|loc=str. 224}}

Početkom 15. stoljeća zemlje Pirinejskog poluotoka počinju sponzorirati geografska istraživanja izvan europskih granica. Portugalski princ [[Henrik Moreplovac]] (umro 1460) organizirao je ekspedicije koje su za njegova života otkrile [[Kanarski otoci|Kanarske otoke]], [[Azori|Azore]] i [[Zelenortski otoci|Zelenortske otoke]]. Ekspedicije su nastavljene i nakon njegove smrti: [[Bartolomeu Dias]] (umro 1500) doplovio je do [[Rt dobre nade|Rta dobre nade]] 1486, a [[Vasco da Gama]] (umro 1524) oplovio je Afriku i došao do Indije 1498. godine.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 451}} Ujedinjene španjolske monarhije Kastilje i Aragona sponzorirale su putovanje [[Kristofor Kolumbo|Kristofora Kolumba]] (umro 1506) 1492. godine, koje je dovelo do [[Otkriće Amerike|otkrića Amerika]].{{sfn|Davies|1996|loc=str. 454–455}} Engleska kruna pod vladavinom Henrija VII sponzorirala je putovanje [[John Cabot|Johna Cabota]] (umro 1498) 1497. godine, koji je doplovio do [[Otok Cape Breton|Otoka Cape Breton]].{{sfn|Davies|1996|loc=str. 511}}

=== Tehnološki i vojni razvoj ===
Jedna od značajnijih promjena u vojnoj sferi u kasnom srednjem vijeku bilo je povećano korištenje [[pješadija|pješaštva]] i [[laka konjica|lake konjice]].{{sfn|Nicolle|1999|loc=str. 180}} Engleska je vojska vrlo uspješno koristila i strijelce s dugim lukom, dok druge zemlje nisu uspjele stvoriti slične postrojbe strijelaca koje bi imale tako veliki uspjeh.{{sfn|Nicolle|1999|loc=str. 183}} Potaknut povećanom efikasnošću [[samostrijel]]a, nastavljen je razvoj [[oklop]]a, tako je razvijen [[puni oklop]] kao zaštita od samostrijela i od prvog nosivog vatrenog oružja koje se počelo pojavljivati na bojnim poljima.{{sfn|Nicolle|1999|loc=str. 188}} Oružje na motki dodatno se usavršilo, posebno kod flamanskog i švicarskog pješaštva, naoružanog [[piket]]ima i drugim dugim kopljima.{{sfn|Nicolle|1999|loc=str. 185}}

Jedan od važnijih napredaka u poljoprivredi bio je masovniji uzgoj ovaca s vunom duge dlake, što je omogućilo predenje čvršćih niti. Važna je i zamjena tradicionalne [[preslica|preslice]] za predenje vune s [[kolovrat]]om, što je utrostručilo brzinu predenja.{{sfn|Epstein|2009|loc=str. 193–194}}{{#tag:ref|Ovaj je kolovrat još uvijek bio jednostavan, nije imao ugrađenu papučicu za uvijanje i povlačenje niti. Ova će inovacija biti izumljena tek u 15. stoljeću.{{sfn|Singman|1999|loc=str. 36}}|group=n}} Nešto manje složena inovacija, koja je ipak bitno poboljšala svakodnevni život, bila je upotreba dugmadi za pričvršćivanje odjeće, što je omogućilo da se odjeća drži uz tijelo bez potrebe da je se veže s pomoću uzica.{{sfn|Singman|1999|loc=str. 38}} [[Vjetrenjača|Vjetrenjače]] su dodatno poboljšane izumom [[toranjski mlin|toranjskog mlina]], čiji je gornji dio mogao rotirati i prilagoditi se tako smjeru puhanja vjetra.{{sfn|Epstein|2009|loc=str. 200–201}} Prva [[visoka peć]] pojavila se oko 1350. godine u Švedskoj i doprinijela povećanju količine proizvedenog željeza i njegove kvalitete.{{sfn|Epstein|2009|loc=str. 203–204}} Godine 1447. u Veneciji je donesen prvi [[patent]], koji je štitio pravo izumitelja na vlastiti izum.{{sfn|Epstein|2009|loc=str. 213}}

=== Umjetnost i arhitektura ===

[[Datoteka:Les Très Riches Heures du duc de Berry février.jpg|upright|thumb|upright|left|Prikaz veljače (februara) u iluminiranom rukopisu [[Très Riches Heures du Duc de Berry]], 15. stoljeće]]

Kasni srednji vijek u Europi općenito se podudara s kulturnim periodima trečenta i [[rana renesansa|rane renesanse]] u Italiji, dok su sjeverna Europa i Španjolska nastavile primjenjivati [[gotika|gotički stil]], postupno sve više elaboriran u 15. stoljeću, sve do kraja tog razdoblja. [[Međunarodna gotika]] dvorski je stil koji se proširio gotovo cijelom Europom u desetljećima oko 1400. godine; jedan od remek djela tog razdoblja jest [[Très Riches Heures du Duc de Berry|Molitvenik vojvode od Berryja]].{{sfn|Benton|2002|loc=str. 253–256}} S pojavom staleža bogatih trgovaca u Italiji i Flandriji kao značajnog pokrovitelj umjetnosti, diljem Europe došlo je do uspona sekularne umjetnosti, kako kvalitetom tako i kvantitetom. Narudžbe su uglavnom bile ulja na platnu s portretom naručitelja i sve veći raspon luksuznih predmeta: nakita, predmeta od bjelokosti, ukrašenih škrinja (ital. ''[[cassone]]'') i posuđa od [[majolika|majolike]]. Ovi predmeti obuhvaćaju i [[hispano-maursko posuđe]], koje su proizvodili lončari [[Mudéjar]] u Španjolskoj. Kraljevi su posjedovali mnoštvo takvih predmeta, ali osim zlatnih pehara malo ih je ostalo sačuvano.{{sfn|Lightbown|1978|loc=str. 78}} Razvila se italijanska manufaktura svile, tako da zapadne crkve i elite nisu više bile ovisne o uvozu svile iz Bizanta i islamskog svijeta. U Francuskoj i Flandriji tkanje složenih [[tapiserija]], kao npr. ''[[Dama i jednorog]]'', postalo je značajna industrija luksuza.{{sfn|Benton|2002|loc=str. 257–262}}

Nakon velikih vanjskih kiparskih kompozicija ranih gotičkih crkava naglasak se stavlja na kiparstvo unutar građevine, čime grobnice postaju više elaborirane, a i drugi se elementi, popit propovjedaonica, raskošno ukrašavaju, primjerice [[propovjedaonica sv. Andrije u Pistoji]]. Postaju uobičajene [[oltarna pala|oltarne pale]] od rezbarenog i oslikanog drva, posebno u crkvama s više bočnih [[kapela]]. [[Rano nizozemsko slikarstvo]], čiji su predstavnici [[Jan van Eyck]] (umro 1441) i [[Rogier van der Weyden]] (umro 1464), doseže razinu talijanskog slikarstva, a za njime ne zaostaju mnogo ni nordijski iluminirani rukopisi. Rukopise su masovno započeli prikupljati pripadnici sekularne elite, koji su sve više naručivali i knjige sa sekularnom tematikom, posebno historijskom. Od 1450. godine nadalje veliku popularnost dobijaju tiskane knjige, usprkos njihovoj još uvijek visokoj cijeni. Prije 1500. godine već je bilo tiskano više od 30.000 različitih izdanja [[inkunabula]] i drugih djela,<ref name=BL>British Library Staff "[http://www.bl.uk/catalogues/istc/index.html Incunabula Short Title Catalogue] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20110312185857/http://www.bl.uk/catalogues/istc/index.html |date=2011-03-12 }}" ''British Library''.</ref> dok su iluminirane rukopise nastavili naručivati samo kraljevi i rijetki pripadnici aristokracije. Od sredine 15. stoljeća u sjevernoj Europi cjenovno su postali dostupni [[drvorez]]i vrlo malih dimenzija, gotovo svi religiozne tematike, čak i seljacima. Bogatije skupine stanovništva dobavljale su skuplja [[grafika|grafička djela]] s vrlo različitim prikazima.{{sfn|Griffiths|1996|loc=str. 17–18, 39–46}}

== Moderna percepcija ==
{{see also|Mračno doba (Europa)}}

[[Datoteka:Gossuin de Metz - L'image du monde - BNF Fr. 574 fo42.jpg|thumb|right|upright|Srednjovjekovna ilustracija sferične Zemlje u kopiji djela ''L'Image du monde'' iz 14. stoljeća]]

Srednjovjekovno razdoblje često je prikazivano kao "vrijeme neznanja i praznovjerja", koje je pretpostavljalo "riječ religijskih autoriteta iznad osobnog iskustva i racionalnog djelovanja".{{sfn|Lindberg|2003|loc=str. 8}} Takav je prikaz posljedica razdoblja [[renesansa|renesanse]] i [[prosvjetiteljstvo|prosvjetiteljstva]], tijekom kojih su znanstvenici i mislioci suprotstavljali svoju intelektualnu kulturu kulturi srednjovjekovnog svijeta, na štetu samoga srednjeg vijeka. Renesansni znanstvenici gledali su na srednji vijek kao na vrijeme propadanja visoke kulture i civilizacije [[Antika|klasičnog svijeta]]. Smatrali su i da je razum superioran u odnosu na vjeru, pa su na srednji vijek gledali kao na vrijeme neznanja i praznovjerja.{{sfn|Davies|1996|loc=str. 291–293}}

Drugi autori objašnjavaju da je razum općenito bio visoko cijenjen u srednjem vijeku. Povjesničar znanosti [[Edward Grant]] piše: "Ako su revolucionarne racionalne misli bile izražene [u 18. stoljeću]<!--u originalnoj rečenici stoji: "izražene u doba razuma"-->, one su bile moguće samo zbog duge srednjovjekovne tradicije afirmirane upotrebe razuma kao jedne od osnovnih čovječjih aktivnosti".{{sfn|Grant|2001|loc=str. 9}} Također, suprotno uvriježenom mišljenju, [[David C. Lindberg|David Lindberg]] piše da je "mislilac iz vremena kasnog srednjeg vijeka rijetko iskusio represivnu silu crkve i smatrao je sebe slobodnim (posebno u prirodnim znanostima) slijediti razum i promatranje kamo god ga oni vodili".{{sfn|Peters|2005|loc=str. 8182}}

Karikaturalan prikaz srednjeg vijeka reflektirao se i na specifična pitanja. Jedno od pogrešnih shvaćanja, propagirano od 19. stoljeća nadalje{{sfn|Russell|1991|loc=str. 49–58}} i još uvijek dosta rašireno, jest da su svi ljudi u srednjem cijeku vjerovali da je Zemlja ravna ploča.{{sfn|Russell|1991|loc=str. 49–58}} To je neistina, jer su predavači na srednjovjekovnim univerzitetima obično objašnjavali kako činjenice dokazuju da je Zemlja sferična.{{sfn|Grant|1994|loc=str. 626–630}} Lindberg i [[Ronald Numbers]], još jedan znanstvenik koji proučava ovo razdoblje, tvrdi da "jedva da je postojao kršćanski učenjak u srednjem vijeku koji nije priznavao [Zemljinu] sferičnost i čak znao njezin približni opseg".{{sfn|Lindberg|Numbers|1986|loc=str. 342}} Druga pogrešna shvaćanja ― primjerice, da je "Crkva u srednjem vijeku zabranjivala obdukcije i seciranja", da je "pojava kršćanstva uništila antičku znanost" ili da je "srednjovjekovna crkva ugušila razvoj prirodne filozofije" ― Numbers citira kao primjere popularnih mitova koji se još uvijek navode kao povijesne istine, premda ih povijesna istraživanja ne podupiru.<ref name=Numberslect>Numbers "[http://www.st-edmunds.cam.ac.uk/faraday/CIS/Numbers/Numbers_Lecture.pdf Myths and Truths in Science and Religion: A historical perspective] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20130120020516/http://www.st-edmunds.cam.ac.uk/faraday/CIS/Numbers/Numbers_Lecture.pdf |date=2013-01-20 }}" ''Lecture archive''</ref>

== Bilješke ==
{{reflist|group=n}}

== Reference ==
{{reflist|4}}

== Literatura ==
{{refbegin|60em}}
* {{cite book |last=Adams |first=Laurie Schneider |title=A History of Western Art |url=https://archive.org/details/historyofwestern0003adam |publisher=McGraw Hill |location=Boston, MA |year=2001 |isbn=0-07-231717-5 |edition=Third |ref=harv }}
* {{cite book |last=Albrow |first=Martin |title=The Global Age: State and Society Beyond Modernity |url=https://archive.org/details/globalagestateso0000albr_e7v0 |year=1997 |publisher=Stanford University Press |location=Stanford, CA |isbn=0-8047-2870-4 |ref=harv }}
* {{cite book |last=Backman |first=Clifford R. |title=The Worlds of Medieval Europe |url=https://archive.org/details/worldsofmedieval00back |publisher=Oxford University Press |location=Oxford, UK |year=2003 |isbn=978-0-19-512169-8 |ref=harv }}
* {{cite book |last=Barber |first=Malcolm |authorlink=Malcolm Barber |title=The Two Cities: Medieval Europe 1050–1320 |url=https://archive.org/details/twocitiesmedieva0000barb_u4c2 |publisher=Routledge |location=London |year=1992 |isbn=0-415-09682-0 |ref=harv }}
* {{cite book |last=Barber |first=Richard |title=Edward, Prince of Wales and Aquitaine: A Biography of the Black Prince |url=https://archive.org/details/edwardprinceofwa00barb |authorlink=Richard Barber |publisher=Scribner |location=New York |year=1978 |isbn=0-684-15864-7 |ref=harv }}
* {{cite book |last=Barlow |first=Frank |title=The Feudal Kingdom of England 1042–1216 |url=https://archive.org/details/feudalkingdomofe0000fran_j3z3 |authorlink=Frank Barlow (historian) |edition=Fourth |publisher=Longman |location=New York |year=1988 |isbn=0-582-49504-0 |ref=harv }}
* {{cite book |last=Bauer |first=Susan Wise |authorlink=Susan Wise Bauer |title=The History of the Medieval World: From the Conversion of Constantine to the First Crusade |url=https://archive.org/details/historyofmedieva0000baue |publisher=W. W. Norton |location=New York |isbn=978-0-393-05975-5 |year=2010 |ref=harv }}
* {{cite book |last=Benton |first=Janetta Rebold |authorlink=Janetta Rebold Benton |title=Art of the Middle Ages |url=https://archive.org/details/artofmiddleages00bent |year=2002 |publisher=Thames & Hudson |series=World of Art |location=London |isbn=0-500-20350-4 |ref=harv }}
* {{cite web |last=British Library Staff |publisher=[[British Library]] |url=http://www.bl.uk/catalogues/istc/index.html |title=Incunabula Short Title Catalogue |date=8 January 2008 |accessdate=8 April 2012 |ref=harv |archive-date=2011-03-12 |archive-url=https://web.archive.org/web/20110312185857/http://www.bl.uk/catalogues/istc/index.html }}
* {{cite book |last=Brown |first=Peter |authorlink=Peter Brown (historian) |title=The World of Late Antiquity AD 150–750 |year=1989 |url=https://archive.org/details/worldoflateantiq0000brow |publisher=W. W. Norton & Company |location=New York |isbn=0-393-95803-5 |series=Library of World Civilization |ref=harv }}
* {{cite encyclopedia |last=Brown|first= Thomas |title=The Transformation of the Roman Mediterranean, 400–900 |encyclopedia=The Oxford Illustrated History of Medieval Europe |editor=Holmes, George |publisher=Oxford University Press |location=Oxford, UK |year=1998 |isbn=0-19-285220-5 |pages=1–62|ref = harv}}
* {{cite book |last=Bruni|first= Leonardo |authorlink=Leonardo Bruni |editor=Hankins, James |title=History of the Florentine People |publisher=Harvard University Press |location=Cambridge, MA |volume=1 |year=2001 |isbn=978-0-674-00506-8|ref = harv}}
* {{cite book |last=Colish |first=Marcia L. |title=Medieval Foundations of the Western Intellectual Tradition 400–1400 |url=https://archive.org/details/medievalfoundati0000coli |publisher=Yale University Press |location=New Haven, CT |year=1997 |isbn=0-300-07852-8 |ref=harv }}
* {{cite book |last=Collins|first= Roger |authorlink=Roger Collins |title=Early Medieval Europe: 300–1000 |publisher=St. Martin's Press |location=New York |year=1999 |isbn=0-312-21886-9 |edition=Second|ref = harv}}
* {{cite book |title=A Dictionary of Medieval Terms & Phrases |last=Coredon |first=Christopher |year=2007 |edition=Reprint |publisher=D. S. Brewer |location=Woodbridge, UK |isbn=978-1-84384-138-8|ref = harv}}
* {{cite book |last=Cosman |first=Madeleine Pelner |title=Medieval Wordbook: More the 4,000 Terms and Expressions from Medieval Culture |url=https://archive.org/details/medievalwordbook0000cosm |year=2007 |publisher=Barnes & Noble |location=New York |isbn=978-0-7607-8725-0 |ref=harv }}
* {{cite book |last=Crampton|first= R. J. |title= A Concise History of Bulgaria |url=https://archive.org/details/concisehistoryof0000cram_f0p4|publisher=Cambridge University Press |year=2005 | isbn= 0-521-61637-9| location=Cambridge, UK|ref = harv}}
* {{cite book |last=Cunliffe |first=Barry |authorlink=Barry Cunliffe |title=Europe Between the Oceans: Themes and Variations 9000 BC-AD 1000 |url=https://archive.org/details/europebetweenoce0000cunl |publisher=Yale University Press |location=New Haven, CT |year=2008 |isbn=978-0-300-11923-7 |ref=harv }}
* {{cite book |last=Curta |first=Florin |title=Southeastern Europe in the Middle Ages 500-1250 |url=https://archive.org/details/southeasterneuro0000curt |publisher=Cambridge University Press |location=Cambridge, UK |series=Cambridge Medieval Textbooks |year=2006 |isbn=0-521-89452-2 |ref=harv }}
* {{cite book |last=Davies |first=Norman |authorlink=Norman Davies |title=Europe: A History |url=https://archive.org/details/europehistory00davi_0 |publisher=Oxford University Press |location=Oxford, UK |year=1996 |isbn=0-19-520912-5 |ref=harv }}
* {{cite encyclopedia |last=Denley|first= Peter |title=The Mediterranean in the Age of the Renaissance, 1200–1500 |encyclopedia=The Oxford Illustrated History of Medieval Europe |editor=Holmes, George |publisher=Oxford University Press |location=Oxford, UK |year=1998 |isbn=0-19-285220-5 |pages=235–296|ref = harv}}
* {{cite book |last=Dodwell |first=C. R. |title=The Pictorial Arts of the West: 800–1200 |url=https://archive.org/details/pictorialartsofw00dodw |publisher=Yale University Press |location=New Haven, CT |series=Pellican History of Art |year=1993 |isbn=0-300-06493-4 |ref=harv }}
* {{cite book |last=Eastwood|first= Bruce |title=Ordering the Heavens: Roman Astronomy and Cosmology in the Carolingian Renaissance |publisher=Brill |location=Boston, MA |series=History of Science and Medicine Library |isbn=978-90-04-16186-3 |year=2007|ref = harv}}
* {{cite book |last=Epstein |first=Steven A. |title=An Economic and Social History of Later Medieval Europe, 1000–1500 |url=https://archive.org/details/economicsocialhi0000epst |publisher=Cambridge University Press |location=Cambridge, UK |year=2009 |isbn=978-0-521-70653-7 |ref=harv }}
* {{cite book |last=Flexner |first= Stuart Berg (ed.) |editor-link=Stuart Berg Flexner |title=The Random House Dictionary of the English Language: Unabridged |edition=Second |publisher=Random House |location=New York |isbn=0-394-50050-4|ref = harv}}
* {{cite book |last1=Gainty|first1= Denis |last2=Ward|first2= Walter D. |title=Sources of World Societies: Volume 2: Since 1500 |location=Boston, MA |publisher=Bedford/St. Martin's |year=2009 |isbn=0-312-68858-X|ref = harv}}
* {{cite book |last=Geary, Patrick J. |authorlink=Patrick J. Geary |title=Before France and Germany: The Creation and Transformation of the Merovingian World |publisher=Oxford University Press |location=Oxford, UK |year=1988 |isbn=0-19-504458-4|ref = harv}}
* {{cite book |last1=Gies |first1=Joseph |last2=Gies |first2=Frances |title=Life in a Medieval City |url=https://archive.org/details/lifeinmedievalci0000gies_l4y2 |publisher=Thomas Y. Crowell |location=New York |year=1973 |isbn=0-8152-0345-4 |ref=harv }}
* {{cite book |last=Grant|first= Edward |authorlink=Edward Grant |title=God and Reason in the Middle Ages |url=https://archive.org/details/godreasoninmiddl0000gran|location=Cambridge, UK |publisher=Cambridge University Press |year=2001 |isbn=978-0-521-80279-6|ref = harv}}
* {{cite book |last=Grant|first= E. |authorlink=Edward Grant |title=Planets, Stars, & Orbs: The Medieval Cosmos, 1200–1687 |location=Cambridge, UK |publisher=Cambridge University Press |year=1994 |isbn=978-0-521-43344-0|ref = harv}}
* {{cite book |last=Griffiths|first= Antony |title=Prints and Printmaking |year=1996 |publisher=British Museum Press |isbn=0-7141-2608-X |location=London|ref = harv}}
* {{cite book |last1=Hallam|first1= Elizabeth M. |last2= Everard|first2= Judith |title=Capetian France 987–1328 |edition=Second |publisher=Longman |location=New York |year=2001 |isbn=0-582-40428-2|ref = harv}}
* {{cite book |last=Hamilton|first= Bernard |title=Religion in the Medieval West |publisher=Arnold |location=London |year=2003 |isbn=0-340-80839-X |edition=Second|ref = harv}}
* {{cite book |last=Heather |first=Peter |authorlink=Peter Heather |title=The Fall of the Roman Empire: A New History of Rome and the Barbarians |url=https://archive.org/details/fallofromanempir0000heat |publisher=Oxford University Press |year=2006 |location=Oxford, UK |isbn=978-0-19-532541-6 |ref=harv }}
* {{cite book |last=Henderson|first= George |title=Early Medieval |year=1977 |edition=Revised |publisher=Penguin |location=New York |oclc=641757789|ref = harv}}
* {{cite book |editor=Holmes|first= George (ed.) |editorlink=George Holmes (historian) |title=The Oxford History of Medieval Europe |publisher=Oxford University Press |location=Oxford, UK |year=1988 |isbn=0-19-285272-8|ref = harv}}
* {{cite book|last=Ilardi|first=Vincent|title=Renaissance Vision from Spectacles to Telescopes|url=https://archive.org/details/bub_gb_peIL7hVQUmwC|publisher=American Philosophical Society|location=Philadelphia|year=2007|isbn=978-0-87169-259-7|ref=harv}}
* {{cite book |last=James|first= Edward |authorlink=Edward James (historian) |title=Europe's Barbarians: AD 200–600 |publisher=Pearson Longman |location=Harlow, UK |isbn=978-0-582-77296-0 |year=2009 |series=The Medieval World|ref = harv}}
* {{cite book |last=Jordan |first=William C. |title=Europe in the High Middle Ages |url=https://archive.org/details/europeinhighmidd00jord |publisher=Viking |year=2003 |location=New York |isbn=978-0-670-03202-0 |series=Penguin History of Europe |ref=harv }}
* {{cite book |last=Kamen |first=Henry |authorlink=Henry Kamen |title=Spain 1469–1714 |url=https://archive.org/details/spain14691714soc00kame |year=2005 |edition=Third |publisher=Pearson/Longman |location=New York |isbn=0-582-78464-6 |ref=harv }}
* {{cite book |last1=Kaufmann|first1= J. E. |last2= Kaufmann |first2=H. W. |title=The Medieval Fortress: Castles, Forts and Walled Cities of the Middle Ages |publisher=De Capo Press |location=Cambridge, MA |isbn=0-306-81358-0 |year=2001 |edition=2004|ref = harv}}
* {{cite book |last=Keen|first= Maurice |title=The Pelican History of Medieval Europe |publisher=Penguin Books |location=London |origyear=1968 |year=1988 |isbn=0-14-021085-7|ref = harv}}
* {{cite book |last=Kitzinger|first= Ernst |authorlink=Ernst Kitzinger |title=Early Medieval Art at the British Museum |year=1955 |edition=Second |publisher=British Museum |location=London |oclc=510455|ref = harv}}
* {{cite web |url=http://europeanhistory.boisestate.edu/latemiddleages/renaissance/historyren.shtml |title=History of the Idea of the Renaissance |last=Knox |first=E.L. |work=Europe in the Late Middle Ages |date= |publisher=Boise State University |archiveurl=https://web.archive.org/web/20120203005134/http://www.boisestate.edu/courses/latemiddleages/renaissance/historyren.shtml |archivedate=2012-02-03 |dead-url=no |access-date=29 Decembar 2016 |ref=harv |deadurl=yes }}
* {{cite book |last=Lasko |first=Peter |authorlink=Peter Lasko |title=Ars Sacra, 800–1200 |url=https://archive.org/details/arssacra800120000unse |series=Penguin History of Art (now Yale) |year=1972 |publisher=Penguin |location=New York |isbn=0-14-056036-X |ref=harv }}
* {{cite book |last=Lawrence |first=C.H |title=Medieval Monasticism: Forms of Religious Life in Western Europe in the Middle Ages |url=https://archive.org/details/medievalmonastic0000lawr_n3c1 |publisher=Longman |edition=Third |location=Harlow, UK |isbn=0-582-40427-4 |year=2001 |ref=harv }}
* {{cite book |last=Lightbown|first= Ronald W. |title=Secular Goldsmiths' Work in Medieval France: A History |url=https://archive.org/details/seculargoldsmith0000ligh|series=Reports of the Research Committee of the Society of Antiquaries of London |publisher=Thames and Hudson |location=London |isbn=0-500-99027-1 |year=1978|ref = harv}}
* {{cite journal |author1=Lindberg |first=David C. |authorlink1=David C. Lindberg |author2=Numbers, Ronald L. |authorlink2=Ronald Numbers |title=Beyond War and Peace: A Reappraisal of the Encounter between Christianity and Science |url=https://archive.org/details/sim_church-history_1986-09_55_3/page/338 |journal=Church History |volume=55 |issue=3 |pages=338–354 |year=1986 |doi=10.2307/3166822 |jstor=3166822 |ref=harv  | issn=0009-6407 }}
* {{cite encyclopedia |last=Lindberg|first= David C. |authorlink=David C. Lindberg |title=The Medieval Church Encounters the Classical Tradition: Saint Augustine, Roger Bacon, and the Handmaiden Metaphor |editors=Lindberg, David C. and Numbers, Ronald L. |encyclopedia=When Science & Christianity Meet |location=Chicago, IL |publisher=University of Chicago Press |year=2003 |isbn=0-226-48214-6|ref = harv}}
* {{cite book |last=Lock|first= Peter |title=Routledge Companion to the Crusades |publisher=Routledge |location=New York |year=2006 |isbn=0-415-39312-4|ref = harv}}
* {{cite encyclopedia |last=Loyn|first= H. R. (ed.) |authorlink=H. R. Loyn |title=The Middle Ages: A Concise Encyclopedia |publisher=Thames and Hudson |editor=Loyn, H. R. |location=London |year=1989 |isbn=0-500-27645-5|ref = harv}}
* {{cite web |url=http://dictionary.reference.com/browse/Middle%20Ages |title=Middle Ages |publisher=Dictionary.com |year=2004 |accessdate=7 April 2012 |ref=harv }}
* {{cite encyclopedia |last=Miglio|first= Massimo |title=Curial Humanism seen through the Prism of the Papal Library |editor=Mazzocco, Angelo |encyclopedia=Interpretations of Renaissance Humanism |publisher=Brill |year=2006 |pages=97–112 |location=Leiden |isbn=978-90-04-15244-1 |series=Brill's Studies in Intellectual History|ref = harv}}
* {{cite journal |last=Mommsen |first=Theodore |authorlink=Theodor Mommsen |title=Petrarch's Conception of the 'Dark Ages' |url=https://archive.org/details/sim_speculum_1942-04_17_2/page/226 |journal=[[Speculum (journal)|Speculum]] |volume=17 |issue=2 |pages=226–242 |date=April 1942 |jstor=2856364 |doi=10.2307/2856364 |ref=harv }}
* {{cite encyclopedia |last=Morris|first= Rosemary |title=Northern Europe invades the Mediterranean, 900–1200 |encyclopedia=The Oxford Illustrated History of Medieval Europe |editor=Holmes, George |publisher=Oxford University Press |location=Oxford, UK |year=1998 |isbn=0-19-285220-5 |pages=175–234|ref = harv}}
* {{cite journal |last=Murray|first= Alexander |title=Should the Middle Ages Be Abolished? |journal=Essays in Medieval Studies |volume=21 |year=2004 |pages=1–22 |doi=10.1353/ems.2005.0010|ref = harv}}
* {{cite book |last=Nees |first=Lawrence |title=Early Medieval Art |url=https://archive.org/details/earlymedievalart0000nees |publisher=Oxford University Press |series=Oxford History of Art |location=Oxford, UK |year=2002 |isbn=978-0-19-284243-5 |ref=harv }}
* {{cite book |last=Nicolle|first= David |authorlink=David Nicolle |title=Medieval Warfare Source Book: Warfare In Western Christendom |publisher=Brockhampton Press |location=London |year=1999 |isbn=1-86019-889-9|ref = harv}}
* {{cite web |last=Numbers |first=Ronald |authorlink=Ronald Numbers |url=http://www.st-edmunds.cam.ac.uk/faraday/CIS/Numbers/Numbers_Lecture.pdf |title=Myths and Truths in Science and Religion: A historical perspective |work=Lecture archive |date=11 May 2006 |publisher=The Faraday Institute for Science and Religion |accessdate=25 January 2013 |ref=harv |archivedate=2013-01-20 |archiveurl=https://web.archive.org/web/20130120020516/http://www.st-edmunds.cam.ac.uk/faraday/CIS/Numbers/Numbers_Lecture.pdf |deadurl=yes }}
* {{cite book |last=Payne|first= Robert |authorlink=Robert Payne (author) |title=The Dream and the Tomb: A History of the Crusades |url=https://archive.org/details/dreamtombhistory0000payn_r2w1|publisher=Cooper Square Press |location=New York |edition=First paperback |year=2000 |isbn=0-8154-1086-7|ref = harv}}
* {{cite encyclopedia |last=Peters|first= Ted |authorlink=Ted Peters (theologian) |title=Science and Religion |editor=Jones, Lindsay |encyclopedia=Encyclopedia of Religion |edition=Second |volume=12 |publisher=MacMillan Reference |location=Detroit, MI |year=2005 |isbn=978-0-02-865980-0 |page=8182|ref = harv}}
* {{cite book |last=Power|first= Daniel |year=2006 |title=The Central Middle Ages: Europe 950–1320 |series=The Short Oxford History of Europe |publisher=Oxford University Press |location=Oxford, UK |isbn=978-0-19-925312-8|ref = harv}}
* {{cite book |last=Reilly |first=Bernard F. |title=The Medieval Spains |url=https://archive.org/details/medievalspains0000reil |publisher=Cambridge University Press |location=Cambridge, UK |year=1993 |isbn=0-521-39741-3 |series=Cambridge Medieval Textbooks |ref=harv }}
* {{cite book |last=Rosenwein |first=Barbara H. |title=Rhinoceros Bound: Cluny in the Tenth Century |url=https://archive.org/details/rhinocerosboundc0000rose |location=Philadelphia, PA |publisher=University of Pennsylvania Press |year=1982 |isbn=0-8122-7830-5 |ref=harv }}
* {{cite book |last=Russell|first= Jeffey Burton |title=Inventing the Flat Earth-Columbus and Modern Historians |publisher=Praeger |location=Westport, CT |year=1991 |isbn=0-275-95904-X|ref = harv}}
* {{cite book |last=Saul|first= Nigel |authorlink=Nigel Saul |title=A Companion to Medieval England 1066–1485 |year=2000 |publisher=Tempus |location=Stroud, UK |isbn=0-7524-2969-8|ref = harv}}
* {{cite book |last=Singman|first= Jeffrey L. |title=Daily Life in Medieval Europe |publisher=Greenwood Press |location=Westport, CT |series=Daily Life Through History |year=1999 |isbn=0-313-30273-1|ref = harv}}
* {{cite book |last=Stalley |first=Roger |title=Early Medieval Architecture |url=https://archive.org/details/earlymedievalarc0000stal |publisher=Oxford University Press |series=Oxford History of Art |location=Oxford, UK |year=1999 |isbn=978-0-19-284223-7 |ref=harv }}
* {{cite book |last1=Tansey |first1=Richard G. |last2=Gardner |first2=Helen Louise |last3=De la Croix |first3=Horst |title=Gardner's Art Through the Ages |url=https://archive.org/details/artthroughages01hors |publisher=Harcourt Brace Jovanovich |location=San Diego, CA |year=1986 |isbn=0-15-503763-3 |edition=Eighth |ref=harv }}
* {{cite book |last=Thomson|first= John A. F. |title=The Western Church in the Middle Ages |publisher=Arnold |location=London |year=1998 |isbn=0-340-60118-3|ref = harv}}
* {{cite encyclopedia |last=Vale|first= Malcolm |title=The Civilization of Courts and Cities in the North, 1200–1500 |encyclopedia=The Oxford Illustrated History of Medieval Europe |editor=Holmes, George |publisher=Oxford University Press |location=Oxford, UK |year=1998 |isbn=0-19-285220-5 |pages=297–351|ref = harv}}
* {{cite book |last=Watts |first=John |title=The Making of Polities: Europe, 1300–1500 |url=https://archive.org/details/makingofpolities0000watt |publisher=Cambridge University Press |series=Cambridge Medieval Textbooks |location=Cambridge, UK |year=2009 |isbn=978-0-521-79664-4 |ref=harv }}
* {{cite encyclopedia |last=Whitton|first= David |title=The Society of Northern Europe in the High Middle Ages, 900–1200 |encyclopedia=The Oxford Illustrated History of Medieval Europe |editor=Holmes, George |publisher=Oxford University Press |location=Oxford, UK |year=1998 |isbn=0-19-285220-5 |pages=115–174|ref = harv}}
* {{cite book |last=Wickham|first= Chris |authorlink=Christopher Wickham |title=The Inheritance of Rome: Illuminating the Dark Ages 400–1000 |publisher=Penguin Books |location=New York |year=2009 |isbn=978-0-14-311742-1|ref = harv}}
{{refend}}

== Dodatna literatura ==
{{refbegin|40em}}
* {{cite journal |author=Ames, Christine Caldwell |title=Does Inquisition Belong to Religious History? |url=https://archive.org/details/sim_american-historical-review_2005-02_110_1/page/11 |journal=American Historical Review |date=February 2005 |volume=110 |issue=1 |pages=11–37 |doi= 10.1086/531119}}
* {{cite book|author=Cantor, Norman F. |authorlink=Norman Cantor |title=Inventing the Middle Ages: The Lives, Works, and Ideas of the Great Medievalists of the Twentieth Century |url=https://archive.org/details/inventingmiddlea0000cant |year=1991 |publisher=W. Morrow |location=New York |isbn= 9780688094065}}
* {{cite book |editor=Davis, R. H. C. |authorlink= Ralph Henry Carless Davis | title=The Writing of History in the Middle Ages: Essays Presented to Richard William Southern |url=https://archive.org/details/writingofhistory0000unse_i7z8 |publisher=Oxford University Press |location= 0198225563 |year= 1981 |isbn= 0198225563}}
* {{cite journal| author=Fleischman, Suzanne |title=On the Representation of History and Fiction in the Middle Ages |journal=History and Theory |volume=23 |issue=3 |date=October 1983 |pages=278–310 |jstor=2504985}}
* {{cite book |author=Gurevich, Aron |authorlink= Aron Gurevich |title=Historical Anthropology of the Middle Ages |url=https://archive.org/details/historicalanthro0000gure |publisher=University of Chicago Press |year=1992 |location=Chicago |isbn= 9780226310831 |editor=Howlett, Janet (translator)}}
* {{cite journal |author=Spiegel, Gabrielle M. |authorlink= Gabrielle M. Spiegel |title=History, Historicism, and the Social Logic of the Text in the Middle Ages |url=https://archive.org/details/sim_speculum_1990-01_65_1/page/59 |journal=Speculum |volume=65 |issue=1 |date=January 1990 |pages=59–86 |jstor= 2864472}}
* {{cite book |author=Smith, Julia |title=Europe After Rome: A New Cultural History, 500-1000 |year=2005 |publisher= Oxford University Press |location=Oxford, UK |isbn= 9780199244270}}
* {{cite book |author=Stuard, Susan Mosher |title=Women in Medieval History and Historiography |publisher= University of Pennsylvania Press |year= 1987 |location=Philadelphia, PA |isbn= 9780812212907}}
* {{cite journal|author=Sullivan, Richard E. |title=The Carolingian Age: Reflections on its Place in the History of the Middle Ages |url=https://archive.org/details/sim_speculum_1989-04_64_2/page/267 |journal=Speculum |volume=64 |issue=2 |date=April 1989 |pages=267–306 |jstor= 2851941}}
* {{cite journal |author=Van Engen, John |authorlink= John Van Engen |title=The Christian Middle Ages as an Historiographical Problem |url=https://archive.org/details/sim_american-historical-review_1986-06_91_3/page/519 |journal=American Historical Review |date=June 1986 |issue=3 |volume=91  |pages=519–552 |jstor=1869130}}
{{refend}}

== Vanjske veze ==
{{Commonscat|Middle Ages}}
* [http://hr.radiovaticana.va/news/2014/09/03/o_zna%C4%8Denju_sintagme_srednji_vijek_-_pripremio_i_govori_marito/cro-823225 O značenju sintagme 'srednji vijek' - pripremio i govori Marito Mihovil Letica ], Radio Vatikan, 3. rujna 2014.
* [http://www.fordham.edu/halsall/sbook.html Internet Medieval Sourcebook]
* [http://www.the-orb.net/ ORB The Online Reference Book of Medieval Studies] Akademski članci o studijama srednjeg vijeka
* [https://blogs.commons.georgetown.edu/labyrinth/ The Labyrinth] Izvori za studije o srednjem vijeku.
* [http://www.netserf.org/ NetSERF] Internet veza na srednjovjekovne izvore.
* [http://www.deremilitari.org/ De Re Militari: Društvo za srednjovjekovnu vojnu historiju]
* [http://www.medievalmap.org/ Medievalmap.org] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20091004110626/http://www.medievalmap.org/ |date=2009-10-04 }} Interaktivna karta Srednjovjekovnog razdoblja (potreban Flash plug-in)
* [http://www.bl.uk/learning/histcitizen/medieval/medievalrealms.html Srednjovjekovna kraljevstva] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20100312010942/http://www.bl.uk/learning/histcitizen/medieval/medievalrealms.html |date=2010-03-12 }} Materijal iz Britanske biblioteke sa studijama srednjovjekovnih rukopisa
* [https://www.medievalchronicles.com/ Medievalchronicles.com] Novosti i članci o srednjem vijeku
* [http://www.medievalists.net/ Medievalists.net] Novosti i članci o srednjem vijeku.
* [http://medieval.name/ Medieval.name] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20140310183240/http://medieval.name/ |date=2014-03-10 }} Rječnik srednjovjekovnih termina i fraza.

{{Izabran}}

[[Kategorija:Srednji vijek| ]]
[[Kategorija:Historija po periodima]]