Idi na sadržaj

PKDTS

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Datum izmjene: 15 juli 2021 u 09:41; autor: WumpusBot (razgovor | doprinosi) (Reference: razne ispravke)
(razl) ← Starija izmjena | Trenutna verzija (razl) | Novija izmjena → (razl)
Sindrom distalne delecije 16p13.3
Identifikatori
SimbolPKDTS
OMIM600273
Ostali podaci
LokusHrom. 16 Start: 16:0 – Kraj7,800.000 p16p13.3; Start: 16:0 – Kraj7,800.000{{{lokus_dopunski_podaci}}}
Kod čovjeka, lokus PKDTS nalazi se na kratkom (p) kraku hromosoma 16.

Teška policistna dojenačka bolest bubrega sa tuberskom sklerozom ili sindrom distalne delecije hromosoma 16p13.3 ili tuberozna skleroza/sindrom graničnog gena policistne bolest bubrega je genetički poremećaj kod dojenčadi i male djece.

Klinička obilježja

[uredi | uredi izvor]

U malobrojnoj, ali dobro dokumentovanoj manjini pacijenata sa tuberkuloznom sklerozom, pri rođenju ili ubrzo nakon toga, prepoznata je zapanjujuća klinička slika proširenih i policistnih bubrega (Wenzl et al., 1970, O'Callaghan et al., 1975; Stapleton et al., 1980).[1][2][3]

Kod ovih pacijenata policistni bubreg karakterizira mnoštvo cista promjenljive veličine, koje nalikuju onima koje se češće viđaju u kasnijim godinama u poodmaklim fazama autosomno dominantne policistne bolesti bubrega (PKD1). Gen PKD1 je neposredno uz gen na 16p koji je mutiran u jednom obliku tuberkulozne skleroze (TSC2). U grupi od 196 nepovezanih bolesnika s tuberkuloznom sklerozom, Brook-Carter et al. (1994) imali su podatke o ultrazvučnom pregledu bubrega u njih 45; 18 ih imalo je bubrežne ciste (zajedno sa angiomiolipomatima u 11 slučajeva).[4]

Zabilježeno je da se u prvih nekoliko mjeseci života grubo povećao broj policistnih bubrega. Nakon otkrića delecije koja uključuje i TSC2 i PKD1 kod ovog pacijenta, posebno su utvrdili druge pacijente s tuberkuloznom sklerozom koji su tokom ranog djetinjstva imali ozbiljno policistne bubrege. Odsustvo znakova tuberkulozne skleroze kod roditelja i ostalih članova porodice sugerira da su svi slučajevi vjerovatno predstavljali mutacije de novo. Svih šest pacijenata imalo je velike delecije koje su remetile i TSC2 i PKD1. Utvrđeno je da delecije inaktiviraju PKD1, za razliku od mutacija zabilježenih kod autosomno dominantne policistične bolesti bubrega kod kojih su u svakom slučaju otkriveni abnormalni transkripti. Gen TSC2 leži samo distalno od gena PKD1 i ima genomsku veličinu od približno 45 kb.

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ O'Callaghan, T. J., Edwards, J. A., Tobin, M., Mookerjee, B. K. Tuberous sclerosis with striking renal involvement in a family. Arch. Intern. Med. 135: 1082-1087, 1975. PubMed: 1156071
  2. ^ Stapleton, F. B., Johnson, D., Kaplan, G. W., Griswold, W. The cystic renal lesion in tuberous sclerosis. J. Pediat. 97: 574-579, 1980. PubMed: 7420220
  3. ^ Wenzl, J. E., Lagos, J. C., Albers, D. D. Tuberous sclerosis presenting as polycystic kidneys and seizures in an infant. J. Pediat. 77: 673-676, 1970. PubMed: 5454714
  4. ^ Brook-Carter, P. T., Peral, B., Ward, C. J., Thompson, P., Hughes, J., Maheshwar, M. M., Nellist, M., Gamble, V., Harris, P. C., Sampson, J. R. Deletion of the TSC2 and PKD1 genes associated with severe infantile polycystic kidney disease: a contiguous gene syndrome. Nature Genet. 8: 328-332, 1994. PubMed: 7894481