Izvorni kôd stranice Pad i modernizacija Osmanskog Carstva

{{Nedostaju izvori}}
Nakon vjekovne stagnacije, '''pad i modernizacija Osmanskog Carstva''' je period koji počinje početkom 19. vijeka. S ruskim ekspanzionizmom i ekonomskim boljkama, koje su se reflektirale u pobunama naroda, Osmansko Carstvo je pokušalo uhvatiti vezu sa Evropom, ali se na kraju ipak raspalo.

== Uvod ==
Krajem [[16. vijek]]a je moć Osmanskog Carstva počela polahko slabiti, [[ekonomija|ekonomski]] i [[tehnologija|tehnološki]] napredak [[Evropa|Evrope]] je bio sve veći, a turska država je sve više zaostajala. Nakon [[Rusko-turski rat (1768–1774)|rusko-turskog rata (1768-74)]] i mirovnim sporazumom sklopljenim u Kučuk Kainardžiju, [[Rusija]] je dobila [[Krim]], pokroviteljstvo nad [[Moldavija|Moldavijom]] i [[Vlaška|Vlaškom]], pa je tako postala zaštitnica skoro svih [[pravoslavlje|pravoslavnih]] turskih teritorija. Evropljanima je postalo jasno da Osmansko Carstvo polahko ali sigurno propada. Za njegovo nasljedstvo su bile zainteresirane sve evropske velesile, pa je tako postalo stalno žarište nestabilnosti na području [[Jugoistočna Evropa|jugoistočne Evrope]] i uzroku ratovima. S propadanjem Osmanskog Carstva su pokrenuti narodnooslobodilački pokreti, pa je došlo do oslobađanja mnogih [[balkan]]skih naroda, koji su od 19. vijeka jedan za drugim ustanovljavali svoje države. Od kraja 18. vijeka su počele pobune ne samo na Balkanskom poluotoku, nego i u [[Kurdistan]]u, [[Gruzija|Gruziji]], [[Armenija|Armeniji]] i na Arapskom poluotoku. Došlo je do raspadanja [[čitlučki sistem|čitlučkog sistema]], raspadala se polahko [[vojska]], [[Spahija|spahije]] nisu bile podvrgnute [[vojna obaveza|vojnoj obavezi]]; a i [[janjičari]] su gubili pripadnike, zbog stalnih ratnih poraza i nedostatka ratnog plijena, od kojeg su većinom živjeli.

Od vremena [[sultan]]a [[Selim III.|Selima III.]] država je pokušala napraviti različite reforme vojske, uprave, financija i školstva. Sultan Selim je pokušao uvesti stalnu vojsku, ali su ga ubili janjičari, koji su bili najveći protivnici njegovog plana. Na ljeto 1826. sultanu [[Mahmut II.|Mahmutu II.]] je konačno uspio savladati janjičare, pa je tako najelitniji dio turske vojske prestao postojati. Separatističke težnje u raznim krajevima carstva, od [[Iran]]a do [[Egipt]]a su rasle, baš kao i ovlasti [[paša]] čiji [[pašaluk|pašaluci]] su praktično postali samostalni, npr. Ali paša iz Janjine u [[Epir]]u je imao svoju vojsku.

== Mahmud II ==
On se suočio 1821. s veliko pobunom u [[Grčka|Grčkoj]]. Nakon intervencije Velikih sila, koja je rezultirala [[Bitka kod Navarina|bitkom kod Navarina]] 1827. i [[Rusko-turski rat (1828–1829)|rusko-turskog rata (1828&ndash;1829)]], Mahmud je bio primoran dati Grčkoj nezavisnost 1832.

Kasnije je Mahmud imao konflikte sa svojim ambicioznim vazalom [[Mehmed Ali]]jom, ''valijom'' (guverner) Egipta. Mahmud je imao Alijevu podršku prilikom ugušivanja grčke pobune, ali mu nije platio obećanu nagradu za njegove usluge. 1831, ''valija'' je objavio rat i uspio okupirati [[Sirija|Siriju]] i [[Arabija|Arabiju]] do kraja rata 1833. 1839. je Mahmud obnovio ratna dejstva, nadajući se da će vratiti izgubljena područja, međutim umro je prije vijesti da je njegova vojska izgubila bitku kod [[Nezib]]a.

== Abdulmedžid I ==
{{Proširiti sekciju}}

== Abdulaziz ==
{{Proširiti sekciju}}

== Politika ==
Autokratija sultana Osmanskog Carstva je ostala nepromjenjena vijekovima, dok je ostatak svijeta polahko postajao demokratskiji i liberalniji. Gubitak skoro četvrtine carske teritorije je samo doprinjeo postojećim ekonomskim problemima, koje su vodile revoluciji. Situacija je posebno bila opasna u [[Carigrad]]u, koji je primio hiljade izbjeglica sa Balkana. pokušan je veliki broj manjih državnih udara, s ciljem svgavanja sultana. Nijedan od njih nije bio dobro organizovan niti približno uspješan, ali su stvarali paranoju kod [[Abdul Hamid II|Abdula Hamida II]] koja ga je vodila samoizolaciji u svojoj palači u Yildizu.

Cijelo carstvo je bilo građeno oko sultana, ali ovaj sultan nikada nije napustio svoju palaču i imao je povjerenja samo u nekoliko savjetnika. Za razliku od drugih evropskih zemalja, npr. u Njemačkoj gdje bi se oslabljeni premijer mogao zamijeniti jačim, u Osmanskom Carstvu niko nije mogao zamijeniti slabog sultana. Dok se nalazio u svom egzilu, carstvo je nastavilo propadati. [[Egipat]] je već dugo vremena bilo samo nominalno vezano za Istanbul, a u [[1882]]. Velika Britanija je priključila Egipat u svoju imperiju, kako bi kontrolisala [[Sueski kanal]]. 1896. je se [[Kreta]] pobunila i dobila [[Grčka|grčku]] pomoć. Pobuna se vrlo brzo pretvorila u rat između Osmanskog Carstva i bivše provincije. Po prvi put nakon nekoliko vijekova, Osmansko Carstvo je izvojevalo pobjedu bez strane pomoći. Grčka je napadnuta sa sjevera, a osmanlijske trupe su marširale prema jugu i stigle sve do [[Thermopylae]], nakon čega je grčki kralj Đorđe I pristao na primirje. Grčka je izgubila djelove [[Sjeverna Makedonija|Makedonije]], a morala je platiti i ratnu odštetu Istanbulu. Ipak, Kreta je dobila gotovo potpunu autonomiju, kako bi se zadovoljile Britanija i Rusija, koje nisu htjele vidjeti kršćanske stanovnike pod turskom vlašću.

Turska vojna pobjeda nije zaustavila podizanje drugih pobuna i revolucija. Sastanak u [[Pariz]]u 1902. je skupio vodstvo "[[Mladi Turci|Mladih Turaka]]", grupa koju su sačinjavali studenti, turski nacionalisti sa željom da prekinu veze s nazadnim carstvom. U Bugarskoj i Makedoniji su [[Terorizam|teroristi]] počeli bombardovati osmanlijske banke i vladine zgrade, zahtjevajući potpunu nezavisnost. Dvije pobune su se udružile 1908. kaad se vojna regimenta, stacionirana u Makedoniji, pobunila i pobjegla u planine. Njima su se pridružili makedonski pobunjenici kao i veliki broj Mladih Turaka. Ova grupa se nazivala '''Komitet saveza i progresa''' (KSP). 
Uskoro su se i druge regimente u Bugarskoj i Rumeliji pobunile, kao i mnogi anatolski vojnici koji su poslani da uguše pobunu. Abdul Hamid nije imao izbora nego da pristane na zahtjeve pobunjenika. Ustav je usvojen, osnovan je i parlament, a Abdul Hamid je sada bio vođa Osmanlijske ustavne monarhije. Ubrzo nakon prvih izbora, koje je KSP lako dobio, izvršen je kontraudar od strane konzervativnih vojnih oficira. Iapk, udar nije uspio oboriti novu vladu, uglavnom zbog sposobnosti nepoznatog oficira [[Mustafa Kemal Atatürk|Mustafe Kemala]]. Kada su liberali saznali da je sultan pomagao državni udar, odlučili su da sultan mora sići s vlasti. Tako je izdata ''fatva'', a duga vlast Abdula Hamida II je okončana.

== Također pogledajte ==
* [[Historija Turske]]
* [[Bosna i Hercegovina u Osmanskom Carstvu]]

{{Turska po temama}}
{{Diplomatija Velikih sila}}

[[Kategorija:Osmansko Carstvo]]