Jovan Bijelić
Jovan Bijelić | |
|---|---|
| Datoteka:JovanBijelić.jpg | |
| Rođenje | 30. juni 1884. |
| Smrt | 12. mart 1964 (79 godina) |
| Nacionalnost | Srbin |
| Zanimanje | akademski slikar |
| Poznat(a) po | slikarski pedagog, akademski slikar |
Značajna djela | "Kupačica", "Jajce", "Dvorište", "Ženski akt", "Sarajevo" |
Jovan Bijelić (30. juni 1884 – 12. mart 1964.) bio je jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih, srbijanskih i jugoslavenskih likovni stvaralaca između dva svjetska rata.
Biografija
[uredi | uredi izvor]Potječe iz srpske porodice sa svešteničkom tradicijom, ali ga je talenat usmjerio prema slikarstvu. Osnovnu školu završio je u Bosanskom Petrovcu, nakon koje je upisao gimnaziju u Sarajevu. Nakon završena dva razreda gimnazije, prešao je u Zanatlijsku školu koja mu je omogućila razvoj njegovih sklonosti. Kada je 1906. godine u Sarajevo došao češki slikar Jan Karel Janovski i otvorio slikarsku školu u koju se upisao Jovan Bijelić. Tokom dvogodišnjeg školovanja stekao je solidno znanje koje će biti dobar temelj za njegov dalji rad i usavršavanje.
Kao stipendista Srpskog prosvjetno-kulturnog društva "Prosvjeta", od 1909. do 1913. god. studirao je slikarstvo u Umjetničkoj akademiji u Krakovu kod Teodora Axentovicza, Leona Wiczólkowskog i Jósefa Pankiewicza. Boravio je u Parizu 1913 - 1914., a nakon toga preselio se u Prag kod Vlahe Bukovca, gdje je studirao na tamošnjoj Akademiji likovnih umjetnosti.
U Bihaću je živio od 1915. do 1919. godine i radio kao nastavnik crtanja u tamošnjoj gimnaziji. Ovaj posao mu je omogućavao da izbjegne vojnu obavezu a imao je dosta slobodnog vremena da se posveti slikarstvu. Tu se oženio Sofijom, zasnovao porodicu i dobio dvoje dece, kćer Dubravku i sina Severina.
Od 1919. je živio u Beogradu, gdje je bio scenograf, a potom i šef slikarske radionice Narodnog pozorišta.[1] Bio je poznat kao izvrstan pedagog i imao je privatnu slikarsku školu, a kroz njegov atelje je izašao niz dobrih slikara. Jedan je od osnivača slikarskih grupa "Oblik", "Samostalni", "Desetoro" i "Nezavisni".
Najviše je slikao portrete, pejzaže, mrtvu prirodu i kompozicije. Prošao je kroz nekoliko faza u kojima je izražen utjecaj kubizma u skulpturskoj koncepciji čvrsto modelirane forme i škrtosti palete, a potom je pod utjecajem fovizma stvarao koloritna djela.
Prvu samostalnu izložbu imao je 1917. u Sarajevu, a drugu 1919. u Zagrebu. Učestvovao je na mnogim kolektivnim izložbama. Samostalne izložbe imao je i u Beogradu (1929, 1932, 1957, 1968), Ljubljani (1959) i Bihaću (1960). Njegova djela nalaze se u više muzeja i galerija: Muzej savremene umjetnosti i Narodni muzej u Beogradu (38 djela), u Spomen zbirci Pavla Beljanskog u Novom Sadu, Muzej Unsko-sanskog kantona u Bihaću, Spomen-muzej Jovan Bijelić u Bosanskom Petrovcu i drugi. Između dva svjetska rata Bijelić je učestvovao na svim važnijim jugoslavenskim izložbama u zemlji i inostranstvu.[2] Sahranjen je u Aleji narodnih heroja na Novom groblju u Beogradu. U beogradskoj opštini Voždovac postoji ulica, koja nosi naziv Jovana Bijelića.
Opus
[uredi | uredi izvor]Jovan Bijelić je bio veoma plodan stvaralac, koji se ogledao u raznim umetničkim disciplinama i tehnikama. Iza umjetnika su ostala djela:
- 981 slika u ulju,
- 103 akvarela,
- 52 pastela,
- 676 crteža,
- 19 ilustracija knjiga,
- 94 scenografije,
- 8 objavljenih pripovedaka i jedna u rukopisu i
- 1 prevod
Neka od njegovih najpoznatijih djela su: "Portret devojke", "Kupačica", "Jajce", "Kći umetnikova", "Dvorište", "Ženski akt", "Sarajevo", "Portret starice", "Devojčica s lutkom" (1928), "Dečak jaše lava" (1929), "Apstraktni predeo" (1920).
Priznanja
[uredi | uredi izvor]Dobitnik je velikog broja slikarskih nagrada: Oktobarska nagrada grada Beograda, Sedmojulska nagrada Srbije, Orden rada prvog reda. Bio je redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1963.
Faze stvaralaštva
[uredi | uredi izvor]U svome stvaralaštvu prošao je kroz nekoliko faza. Počeo je sa sezanizmom do kojeg je došao preko krakovske akademije, na kojoj je sazrijevao kao umjetnik da bi, preko umjetnosti Paula Cézannea ušao u prostor moderne umjetnosti, prihvatajući poetiku moduliranja tonovima, što će do punog izražaja doći za vrijeme njegovog boravka u Bihaću, 1918. i 1919. godine. Svoj odnos prema prirodi izveo je do nivoa racionalnog. Pažljivo i proračunato nanosio je boje, površinu platna dijelio na planove da bi savladao prostor i izgradio atmosferu. Sve je to oličeno na platnima "Šumski predio", "Bihać" i "Bosanski predio".
Napuštajući sezanizam prešao je na ekspresionizam. gradeći svoje apstraktne pejsaže sa kosmičkim odnosima, dospio do realnog svijeta, a mistika koja je isijavala iz unutrašnje konstrukcije prirode dovela ga je do krajnje odanosti prirodi, koju će, u naredne tri godine ustrajno slikati. Najbolja djela su mu slike "Vareš" i "Slika sa sela", u kojima će doći do izražaja čežnja prema predjelima rodne Bosne.
Nova razvojna etapa je trajala od 1926. do 1930. godine, i u tom periodu će se kod njega razvio lirski odnosi sa prirodom, materijalom i životom, radio je brojne aktove, ali je posvetio određenu pažnju i pejsažnom slikarstvu i tada je nastala njegova "Kozja ćuprija".
Od 1930. do izbijanja Drugog svjetskog rata, Jovan Bijelić bio je preokupiran bojom kao samostalnim realitetom slike. Bio je to vrhunac njegovih stvaralačkih dometa. Njegovom slikom vlada raskošan kolorizam. U ovom periodu on uvodi u svoje slikarstvo i liniju. Kombiniranjem ovih elemenata izradio je i sliku "Sarajevo". Drugi svjetski rat proveo je u Beogradu, a tokom tog perioda naslikao je nekoliko odličnih radova, među kojima je najsugestivniji "Tamni predio".
Polovinom pedesetih godina XX vijeka Bijelić je počeo gubiti vid. Nakon operacije 1958. godine vid mu se vratio na jedno oko nakon čega stvara cikluse manjih, potpuno apstraktnih platna. Omiljeni motivi su mu predjeli iz Bosne. Umjesto dotadašnjih bosanskih kuća i naselja, na Bijelićevim platnima se pojavljuju "čudno oblikovana brda i planine, koje karakterišu unutrašnja napetost mase, naglašeni plasticitet formi i izvjesne geometrijske vrijednosti".[3]
Muzejske zbirke kao nacionalni spomenici
[uredi | uredi izvor]Bihać
[uredi | uredi izvor]Pokretno dobro – Zbirka od 18 umjetničkih djela Jovana Bijelića, koje su dio stalnog izložbenog postava Muzeja Unsko-sanskog kantona u Bihaću, proglašeno je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.[4] Umjetničke slike Jovana Bijelića poklonjene su ili otkupljene za zbirku nekadašnjeg Muzeja AVNOJ-a i Pounja u Bihaću.
Bosanski Petrovac
[uredi | uredi izvor]Pokretno dobro – Zbirka umjetničkih djela i ličnih predmeta Jovana Bijelića, smješteno je u zgradi "Spomen-muzej Jovan Bijelić" u Bosanskom Petrovcu, proglašeno je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.[5] Sastoji se od 14 umjetničkih djela akademskog slikara Jovana Bijelića, četiri slike drugih autora i zbirke ličnih predmeta (radni sto, pribor za slikanje, pribor za kafu i ćilim)
Galerija
[uredi | uredi izvor]-
Jedno od njegovih djela na poštanskoj marki Srbije objavljeno 6. 4. 2009. povodom 125. godišnjice rođenja Jovana Bijelića -
Jedno od njegovih djela na poštanskoj marki Jugoslavije objavljeno 29. 12. 1981. godine -
Mrtva priroda, godina nastajanja: 1930 - 1940, tehnika: ulje na platnu, dio je zbirke historije umjetnosti Narodnog muzeja u Leskovcu
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Tihić, Smail (1972). Jovan Bijelić: život i djelo. Veselin Masleša.
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Vojislav Vujanić: "Prizivanje Bosne" - web.archive.org, 2004
- ^ "Otvorena izložba Praški odrazi". prosvjeta.com. Pristupljeno 1. 9. 2022.
- ^ Tihić
- ^ "Pokretno dobro – Zbirka umjetničkih djela Jovana Bijelića". kons.gov.ba. Arhivirano s originala, 21. 6. 2020. Pristupljeno 13. 3. 2016.
- ^ "Zbirka umjetničkih djela i ličnih predmeta Jovana Bijelića". kons.gov.ba. Arhivirano s originala, 6. 8. 2022. Pristupljeno 13. 3. 2016.
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]
- Biografija na sajtu SANU
- "Boem i slikar" Arhivirano 4. 3. 2016. na Wayback Machine, tekst u Glasu javnosti
- Slika "Vodenica" 77,5 × 69,7 cm iz 1958–1960.
