Eurydice
Eurydice | |
---|---|
Opće informacije | |
Autor | Jean Anouilh |
Datum pisanja | 1941. |
Činovi | tri čina |
Jezik | francuski jezik |
Datum izdavanja | 1942. |
Izdavač | Éditions Balzac |
Informacije o premijeri | |
Premijera | 18. prosinca 1941. Théâtre de l'Atelier Pariz, Francuska |
Režiser | André Barsacq |
Scenograf | André Barsacq |
Lica | |
|
Eurydice (srpskohrvatski: Euridika) je drama Jeana Anouilha iz 1941. godine, premijerno izvedena 18. prosinca 1941. godine u Théâtre de l'Atelier pod redateljskom palicom Andréa Barsacqa. Euridika je bila prva od pet Anouilhovih drama (ostale su bile Antigone, Médée, Tu étais si gentil quand tu étais petit i Œdipe ou le Roi boiteux) koja je bila suvremena obrada klasičnog grčkog mita, u ovom slučaju onoga o Orfeju i Euridiki. Drama je svoju premijeru imala u jeku njemačke okupacije Francuske u Drugom svjetskom ratu i mada nije bila kontroverzna kao Antigone, nemoguće ju je kontekstualno izdvojiti od iste, koja će u još težim cenzorskim uvjetima imati svoju premijeru tri godine kasnije.
Euridika je premijerno objavljena 1942. godine u sklopu okupljenog niza "crnih komada" što ih je izdala kuća Éditions Balzac, te je kao takva predstavljala posljednje djelo iz tog niza. Sve kasnije drame iz "crnog univerzuma" bit će objavljene u sklopu niza "novih crnih komada".
Euridika je kći glavne glumice u drugorazrednoj glumačkoj trupi, koja na samom početku drame čeka vlak na peronu. Orfej je violinist u kolodvorskom restoranu. Čim se Orfej i Euridika upoznaju, odmah se zaljube jedno u drugo. Euridika ubrzo odbija Mathiasa, svog bivšeg ljubavnika iz trupe, nakon čega Orfej s gađenjem reagira na činjenicu da je Mathias dirao njegovu ljubav; Euridika ga tada umiri i uvjerava ga da su on i jedan raniji muškarac, koji je bio njezin prvi, jedini ljubavnici koje je imala. Orfej tada primijeti kako zna kada Euridika laže jer joj se boja očiju mijenja u tim situacijama. Mathias se u međuvremenu, van pozornice, bacio pod vlak jer ga je Euridika odbila, što je događaj koji par natjera na bijeg. Za njima odlaze misteriozni g. Henri i voditelj trupe, Alfredo Dulac.
Sljedećeg dana, u hotelskoj sobi, Orfej i Euridika raspravljaju o identitetu kao nečemu učvršćenom u prošlosti ili sadašnjosti. Euridika se ne može složiti s Orfejem da prošlost uvelike utječe na sadašnjost. Dok je Orfej van sobe, Euridiku posjećuje hotelski djelatnik i predaje joj misteriozno pismo. Ona ga pročita i, kada se Orfej vrati, napušta sobu tvrdeći da mora obaviti neke poslove. Nakon što ona ode, u sobu ulazi Dulac i govori Orfeju da je Euridika i njegova ljubavnica; Orfej mu ne vjeruje, međutim prije nego što može išta potvrditi, dolazi vijest kako je Euridika poginula u prometnoj nesreći, vozeći se u automobilu koji je bio na putu izvan grada.
G. Henri se sažali nad Orfejem i ponudi mu da može ponovo vidjeti svoju voljenu Euridiku - samo mora čekati na peronu uz njezin duh do zore, ali ne smije ju pogledati u oči jer će ona drugi put umrijeti; Euridika oživi. Dok sjede i čekaju na peronu, Orfej potegne temu Dulaca, međutim Euridika čvrsto odbacuje da je ikada spavala s njim, međutim Orfej joj ne može vjerovati dok joj ne pogleda u oči. Lud od neizvjesnosti, Orfej ipak pogleda u njezine oči, nakon čega ona prizna da je ipak bila Dulacova ljubavnica, međutim dodaje kako ju je on svaki put ucijenio da spavaju zajedno, prijeteći da će dati otkaz siročiću koji je radio u trupi. Tada na scenu dolazi policajac koji je pronašao Euridikino tijelo, noseći pismo što ga je napisala za Orfeja; u pismu Euridika navodi da je htjela pobjeći iz grada jer je toliko voljela Orfeja da je znala da joj on neće moći oprostiti njezinu promiskuitetnu prošlost, iako ju je njezina ljubav prema njemu ponovo učinila čistom.
Kako je Orfej prekršio dogovor, Euridika nanovo umire i ostavlja ga, u bijedi, s njegovim ocem. Tako rastresen, Orfej razgovara s g. Henrijem, koji ga uvjeri da je njegova savršena veza s Euridikom i dalje moguća, ali samo u smrti. Dapače, g. Henri čak ustvrdi da bi ga veza, da Euridika nije umrla, s vremenom razočarala. Uvjeren kako će u smrti biti sa svojom pravom ljubavi, Orfej se ubije van pozornice. Par se ponovo susreće na pozornici, kao duhovi, sretni i ponovo ujedinjeni u vječnosti.[1]
Nakon francuske premijere 1941. godine, Euridika je relativno brzo izvedena na stranim pozornicama. Kitty Black je prevela dramu za britansku publiku pod naslovom Point of Departure, pod kojim je doživjela svoju londonsku premijeru s Dirkom Bogardeom i Mai Zetterling u glavnim ulogama. Američka publika dramu je gledala pod naslovom Legend of Lovers, pod kojim je premijerno prikazana na Broadwayju 1951. godine, s Richardom Burtonom i Dorothy McGuire u glavnim ulogama.
Francuska obnova drame premijerno je izvedena 1991. godine u Théâtre de l'Œuvre. Režiju i scenografiju potpisao je Georges Wilson, koji je tumačio oca naslovne junakinje, dok su Orfeja i Euridiku tumačili Lambert Wilson i Sophie Marceau.
Iako nikada nije direktno adaptirana, Euridka je uz dramu Cher Antoine ou l'Amour raté poslužila kao osnova za film Vous n'avez encore rien vu Alaina Resnaisa iz 2012. godine. U filmu se pojavljuju Mathieu Amalric i Lambert Wilson, koji je Orfeja tumačio i u teatru, a glazbu za film napisao je Mark Snow. Film je dobio uglavnom pozitivne kritike.
- ↑ „Archived copy”. Arhivirano iz originala na datum December 13, 2010. Pristupljeno August 1, 2011.