Toma Akvinski
| Toma Akvinski | |
|---|---|
| Srednji vek | |
| Hrišćanska filozofija | |
 | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | oko 1225. Rokaseka/Akvino, Italija |
| Smrt | 7. marta 1274. Fosanova, Italija |
| Filozofija | |
| Škola/Tradicija | aristotelizam, sholastika, tomizam |
| Glavni interesi | metafizika, teologija, epistemologija, logika, etika, politika |
| Znamenite ideje | |
Dokazi za postojanje Boga | |
| Inspiracija | |
Na
| |
Thomas Aquinas ili sv. Toma Akvinski (Rokaseka, oko 1225. – Fosanova, 7. marta 1274.), italijanski dominikanski redovnik i sveštenik, skolastički filozof i jedan od najvažnijih katoličkih teologa. Poznat je po svom kapitalnom, ali nedovršenom djelu Summa Theologica ili Summa Theologiae.
Ono kao i "Protiv zabluda nevjernika" (Summa contra Gentiles) su priznata priznata kao vrhunsko dostignuće srednjovjekovne sistematske teologije. Toma Akvinski je u svom cjelokupnom opusu nastojao da protivrječnosti krščanske dogmatike prevlada na taj nači da stvori koherentne religijske dogme. On se u izgradnji krščanske logike oslanja na Aristotelov Organon, a prihvata i Platonovu filozofiju o dominirajućoj ideji nad materijom. Kao teolog polazi od dvije temeljne krščanske dogme: praroditeljskom grijehu i vječnom ispaštanju. Kao rezultat toga temelj njegove teološko filozofske antropologije je spas i put prema spasenju. Također, zastupa kolektivitet, dominaciju nad ljudskim rodom, a ne individualni život pojedinca.
Akvinski se bori protiv neoplatonskih tvrdnji o svijetu koje su potekle od Augustina i Ibn Sine, koji svode čovječanstvo na posmatrače svijeta u kojem je sve propisano i gdje je sve izraz Božije volje. Akvinski se zalaže za Aristotelove tvrdnje da je čovjek glavni autor svojih djela. Njegova sinteza aristotelovog učenja i krišćanskog učenja postati će glavna okosnica filozofije katoličke crkve.
U svojoj gnoseologiji (teoriji spoznaje), Toma Akvinski se zalaže za Aristotelove tvrdnje da saznanje podrazumijeva izvjesnu sličnost između onoga koji saznaje i onoga što se saznaje, iz čega slijedi da saznanje počinje čulnom percepcijom.
Toma Akvinski je u potpunosti valorizirao grčku filozofiju, posebno Aristotelovu logiku, teoriju Platona i Plotina o općem dobru i nepokretnom pokretaču, te to prilagodio kršćanskom učenju. Njegova stajališta dala su poseban doprinos u profiliranju kršćanskih dogmi koje je stvorio u 13. vijeku. U epohi zrelog feudalizma njegovo učenje će postati oficijelnim učenjem Katoličke crkve 1870 godine.
Također je razvio, kada je riječ o državi, teoriju suvereniteta, gdje narod dobrovoljno prenosi određene ovlasti na suverenog kralja, monarha. Ovu njegovu teoriju narodnog suvereniteta, preuzet će neki teolozi, franjevci i protestanti i razviti je u politički sistem, u jedan koherentan teoretijsko-politički sistem. Mada se zalagao za teoriju narodnog suvereniteta u borbi između rimskog papinstva i svjetovnih vladara, Toma je stajao na strani papinstva, teokratskog apsolutizma.
Za razliku od Aurelija Augustina, on društvo posmatra kao statičan, zatvoren sistem ponavljanja jednog te istog. Ako je na djelu društvo kao zatvoren sistem, nepromjenjiv, ono nema određenu perspektivu, te je njegova vizija svijeta romantičarsko-pesimistički obojena.
Analogno Aristotelu on čovjeka posmatra kao društveno biće, on je kauzalno i nužno po svojoj prirodi vezan za društvo, a njegova društvenost se ispoljava kroz sferu jezika, kulture, običaja i tradicije. Analogno Aristotelu, prema njemu fundament, zadaća države je da proizvodi vrline, iz ove temeljne zadaće proizilaze sve druge funkcije države.
Ovozemaljska država nije ništa drugo nego priprema pojedinaca, kršćana za onozemaljsku državu. Država je, dakle, sredstvo za realizaciju neke više svrhe, a to jest put spasenja.
Iz ovog se da izvući zaključak, da Toma Akvinski daje primat i vladavinu crkve nad državom. Ustvari kod njega, pošto je sve do renesanse, religija totalno vladala cjelokupnim svijetom socijalnog života, se država i religija izražavaju kao druga strana ili oblik same države. Država nije ništa drugo, nego samo jedna od teoloških formi religije. Tako država ima prevashodno religijsko, teološko određenje i svrhu.
18. jula 1323. godine papa Ivan XXII. proglasio ga je svecem u Avinjonu.
15. aprila 1567. godine papa Pio V. proglašava Tomu Naučiteljem Crkve (Doctor ecclesiae).
4. avgusta 1880. godine papa Lav XIII. proglašuje Tomu nebeskim zaštitnikom filozofskih i teoloških znanosti.
13. septembra 1980.papa Ivan Pavao II proglašuje Tomu Naučiteljem čovječnosti (Doctor Humanitatis).
- Toma Akvinski, Izabrano djelo Arhivirano 2007-06-12 na Wayback Machine-u, izabrao i preveo Tomo Vereš, drugo znatno prošireno i dotjerano izdanje priredio Anto Gavrić, Zagreb: Nakladni zavod Globus, 2005, 839 str.
- Anto Gavrić (ur.), Ljubav prema istini. Zbornik u čast Tome Vereša O.P., Zagreb, 2000 Arhivirano 2007-11-11 na Wayback Machine-u
- Ivan Koprek, Toma Akvinski o prijateljstvu[mrtav link] (Ivan Koprek, Kao dio mene. Etika - prijateljstvo - krepost, Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo, 1995 (Biblioteka Filozofska istraživanja; knj. 66), str. 87-97.)
- Tomo Vereš, Toma Akvinski i Jacques Maritain o demokraciji, Obnovljeni život 56 (2001) 1, str. 7-21.
- Tomo Vereš, Toma Akvinski: De ente et essentia, Obnovljeni život 53 (1998) 2, 131-140.
- Tomo Vereš, Iskonski mislilac Arhivirano 2007-11-11 na Wayback Machine-u, Zagreb, 1978.
- Zbornik Tome Akvinskog Arhivirano 2007-11-11 na Wayback Machine-u,Zagreb 1974.
- Studij Tome Akvinskog Arhivirano 2007-02-12 na Wayback Machine-u
