Adam Smith

Adam Smith

Adam Smith (Kirckcaldy, 5. juni 1723. - Edinburg, 17. juli 1790.), škotski ekonomista i etičar. Njegovo najpoznatije djelo je Bogatstvo naroda (eng: „An Inquiry Into the Nature and Causes of the Wealth of Nations“).

Jedna je od ključnih figura Škotskog prosvjetljenja.

Uz Ricarda je najpoznatiji predstavnik engleske klasične političke ekonomije. Smith smatra da pravo bogatstvo ne leži u novcu, kako su tvrdili merkantilisti, nego u korisnomu radu, radu koji stvara prometne vrijednosti. Izraziti je pristalica ekonomskog liberalizma, koji prihvata i razvija teoriju radne vrijednosti, iako smatra da ona vrijedi samo za predkapitalističku privredu. Adam Smith izučava unutrašnju povezanost ekonomskih kategorija, ali bez obzira na njegove duboke analize pojedinih etapa u kapitalističkoj proizvodnji, pokazuje nerazumijevanje za neke bitne karakteristike složenih oblika kapitalizma i njegovih imanentnih protivrječnosti. Što razvoj kapitalizma postaje složeniji i suprotnosti oštrije, Smithova teorija postaje sve više puki opis pojava i izražava sve više odnose u njihovu prividnom, vanjskom izgledu.

Teorijski doprinos

Smith navodi da je najbolja politika države laissez faire, odnosno politika (nemiješanje države u privredne poslove). Ovu ideju također treba posmatrati u kontekstu vremena u kojem je nastala, jer su države svojim djelovanjem (rastrošnost, parazitizam) uglavnom negativno uticale na društvenu vrijednost. Povećanje bogatstva će se najbolje ostvariti ako se preduzetniku ostavi autonomija u donošenju sljedećih bitnih odluka: šta, koliko, kada, kako, i za koga proizvoditi. U nastojanju da maksimalizira svoj profit, preduzetnik ulaže svoj kapital tamo gdje će ostvariti najveću proizvodnju te na taj način doprinosi i općem blagostanju baš kao da je vođen "nevidljivom rukom". J.M. Keynes, 200 godina poslije, iznosi ideju drugačije uloge države u ekonomskim odnosima. Svrha ekonomske politike je povećanje bogatstva naroda, ali u obliku roba, ne zlata.

Razvio je i teoriju apsolutnih prednosti navodeći da, ako jedna zemlja može proizvesti neku robu efikasnije nego neka druga, kaže se da ona ima apsolutnu prednost u proizvodnju te robe. Efikasnost proizvodnje se mjeri utroškom rada da bi se proizvela jedna jedinica proizvoda.

Apsolutne prednosti neke zemlje mogu biti prirodne (klima, tlo, prirodna bogatstva i sl.) i stečene (znanje, vještina i dr.). Ako zemlja A ima apsolutnu prednost u proizvodnji jednog proizvoda, ona će se specijalizirati u proizvodnji tog proizvoda i dio te proizvodnje razmjenjivati za proizvod zemlje B, proizvoda u kojem zemlja B ima apsolutnu prednost. Na taj način će ukupna proizvodnja i potrošnja biti veća i u zemlji A i u zemlji B.