Rusko-ukrajinski rat

Rusko-ukrajinski rat
Vojno stanje        Pod kontrolom Ukrajine        Pod okupacijom Rusije i proruskih snaga
Datum 20. veljače 2014. — danas Lokacija Ukrajina Casus belli odbijanje dijela stanovništva istočne Ukrajine da prihvati novu euromajdansku vlast i njenu politiku ulaska u EU Ishod sporazum u primirju/zamrznut sukob uz povremene oružane incidente
Sukobljene strane
Rusija Donjecka N. R. Luganska N. R. Podrška: Bjelorusija Pridnjestrovlje Sjeverna Koreja	Ukrajina Opskrba oružjem: NATO EU
Komandanti i vođe
Vladimir Putin Mihail Mišustin Dmitrij Medvedev Sergej Šojgu Valerij Gerasimov Vladimir Kolokoljcev Denis Pušilin Vladimir Paškov Leonid Pasečnjik Sergej Kozlov Aleksandar Zaharčenko Vladimir Antjufejev Aleksandar Borodaj Denis Pušilin Igor Girkin Vladimir Kononov Pavel Gubarev Valerij Bolotov Ihor Plotnjicki Igor Kakidzjanov	Volodimir Zelenskij Denis Šmihalj Oleksij Reznikov Denis Monastirskij Oleksij Danilov Valerij Zalužnij Serhij Šaptala Ruslan Homčak Oleksandr Sirskij Vitalij Kličko Petro Porošenko Arsenij Jacenjuk Oleksandr Turčinov Arsen Avakov Valerij Heletej Viktor Muženko Mihajlo Kucin Andrij Parubij Valentin Nalivajčenko
Snage
(nedostupni precizni podaci)	(nedostupni precizni podaci)
Žrtve i gubici
preko 180.000 ruskih vojnika	preko 70.000 ukrajinskih vojnika
preko 12.000 civila

Rusko-ukrajinski rat (ukrajinski: Російсько-українська війна, ruski: Российско-украинская война), je oružani sukob koji se od proljeća 2014. u istočnim područjima Ukrajine vodi između ukrajinskih vojnih i paravojnih formacija na jednoj, te pro-ruskih separatističkih paravojnih formacija samoproglašene Donjecke Narodne Republike i Luganske Narodne Republike (od maja 2014. udruženih u Federativnu Državu Novorusiju) na drugoj strani. Do sukoba je došlo nekoliko mjeseci nakon što je na tzv. evromajdanskim protestima svrgnut dotadašnji pro-ruski predsjednik Viktor Janukovič te uspostavljena nova pro-zapadna i pro-evropska vlada na čelu sa predsjednikom Aleksandrom Turčinovom i Arsenom Jacenjukom. U dijelovima istočne Ukrajine se nova vlada smatrala "pučističkom" i nelegitimnom, te su se počeli formirati paralelni organi vlasti sa vlastitim naoružanim milicijama, a što je koincidiralo sa priključenjem Krima Rusiji.

Nakon gomilanja ruske vojske na granici između Rusije i Ukrajine od kraja 2021., sukob se značajno proširio kada je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu 24. veljače 2022.

Sukob je formalno započeo 7. aprila kada je Turčinov objavio pokretanje "antiterorističke operacije" sa ciljem da se na istoku Ukrajine uspostavi "ustavni poredak". To je za posljedicu imalo niz oružanih incidenata koji su relativno brzo eskalirali u oružane sukobe širih razmjera, pri čemu je ukrajinska vlada počela protiv pobunjenika počela koristiti oklopne jedinice, artiljeriju i ratno zrakoplovstvo. Ukrajinske snage su od juna do početka jula uspjele pobunjenike potisnuti iz nekoliko njihovih važnih uporišta kao što su luka Mariupolj i gradovi Slavjansk i Kramatorsk. Sukob je dodatno eskalirao sa obaranjem malezijskog putničkog aviona u julu 2014. pri čemu je stradalo nekoliko stotina državljana Evropske unije. Do sredine augusta su ukrajinske snage napredovale nadomak glavnih pobunjeničkih uporišta - gradova Donjeck i Lugansk, ali su u drugoj polovici augusta, nakon pobunjeničke kontraofenzive koja ih je odbacila sa ruske granice, prisiljene na povlačenje uz teške gubitke; ukrajinske vlasti to tumače otvorenom intervencijom oružanih snaga susjedne Rusije na strani pobunjenika. Dana 5. 9. potpisano je primirje u Minsku koje je zaustavilo veće borbe, ali su sporadični okršaji nastavljeni narednih mjeseci, iako manjim intenzitetom. Do nove eskalacije je došlo u januaru 2015. kada su novorusijske snage u žestokim borbama zauzele Donjecki aerodrom te pokrenule ofanzivu koja još uvijek traje. Dana 12. februara 2015. su čelnici Rusije, Ukrajine, Francuske i Njemačke potpisali sporazum pod imenom Minsk II, temeljem koga bi se trebalo uspostaviti primirje odnosno stvoriti preduvjeti za političko rješenje sukoba. Primirje je formalno stupilo na snagu tri dana kasnije, ali nije spriječilo žestoke borbe za željezničko čvorište Debaljcevo gdje se veliki broj ukrajinskih snaga nalazio u okruženju. Ukrajinski dužnosnici su optužili Moskvu da ratom želi stvoriti Veliku Rusiju.

Rat u istočnoj Ukrajini je doveo je do smrti od gotovo 10.000 osoba, oko 2,3 miliona izbjeglica ili raseljenih osoba, oko 1,5 milijuna pothranjenih i do velikih razaranja kod civilnog stanovništva, kao i trećim ratom u Europi 21. vijeka u koji je umiješana Ruska Federacija, te se smatra najvećim oružanim sukobom u modernoj Evropi nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji i prvog i drugog čečenskog rata. Ukrajinskom teritorijalnom integritetu je u sukobu moralnu, političku, diplomatsku, a na kraju i vojno-logističku podršku dao Zapadni blok na čelu sa SAD, EU i NATO-om, a navodna ruska podrška je iskorištena kao povod za sveobuhvatne ekonomske sankcije protiv Rusije kakve nisu zabilježene od vremena hladnog rata.

Kronologija glavnih događaja

Pozadina

• 1990/91. – Raspad Sovjetskog Saveza i odcjepljenje SSR Ukrajine.
• 24. august 1991. – Proglašenje neovisnosti Ukrajine od SSSR-a (Lukjanenko, Golovati, Gorin, Zajec, Čornovil, Kravčuk). Među prvim državama koje su priznale ukrajinsku državu nalaze se Poljska, Kanada i Sjedinjene Države.
• 8. decembar 1991. – Bjelovješki sporazum: nastaje Zajednica nezavisnih država. Ukrajina je članica osnivač.
• 25. decembar 1991. – Generalni sekretar Gorbačov podnosi ostavku. Raspad Sovjetskog Saveza.

Narančasta revolucija

• oktobar/novembar 2004. – Proruski kandidat V. Janukovič (P. R.) pobjeđuje na izborima i postaje premijer Ukrajine, protesti od strane prozapadnog kandidata Viktora Juščenka (N. U.).
• 2004/05. – Narančasta revolucija.
• 23. januar 2005. – Viktor Juščenko postaje predsjednik Ukrajine (mandat 2005-2010). Prvi ministar je Julija Timošenko.
• 25. februar 2010. – Nakon pobjede na izborima, Viktor Janukovič postaje predsjednik Ukrajine (mandat 2010-2014). Prvi ministar je Mikola Azarov. Janukovič vodi prorusku politiku uz izravnu podršku ruskog predsjednika V. Putina.
• augusto/oktobar 2011. – suđenje i osuda Julije Timoščenko.
• ljeto 2013.: anti-ruski bojkot u Ukrajini (također u Poljskoj i Lituaniji)
• novembar 2013.: nastaje Desni sektor, ukrajinska nacionalistička radikalno desna politička stranka;
• febuar 2014. – Euromajdanski masovni protesti: Revolucija dostojanstva.
• 22. februar 2014. – pad Viktora Janukoviča. Formiranje nove vlade Turčinov/Jacenjuk.

Prvi sukobi: Krim, Donbas, Luhansk

Vidi takođe: Rat u istočnoj Ukrajini

• februar/mart 2014. – Ruska aneksija Krima. Ukrajina napušta ZND.
• Međunarodne sankcije protiv Rusije (mart 2014.)
• Antiratni prosvjedi u Rusiji (mart 2014.)
• april/maj 2014. – Odcjepljenje Donbasa, nastanak NR. Donjecka i NR. Luganska. Prve iskre oružanog sukoba izbijaju na istoku iz napetosti između ukrajinskih pro-nacionalista i ruskih secesionista.
• 7. april 2014.: nastaje Donjecka Narodna Republika (deklaracija neovisnosti)
• Putin javno priča o stvaranju Novorusije (v. rušizam/putinizam; april 2014.)
• april - juli 2014.: opsada Slavjanska
• stvaranje paravojnih jedinica (na pr. Dobrovoljački ukrajinski korpus), dobrovoljaca (bataljoni teritorijalne obrane Ukrajine, bataljon Mikolajiv, bataljon Donbas, puk Azov, puk Dnipro, bataljon Ajdar) i dolazak stranih paravojnih snaga (mart/april 2014.), na pr. Odred Jovan Šević (proljeće/ljeto 2014.)
• 12. maj 2014.: nastaje Luganska Narodna Republika (deklaracija neovisnosti, v. Valerij Bolotov)
• Bitka za Mariupolj (maj/juni 2014.)
• sukob u Odesi 2014. (maj 2024.)
• 24. maj 2014. – ujedinjenje putem referenduma NR. Donjecka i NR. Luganska. Nastanak Novorusije.
• 25. maj 2014. – na ukrajinskim predsjedničkim izborima, pobjeda Petra Porošenka.
• 18. 8. 2014.: napad na izbjeglički konvoj kraj Novosvitlivke
• 5. septembar 2014. – potpisivanje Minskog protokola (Minsk I, august/septembar 2014.)
• bitka za Debaljcevo (januar/februar 2015.): ubistvo Ise Munajeva
• 15. 1. 2015.: napad na autobus u Volnovahi
• Raketiranje Mariupolja (januar 2015.)
• 22. 1. 2015.: artiljerijski napad na trolejbus u Donjecku
• Minski sporazum II (11. februar 2015.)
• maj 2015. – odustajanje od projekta Novorusije.
• ubojstvo A. Mozgovoja (maj 2015.)
• 19. maj 2018. – Porošenko potpisuje dekret s kojim Ukrajina izlazi iz Zajednice nezavisnih države.
• mart/april 2019. – na predsjedničkim izborima pobjeda V. Zelenskog protiv Porošenka.
• Pandemija COVID-a 19 (2020./2021.)

Rat

• februar/mart 2022. – Ruska Duma potpisuje rezoluciju kojom se traži od predsjednika Putina da zvanično prizna secesionističke ukrajinske republike Donjeck i Lugansk. Zatim Putin pokreće „mirovnu misiju”: ruska invazija na Ukrajinu sa napadima koji kreću sa područja Bjelorusije i Rusije. Izbijanje Ukrajinsko-ruskog rata.
  • masakr u Buči (februar 2022.)
  • Ruske snage napreduju prema Enerhodaru i nuklearnoj elektrani u Zaporožju (26. februara)
• Ukrajina podnijela zahtjev za pristupanje Europskoj uniji (28. februara 2022.)
• napad ruskih padobranaca na sjeverozapadni dio Harkova, gdje je napadnuta vojna bolnica. Rusi zauzimaju Trostjanec. Ukrajinske snage po prvi put krenule u ofenzivu, napredujući prema Gorlivki, iako se to uglavnom pokazalo beznačajnim (2. marta 2022.)
• jedan projektil je pogodio nuklearnu elektranu u Zaporožju, uzrokujući lokalizirani požar u zgradi koja nije sadržavala reaktore. Požar je ugašen nakon nekoliko sati. Oštećen je i transformator bloka 6. Nakon bitke u kojoj su poginula tri ukrajinska vojnika, ruske trupe su zauzele elektranu. Predstavnik ruskog Ministarstva obrane Igor Konašenkov rekao je da je napad na elektranu bio pokušaj provokacije ukrajinske diverzantske skupine. Tajnik Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu Ukrajine Oleksij Danilov rekao je da su granatiranje elektrane izvršili Rusi (4. marta 2022.)
• prva ukrajinska protuofenziva na jugu, sukobi oko Hersona (29. augusta 2022.)
• Rusija zustavlja opskrbu plinom Njemačkoj preko linije Nord Stream 1 na tri dana kako bi obavila popravke (31. augusta 2022.)
• Vrlo sumnjiva smrt Ravila Maganova, predsjednika uprave Lukoila (1. septembra 2022.)
• Putin objavlja odstupanje Rusije od članstva u ugovoru New START o neširenju nuklearnog naoružanja (20. februara 2023.)
• Pobuna Wagnerove grupe (23/24. juni 2023.)
• smrt E. Prigožina (23. augusta 2023.)
• Zamrznuti sukob
• smrt A. Navalnog (16. februara 2024.)
• ukrajinski dronski napad na Nižnji Novgorod (12. marta 2024.)
• ukrajinske snage spriječile pokušaj atentata na Zelenskog (7. maja 2024.)
• NATO objavlja da će početi isporučivati borbeni avione F-16 ukrajinskim pilotima koji se obučavaju u Europi. Avioni će također stacionirati u bazama NATO zemlja. Zatim Putin i Andrej Kartapolov izjavili su da je Rusija spremna napasti te iste borbene avione gdje god se oni nalazili (juni 2024.)
• Ukrajina pokrenće značajnu protuofenzivu s dugoročnim ciljem probijanja bojišnice (početak juna 2023.)
• prva ukrajinska ofenziva na ruski teritorij, u susjednoj Kurskoj oblasti (6. augusta 2024.)
• ukrajinski napad na ruske aerodrome (Voronjež, Kursk, Savaslejka, Borisoglebsk; 14. augusta 2024.)
• formalno odobrenje Ukrajini od strane Europskog parlamenta da na ruskom teritoriju koristi oružja koje isporučuje Zapad preko granice, posebno projektile dugog dometa (17. septembra 2024.)
• sporazum o vojnoj suradnji između V. Putina i sjevernokorejskog predsjednika Kim Jong-una (oktobar 2024.)
• ukrajinski dronski napad na Nižnji Novgorod (20. oktobar 2024.)
• vojna pomoć Rusiji iz Sjeverne Koreje (novembar 2024.), sukobi u Kursku

Historija

Uvod

Ukrajina je stekla neovisnost raspadom SSSR-a 1991., ali je održala veze sa Moskvom. Prema zadnjem popisu, iz 2001., Ukrajina je imala 48.457.100 stanovnika, od čega su Ukrajinci činili 77.8 %, Rusi 17.3 %, Bjelorusi 0,6% a Krimski Tatari 0,5 % stanovništva. Donečka oblast imala je 4.825.600 stanovnika, od čega su 56,9 % bili Ukrajinci, a 38,2 % Rusi, dok je Luganska oblast imala 2.540.200 stanovnika, od čega su 58 % bili Ukrajinci, a 39 % Rusi. Međutim, velik dio stanovništva koristio se ruskim jezikom, poglavito na istoku zemlje: prema procjenama, skoro polovica ukrajinskih građana govorilo je ruski kao glavni jezik.

Euromajdan prosvjedi u Kijevu, 27.11. 2013.

Kada je proruski ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič odbio potpisati sporazum o stabilizaciji i pridruživanju zemlje EU 29.11. 2013., kako bi jačao trgovinske veze sa Rusijom, Ukrajina se našla u krizi: dio je građana htio jače veze sa Zapadom i Europom, a dio jače veze sa istokom i Rusijom. To je dovelo do prosvjeda između Janukovičevih pristaša i protivnika. Pokret Euromajdan utjelovio je težnju proeuropskih struja Ukrajine. U noći 30. 11. 2013., po prvi put je korišteno nasilje protiv mirnih prosvjeda na trgu Majdan u Kijevu, pri čemu je 90 prosvjednika ozljeđeno a 35 uhićeno. Prekomjerno korištenje sile specijalne policije Berkut protiv proeuropskih prosvjednika dovelo je do radikalizacije tog prosvjeda. Nakon što je Janukovičeva vlada usvojila zakon o zabrani prosvjeda 16.1. 2014., antivladini prosvjednici su zauzeli nekoliko vladinih zgrada, među njima i Ministarstvo pravde, te su se prosvjedi počeli širiti zapadom i središtem zemlje. Prosvjedi i nemiri koji su zrcalili podijeljenost zemlje postajali su sve intenzivniji, te su dosigli vrhunac nasilja u Kijevu između 18. i 20.2. 2014. Do tog datuma, već je poginulo preko 120 osoba, od čega troje žena - što prosvjednika, što policajaca. Prema procjenama, 75 poginulih bili su prosvjednici.

Nakon što je Janukovič napustio Ukrajinu 22. 2. 2014. i pobjegao u Rusiju, nasilje se širilo između proruskih i proeuropskih skupina države, dok je vlast preuzela privremena proeuropska vlada koja je raspisala nove izbore 25.5. Nova ukrajinska koalicija je 23.2. pokušala izmijeniti državni zakon kako bi ukrajinski jezik postao jedini službeni na svim razinama, što je privremeni novi predsjednik Oleksandr Turčinov odbio potpisati. Iako ovaj amandman nije prošao, proruski separatisti su ga ipak uzeli kao izgovor za optužbu da se radi o "neprijateljskom potezu prema ruskoj manjini". Ruski predsjednik Vladimir Putin odobrio je prikriveno slanje vojnika Rusije na Krim - nakon čega su se javljali maskirani vojnici koji su zauzimali mjesne zgrade jednu po jednu te ju stavljali pod rusku kontrolu - i uz pomoć mjesnog ruskog stanovništva organizirao referendum o pripajanju Krima Rusiji. Rusija je odbijala priznati novu ukrajinsku vladu te inzistirala da je Janukovič još uvijek predjsednik - te da je uzela u obzir njegov navodni zahtjev za intervenciju ruskih vlasti. Do sredine 3. mjeseca, u nekoliko gradova, poglavito u Donjecku i Lugansku, naoružane skupine, koje su se isprva zvale "jedinice za samoobranu", su počele zauzimati administrativne zgrade jednu po jednu. Njihovi zahtjevi bili su različiti: neki su tražili da Ukrajina postane federacija, drugi da se te regije pripoje Rusiji, po uzoru na rusku aneksiju Krima. 6.4., naoružane proruske jedinice zauzele su mjesnu upravnu zgradu u Donjecku te proglasili "Donjecku narodnu republiku". 12.4., maskirani ljudi sa uniformama bez obilježja, naoružani kalašnjikovima, zauzeli su mjesnu policijsku i upravnu zgradu u Slavjansku te proglasili da je grad pod kontrolom "Donjecke narodne republike".

Ovo je privremenu vladu u Kijevu podsjećalo na isti scenarij po kojem je preuzet Krim. Prosvjedi i nemiri su se proširili po jugu Ukrajine, te doveli do tenzija: ovo je eskaliralo nemirima u Odesi, pri kojima je još pod uvijek nerazjašnjenim okolnostima 46 proruskih prosvjednika poginulo u požaru u zgradi sindikata, u kojoj su našli utočište. 10.7. uhićene su dvije osobe, od koje je jedna bila državljanin Rusije, zbog optužbe da su htjeli sa još 50 osoba organizirati događaj kojim su htjeli proglasiti "Odešku narodnu republiku".

Kontekst

Prema nekim analizama, dio krize pripisuje se najstojanju nove vlade Ukrajine da se makne iz ruske sfere interesa

Odnosi Ukrajine i Rusije u 21. stoljeću bili su promjenjivi. Dio tenzija pripisuje se Putinovom planu da uključi Ukrajinu u Euroazijsku uniju, koja je 2014. naposlijetku stvorena tek od Rusije, Kazahstana i Bjelorusije, nakon što se nova proeuropska vlada u Kijevu radije odlučila za EU. Još 2001., Vladimir Putin je tadašnjem ukrajinskom predsjednik, Leonidu Kučmi, dao do znanja da će Ukrajina dobivati ruski plin po niskoj cijeni ako se pridruži uniji Rusije i Bjelorusije, a "visoku ako će se ponašati kao zapadnoeuropska zemlja". Potkraj 2003., čak se pojavila kriza kada je Rusija počela graditi nasip kroz Azovsko more, koji je prijetio priključiti i ukrajinski otok Tuzlu. Kriza je razriješena kada je Kučma pristao da Ukrajina ostane u "jedinstvenom ekonomskom području" sa Rusijom. Putinovo nastojanje da ukrajinska orijentacija ostane prema istoku dovela je do toga da je otvoreno stao na stranu proruskog kandidata Viktora Janukoviča, čak i prije preliminarnih izbora za predsjednika 2004. Nakon sumnje u regularnost izbora, već tada su se javile snažne proeuropske struje: oko pola milijuna ljudi je prosvjedovalo u Kijevu u znak podrške proeuropskom kandidatu Viktoru Juščenku. Kada je Vrhovni sud odredio nove izbore, Putin je izjavio da se radi o "opasnom presedanu koji prijeti destabilizirati postosvjetski prostor". Na kraju, Putin je morao prihvatiti nove izbore, na kojima je pobjedio Juščenko. Nova premijerka, Julija Timošenko, je izjavila da je Ukrajina spremna sudjelovati u ruskom "ekonomskom pojasu" dok god to ne spriječava njenu zemlju da se pridruži Zapadu, dakle Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, EU, a možda i NATO savezu. Nova ukrajinska vlada našla se u raznim problemima, koji su pojačani kada je Putin 2006. povećao cijenu plina Ukrajini sa 50$ na 220-230$ po kubičnom metru. Iako se takva odluka pravdala tržišnim razlozima, cijena plina za prorusku Bjelorusiju i Pridnjestrovlje je ostala ista. Juščenko je prijetio povećati cijene ruskim vojnim bazama na Krimu, nakon čega je Putin zaprijetio preispitivanju vlasništva cijelog poluotoka.

Zapad je u Novoj Rusiji pronašao paralele sa ruskim intervencijama u stvaranju Pridnjestrovlja u Moldaviji i Južnoj Osetiji i Abhaziji u Gruziji, kao i u Nagorno-Karabahu u Azerbajdžanu, u kontekstu šire moskovske politike "smrznutih sukoba" koji se mogu bilo kada ponovno aktivirati te tako osigurati ruski utjecaj nad politikom neke države. Ukrajinski premijer Jacenjuk optužio je Putina da pokušava stvoriti novi "krnji SSSR". Ukrajinski dužnosnici su optužili Moskvu da ratom želi stvoriti Veliku Rusiju. Veleposlanik Ukrajine u Hrvatskoj, Oleksandr Levčenko, je tako izjavio kako Putinove metode podsjećaju na "Miloševićevu ideju stvaranja velike Srbije početkom 90-ih godina".

Drugi se ne slažu te smatraju da je krajnji cilj Rusije spriječiti eventualni ulazak Ukrajine u NATO, iako je NATO svojedobno još 2008. odbio njeno članstvo.

Izbijanje oružanog sukoba

Barikada prosruskih pobunjenika u Donjecku, sa antizapadnim sloganima

27.4., naoružane jedinice u Lugansku proglasile su "Lugansku narodnu republiku". Između travnja i lipnja, paravojne jedinice su uspostavile nekoliko kontrolnih točaka koje nadziru ulaz i izlaz iz Slavljenska te su se, prema izvještajima, opirali kontroli ukrajinske vlade. Zauzeli su i kontrolu nad cestama koje vode do sela Semjonovka i Seležnjovka. Pobunjenici su potom uspostavili na tucet kontrolnih točaka i vojnu prisutnost u okolnim gradovima na istoku Ukrajine, kao što su Mariupolj, Kramatorsk, Jampol i Kirovsk. Zapovjednik pobunjenika u Donjecku je bio Igor Girkin, državljanin Rusije. Pobunjenici su zauzeli i TV stanice na istoku zemlje te počeli emitirati ruske programe.

Prijelazna ukrajinska vlada, uspostavljena sve do predsjedničkih izbora 25.5., je nakon oklijevanja započela protunapad na istoku, koji je nazvala "antiterorističkom operacijom". Vladine snage uspostavile su vlast nad nekoliko odbjeglih gradova, kao što su Mariupolj, Kirovsk i Jampol.

11.5. proruske skupine organizirale su referendum o otcijepljenju Donjecka i Luganska od Ukrajine, te proglasili nezavisnost nakon što je prema navodima preko 90% glasača glasovalo "za". EU je referendum proglasio "nezakonitim". Ruski predsjednik Vladimir Putin prethodno je pozvao pobunjenike da odgode referendum i traže dogovor sa vlasti u Kijevu, ali su proruski pobunjenici to odbili. Prilikom ukrajinskih predsjedničkih izbora, predstavnici samoproglašenih Donjeckih i Luganskih narodnih republika izdali su odredbe kojima "zabranjuju glasovanje" u tim područjima te su prijetili "smaknuti" svakoga tko je sudjelovao u tim izborima. Tjednima prije izbora, pobunjenici su u tim područjima zauzeli urede za glasovanje, uništili opremu i dokumente, te oteli ili prijetili članovima odbora za izbore.

24.5., dvije odcijepljene ukrajinske regije Donjeck i Luhansk proglasile su u ujedinjenje i nastanak nove države, Nove Rusije. Konačni cilj opsega širenja ove nove paradržave je ostao nepoznat. U Bruxellesu, General Philip M. Breedlove, zapovjednik američkih i NATO snaga u Europi, je izjavio da Putin možda pokušava uspostaviti kopneni koridor sve do još jedne proruske marionetske države, Transnistrije u Moldaviji, 480 km na zapadu, čime bi se Ukrajina skroz odsjekla od mora. Ubijeni ruski opozicioni lider Boris Njemcov je pak smatrao da je cilj u stvari stvaranje ruskog kopnenog koridora do Krima.

Ukrajinski protunapad

Petro Porošenko, novi predsjednik Ukrajine (lijevo), i Aleksander Borodaj, prvi premijer Donjecke narodne republike (desno), vođe dvije sukobljene strane

Nakon što je na predsjedničkim izborima pobjedio Petro Porošenko sa ukupno 54% glasova, te zauzeo proeuropski stav, javno je obećao da neće dozvoliti da "istok Ukrajine postane Somalija". Ukrajinske snage potom su krenule u otvoreni protunapad. 27.6., Porošenko je potpisao ono što je Janukovič svojedobno odbio 29.11. 2013.: Ukrajina, Gruzija i Moldavija potpisale su zajedno sporazum o ekonomskom udruživanju s Europskom unijom. Te tri države, koje su nekoć bile dio Sovjetskog saveza, tako su napravile ekonomski i politički korak bliže Zapadu. Rusija je negativno ocijenila ovaj ukrajinski potez: Putin je izjavio da je "ukrajinski odabir europskog puta podijelio tu zemlju na dva dijela te je gurnuo prema bolnom sukobu".

5.5., ukrajinske snage napale su nekoliko kontrolnih točaka pobunjenika oko Slavjanska. Usljedila je razmjena minobacača. Proruski pobunjenici oborili su vojni helikopter uz pomoć sustava zemlja-zrak. 9.5., oko 40 osoba je ranjeno a najmanje sedam ubijeno u Mariupolju kada su ukrajinske snage pokušale istjerati pobunjenike koji su zauzeli policijsku stanicu. 16.5., borbe su eskalirale kada su pobunjenici, naoružani molotovljevim koktelima i mitraljezima, napali mjesnu vojarnu. 22.5., pobunjenici su iz zasjede napali kontrolnu točku ukrajinske vojske u Blahodatnu te ubili 15 vojnika. Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS) poslala je nekoliko stotina promatrača na istok zemlje, kako bi de-eskalirali nasilje te uspostavili činjenice usred sve jačeg propagandnog rata na obje strane, ali su pobunjenici 27.4. oteli trinaestoricu vojnih promatrača - osam stranih i pet ukrajinskih. Ipak, nakon pregovora, OESS-ovi promatrači su pušteni na slobodu.

26.5., pobunjenici su nakratko preuzeli kontrolu nad međunarodnim aerodromom u Donjecku. Tucet osoba je poginulo kada je ukrajinska vojska u protunapadu preuzela aerodrom. 28.5. pobunjenici u Slavljensku su oborili ukrajinski vojni helikopter, te ubili 14 vojnika u njemu. U ranim jutarnjim satima 2.6., nakon intenzivne borbe koja je trajala devet sati, pobunjenici su preuzeli kontrolu nad graničnom predstražom u Lugansku. Istog dana, ukrajinski vojni zrakoplov pucao je na nenavođeni projektil zemlja-zrak u upravnoj zgradi u Lugansku, koju su držali pobunjenici. Nekoliko osoba u zgradi je poginulo. 14.6. pobunjenici u Lugansku su otvorili vatru na ukrajinski vojni zrakoplov, te ga oborili: u njemu je poginulo svih 49 člana posade, od čega su 40 bili vojnici.

Porošenko je 20.6. proglasio 10-dnevno primirje, sa ciljem da se pobunjenicima koji nisu sudjelovali u ratnim zločinima omogući da se razoružaju i uključe u mirovni proces, što bi uključilo i amnestiju te sudjelovanje u novim izborima. Ipak, primirje je navodno prekršeno 108 puta, pri čemu je ubijeno 27 ukrajinskih vojnika i 9 civila. Nakon optužbi za kršenje primirja s obje strane, isto je završeno 30.6., te je ukrajinska vlada započela intenzivnu protuofenzivu. Nijedna strana nije izrazila javnu volju da se sastane s drugom i porazgovara o pregovorima o miru. Porošenko je, ipak, izrazio spremnost za novo primirje ako se ispune tri uvjeta: svi taoci se moraju osloboditi; vlada mora ponovno preuzeti granicu s Rusijom te naoružane skupine se moraju razoružati. 2.7., ukrajinska vlada je predložila amandmane na Ustav koji bi dozvolili veću autonomiju regijama te upotrebu vlastitog jezika.

Sastavljene su i ukrajinske bojne uz pomoć raznih dobrovoljavca (Donbas, Azov, Ajdar, Dnipro, Ukraina, itd.) koje su nominalno pod kontrolom Ministarstva obrane, iako imaju i veću autonomiju.

Kramatorsk

Proruski pobunjenici blokiraju cestu prema Kramatorsku

Kramatorsk, grad na sjeveru Donječke oblasti, je napadnut od proruskih pobunjenika 13.4., što je dovelo do okršaja sa ukrajinskim snagama. Pobunjenici su kasnije zauzeli mjesnu policijsku postaju. Zamijenili su zastavu onom "Donječke republike". Potom su izdali ultimatum u kojem su zahtijevali da gradonačelnik i uprava prisegnu novoj vlasti do ponedjeljka ili će ih izbaciti iz ureda.

Nakon vladine protuofenzive u Donjecku 4.5., započele su teške borbe i za ovaj grad. Ukrajinske snage su se iz nepoznatog razloga povukle iz grada, te su sepratisti ponovno prevagnuli. Ipak, napadi su nastavljeni sve do 5.7., kada su se pobunjenici povukli iz grada.

Horlivka

Militanti su pokušali zauzeti i upravnu zgradu u Gorlivci 12.4., ali su zaustavljeni. Ipak, 14.4., militanti su uspjeli zauzeti zgradu nakon okršaja sa policijom. Pojedini pripadnici mjesne policije prešli su na stranu pobunjenika tog dana, dok je ostatak natjeran na povlačenje pozicija. Ukrajinske snage potom su krenule o okruženje grada. Bitke za grad još traju.

Mariupolj

Ukrajinska bojna Donbas u okolici Donjecka

Aktivisti "Donjecke republike" preuzeli su upravnu zgradu u Mariupolju 13.4. Ukrajinske snage su tvrdile da su oslobodile zgradu 24.4., ali to su osporili žitelji koje je intervjuirao BBC u blizini zgrade.

Sukobi između ukrajinskih i proruskih snaga eskalirale su u svibnju: ukrajinske snage nakratko su zauzele zgradu, ali su je pobunjenici ponovno osvojili. Militanti su pokrenuli napad na policijsku postaju, zbog čega su ukrajinske snage poslale vojne snage u pomoć. U okršaju, upravna zgrada je zapaljena. Vladine snage nisu uspjele protjerati pobunjenike, što je dodatno pojačalo tenzije u Mariupolju. Ipak, obrat se dogodio 16.5., kada su radnici čeličane Metinvest zajedno sa mjesnom policijom i sigurnsnim snagama uspostavili zajedničke snage u kojima su provodili stražu i čistili grad od odmetnika, što je kao nuspojavu imalo i da su otjerali dio pobunjenika iz grada. Ukrajinske snage potom su napale grad te ga vratile pod kontrolu uz pomoć Nacionalne garde 13.6. Mariupolj je potom proglašen privremenim glavnim gradom Donječke oblasti, s obzirom da su pobunjenici tada još držali Donjeck.

Prelijevanje sukoba u Rusiju

13.7., minobacači sa ukrajinske strane prešli su granicu te pali na susjednu Rostovsku oblast, na grad Donjeck, Rusija, te ubili jednog 46-godišnjeg civila te ozljedili još dvoje na njegovom imanju. Rusija je zaprijetila odmazdom ako se takvi incidenti ponove, ali je ukrajinska strana odbacila odgovornost te okrivila proruske separatiste, optuživši ih da želi uvući Rusiju u sukob jer gube velike dijelove teritorija.

4.8., preko 300 ukrajinskih vojnika je prešlo granični prijelaz Gukovo te se predali ruskoj vojsci. Dio njih je vraćen natrag u Ukrajinu.

Pad Slavjanska

Proruski militanti ispred zgrade gradskog vijeća u Slavjansku

Pobunjenici su 12.4. zauzeli i grad Slavjansk. Dočekala ih je gradonačelnica, Nelja Štepa, koja je rekla da se "ne može protiviti njima". Izjavila je da su zgrade preuzeli "dobrovoljci" i "aktivisti". "Ne mogu im se buniti, jer Slavjansk smatra da je Rusija njegov stariji brat i neće se boriti sa Rusijom." Među gomilom, ispred zgrade, našao se velik broj ljudi koji su pozdravili militante. Rekli su ukrajinskim novinarima da se "vrate natrag u Kijev". Ipak, Štepa je usprkos tome kasnije privedena te zamijenjena samoproglašenim "narodnim gradonačelnikom", Vječeslavom Ponomarevom. Separatisti su preuzeli i policijsku stanicu iz koje su pokupili oružje. Ukrajinski protunapad započeo je idućeg dana.

Slavjansk je postao snažno separatističko uporište u istočnoj Ukrajini i baza Girkova, samoproglašenog ministra obrane samoproglašene narodne republike Donjeck. Borbe su trajale sve do 5.7. između ukrajinskih i proruskih snaga, kada je Slavjansk pao. Prema procjenama, oko 15-20.000 mještana je raseljeno zbog bitke. Ukrajinski ministar unutarnjih poslova rekao je kako je veliki broj proruskih separatista pobjegao iz grada nakon velikog artiljerijskih napada ukrajinskih snaga. Pobunjenici pokušali napasti Vladine snage, ali su odbijeni minobacačkom vatrom.

Obaranje malezijskog aviona H17

17.7. malezijski putnički avion sa 280 putnika i 15 članova posade koji je letio na relaciji Amsterdam - Kuala Lumpur, oboren je pod još nerazjašnjenim okolnostima u blizini sela Hrabovo u Šahtarskom rejonu Donjecke oblasti na istoku Ukrajine, području koje se tada nalazilo pod kontrolom pobunjenika. Cjelokupna posada je poginula. Ukrajina i proruski pobunjenici međusobno su se optužili za obaranje aviona. UN-ov povjerenik za ljudska prava je naveo kako se možda radi o ratnom zločinu, te pozvao na međunarodnu istragu o događaju.

Nepoznato je da li se radilo o nenamjernom, slučajnom obaranju avione ili ne.

Iako je zanijekala da su ona ili proruski pobunjenici imali ikakve veze sa obaranjem aviona, Rusija je bila jedina država koja je glasovala protiv i uložila veto prilikom glasovanja u Vijeću sigurnosti UN-a 28.7. 2015. o osnivanju međunarodnog tribunala koji bi sudio osobama odgovornim za ovaj zločin. Malezijski ministar Liow Tiong Lai je izrazio razočaranje zbog ovakve ruske odluke.

Ukrajinska ofenziva na Lugansk i Donjeck

Oštećena zgrada u Lugansku nakon bombardiranja

Ukrajinske snage su nakon zauzimanja Slavjanska i Kramatorska nastavile ofenzivu sa ciljem da se zauzmu Lugansk i Donjeck, glavna uporišta separatista. Pri tome se ih nastojalo opkoliti, odnosno, prije svega, prekinuti komunikacije sa ruskom granicom. Kako su se ukrajinske snage približavale gradovima, tako je stanje kod njih postajalo teže. 17.6., dva ruska TV novinara su poginula u napadu minobacačima u blizini Luganska. Donjeck, grad od skoro milijun stanovnika, već 6.7. je napustilo oko 30.000 žitelja, oko 12% malih ili srednjih poslovnih grana je ili zatvoreno ili je značajno smanjilo obujam poslova, 8.207 osoba je ostalo bez posla dok je bankovnim automatima ponestalo novaca. 14.7., ukrajinske snage napale su Lugansk sa juga i zapada, pri čemu je došlo do teških granatiranja i šteta za taj grad od oko 425.000 stanovnika.

Veliki dijelovi Luganska su ostali bez pitke vode i električne struje. 29.7., ukrajinske snage su otvorile humanitarne konvoje kako bi civili napustili gradove pogođene teškim borbama: prema procjenama, oko 200-500.000 stanovnika je ostalo u Donjecku, a oko 250.000 u Lugansku. Vojni glasnogovornik ukrajinske vlade je 2.8. objavio da su ukrajinske snage zauzele 3/4 teritorija kojeg su nekoć kontrolirali proruski pobunjenici. Ipak, prema UN-u je do 5.8. još uvijek 3,9 milijuna ljudi živjelo u zoni sukoba. Prema izvorima doktora, 250 osoba je ubijeno a 850 ranjeno u regiji Luganska samo tijekom 6. i 7. mjeseca.

Do 3.8., ukrajinska vlada je vratila 65 gradova i sela natrag pod svoju upravu. Napadi na Donjeck i Lugansk su se posebno intenzivirali tokom augusta, pri čemu su ukrajinske snage doprle do rubova oba grada, te su, posebno s ukrajinske strane, stizale najave o skorom oslobađanju oba grada. Ti su navodi koincidirali sa ostavkom Igora Girkina sa mjesta komandanta DNR, do kojih je došlo 14. 8. Pet dana kasnije su ukrajinske vlasti objavile zauzimanje dijelova Luganska, odnosno kako se u samom središtu grada "vode ulične borbe". Do 16.8., ukrajinske snage su uhitile preko 1.000 "militanata i subverzivnih osoba" u Donbasu.

Ruski humanitarni konvoj za Lugansk

Civili u bunkeru tijekom rata, Jasinuvata

Ruska vlada je 11. 8. najavila kako će za Lugansk, u kome je uslijed ofenzive vladinih snaga došlo do prekida opskrbe vodom, strujom, hranom i plinom poslati konvoj humanitarne pomoći. Konvoj, koji se sastojao od 280 kamiona je krenuo iz Moskve; tokom sljedećih nekoliko dana je trajao spor između ruskih i ukrajinskih vlasti gdje će konvoj prijeći granicu, pri čemu su ukrajinski funkcionari davali kontradiktorne izjave o tome hoće li to uopće dozvoliti. Konvoj je na kraju 22. 8. prešao granicu kod mjesta Izvarnije, isti dan stigao u Luhansk te se sljedeći dan vratio preko ruske granice kod mjesta Izvarnije.

Protuofenziva separatista

25.8., proruski separatisti su krenuli u protuofenzivu te ponovno zauzeli velike dijelove teritorija od ukrajinskih snaga, pri čemu su opkolili dio ukrajinskih postrojbi oko Amvrosijivke. Ova protuofenziva se koincidirala sa vijestima o prelasku kolone oklopnih vozila nepoznatog sadržaja iz Rusije u Ukrajinu, kraj Novoazovska. Ukrajinska strana je objavila da je pri tom napala i uništila dva tenka. NATO je 28.8. objavio satelitske snimke prema kojima su oklopna vozila i topništvo tjedan dana prelazili iz Rusije u Ukrajinu, te da se 1.000 ruskih vojnika pridružilo proruskim pobunjenicima u Donbasu.

Prilikom ove ofenzive, proruski pobunjenici su ponovno dobili otvor na more kada su zauzeli južni grad Novoazovsk. Potom su njihove snage krenule k Mariupolju, gdje je pokrenuta nova bitka za grad. Ukrajinske snage su se povukle iz Novosvitlivke i Ilovajska do 30.8.

Sporazum o prekidu vatre

5.9. je u Minsku sklopljen sporazum o prekidu vatre koga su potpisali predstavnici ukrajinske i ruske vlade, OESS-a, kao i Donjecke Narodne Republike i Luganske Narodne Republike. Sastoji se od 12 točaka, od kojih većina odmah objavljene; detalji koji su došli u javnost predviđaju razmjenu zarobljenika, povlačenje teškog oružja, uspostavu humanitarnih koridora. Najavljeno je kako će 6.9. započeti pregovori sa ciljem da se pronađe trajno političko rješenje spora.

Ukrajinski predsjednik Porošenko je objavio kako je pobunjenicima spreman ponuditi "specijalni status" za dijelove Donjecke i Luganske oblasti, kao i pravo na korištenje ruskog jezika. Predstavnici LNR su, međutim, izjavili kako će inzistirati na punoj nezavisnosti od Ukrajine.

Usprkos ovome, sporadični okršaji su i dalje zabilježeni. 20.9., tako je bombardirano središte Donjecka, naizgled u najmeri da se uništi skladište oružja i streljiva, ali to nije uspjelo. Zračna luka u Lugansku je usred razaranja nakon rata ostala potpuno neupotrebljiva. Najteži incident odigrao se 29.9. kada je tenkovska čahura pogodila ukrajinsko oklopno vozilo i ubilo sedam vojnika u blizini donjecke zračne luke, koja je još uvijek bila pod ukrajinskom kontrolom. Nastao je oružani okršaj sa pobunjenicima, te je narednih dana obnovljena bitka za zračnu luku, dok je Donjeck podvrgnut teškom bombardiranju, upravo na prvi dan škole, 1.10. OESS je pozvao obje strane na prekid vatre kako bi se spasilo krhko primirje.

28.9., vlasti su srušile kip Lenjina u Harkivu.

Izbori

26.10. Ukrajina je održala parlamentarne izbore u kojima su pobijedili Porošenko, proeuropski i nacionalistički zastupnici, a poraz doživjeli pristaše Janukoviča i komunističke stranke. S druge strane, 2.11. održani su izbori i u pobunjeničkim regijama na istoku u kojima je pobjedio Aleksandar Zaharčenko. Visoki tajnik UN-a Ban Ki-moon nazvao je izbore pobunjenika "kršenjem ustava i nacionalnog prava" jer "ugrožavaju primirje i dogovor u Minsku". Također je ponovio važnost obnavljanja stabilnosti i očuvanja ukrajinske teritorijalne cjelovitosti.

25.12., ukrajinski parlament je donio novi zakon kojim ta država prekida svoj status nesvrstane države, što su ruske vlasti interpretirale kao korak prema pristupanju NATO savezu.

2015. godina

Nova eskalacija nasilja

Ruševine u gradu Kurahove

Krhko primirje je početkom nove, 2015. godine počelo bilježiti sve više incidenata sa obje strane. Vođa bojne donskih Kozaka iz Antracita, Nikolaj Kozicin, je izjavio da je teritorija njegove skupine, koju kontrolira Luhanska Narodna Republika, postala dio "Ruskog Carstva", a da je Putin njen "vladar". 13.1. odigrao se napad na autobus u Volnovaki pri čemu je poginulo 13 civila. Snage Donjecke Narodne Republike (DNR) pokrenule su novu ofenzivu i zauzele međunarodni aerodrom u Donjecku, nakon bitke za isti koja je trajala od maja 2014. Od aerodroma su ostale samo ruševine.

Separatistički vođa Zaharčenko je izjavio da je zauzimanje aerodroma prvi korak prema "vraćanju teritorija izgubljenog od ukrajinskih snaga od ljeta 2014." Takva izjava je označila potpuni raspad primirja u Minsku koja je uspostavila tampon zonu između dvaju strana. Pozivi na nove mirovne pregovore u Minsku 16.1. odbili su vođe DNR-a i LNR-a Zaharčenko i Igor Plotnicki.

Ukrajinske snage su pokrenule protuofenzivu kako bi vratile kontrolu nad ostacima aerodroma, te izjavile da time ne krše mirovni sporazum u Minsku jer se jedino vraćaju na prethodne linije razgraničenja uspostavljene tim sporazumom. Ovime su započela nova bombardiranja Donjecka.

Ruševine ostataka Donjeckog aerodroma

Porošenko je 21.1. izjavio da je Rusija ponovno poslala pojačanje da spasi proruske separatiste u obliku 9.000 vojnika i 500 tenkova koji su poslani u Donbas. Time su proruske snage ponovno odbile ukrajinske vojnike i učvrstile kontrolu nad ostacima aerodroma.

Separatisti su započeli napad na grad Debalceve na sjeveroistoku Donjecke oblasti. Također su započeli ofenzivu na luku Mariupolj. Ujutro 24.1. lansirali su rakete Grad na sam centar grada, pri čemu je poginulo najmanje 30 civila, a ranjeno oko 90. Vlada u Kijevu je nakon toga proglasila dan žalosti. Ban Ki-moon, glavni tajnik UN-a, osudio je napad na Mariupolj, kao i jednostrano povlačenje pobunjenika od mirovnog sporazuma, te pogotovo osudio "provokativne izjave" proruskih separatista koje žele još više teritorija, što je "kršenje mirovnog sporazuma". Ki-moon je također izjavio da se "ukrajinski mir, teritorijalni integritet i stabilnost moraju odmah obnoviti". Teške borbe su nastavljene narednih tjedana, kako bi se zaustavila ekspanzija Novorusije na još više ukrajinskog teritorija.

Ukrajinske vlasti su pokrenule evakuacije civila u blizini područja do kojih je stizala Novorusija, uključujući gradove Avdiivka, Debaljcevo i Svitlodarsk u Donjecku i Čornuhine, Popasna i Ščaštija u Luhansku. Prema procjeni, između 28.1. i 13.2. radi se o 8.429 evakuiranih osoba, među njima 1.923 djece i 265 osoba sa invaliditetom. Nakon objave Kijeva 19.1. o četvrtom talasu mobilizacije, došlo je do antimobilizacijskih prosvjeda u nekim gradovima (Kramatorsk, Mariupolj, Odesa), zbog čega su podignute optužnice protiv nekih organizatora istih.

Novi mirovni pregovori u februaru

Ljudi istoka Ukrajine čekaju u redu za pitku vodu ispred kamiona UNICEF-a

2.2. američka vlada je objavila da razmišlja o dostavi oružja ukrajinskoj vladi kako bi se zaustavio daljnji ekspanzionizam proruskih pobunjenika. Američki državni tajnik John Kerry je otputovao u Kijev kako bi o tome razgovarao sa vlastima. Kako bi se spriječila daljnja eskalacija rata, njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik François Hollande su potom odlučili probiti led te pokrenuti novu mirovnu inicijativu razgovorima sa Porošenkom i Putinom. Hollande je čak upozorio da je ovo zadnja prilika da se izbjegne "Veliki rat". Rusija je upozorena da će joj se nametnuti nova runda još težih sankcija ako odbije i ovu ponudu. Rezultat je bio novi mirovni sporazum koji je stupio na snagu 15.2. Prema dogovoru, proruske regije bi dobile veću autonomiju, ukrajinske snage bi preuzele kontrolu nad rusko-ukrajinskom granicom a teško oružje bi se povuklo iz područja sukoba.

Usprkos deklariranog primirja, tokom nekoliko sljedećih dana su se nastavile borbe za strateški važno željezničko čvorište Debaljcevo, gdje su se u okruženju separatista nalazio veliki broj pripadnika ukrajinskih snaga. Povjerenik UN-a Jeffrey Feltman je izjavio da je "napad pobunjenika na to područje jasno kršenje primirja potpisanog tek prije pet dana." One su završene povlačenjem dijela ukrajinskih snaga na zapad, odnosno predajom drugog dijela separatistima, a do koje je došlo 19. februara.

Okršaji su se sporadično javljali i nakon toga. Proruski pobunjenici su tako opet prekršili primirje kada su njihova oklopna vozila 2.6. i 3.6. 2015. krenula prema zapadu, i počeli pucati prema gradu Marlivki. Mirovna misija OESS-a je između 10:45 i 12:11 pokušala kontaktirati nekoliko dužnosnika i političara Donjecke narodne republike kako bi uspostavili prekid vatre, ali nitko nije htio razgovarati s njima. Pri tome se uključila ukrajinska antiteroristička jedinica te odbila napad pobunjenika. Time je Marlivka ostala pod vlasti vlade Ukrajine, dok je usljedio nastavak primirja.

Usprkos smirivanju situacije nakon primirja u Minsku, zabilježeno je 165 smrti civila i 410 ranjenih civila od 15.2. do 15.8. 2015. u raznim okršajima na istoku države. Isto tako je navedeno da je nepriznata Donjecka narodna republika počela uvoditi putovnice na teritoriju pod svojom kontrolom. Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a objavio je u decembru 2015. dvanaesti izvještaj o stanju u Ukrajini. Izvještaj navodi da situacija ostaje "kritična" zbog priljeva municije, oružja i boraca iz Ruske Federacije u teritorije pod kontrolom proruskih pobunjenika na istoku Ukrajine. Evidentirana kršenja ljudskih prava te ponovno potvrđeno ograničavanja prava na Krimu nametnuto od Ruske Federacije. Na teritoriju "Nove Rusije", oružane frakcije su uspostavile paralelne "administrativne strukture" i sve više rastuću mrežu zakonodavstva koje krši međunarodne zakone i sporazum iz Minska.

Optužbe za ratne zločine

Uništena kuća na istoku Ukrajine, nakon žestokih sukoba

Human Rights Watch (HRW) je upozorio da su obje strane upotrijebile minobacače u sukobu te pozvao pobunjenike da izbjegavaju vojne operacije u naseljenim područjima. Također je naveo da su ukrajinske snage koristile borbene zrakoplove i helikoptere sa teškim oružjem, kao što je topništvo koje ostavlja velike kratere. Prema izvještaju UN-a, u prva dva mjeseca ukrajinske protuofenzive, poginulo je 257 civila, od toga 14 djece. Amnesty International (AI) je optužio dobrovoljačku bojnu Aidar, ukrajinsku paravojnu formaciju, za otmice, nezakonito zatvaranje, zlostavljanje, pljačku, iznudu i moguća smaknuća, što predstavlja ratni zločin. Žrtve su bili osobe osumnjičene za suradnju sa proruskim vlastima, koje su pretučene te su im pripadnici bojne oduzeli i bankovne kartice.

15.11. 2014., UN je objavio izvještaj o stanju u Ukrajini. Prema izvještaju, zabilježena su kršenja ljudskih prava na teritoriju proruskih separatističkih regija na istoku Ukrajine, kao što su ometanje slobode govora, mučenje, nezakonito zatočavanje, smaknuća, prisilni rad, seksualno nasilje, razaranje i oduzimanje imovine, koje zbog sustavne prirode mogu tvoriti zločin protiv čovječnosti. 24.7., ukrajinske snage su u Slavjensku, koji je do tada bio pod kontrolom pobunjenika, pronašli masovnu grobnicu za koju se sumnja da sadrži 15 tijela. HRW je dokumentirao kršenja ljudskih prava na području pod kontrolom pobunjenika te naveo da su isti "otimali, napadali, mučili i zlostavljali osobe koje su podržavale vladu u Kijevu". Među žrtavama su se našli i studenti iz Nigerije, koje su pobunjenici oteli te su im se rugali na rasnoj osnovi. Jedan pobornik vlade u Kijevu, 40-godišnji A.B., je uhićen u Lugansku od maskiranih vojnika koji su ga odveli u jednu zgradu, skinuli golog, svezali te ga tukli sat i pol zbog optužbi da je "fašist". Hugh Williamson, urednik HRW-a za Europu i srednju Aziju, je izjavio da su te "snage bez ikakve kontrole i zlostavljaju ljude po volji." Ukrajinsko Ministarstvo unutarnjih poslova navodi da je prijavljeno skoro 500 slučajeva otmica ljudi na istoku zemlje između travnja i lipnja 2014. Prema Kijevu, do 1.7., je oteto 717 osoba na istoku, od čega 46 novinara, 112 policajaca, 26 predstavnika OESS-a, 22 člana uprave, 2 odvjetnika i drugih. 392 otetih osoba bile su djevojke i žene. 437 osoba je oslobođeno, dok se za 375 još uvijek traga.

17.8., Donjecka narodna republika je uspostavila "kazneni zakon" kojim se dozvoljava "kažnjavanje smaknućem osoba osuđenih zbog izdaje, pljačkanja ili špijuniranja." Jedno takvo smaknuće dva vojnika i jednog civila nadgledao je sam Igor Girkin. Napad na izbjeglički konvoj kraj Novosvitlivka također je osuđen kao zločin, iako se ne zna koja je strana odgovorna za njega.

24. 8. su u Donjecku separatisti organizirali uličnu paradu oko 80 zarobljenih pripadnika ukrajinskih vladinih formacija, koji su pri tome bili izloženi verbalnim napadima okupljenih građana. Vjeruje se kako je taj događaj organiziran po uzoru na sličnu paradu njemačkih zarobljenika u Moskvi za vrijeme Drugog svjetskog rata 1944. godine, ali i kako bi se ruglu izvrgla ukrajinska proslava Dana nezavisnosti, odnosno istovremeno održavana vojna parada u Kijevu. HRW je oštro osudila taj čin kao povredu Ženevskih konvencija.

HRW navodi da Međunarodni krivični sud (MKS) ima mandat istražiti i podići optužnice za ratne zločine počinjene nakon 1.7. 2002. Međutim, niti Ukrajina niti Rusija nisu članice Rimskog statuta, te bi stoga MKS jedino imao nadležnost nad ovim sukobom ako bi vlade te dvije države ratificirale statut ili ako Vijeće sigurnosti tu situaciju proslijedi sudu.

Ruska uloga

"Pitanje je osigurati prava i interese ruskog jugoistoka. To je Novorusija. Harkiv, Lugansk, Donjeck, Odesa nisu bili dio Ukrajine u doba cara, to su tek postali 1920. Zašto? Bog zna. Onda, zbog raznih razloga ta područja su nestala, a ljudi su ostali tamo. Moramo ih ohrabriti da pronađu rješenje."

Vladimir Putin, 17.4. 2014., 25 dana prije proglašenja Novorusije

Ruski predsjednik Vladimir Putin, 2014.

Popis jedinica Ruske Federacije u Ukrajini

SAD i EU su optužili Rusiju za pomaganje proruskim pobunjenicima u Ukrajini. Ruski predsjednik Putin je potom naredio povlačenje ruskih vojnika sa ukrajinske granice te je od parlamenta zatražio opoziv odluke kojom se u Ukrajini dopušta vojna intervencija, a koju je predložio u ožujku 2014., prilikom krimske krize. Također je odbio primiti regije Donjecka i Luganska u Rusku Federaciju, za razliku od Krima. Rusija je zanijekala umiješanost u sukobu.

Ipak, razni zapadni mediji izviještavali su da Rusija i dalje naoružava proruske pobunjenike u Ukrajini, kao i da im daje dobrovoljce i streljivo. Potvrđeni su i čečenski borci koji su se borili protiv ukrajinskih snaga. Vođe separatističke pobune u Ukrajini, poput Aleksandera Borodaja, Vladimira Anjufejeva i Igora Girkina, su državljani Rusije. Prema procjenama, i do preko 50% svih proruskih pobunjenika u Ukrajini - bili su građani Rusije. 17.7., uvedene su stoga dodatne sankcije Rusiji: SAD je uzela mjere protiv pojedinih ruskih banaka i energetskih poduzeća, kao što je Rosnjeft, dok je EU savjetovala Europskoj investicijskoj banci da više ne ulaže u ruske projekte. Ruska burza RTS potom je zabilježila pad vrijednosti dionica od 4%, dok su dionice Rosnefta pale za 5 a Novateka za 11%.

16.8., vođa proruskih pobunjenika Aleksandar Zaharčenko je pred jednim sastankom objavio da je stiglo pojačanje iz Rusije u obliku "150 oklopnih vozila i 1.200 vojnika koji su četiri mjeseca proveli obuku u Rusiji". 26.8., ukrajinska vojska je uhitila 10 ruskih vojnika koji su padobranom upali na ukrajinski teritorij. Vojnici su rekli da su ušli u Ukrajinu "zabunom". 28.8., i Human Rights Watch je u izvještaju naveo da Rusija podupire pobunjeničke snage.

Američka uloga

Američka vlada je podupirala ukrajinsku teritorijalnu cjelovitost, te pozvala Rusiju da povuče vojsku sa ukrajinske granice kako bi "to dalo ukrajinskom narodu priliku da izaberu svoju vlastitu vladu, stvore svoju vlastitu sudbinu i da to učine slobodno bez ikakve prisile ili zastrašivanja".

14.4. 2014., američka vlada je potvrdila da je ravnatelj CIA-e John O. Brennan posjetio Kijev, ali je osporila ruske navode da je njegova posjeta bila kontroverzna zbog krize u Ukrajini: "Viši službenici CIA-e su redovno posjećivali države radi njegovanja međusobne suradnje o dobrotvornoj sigurnosti koje uključuju i suradnju SAD-a i Rusije koja je sezala do početka razdoblja nakon Hladnog rata.". Washington je odobrio i slanje 3,5 milijuna $ pomoći ukrajinskoj vojsci, kao što su šljemovi, medicinske zalihe, pročišćivači vode i druge nesmrtonosne zalihe. Ukrajinska vlada je pozvala SAD da joj pošalje i oružje, ali je administracija Baracka Obame isprva to odbila, zbog straha od ruske reakcije. Ipak, 2.8. američko Ministarstvo obrane i ministarstvo vanjskih poslova izvijestili su Kongres o namjeri da se 19 milijuna $ upotrijebi za obuku i opremanje četiri ukrajinske kompanije i jedno taktičko sjedište ukrajinske nacionalne garde u sklopu njihovih napora da stvore kapacitet za unutarnju obranu.

9.5. 2014., NATO je uspostavio pomoć Ukrajini u vrijednosti od 15 milijuna Eura, kako bi joj dao potporu u "jačanju logistike, rehabilitacije ranjenih vojnika, cyber obrane i komunikikacije zapovijedanja i kontrole".

Vrsta rata

Human Rights Watch (HRW) je izvještaju od 1.7. 2014. naveo da je rat u istočnoj Ukrajini "unutarnji oružani sukob": iako smatra da je vojska Rusije preuzimanjem Krima pod svoju kontrolu "primijenila međunarodni zakon okupacije tog teritorija", nije se uključila u sukob na istoku Ukrajine, te se stoga ne radi o međunarodnom sukobu između Ukrajine i Rusije. Ipak, 11.9. je revidirao izvještaj, koji je u obzir uzeo aktivnosti na rusko-ukrajinskoj granici od sredine 8. mjeseca, te naveo da "sukobi ruskih redovnih snaga i ukrajinskih redovnih snaga predstavljaju međunarodni oružani sukob".

NATO smatra da je sukob rat sa ruskom paravojskom, a drugi ga smatraju tzv. "ratom preko posrednika". Međunarodni odbor Crvenog križa, posrednik međunarodnog prava za UN, opisao je događaje u Donbasu kao "ne-međunarodni oružani sukob". To je navelo neke da opišu tu izjavu kao potvrdu da se radi o "građanskom ratu".

Predsjedatelj ukrajinskog parlamenta i bivši ukrajinski predsjednik Oleksandr Turčinov smatra da je sukob izravan rat Ukrajine i Rusije.

Ove satelitske snimke, zajedno sa izvještajima o zarobljenim vojnicima Rusije u Ukrajini te očevicima koji govore o ruskim vojnicima i vojnim vozilima kako prelaze preko granice, ne ostavljaju sumnju da je ovo sada međunarodni oružani sukob.

– Salil Shetty, Amnesty International

Propaganda

"Postoji ozbiljna zabrinutost da ljudi - i u Rusiji i u Ukrajini, a osobito na Krimu - mogu postati podložni propagandi i dezinformacijama putem široke zlouporabe medija, što dovodi do iskrivljavanja činjenica."

izvještaj UN-a

Kao i kod većine ratova, i u ratu u istočnoj Ukrajini obje strane su emotivno reagirale te su informacije o svemu što se na početku događalo u većini slučajeva bile propaganda jedne ili druge strane, a na nju su se znali navući i mediji koji bi se u nekim normalnim okolnostima trebali smatrati pouzdanima.

Ruska propaganda je širila dezinformacije koje su negirane od strane raznih zapadnjačkih organizacija. Nakon svrgavanje Janukovičeve vlade, HRW je navodio kako su mediji u Rusiji izvještavali kako su novu vlast u Kijevu "preuzeli nacisti" te slali zastrašujuće poruke o "grozotama" i prijetnjama prema Rusima u Ukrajini, kojima stoga treba "zaštita". Državni program Vesti je prilikom izbijanja sukoba i prvih žrtava nazvao događaje u istočnoj Ukrajini "genocidom". Putin je nijekao umiješanost Rusije sa događajima na istoku Ukrajine, ali je obrazac - maskirani ljudi preuzimaju zgradu jednu po jednu uoči referenduma o statusu Donecka i Luganska - bio isti kao i scenarij na Krimu ranije, samo da bi Putin naknadno priznao rusku ulogu u istom. 15.4., ruski premijer Dmitrij Medvedev je izjavio kako je "opet prolivena krv u Ukrajini" te pozvao Ukrajince da odluče o vlastitoj budućnosti "bez pučista, nacionalista i bandita, bez tenkova i oklopnih vozila, i bez tajnih posjeta ravnatelja CIA-e". Ruski državni mediji oslikavali su sliku o opasnosti u istočnoj Ukrajini, iako su istu stvorili sami proruski pobunjenici kada su preuzeli javne zgrade i postavili barikade.

Ruski mediji govorili su i o "zapadnoj agresiji" u Ukrajini. Program Rossija 24 je naveo da je "11 mirnih proruskih prosvjednika ubijeno u blizini Kramatorska", iako je u stvarnosti zabilježeno tek nekoliko manjih ozljeda. Rusko Ministarstvo vanjskih poslova čak je osporilo i izvještaj UN-a jer je "ignorirao neprovjereni rast agresivnog nacionalizma i neonacizma u Ukrajini" te dodao da je dokument "prepun selektivnosti". U Donecku, održana je improvizirana pozornica na kojoj je jedna žena hvalila narodnu republiku i čitala pjesmu sa stihom: "Prokleta bila, Ukrajino, ovo više nije tvoja zemlja." HRW je upozorio da je "neumoljiva ruska propaganda stvorila mit o "fašističkoj hunti" koja je preuzela vodstvo Ukrajine".

HRW je upozorio i da je ruski veleposlanik Sergej Lavrov na konferenciji za novinare selektivno citirao jedino njihov izvještaj o kršenju pravila ratovanja sa ukrajinske strane, a ne i sa strane proruskih pobunjenika. Izvještaj UN-a naveo je da su prijetnje za Ruse na istoku Ukrajine, koje su navodili ruski mediji i vlada, bile preuveličane: "Iako je bilo nekoliko napada protiv ruske zajednice, oni nisu bili niti sustavni niti rasprostranjeni." Lilia Ševcova, stručnjak za rusku politiku u moskovskom centru Carnegie, je izjavila: "Ne možemo nikome vjerovati. Čak i tijekom sovjetske propagande, kada su govorili sa sovjetskim ljudima, bilo je nekih pravila. Sada, nema više nikakvih pravila. Možeš bilo što izmisliti."

Prema jednoj anketi, 54 % ruskih ispitanika je izjavilo da im "ne smeta što mediji iskrivljuju vijesti ako se to radi zbog nacionalnih interesa".

Ukrajinska propaganda preuveličavaja je rusku ulogu i pobunu je često opisivala "agresijom". Izvještaj UN-a navodi kako je ukrajinsko TV vijeće zabranilo emitiranje 12 ruskih TV programa. Privremeni ukrajinski predsjednik Arsenij Jacenjuk je na početku rata preuveličao sukob izjavom da "Rusija želi zbog Ukrajine započeti treći svjetski rat". Proruske pobunjenike kijevska vlada je nazivala "teroristima" a prilikom nekih teških napada i bitaka, umanjivao se ili prikrivao broj poginulih i opseg kolateralne štete. Pojedine banke i poslovne grane pod ruskim vlasništvom su napadnuti od aktivista te optuženi da "financiraju terorizam na istoku". Bilo je i slučajeva u kojima su i mirni proruski prosvjednici napadnuti i zlostavljani, iako o tome ukrajinski mediji nisu govorili. Zapadna, prije svega američka i britanska propaganda, zauzela je otvoreni proukrajinski stav. Američki službenici širili su neprovjerene fotografije koje navodno pokazuju ruske bacače raketa koje su nosili proruski prosvjednici na istoku Ukrajine, što nije potvrđeno. Prilikom obaranje malezijskog putničkog aviona 17.7., neki britanski i američki političari su brzo svalili krivnju na Putina, iako izvještaj i istraga tada nisu još provedene te nije bilo poznato tko je doista kriv za tu nesreću.

5.3. 2014., skupina ukrajinskih Jevreja je odgovorila na optužbe o "fašizmu" u Ukrajini te poslala otvoreno pismo ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu:

Vi ste svjesno birali i odabirali laži i klevete iz masovnih informacija o Ukrajini. I vi znate vrlo dobro da izjave Viktora Janukoviča o vremenu nakon najnovijeg sporazuma o tome kako je "Kijev prepun naoružanih ljudi koji su počeli uništavati zgrade, crkve. Nevini ljudi su počeli patiti. Ljudi su jednostavno opljačkani i ubijeni na cestama..." Sve laži, od prve pa sve do zadnje riječi. Ruske građane Ukrajine nitko ne ponižava niti im umanjuje civilna prava. Krivudanje o "nasilnoj ukrajinizaciji" i "zabrani ruskog jezika" koja su tako česta u ruskim medijima su jedino u glavama onih koji su ih izmislili. Vaša sigurnost o rastu antisemitizma u Ukrajini ne odgovara činjenicama. Čini se da ste pomiješali Ukrajinu sa Rusijom, gdje su jevrejske organizacije osjetile značajan porast antisemitskih tendencija poslednje godine... Pokušali su nas prestrašiti (i dalje nastavljaju) "pristašama Bandere" i "fašistima" koji žele razoriti ukrajinsko društvo, sa jevrejskim progromima. Da, mi smo svjesni da se politička opozicija i snage društvenih prosvjeda koje su osigurale promjene na bolje sastoje od različitih skupina. Među njima ima nacionalističkih skupina, ali čak i one najmarginalnije se ne usude pokazati antisemitsko ili bilo koje drugo ksenofobno ponašanje. A mi sigurno znamo da naše malobrojne nacionaliste dobro kontrolira civilno društvo i nova ukrajinska vlada - što se ne može reći za ruske neonaciste, koje ohrabruju vaše tajne službe... Nažalost, moramo priznati da je u nedavno vreme stabilnost naše zemlje ugrožena. A ta prijetnja dolazi iz ruske vlade, naime - od vas lično. Upravo vaša politika poticanja separatizma i surovog pritiska na Ukrajinu prijeti nama, ukrajinskom narodu.

– Otvoreno pismo ukrajinskih Jevreja

Rusko-ukrajinski rat (2022-danas)

Spaljeni autobus na putu između Kijeva i Harkova, 24. 2. 2022.

Invazija je započela u zoru 24. februara 2022., pokrenuta iz Bjelorusije i ciljala na Kijev, te sa sjeveroistoka na grad Harkov. Rusija je istovremeno pokrenula kopneni i zračni napad. Jugoistočna fronta vođena je kao dva odvojena udarna vrha, od Krima i jugoistočno prema Lugansku i Donjecku. Ruske rakete su gađale mete diljem Ukrajine, a ruske su trupe izvršile invaziju sa sjevera, istoka i juga. Invazija je opisana kao najveći suvremeni napad na europsku državu i prvi rat punog opsega u suvremenoj Europi nakon Drugog svjetskog rata. Rusija nije službeno objavila rat.

Ekonomske sankcije Rusiji

Države koje su uvele ekonomske sankcije Rusiji:

• Australija
• Kanada
• EU
• Island
• Japan
• Novi Zeland
• Norveška
• Singapur
• Južna Koreja
• Švicarska
• Tajvan
• UK
• SAD

Posljedice

Ljudske žrtve

Sahrana jednog od palih ukrajinskih branitelja

"Separatizam i promjene granica se moraju čvrsto odbaciti a temeljni principi OESS-a poštivati u krizi u Ukrajini."

Lamberto Zannier, glavni tajnik OESS-a

UNHCR je objavio da je do 27.6. 2014. u Ukrajini zabilježeno 54.400 raseljenih osoba, od čega je oko 12.000 bilo sa Krima, dok je ostatak bio sa istočnih dijelova zemlje. U Rusiji je zabilježeno 110.000 ukrajinskih izbjeglica, dok je 750 njih zatražilo azil u Poljskoj, Bjelorusiji, Rumunjskoj i Češkoj. 5.8., u Ukrajini je zabilježeno 117.000 raseljenih osoba, dok je broj ukrajinskih izbjeglica u Rusiji porastao na 730.000 osoba.

U Ukrajini, većina raseljenih je smješteno u privatne kuće ili studentske domove. Do marta 2015., možda je bilo i 1,7 milijuna raseljenih ili izbjeglica. UN-ov Ured za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA) pak navodi malo drugačije podatke: 1,414,798 raseljenih osoba u Ukrajini, te 925.500 izbjeglica koje je napustilo državu, od čega je 442.219 zatražilo azil u Rusiji do 31.10. To je ukupno oko 2.300.000 izbjeglica ili raseljenih. Time je rat u Ukrajini nadmašio broj izbjeglica i raseljenih rata u Bosni i Hercegovini. Nakon što je ukrajinska vlada ponovno uspostavila kontrolu nad nekim naseljima, raseljene osobe su se većinom vratile svojim domovima. Tako se primjerice 20.000 osoba ponovno vratilo u Slavjansk nakon završetka bitke.

Broj poginulih u ratu

Datum	Preminulih
15. 7. 2014.	1.000
8. 9. 2014.	3.000
23. 1. 2015.	5.000
2. 3. 2015.	6.000
8. 9. 2015.	8.000
28. 6. 2016.	9.500

Rat je doveo i prekida opskrbe osnovnih potepština, te se tako 1,5 milijuna ljudi na istoku Ukrajine našlo na rubu gladi, neviđenog u toj državi još od doba Holodomora i drugog svjetskog rata.

U prvih tri mjeseca rata, do 15.7. 2014. je poginulo preko 1.000 civila i vojnika. 15.8., objavljeno je da je broj poginulih prešao broj od 2.000, a 8.9. da je preko 3.000 poginulo. Prema izvještaju UN-a, do augusta 2015. poginulo je preko 8.000 osoba, dok je preko 17.000 ranjeno: Do jula 2016., bilansa stanje bila je 9.500 mrtvih i 22.000 ranjenih.

Prosječno je 46 osoba umiralo svakog dana rata, iako je taj broj spao na 10 žrtava dnevno nakon primirja 5.9. Primirje je ostalo vrlo krhko: od 5.9. do 20.11., u Ukrajini je svejedno poginulo gotovo 1.000 osoba u sporadičnim sukobima dvaju strana. Na ukrajinskoj strani, poginulo je najmanje 1.167 vojnika, dok je u Donjecku poginulo najmanje 1.719 a u Lugansku 858 vojnika i civila.

Ukrajinska strana navodi da je u ratu poginulo 15.022 osoba: 1.638 ukrajinskih vojnika, 7.577 ruskih vojnika te 5.807 civila. Njemačke tajne službe su pak procijenila da se broj poginulih u ratu možda popeo i do 50.000 žrtava.

Materijalni i ekonomski gubici

Marš mira u Moskvi, 15.3. 2014., kojim se prosvjeduje protiv ruske intervencije u Ukrajini

I materijalne štete se procjenjuju vrlo teškima. Oružane skupine su dovele do razaranja u Donbasu, koje je domaćin teške industrije Ukrajine. Ekonomski trošak je bio značajan: 10.7., Kijev je procjenio da će trebati izdvojiti najmanje 750 milijuna $ iz svojeg proračuna kako bi sanirao štete na istoku države. 31.10., OCHA je navela da je uništeno ili oštećeno 11.325 privatnih ili javnih postrojbi čiji će popravak koštati 900 milijuna $. Zbog odluke Kijeva o ukidanju rada državne riznice u separatističkim regijama i raspada bankovnog sustava, otežana je raspodjela socijalne skrbi na tim teritorijima: do 31.10., većina stanovništva nije dobilo isplatu skrbi tri mjeseca, što je bilo osobito teško za starije i nemoćne. Neki radnici u separatstičkim regijama čak su razvili spletke da nezakonito naplate umirovljenicima procesuiranje zahtjeva za primanje penzije od Ukrajine na bankovnoj kartici. Ukrajina je doživjela težak pad BDP-a i investicija zbog rata.

U Rusiji, Putinu je tijekom rata popularnost porasla na preko 80%. Ipak, nisu se svi Rusi složili sa njegovom politikom: 21.9. u Moskvi je organiziran antiratni prosvjed u kojem je nekoliko hiljada ljudi prosvjedovalo za mir u Ukrajini. Putin je iskoristio rat i kako bi povećao represiju nad ljudskim pravima: povećana je cenzura na internetu, uvedena restrikcija nad javnim okupljanjima dok su osobe koje se nisu slagale sa ruskom politikom u ukrajinskom ratu proglašene "nacionalnim izdajicama". Ruski ministar financija Anton Siluanov je izjavio da su Rusiju 2014. sankcije i pad cijena nafte za preko 30 posto koštale ukupno 140 milijardi $. Do kraja 2014., ruska rublja je pala za 50 % u odnosu na dolar, te je 16.12. 2014. ruska središnja banka odlučila da se ključna kamatna stopa u Rusiji poveća sa 10,5 na 17 %, što je bio velik teret običnom stanovniku Rusije.

Rat je doveo i do povećanja rusofobije po istočnoj Evropi. Poljski ministar vanjskih poslova, Grzegorz Schetyna, je u januaru 2015., uoči 70. obljetnice oslobođenja logora Auschwitza, izjavio kako bi ljudi "u stvari trebali zahvaliti ukrajinskim vojnicima na oslobođenju, a ne Rusima". To je dovelo do prepiranja zbog čega ruski predsjednik Putin nije došao na obilježavanje tog događaja. Njemačka kancelarka Angela Merkel je otkazala dolazak u Moskvu povodom 70. obljetnice dana pobjede nad fašizmom jer tu "povijesnu činjenicu i učinak omalovažava ovih dana sama ruska propaganda, označavajući rusku agresiju u istočnoj Ukrajini kao "borbu protiv fašizma" i protiv navodne hunte u Kijevu". Osim nje, dolazak su odgodili i drugi predstavnici država.

Rusko-ukrajinski rat na Wikimedijinoj ostavi

Galerija slika

• 
  Ruska invazija u februaru 2022.
• 
  Ruska invazija u februaru 2022.
• 
  Bombardiranje Ukrajine 10. oktobra 2022.
• 
  Ruska aneksija jugoistočne Ukrajine

Literatura

Knjige

• Donaldson, Robert H.; Nogee, Joseph L. (2005). The Foreign Policy of Russia: Changing Systems, Enduring Interests. M.E. Sharpe. ISBN 9780765627414. 
• Pifer, Steven (2009). Averting Crisis in Ukraine, Izdanje 41 iz CSR. Council on Foreign Relations. ISBN 9780876094273. 
• UN (2004). Promoting Energy Efficiency, Country Report, Ukraine. United Nations Publications. ISBN 9789211010916. 

Izvještaji UN-a

• UNHCHR (15.4. 2014). „Report on the human rights situation in Ukraine”. Visoki povjerenik UN-a za ljudska prava. 
• UN (15.5. 2014). „Report on the human rights situation in Ukraine”. Visoki povjerenik UN-a za ljudska prava. 
• OHCHR (15.7. 2014). „Report on the human rights situation in Ukraine”. Visoki povjerenik UN-a za ljudska prava. 
• Ured za koordinaciju humanitarnih poslova Ujedinjenih naroda (14.8.). „UKRAINE - Situation report No.7 as of August 2015”. UN. 
• Visoki povjerenik UN-a za ljudska prava (28.8. 2014). „Report on the human rights situation in Ukraine, 17 August 2014”. 
• Ured za koordinaciju humanitarnih poslova Ujedinjenih naroda (15.11. 2014). „Report on the human rights situation in Ukraine - 15 November 2014”. 
• Ured za koordinaciju humanitarnih poslova Ujedinjenih naroda (15.2. 2015). „Report on the human rights situation in Ukraine - 15 February 2015”. 
• OHCHR (16.8. 2015). „Report on the human rights situation in Ukraine”. Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a. 
• OHCHR (3. 3. 2016). „Report on the human rights situation in Ukraine - 16 November 2015 to 15 February 2016”. Visoki povjerenik UN-a za ljudska prava.