Idi na sadržaj

Katinjski masakr

Koordinate: 54°46′N 31°47′E / 54.767°N 31.783°E / 54.767; 31.783
S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Katinjski masakr
Masakr u Katinjskoj šumi
ekshumacija masovne grobnice u kojoj su poljske žrtve masakra
LokacijaKatinjska šuma i okolica, Smolenska oblast, Ruska SFSR, Sovjetski Savez
Koordinate54°46′N 31°47′E / 54.767°N 31.783°E / 54.767; 31.783
Datumapril–maj 1940.
MetaPoljaci
Vrsta napadastrijeljanje
Mrtvih21.768[1]–25.700[2]
Počinioci NKVD, sovjetska tajna policija
PočinilacLavrentij Berija, Josif Staljin
Motivuništavanje Poljske nezavisnosti

Katinjski masakr ili masakr u Katinjskoj šumi (poljski: zbrodnia katyńska, mord katyński, "Katinjski zločin"; ruski: Катынский расстрел "Katinjsko strijeljanje") bio je niz masovnih strijeljanja poljskih državljanja koji je izvršio Narodni komesarijat unutrašnjih poslova (NKVD), tajna policija Sovjetskog Saveza, između aprila i maja 1940. Izvorno se pojam "masakr u Katinju" odnosio na masakr u Katinjskoj šumi, koja je prva otkrivena te je bila najveća lokacija smaknuća ovog tipa.

Pokolj je pokrenuo šef NKVD-a Lavrentij Berija koji je htio ubiti sve zarobljene poljske oficire, a naredba je izdata 5. marta 1940. i odobrio ju je sovjetski Politbiro, uključujući i njen vođa, Josif Staljin. Broj ubijenih se procjenjuje na oko 22.000.[1] Žrtve su ubijene u Katinjskoj šumi u Smolenskoj oblasti, Ruskoj SFSR, zatvorima u Tveru i Harkivi i drugdje. Od ukupnog broja ubijenih, oko 8.000 su bili oficiri zarobljeni nakon Sovjetske invazije Poljske, dodatnih 6.000 su bili policijski oficiri, dok su ostatak sačinjavali poljski intelektualci koju su Sovjeti smatrali "tajnim agentima, žandarmerijom, zemljoposjednicima, saboterima, vlasnicima tvornica, advokatima, činovnicima i svećenicima".[1]

Vlada Trećeg Reicha je objavila otkriće masovne grobnice u Katinjskoj šumi 1943. Kada je poljska vlada u egzilu, koja je tada bila u Londonu, zatražila nezavisnu istragu koju bi proveo Međunarodni odbor Crvenog križa, Staljin je odmah prekinuo sve diplomatske odnose s njom. SSSR je dugo tvrdio da su žrtve ubili nacisti 1941, te su nastavili odbijati odgovornost za ovaj ratni zločin sve do 1990, kada je službeno priznao i osudio ubijanje koje je provodio NKVD, kao i zataškavanje prethodnih sovjetskih vlada.[1][3][4][5]

Istrage koju su provele ruski istražioci u SSSR-u (1990–1991) i Ruska Federacija (1991–2004) su potvrdili sovjetsku krivnju za pokolj, ali su je odbili klasifcirati kao ratni zločin ili čin genocida. Istraga je zatvorena pod izlikom da su počinioci odavno mrtvi, a pošto je ruska vlada odbila to klasifcirati kao žrtve staljinističke represije, formalna posthumna rehabilitacija poljskih žrtava je navedena kao "neprimjenjiva".[6] 2010., ruska Državna duma je odobrila deklaraciju koja krivi Staljina i druge sovjetske oficire jer su lično naredili masakr.[7]

Uvod

[uredi | uredi izvor]
Sovjetski ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov potpisuje pakt Ribbentrop-Molotov. Iza njega su Ribbentrop i Staljin.

Treći Reich je 1. septembra 1939. pokrenuo invaziju zapadne Poljske. Velika Britanija i Francuska su zahtijevali da se Njemačke trupe povuku. Nakon što je Njemačka to odbila, Francuska, Britanija i većina zemalja Britanskog Carstva su objavile rat Njemačkoj, ali su u stvarnosti dali malo vojne pomoći samoj Poljskoj.[8] Zbog toga su neki takvo nedjelovanje nazvali lažnim ratom.[9]

SSSR je i sam izvršio invaziju istočne Poljske 17. septembra, u skladu sa paktom Ribbentrop-Molotov. Crvena armija je brzo napredovala te je naišla na malo otpora,[10] pošto su poljske snage imale naredbu ne ulaziti u sukob s Sovjetima. Između 250.000[1][11]–454.700[12] poljskih zarobljenika i policajaca su zarobile sovjetske snage. Neki su oslobođeni ili su pobjegli, ali je 125.000 zarobljeno u logorima koje je vodio NKVD.[1] Od tih, 42.400 vojnika, većinom ukrajinske ili bjeloruske narodnosti, koji su služili poljsku vojsku na bivšim poljskim teritorijima koje je anketirao SSSR, su oslobođeni idućeg mjeseca.[11][13][14] 43.000 vojnika rođenih u zapadnoj Poljskoj, sada pod njemačkom kontrolom, predani su Njemačkoj; u zamjenu, Sovjeti su dobili 13.575 poljskih zarobljenika od njemačke vojske.[11][14]

Uz osoblje vojske i vlade, i obični poljski državljani su trpili represije. Pošto je poljski sistem mobilizacije zahtjevao da svaki diplomirani mladić sa univerziteta postane rezervni oficir vojske,[15] NKVD je uspio okupiti značajan broj poljskog intelektualnog sloja. Institut narodnog sjećanja (IPN) navodi da je oko 320.000 poljskih građana deportirano u SSSR (ovu brojku osporavaju neki historičari, koji procjenjuju da je broj veći, između 700.000–1.000.000).[16][17] IPN procjenjuje da je broj poljskih građana koji su preminuli tokom sovjetske vladavine u drugom svjetskom ratu oko 150.000 (revizija prethodnih procjena od oko 500.000).[16][17] Od grupe 12.000 Poljaka poslanih u logor Dalstroj kraj Kolime) 1940–1941, većinom ratnih zarobljenika, samo je 583 muškaraca preživjelo, te oslobođeno 1942. da bi se pridružili poljskim oružanim snagama pod sovjetskom kontrolom.[18] Tadeusz Piotrowski navodi da je "tokom rata i nakon njega, 1944, 570.387 poljskih građana podvrgnuto nekoj vrsti sovjetske političke represije".[19]

Vođa NKVD-a, Lavrentij Berija, 19. septembra je naredio tajnoj policiji da stvori Administraciju za upravljanje ratnim zarobljenicima. NKVD je preuzeo nadzor na poljskim zarobljenicima od Crvene armije, te ih poslao u razne centre i prijelazne logore i stvorio željezničku rutu za prijevoz ratnih zarobljenika na zapadu SSSR-a. Najveći logori bili su u Kozeljsku (Manastir Optina), Ostaškovu i Starobeljsku. Drugi logori bili su u naseljima Juhnovo, Juže, željeznička stanica Tjotkino 90 km od Putivla), Kozelščina, Oranki, Vologda (željeznički kolodvor Zaonikeevo), i Grjazovec.[20]

Crvena armija vodi poljske ratne zarobljenike nakon sovjetske invazije Poljske

Kozeljsk i Starobeljsk su korišteni za vojne oficire, dok je Ostaškov držao poljske izviđače, žandarmeriju, policijske i zatvorske oficire.[21] Neki zarobljenici su bili članovi drugih grupa poljskih intelektualaca, kao što su svećenici, zemljoposjednici i pravnici.[21] Procjena broja zarobljenika je sljedeća: Kozeljsk, 5.000; Ostaškov, 6.570; i Starobeljsk, 4.000. To je ukupno 15.570 muškaraca.[22]

Prema izvještaju 19. novembra 1939, NKVD je držao oko 40.000 poljskih ratnih zarobljenika: oko 8.000–8.500 oficira, 6.000–6.500 milicajaca i 25.000 vojnika i dočasnika.[1][14][23] U 12. mjesecu, val hapšenja je povećao broj poljskih oficira. Ivan Serov je Beriji 3. decembra izjavio da "ukupno, 1.057 bivših oficira poljske vojske je uhapšeno".[11] 25.000 vojnika i dočasnika je poslano na prisilni rad u SSSR-u (izgradnja cesta, teška metalurgija).[11]

Jednom u logorima, između oktobra 1939. i februara 1940, Poljaci su morali trpiti dugačka ispitivanja i stalnu političku agitaciju oficira NKVD-a, među kojima je bio i Vasilij Zarubin. Zarobljenici su pretpostavljali da će ubrzo biti pušteni na slobodu, ali su ispitivanja imala namjeru uspostaviti selekcijski proces kako bi se znalo ko će preživjeti a ko umrijeti.[2][24] Prema izvještaju NKVD-a, ako se zarobljenici nisu mogli natjerati da prihvate prosovjetsko razmišljanje, proglašeni su "čvrstim i beskompromisnim neprijateljima sovjetskog autoriteta".[2]

Dana 5. marta 1940, u skladu sa uputom Josifa Staljina Beriji, šest članova sovjetskog Politbiroa - Staljin, Vjačeslav Molotov, Lazar Kaganovič, Kliment Vorošilov, Anastas Mikojan i Mihail Kalinjin - potpisali su naredbu da se smakne 25.700 poljskih "nacionalista i kontrarevolucionara" koji su držani u logorima u zapadnoj Ukrajini i Bjelorusiji.[25] Razlog za pokolj, tvrdi historičar Gerhard Weinberg, je taj da je Staljin htio lišiti potencijalnu buduću poljsku vojsku velikog dijela talentiranih činovnika:

Sugerira se da je motiv za ovu groznu odluku [Katinjski masakr] bilo potvrditi Nijemcima da Sovjeti ustraju na antipoljskoj politici. Objašnjenje je potpuno neuvjerljivo s obzirom na veliku brigu sovjetskog režima da drži ovaj masakr tajnim od uprave te njemačke vlade koju je navodno htio zadiviti... Puno vjerojatnije objašnjenje [za pokolj] bio bi gledanje na budućnost u kojoj će opet biti Poljska uz sovjetsku zapadnu granicu. Pošto je namjeravao zadržati istočni dio te države pod svaku cijenu, Staljin je mogao biti siguran da će bilo kakva obnovljena Poljska biti neprijateljska. Pod tim okolnostima, učinio bi je slabijom ako bi se riješio velikog dijela njene vojne i tehničke elite.[26]

Uz to, Sovjeti su shvatili da su zarobljenici činili tijelo treniranih i motiviranih Poljaka koji ne bi prihvatili i čevtrtu podjelu Poljske.[1]

Smaknuća

[uredi | uredi izvor]
Bilješke Berije Staljinu, kojima predlaže ubijanje poljskih zarobljenika

Broj žrtava se procjenjuje na oko 22.000, a donja granica potvrđenih ljudi koje je ubijeno je 21.768.[1] Prema sovjetskim deklasificiranim dokumentima, 21.857 poljskih zarobljenika je ubijeno nakon 3. aprila 1940: 14.552 ratnih zarobljenika (većina ili svi iz tri gore spomenuta logora) i 7.305 zatočenika iz zapadnih dijelova Bjelorusije i Ukrajine.[27] Od njih, 4.421 je bilo iz Kozeljska, 3.820 iz Starobeljsk, 6.311 iz Ostaškova, a 7.305 iz bjeloruskih i ukrajinskih zatvora.[27] Voditelj odjela za ratne zarobljenike NKVD-a, Major general P. K. Soprunenko, organizirao je "selekciju" poljskih oficira koji će biti masakrirani u Katinjskoj šumi i drugdje.[28]

Među žrtvama u Katinjskoj šumi su bili admiral, dva generala, 24 pukovnika, 79 potpukovnika, 258 majora, 654 kapetana, 3.420 podoficira, sedam kapelana, tri zemljoposjednika, princ, 43 službenika, 85 vojnika, 131 izbjeglica, 20 profesora sa univerziteta, 300 liječnika; nekoliko stotina odvjetnika, inžinjera i profesora; više od 100 pisaca i novinara, kao i oko 200 pilota.[2] Sveukupno, NKVD je smaknuo gotovo polovicu poljskih korpusa oficira.[2] Ubijeno je 14 generala:[29] Leon Billewicz (umirovljen), Bronisław Bohatyrewicz (umirovljen), Xawery Czernicki (admiral), Stanisław Haller (umirovljen), Aleksander Kowalewski (umirovljen), Henryk Minkiewicz (umirovljen), Kazimierz Orlik-Łukoski, Konstanty Plisowski (umirovljen), Rudolf Prich, Franciszek Sikorski (umirovljen), Leonard Skierski (umirovljen), Piotr Skuratowicz, Mieczysław Smorawiński i Alojzy Wir-Konas. Nisu sve žrtve masakra bili Poljaci, jer je Druga Poljska Republika bila multietnička država, pa je među oficirima bilo i Bjelorusa, Ukrajinaca i Židova.[30] Prema procjenama, oko 8% žrtava masakra su bili poljski Židovi.[30] 395 zarobljenika je pošteđeno,[1] a među njima su bili i Stanisław Swianiewicz i Józef Czapski.[2] Odvedeni su u logor Juknov a potom u Grjazovec.[20]

Masovna grobnica u Katinjskoj šumi, 1943.

I do 99% zatočenika je lišeno života. Ljudi iz logora Kozelsjk su ubijeni u Katinjskoj šumi; ljudi iz logora Starobeljska su ubijeni u zatvorima NKVD-a u Harkivu a leševi zakopani kraj sela Piatihatki; a policijski oficiri iz logora Ostaškov su ubijeni u zatvorima NKVD-a u Tveru i zakopani u Mednoji.[20] Detaljnija informacija o egzekucijama u zatvoru NKVD-a je tokom saslušanja dao Dmitrii Tokarev, bivši voditelj uprave okruga NKVD. Prema Tokarevu, strijeljanje je započelo navečer i završilo u zoru. Prvi transport, 4. aprila 1940, nosio je 390 ljudi, te su krvnici imali poteškoća ubiti tako puno ljudi u jednoj noći. Sljedeći transporti nisu doveli više od 250 muškaraca. Egzekucije su obavljene sa njemačkim 9×19mm Walther Modell 2 pištoljima koje je nabavila Moskva.[31] ali su korišteni i sovjetski revolveri 7.62×38mmR Nagant M1895.[32]

Žrtvama su svezane ruke prije smaknuća

Izvršitelji egzekucija su koristili njemačka a ne sovjetska oružja jer su potonji previše odskakivali nakon prvih tucet strijeljanja.[33] Vasilij Blohin, glavni krvnik za NKVD — i možda najgori serijski ubojica u modernoj ljudskoj historiji — je navodno lično upucao i ubio 7.000 osuđenika, od kojih su neki imali tek 18 godina, od logora Ostaškov do zatvora Kalinjin u rasponu od 28 dana u aprilu 1940.[28][34]

Ubistva su bila metodična. Nakon provjere i odobrenja osobnih informacija osuđenika, svezane su mu ruke te je odveden u ćeliju na čijim su zidovima bile postavljene vreće od pijeska te teška vrata. Žrtvi je naređeno da klekne u sredini ćelije, nakon čega bi ga krvnik upucao u glavu ili vrat.[35] Leš bi odnijeli na suprotna vrata i stavili na pet ili šest kamiona koji su čekali, nakon čega bi sljedeći osuđenik pozvan da proživi istu sudbinu. Uz prigušivačku oblogu u ćeliji za smaknuće, pucnjevi pištolja su prekrivani i uključivanjem glasnih uređaja (primjerice ventilatora) tokom noći. Neka otkrića nakon 1991. navode da su tako života lišeni i zatočenici u sjedištu NKVD-a u Smoljensku, iako se na temelju nagomilanih leševa može zaključiti da su neki i stajali na rubu masovne grobnice u šumi.[36] Ova procedura je ponovljena svaku noć, izuzev tokom praznika 1. maja.[37]

Između 3.000 i 4.000 poljskih zatvorenika ukrajinskih i bjeloruskih zatvora vjerovatno je zakopano u masovnim grobnicama Bikivnja i Kurapati.[38] Poručnica Janina Lewandowska, kćer generala Józefa Dowbora-Muśnickija, je bila jedina žena koja je zaklana u Katinju.[37][39]

Otkriće

[uredi | uredi izvor]

Pitanje o sudbini poljskih zarobljenika je ponovno izašlo na površinu nakon što su Sile Osovine izvršile invaziju SSSR-a tokom ljeta 1941. Poljska vlada u egzilu i sovjetska vlada potpisali su sporazum Sikorski-Mayski koji je objavio spremnost obje strane da se bore zajedno protiv nacističke Njemačke i uspostave poljske vojske na sovjetskom teritoriju. Poljski general Władysław Anders je počeo organizirati armiju, te je zatražio informacije o nestalim poljskim zarobljenicima iz 1939. Tokom ličnog posjeta, Staljin je uvjeravao njega i Władysława Sikorskog, poljskog premijera, da su svi Poljaci oslobođeni, te da se ne mogu sve naći jer su Sovjeti "izgubili njihov trag" u Mandžuriji.[40][41]

Kada je teritorij Smolenska 1942. pao pod njemačku okupaciju, poljski radnici na željeznici su od mještana čuli priče o masovnoj grobnici poljskih vojnika u Kozelsku kraj Katinja, pronašli jedan grob te ga prijavili poljskoj podzemnoj vladi.[42] Otkriće nije smatrano značajnim, pošto niko nije mogao vjerovati da taj grob sadrži tako puno leševa.[42] Početkom 1943, Rudolf von Gersdorff, njemački oficir, je dobio izvještaje o masovnim grobnicama poljskih vojnih oficira kraj Katinja. Proslijedio je izvještaje nadređenima.[43] Joseph Goebbels je smatrao da je otkriće izvrsna prilika da se stvore tenzije između Poljske, zapadnih saveznika i SSSR-a. Nacistička propaganda je govorila o užasima boljševizma i anglo-američkoj pokornosti istima.[44] Nakon opsežnih priprema, 13. aprila radio u Berlinu je objavio svijetu da su njemački vojnici u Katinjskoj šumi otkrili jamu "dugačku 28 metar i široku 16 metara, u kojoj su tijela 3.000 poljskih oficira u 12 slojeva".[45] Razotkrivena je sovjetska odgovornost.[45]

Poljske novčanice i naramenice otkrivene u masovnoj grobnici

Njemačke snage su dovele komisiju Međunarodnog odbora Crvenog križa, nazvanu komisija Katinj, koja se sastojala od 12 forenzičkih stručnjaka iz nekoliko zemalja (Belgija, Bugarska, Danska, Finska, Francuska, Italija, Hrvatska, Holandija, Švedska i druge).[46] Tako su željno htjeli dokazati da su Sovjeti krivi za masakr da su čak uključili i neke ratne zarobljenike Saveznika, među kojima su bili i pisac Ferdynand Goetel.[47] Nakon rata, Goetel je pobjegao sa lažnim pasošom zbog potjernice; Bugar Marko Antonov Markov i Čeh František Hájek, čije su zemlje postale satelitske države SSSR-a, su prisiljeni da povuku svoje dokaze kako bi okrivili naciste.[48] Hrvat Ljudevit Jurak je osuđen na smrt i smaknut od komunista nakon rata, a njegov kolega Eduard Miloslavić uspio je pobjeći u SAD. Masakr u Katinju je bio od koristi za Treći Reich jer je diskreditirao SSSR. 14. aprila 1943. Goebbels je zapisao u dnevniku: "Sada koristimo otkriće 12.000 leševa poljskih oficira, koje je ubio NKVD, za antiboljševičku propagandu u velikom stilu. Poslali smo neutralne novinare i poljske intelektualce na licu mjesta gdje smo ih našli. Njihovi zapisi koji dolaze do nas su užasni. Führer je također dao dopuštenje da izdamo drastične vijesti njemačkim novinama. Dao sam im upute da najšire moguće iskoriste materijal za propagandu. Živjet ćemo od njega nekoliko sedmica".[49]

Sovjetska vlada je zanijekala njemačke optužbe te tvrdila da su poljski zarobljenici radili na zapadno od Smolenska te da su ih zarobili i ubili nacisti 1941.[50]

Ekshumacije u Katinju, 1943.

Poljska vlada u egzilu je 1943, koju je vodio Sikorski, inzistirala da se o toj temi govori prilikom pregovora sa Sovjetima te da još jednu nezavisnu istragu sprovede Crveni križ.[51] Staljin je negativno reagirao, optužio poljsku vladu da vrši kolaboraciju sa nacistima, prekinuo sve diplomatske veze s njom,[52][53] i započeo kampanju da zapadni saveznici priznaju prosovjetsku poljsku vladu koju bi vodio Wanda Wasilewska.[54] Sikorski je poginuo u zrakoplovnoj nesreći tokom ljeta 1943, što je bilo prigodno za zapadne saveznike.[55]

Sovjetske akcije

[uredi | uredi izvor]

Početkom septembra 1943, Goebbels je informirao njemačku vojsku da se povuče sa Katinja i zapisao predviđanje u dnevniku: "Nažalost, morali smo odustati od Katinja. Boljševici će neosporno ubrzo 'otkriti' da smo mi ubili 12.000 poljskih oficira. Ova epizoda će nam uzrokovati podosta nevolja u budućnosti. Sovjeti će sigurno izmisliti posao otkrića što više masovnih grobova kako bi nas okrivili za njih".[49]

Nakon što su ponovno zauzeli Katinj nakon bitke za Smolensk, 1. oktobra 1943. NKVD je započeo operaciju zataškavanja.[2][56] Groblje koje je sagradio poljski Crveni križ je uništeno a svi dokazi su uklonjeni.[2] Svjedoci su "intervjuirani" te su im zaprijetili hapšenjem zbog "kolaboracije sa fašistima" ako se njihova svjedočenja ne poklapaju sa službenom vladinom tezom.[56][57] Pošto nijedan od dokumenata žrtava nije bio stariji od aprila 1940, sovjetska tajna policija je postavila lažne dokaze kako bi vrijeme masakra prebacila na ljeto 1941, kada su nacisti kontrolirali područje.[57] Preliminarni izvještaj NKVD-a iz 10–11. januara 1944, je zaključio da su poljske oficire ubili nacisti.[56]

Početkom 1944, SSSR je poslao još jednu komisiju, "Specijalna komisija za uspostavu i istragu strijeljanja poljskih zarobljenika od njemačko-fašističkih napadača u Katinjskoj šumi" (ruski: Специальная Комиссия по установлению и расследованию обстоятельств расстрела немецко-фашистскими захватчиками в Катынском лесу военнопленных польских офицеров, Spetsial'naya Kommissiya po ustanovleniyu i rassledovaniyu obstoyatel'stv rasstrela nemetsko-fashistskimi zakhvatchikami v Katynskom lesu voyennoplennyh polskih ofitserov), na lokaciju masovne grobnice; samo ime komisije je već unaprijed govorilo što će biti zaključak.[2][56][57] Komisiju je vodio Nikolaj Burdenko.[2][56] Strancima nije bilo dozvoljeno sudjelovati u istrazi.[2][56] Komisija je ekshumirala leševe, odbacila njemački izvještaj iz 1943, te ih okrivila za strijeljanje u jesen 1941.[2] Usprkos manjku dokaza, okrivili su i njemačku stranu za ubijanje ruskih zarobljenika koji su kopali jame.[2] Nepoznato je koliko je članova komisije zavarao lažni izvještaj, a koliko je sumnjalo na istinu; Cienciala i Materski navode da komisija nije imala izbora nego potvrditi navode vlade, dok Burdenko vjerovatno nije znao o zataškavanju.[56][56] Zaključak komisije Burdenko sovjetski su izvori uporno ponavljali, sve dok sovjetska vlada 13. aprila 1990. nije priznala laž i potvrdila krivnju.[56]

U januaru 1944, Sovjeti su također pozvali grupu od preko tucet američkih i britanskih novinara, koje je pratila Kathleen Harriman, kćer američkog veleposlanika Averella Harrimana, i John Melby, treći sekretar amereričke ambasade u Moskvi, u Katinj.[57] Smatralo se da su tim činom sovjetske vlasti htjele dati težinu svojoj propagandi.[57] Melby je ipak uočio nedosljednosti u sovjetskom slučaju: problematični svjedoci; obeshrabrivanje ispitivanja svjedoka; izjave svjedoka su bile očito mehaničke i memorizirane unaprijed. Ipak, Melby je tada smatrao da je sveukupno sovjetski slučaj uvjerljiv.[57] Harrimanov izvještaj je došao do istog zaključka, no obojici je nakon rata postavljeno pitanje zašto su njihovi zaključci bili u suprotnostima sa nalazima, uz sumnju da je taj zaključak htio čuti i State Department.[57] Novinari nisu bili zadivljeni sovjetskom namještaljkom.[57]

Reakcija Zapada

[uredi | uredi izvor]
Britanski, kanadski i američki oficiri (ratni zarobljenici) su dovedeni od Nijemaca da nadgledaju ekshumacije

Rastuće poljsko-sovjetske tenzije su počele naprezati odnose Sovjeta i Zapada u vrijeme kada je poljska važnost sa Saveznike, a koja je bila značajna u prvim godinama rata, počela slabiti, zbog ulaska SSSR-a i SAD-a u rat. Britanski premijer Winston Churchill i američki predsjednik Franklin D. Roosevelt su sve češće bili razapeti između obaveza prema Poljacima i zahtjevima Staljina i njegovih veleposlanika.[58]

Prema Edwardu Raczyńskom, Raczyński i general Sikorski su se sreli sa Churchillom i Alexandrom Cadoganom 15. aprila 1943, te im rekli da Poljaci imaju konkretne dokaze o sovjetskoj odgovornosti za pokolj. Raczyński navodi da je Churchill, "bez obaveze, svojim ponašanjem pokazao da ne sumnja u to." Churchill je rekao da "boljševici znaju biti vrlo okrutni".[59] Ipak, 24. aprila 1943. Churchill je ubjedio Sovjete: "Protivimo se bilo kakvoj 'istrazi' Međunarodnog odbora Crvenog krsta na bilo kojem teritoriju pod njemačkom kontrolom. Takve istrage bi bile laži a njihovi zaključci doneseni terorizmom".[60] Neslužbeni ili tajni britanski dokumenti su zaključili da je sovjetska krivnja "gotovo sigurna", ali je savezništvo sa Sovjetima bilo važnije od takvih moralnih pitanja; stoga je službena verzija podržavala Sovjete, te čak i cenzurirala bilo kakav suprotni zaključak.[61] Churchill je zamolio veleposlanika Owena O'Malleya da istraži taj slučaj, ali uz sljedeću opasku: "Sve je to samo da se prikupe fakti, jer niko od nas ne bi smio da o tome prozbori niti riječ."[57] O'Malley je ukazao na nekoliko nedosljednosti i nemogućnosti sovjetske verzije.[57] Kasnije, Churchill je poslao kopiju izvještaja Rooseveltu 13. augusta 1943. Izvještaj je dekonstruirao sovjetski bilans masakra i natuknuo političke posljedice na snažno moralni okvir, ali je priznao da nije bilo alternative postojećoj politici. Ne zna kakav je komentar Roosevelt saopštio kad je pročitao O'Malleyjev izvještaj.[62] Churchill se u svojim memoarima osvrnuo na sovjetsku istragu tog zločina 1944, prema kojem su nacisti krivi, te dodao: "uvjerenje je, izgleda, čin vjere".[63]

Ron Jeffery, agent britanske i poljske tajne službe, je 1944. u okupiranoj Poljskoj zaobišao Abwehr i dospio do Londona sa poljskim izvještajem za britansku vladu. Njegov trud je isprva jako cijenjen, ali je kasnije ignorisan od Britanaca, što je razočarani Jeffery pripisao podlosti Kima Philbya i drugih komunističkih agenata u britanskom sistemu. Jeffery je pokušao informisati britansku vladu o masakru u Katinjskoj šumi, ali je otpušten iz armije.[64]

Roosevelt je 1944. dao zadatak ambasadoru na Balkanu, poručniku Georgeu Earleu, da sastavi izvještaj o tom slučaju.[2] Earle je zaključio da je masakr izveo SSSR.[2] Nakon konzultacija sa Elmerom Davisom, direktorom ureda za ratnu informaciju, Roosevelt je službeno odbacio taj izvještaj, te izjavio da je ubjeđen kako je za isti kriv Treći Reich. Kada je Earle formalno zatražio dopuštenje da objavi nalaze, predsjednik mu je dao naredbu kojom mu je to zabranjeno.[2]

Dva američka ratna zarobljenika – pukovnik Donald B. Stewart i John H. Van Vliet – su 1943. odvedeni od Nijemaca do Katinja radi međunarodne konferencije.[65] Steward i Van Vliet su poslali šifrirane poruke američkim nadređenima prema kojima su naišla na dokaze koji su teretili Sovjete. Tri dokaza su priložena. Kao prvo, poljski leševi su bili u tako naprednom stanju raspadanja da ih nacisti nisu mogli ubiti. Kao drugo, nijedan od poljskih dokumenata iz grobnice (pisma, dnevnici, fotografije) nisu bili stariji od maja 1940. Kao treće, dobro stanje uniformi i čizama žrtava je ukazivalo da nisu dugo živjeli nakon zarobljeništva. Van Vliet je 1945. izdao izvještaj prema kojem Sovjeti nose teret krivice za taj masakr. Njegov nadređeni, Major general Clayton Bissell, je uništio izvještaj.[66] Washington je tu informaciju držao tajnom, možda zbog toga da smiri Staljina i da ga ne odvrati od rata sa nacistima.[67][68] Tokom istrage kongresa 1951–1952, Bissell je branio svoj čin pred kongresom, navodeći da nije bilo u interesu SAD-a da stvara neprijateljstva sa saveznikom (SSSR-om) čija je pomoć još bila potrebna protiv Japana.[2] Van Vliet je 1950. obnovio svoj ratni izvještaj.[69]

Nürnberški proces

[uredi | uredi izvor]

Od 28. decembra 1945. do 4. januara 1946, sedmorici članova Wehrmachta je suđeno na sovjetskom vojnom sudu u Lenjingradu. Jedan od njih, Arno Düre, je optužen za ubistvo brojnih civila strijeljanjem, je priznao da je sudjelovao u pokopu (ali ne i smaknuću) 15.000 do 20.000 poljskih ratnih zarobljenika u Katinju. Zbog toga je pošteđen smrtne kazne i osuđen na 15 godina teškog rada. Njegova ispovijed je bila puna apsurdnih detalja, te ga s toga sovjetski tužioci nisu iskoristili kao svjedoka tokom Nürnberških suđenja. On je kasnije opovrgnuo svoju izjavu, te tvrdio da je prisiljen to priznati.[70]

Prilikom sastavljanja optužnice za njemačke ratne zločince tokom londonske konferencije, sovjetski pregovarači su iznijeli optužbu da je "u septembru 1941, 925 poljskih zarobljenika ubijeno u Katinjskoj šumi u blizini Smolenska". Američki pregovarači su to htjeli uključiti u optužnicu, ali su kasnije bili "posramljeni" tim uključivanjem te predložili da zavisi od Sovjeta da tu optužbu održe.[71] Tokom Nürnberškog procesa 1946, sovjetski general Roman Rudenko je podignuo optužnicu i izjavio da je "jedan od najvažnijih zločinačkih činova za koji su odgovorni glavni ratni zločinci masovno smaknuće poljskih zarobljenika koji su strijeljani u Katinjskoj šumi od njemačko-fašističkih osvajača,"[72] ali nije uspio podići dokaze za isti, te su američki i britanski suci odbacili tu optužbu.[73]

Hladnoratovski pogledi

[uredi | uredi izvor]
Lokacije smaknuća poljskih zarobljenika na karti SSSR-a

Dok je trajao korejski rat 1951. i 1952, istraga američkog kongresa koju je pokrenuo predstavnik Ray J. Madden - poznata kao Maddenova komisija - osvrnula se na katinjski masakr. Zaključila je da je Poljake ubio sovjetski NKVD[2] te predložila da se Sovjetima sudi na Međunarodnom sudu pravde.[65] Ipak, pitanje o odgovornosti je i dalje ostalo kontroverzno kako na Zapadu tako i iza željezne zavjese. U Britaniji, kasnih 1970-ih pokrenuti su planovi za izgradnju spomen groblja za žrtve, koje bi nosilo datum 1940. (a ne 1941), te su smatrani provokativnima tokom hladnog rata. Smatra se da je izbor iz 1969. da se kao lokacija za ratno spomen groblje iskoristi bjelorusko selo Hatin, lokacija nacističkog masakra preko 156 ljudi iz 1943, namjerno odabrano kako bi se stvorila konfuzija oko zločina u Katinju.[74][75] Ta dva imena su slična ili gotovo identična u nekim jezicima, te se stoga stvarala konfuzija.[2][76]

U Poljskoj, prosovjetske vlasti su zataškavale taj slučaj u skladu sa službenom sovjetskom propagandom, te su namjerno cenzurirali izvore koji bi mogli dati informacije o zločinu. Katinj je bio tabu tema poslijeratne Poljske. Cenzura Narodne Republike Poljske je uložila ogroman trud a slučaj Katinj je pomenut u "Crnoj knjizi cenzure" koju su koristili autoriteti da kontroliraju medije i akademiju. Ne samo da je vlada suzbila bilo kakve reference na isti, nego je i samo spominjanje tog zlodjela bilo opasno. Kasnih 1970-ih, neke demokratske grupe su se usprotivile cenzuri i razgovarali o masakru, usprkos prebijanja, hapšenjima i bojkotiranja.[77] Poljski sindikat Solidarnost je 1981. podignuo spomenik sa jednostavnim natpisom "Katinj, 1940". Spomenik je zamijenjen kada su vlasti postavile novi natpis: "Poljskim vojnicima-žrtvama hitlerovskog fašizma-počivali na miru u Katinju". Ipak, svake godine na Dušni dan slični su spomenici sa križevima postavljeni na groblju Powązki i raznim drugim mjestima, samo da bi ih uklonila milicija. Katinj je ostao zabranjena tema u Poljskoj sve do pada istočnog bloka 1989.[2]

U SSSR-u 1950-ih, voditelj KGB-a, Aleksandar Šelepin, je predložio uništenje raznih dokumenata povezanih sa Katinjom kako bi se umanjile šanse da istina izađe na vidjelo.[78][79] Nikiti Hruščovu je 3. marta 1959. pisao o ubijanju 21.857 Poljaka te predložio da se unište lični dokumenti o istima, a taj dokument je sačuvan te je na kraju izašao u javnost.[78][79][80][81]

Otkrića

[uredi | uredi izvor]

Kasnih 1980-ih porastao je pritisak i poljske i sovjetske vlade da se objave dokumenti povezani uz taj masakr. Poljski akademičari su pokušali uključiti Katinj kao temu u zajedničkoj poljsko-sovjetskoj komisiji iz 1987. kako bi istražili cenzurirane epizode poljsko-ruske historije.[2] Sovjetski akademičari su 1989. otkrili da je Staljin doista naredio masakr, a 1990. Mihail Gorbačov je priznao da je NKVD pogubio gotovo sve poljske ratne zarobljenike te potvrdio dvije masovne grobnice kraj Katinja: Mednoje i Piatihatki.

Katowice, Poljska: spomenik ubijenima u "Katinju, Harkіvu, Mednoju i drugim mjestima u bivšem SSSR-u 1940."

Gorbačov je 30. oktobra 1989. dozvolio delegaciji nekoliko stotina Poljaka, koju je organizirala poljsko udruženje "Porodice žrtava Katinja", da posjete spomen groblje u Katinju. Među njima je bio i bivši savjetnik za nacionalnu bezbjednost Sjedinjenih Država Zbigniew Brzezinski.[82] Misa je održana a podignuti su natpisi sindikata Solidarnosti. Jedan čovjek je na groblje postavio natpis na kojem piše "NKVD" te maknuo riječ "Nacisti" te je tako nastao zapis "U sjećanje na poljske oficire koje je 1941. ubio NKVDI." Neki posjetioci su ostavili zapaljene svijeće na tlu.[83] Brzezinski je saopštio:

Nije vlastita bol koja me je dovela ovdje, kao što je slučaj sa većinom ovih ljudi, već prije priznanje simbolične prirode Katinja. Rusi i Poljaci, mučeni do smrti, ovdje leže zajedno. Čini mi se izuzetno važnim da se istina mora izgovoriti o tome što se ovdje dogodilo, jer se jedino istinom novo sovjetsko vodstvo može distancirati od Staljinovih zločina i NKVD-a. Samo istina može biti temelj prijateljstva između Sovjeta i Poljaka. Istina će napraviti put za sebe. U to sam ubjeđen zbog same činjenica da mi je dozvoljeno doputovati ovdje.[84]

Brzezinski je kasnije dodao:

Činjenica da mi je sovjetska vlada dozvolila da budem ovdje—a Sovjeti znaju moja stajališta—je simbolično raskidanje sa staljinizmom te predstavlja perestrojku.[85]

Tokom 47. godišnjice otkrića masovne grobnice, 13. aprila 1990, SSSR je izrazio "duboko kajanje" i priznao odgovornost sovjetske tajne policije za taj zločin.[86] Taj dan se od tada širom svijeta slavi kao Dan spomena na Katinj (poljski: Światowy Dzień Pamięci Ofiar Katynia).[87]

Službene istrage

[uredi | uredi izvor]

Nakon što su Amerikanci i Poljaci otkrili daljnje dokaze 1991. i 1992, ruski predsjenik Boris Jeljcin je objavio tajne dokumente iz zapečaćenog "Paketa №1." te ih predao poljskom predsjedniku Lechu Walesi.[2][88] Među dokumentima je bio i prijedlog Berije, datiran 5. marta 1940, da smakne 25.700 Poljaka, a koji je između ostalog potpisao i Staljin.[2][88] Tu je bio i Šelepin dokument datiran 3. marta 1959. kojeg je poslao Hruščovu o smaknuću 21.857 Poljaka te prijedlog da se ti dokumenti unište kako bi se sakrila istina.[81] Ova otkrića su objavili i ruski mediji, gdje su interpretirani kao borba moći između Jeljcina i Gobračova.[88]

Glavni vojni tužilac za SSSR je 1991. započeo postupak protiv P. K. Soprunenka zbog njegove uloge u katinjskom masakru, ali je na kraju odustao zbog toga što je Soprunenko imao 83 godine, bio gotovo slijep, te se oporavljao od operacije raka. Tokom ispitivanja, Soprunenko se branio time što je osporavao vlastiti potpis na dokumentima.[28]

Ceremonija za žrtve Katinjskog masakra, trg Piłsudsk, Varšava, 10. novembar 2007.

Izvještaj komisije stručnjaka o Katinju, datiran 2. augusta 1993, naveo je zaključak da je to bio ratni zločin, zločin protiv čovječnosti i genocid.[89]

Kada je Kwaśniewski posjetio Rusku Federaciju 2004, ruski službenici su objavili da su spremni predati sve informacije o tom masakru poljskim vlastima čim postanu deklasificirani.[90] Glavni ruski vojni tužilac, Aleksandar Savenkov, je 2005. objavio završetak istrage prema kojoj je potvrđena smrt 1.803 od 14.542 poljskih oficira osuđenih na smrt dok su bili u tri sovjetska logora.[91] Nije se osvrnuo na sudbinu preostalih 7.000 žrtava koji nisu bili ratni zarobljenici u logorima, nego u tamnicama. Savenkov je objavio da taj masakr nije bio genocid, da su sovjetski dužnosnici koji su krivi za isti već odavno mrtvi te da stoga "nema apsoultno nikakvog temelja razgovarati o ovome u krivičnom smislu". 116 od 183 svezaka koje je skupila ruska istraga su proglašeni državnom tajnom te su ostali tajni.[92][93]

Poljski Sejm je 22. marta 2005. jednoglasno donio rezoluciju kojom zahtjeva da se svi dokumenti vezani uz taj masakr objave iz ruskih arhiva.[94] Sejm je također zatražio da Ruska Federacija klasificira masakr kao genocid.[95] Rezolucija je zapisala da "ruske vlasti pokušavaju odbiti priznati da se radi o genocidu te odbijaju pristup dokumentima koji bi istražili taj slučaj, zbog čega je teško utvrditi potpunu istinu u vezi ubica i počinioca istog."[95]

Nekoliko ruskih novina su 2007. i 2008. godine, među kojima su i Rossiyskaja Gazeta, Komsomolskaja Pravda i Nezavisimaya Gazeta objavile priče koje terete naciste za taj zločin, zbog čega se stvorila zabrinutost da je to urađeno uz prešutnu podršku Kremlja.[96] Kao odogovor, poljski Institut na narodno sjećanje je odlučio otvoriti vlastitu istragu.[1]

Poljski ministar vanjskih poslova je 2008. zatražio od ruske vlade uvid u navodne snimke masakra koji je snimio NKVD tokom ubijanja, nešto što su Rusi osporavali da postoji. Poljski službenici smatraju da postoje te snimke, kao i druge koje pokazuju na kolaboraciju Sovjeta i Gestapa tokom operacije, što je jedan od mogućih razloga ruske odluke da neke dokumente i dalje drži pod velom tajne.[97]

81 svezak tog slučaja predan je poljskoj vladi. Do 2012. godine,[98] 35 od 183 svezaka je i dalje klasificirano.[99]

Sudske istrage

[uredi | uredi izvor]

U intervjuu za poljske novine, Vladimir Putin je Katinj nazvao "političkim zločinom".[100]

Ruski Vrhovni sud je 21. aprila 2010. naredio moskovskom gradskom sudu da posluša priziv zbog jednog pravnog slučaja vezanog za Katinj.[101] Udruga za ljudska prava Memorial je izjavila da bi ta odluka mogla voditi do sudske odluke o detaljima ubijanja hiljada poljskih oficira.[101] Ruska Federacija je 8. maja 2010. Poljskoj predala 67 svezaka "kriminalnog slučaja No.159", pokrenutog 1990-ih kako bi se istražio taj masakr. Svaki svezak je imao 250 stranica, te je sveukupno takav arhiv raspodijeljen u šest kutija. Svaka kutija je težila 12 kg. Ruski predsjednik Dmitrij Medvedev je predao jedan svezak poljskom predsjedniku, Bronislawu Komorowskom. Medvedev i Komorowski su se složili da bi države trebale nastaviti otkrivati istinu ove tragedije.[102]

Evropski sud za ljudska prava je 2011. objavio da prihvaća dvije pritužbe porodica žrtava masakra protiv Ruske Federacije zbog zbog manjkavosti ruskih službenih istraga.[103] U presudi 16. aprila 2012, sud je zaključio da je Ruska Federacija prekršila prava porodica žrtava zbog toga što nije dala dovoljno informacija o istrazi te opisao masakr kao "ratni zločin". Međutim, odbio je presuditi o učinkovitosti sovjetsko-ruske istrage jer se događaj odigrao prije nego je Ruska Federacija ratifikovala evropsku konvenciju o ljudskim pravima iz 1998.[104] Porodica je pokrenula priziv te odluke, ali je 21. oktobra 2013. sud donio istu presudu kao i prethodnu, te zaključio da su ruski sudovi zakazali objasniti zašto su neke ključne informacije ostala tajne.[105]

Poljsko-ruski odnosi

[uredi | uredi izvor]

Ruska Federacija i Poljska ostaju podijeljeni oko pravnog opisa ovog zločina. Poljaci smatraju da se radi o genocidu, te zahtijevaju širu istragu, kao i potpuni uvid u sovjetske tajne.[95][106]

Juna 1998, Boris Jeljcin i Aleksander Kwaśniewski dogovorili su se oko izgradnje memorijala u Katinju i Mednoju, dvijema lokacija masovnog klanja. Međutim, septembra te godine ruska strana je također pokrenula i pitanje smrti sovjetskih ratnih zarobljenika u logorima pod poljskom kontrolom 1919-1924. Između 16.000 i 20.000 ratnih zarobljenika je preminulo u tim logorima zbog bolesti.[107] Neki ruski službenici su izjavili "da je to genocid koji se može usporediti sa Katinjom".[2] Slična tvrdnja je izašla u javnost 1994; takvi pokušaji neki, pogotovo u Poljskoj, smatraju vrlo provokativnim ruskim manevrom kako bi se stvorio "anti-Katinj" i "uravnotežila historijska jednačina".[108]

Vladimir Putin je 4. februara 2010. pozvao poljskog premijera, Donalda Tuska, da sudjeluje na spomen misi u Katinju u aprilu.[109] Posjet se odigrao 7. aprila 2010, kada su Tusk i Putin zajedno sudjelovali na 70. godišnjici masakra.[110] Prije posjete, poljski film iz 2007, Katyń, emitiran je na ruskoj državnoj televiziji po prvi put. The Moscow Times je komentirao da je premijera filma vjerovatno rezultat Putinove intervencije.[111]

Avion u kojem su bili poljski predsjednik Lech Kaczyński i njegova supruga kao i 87 drugih političara i vojnih oficira, je 10. aprila 2010. doživio nesreću u Smolensku, te je svih 96 putnika u njemu poginulo.[112] Putnici su trebali biti na ceremoniji povodom 70. obljetnica masakra. Premijer Donald Tusk, koji nije bio u avionu, je saopćio da je to "najtragičniji događaj u Poljskoj od rata." Odmah nakon nesreće, pojavile su se razne teorije zavjere.[113] Katastrofa je imala odjek i na ruske medije, koji su nakon toga reprizirali Katyń na ruskoj televiziji.[114] Poljski predsjednik je trebao održati govor u kojem bi dao počast žrtvama, naglasio značaj masakra i pozvao na pomirbu rusko-poljskih odnosa. Govor je objavljen na poljskom jeziku,[115] a pojavio se i prijevod na engleskom.[116]

U novembru 2010, ruska Duma je izdala rezoluciju u kojoj je objavljeno da se u tajnim dokumentima vidi da je "Katinjski zločin izvršen po izravnim naredbama Staljina i sovjetskih političara". Deklaracija je pozvala da se masakr dalje istraži kako bi se potvrdio ukupan broj žrtava. Članovi komunističke partije zanijekali su da je SSSR kriv za masakr te glasali protiv rezolucije.[7] Ruski predsjednik Medvedev je 6. decembra 2010. izrazio privrženost otkrivanja cijele istine o masakru, i rekao da je "Rusija nedavno preduzela razne korake prema raščišćavanju nasljedstva prošlosti. Nastavit ćemo u tom smjeru".[117]

Ipak, Komunistička partija Ruske Federacije, kao i razni prosovjetski ruski političari i komentatori, i dalje nastavljaju nijekati sovjetsku krivnju, nazivaju objavljene dokumente "lažnima" te šire staru sovjetsku verziju događaja prema kojoj su nacisti pogubili poljske zarobljenike. Pozvali su i na novu istragu koja bi osporila rezultate one iz 2004.[118][119][120]

Spomen lokacije

[uredi | uredi izvor]
Spomen mjesto žrtvama Katinja, Cannock Chase, Staffordshire, UK

Nekoliko spomen lokacija je podignuto širom svijeta. Dok je trajao hladni rat, britanska vlada se protivila izgradnji većeg spomen mjesta u Ujedinjenom Kravljevstvu.[121][122][123] SSSR nije htjela da se iko sjeća tog masakra te zahtijevala od britanske vlade da zaustavi izgradnju spomenika.[123][124] Britanska vlada nije htjela antagonizam sa sovjetskom, pa se izgradnja spomenika odužila godinama.[121][122] Kada se spomenik napokon izgradio, nijedan predstavnik vlade nije bio pristuan na ceremoniji (iako su predstavnici opozicione Konzervativne stranke bili tamo).[121][122][123] Spomenik je otvoren 18. septembra 1976. u groblju Gunnersbury.[123][125] Još jedna spomen lokacija je podignuta 1979. u Cannock Chaseu, Staffordshire.[126]

Spomen mjesto žrtvama masakra, groblje Pęksów Brzyzek, Zakopane, Poljska

Spomen lokacija je 2000. otvorena na ratnom groblju u Katinju.[127][128] Prije je taj spomenik bio posvećen "žrtvama hitlerizma".[127] U Kanadi, velike metalne skulpture su podignute u poljskoj zajednici u Roncesvallesu u Torontou, Ontario.[129] U Južnoj Africi, spomen lokacija u Johannesburgu odaje pijetet žrtvama Katinja kao i južnoafričkim i poljskim pilotima koji su letjeli avionima kako bi bacali zalihe i hranu tokom varšavskog ustanka.[130]

U poljskom gradu Wrocławu, kipar Tadeusz Tchórzewski je izradio spomen ploču za žrtve tog masakra. Otvorena je 2000, i nalazi se u parku istočno od gradskog centra, kraj zgrade Racławice Panorama. Prikazuje majku domovinu koja plače nad mrtvim vojnikom, dok je iznad nje anđeo smrti koji se oslanja na mač.[131]

U SAD-u, zlatni kip poznat kao Nacionalni memorijal Katyń nalazi se u Baltimoreu, Marylandu, na ulici Aliceanna.[132] Poljski Amerikanci su u Detroitu postavili maleni bijeli kamen u obliku krsta sa spomen pločom kod crkve St. Albertus.[133] Postoji i kip u Jersey Cityju, New Jerseyju.[134] Druga spomen mjesta su Doylestown, Pennsylvania i Niles, Illinois.[133]

U Ukrajini je izgrađen memorijalni centar radi počasti 4.300 ubijenih oficira u Piatihatkiju, 14 km sjeverno od Harkiva; centar se nalazi iza ugla bivšeg sjedišta NKVD-a. Djeca su otkrila stotine dugmadi poljskih oficira dok su se igrala na toj lokaciji.[135]

Filmovi i literatura

[uredi | uredi izvor]

Katinjski masakr je bio predmetom prikaza u filmovima, književnosti i slikama. Prvu englesku knjigu, "The Katyn Wood Murders", objavio je poljski emigrant Józef Mackiewicz 1951. u New Yorku. Ključan je dio radnje romana The Lieutenants koji je napisao W.E.B. Griffin, dio serije Brotherhood of War. Zataškavanje masakra je dio radnje u romanu Enigma koji je napisao Robert Harris, kao i film iz 2001, Enigma. Philip Kerr je 2013. napisao roman A Man Without Breath u kojem se istražuje mjesto masovne grobnice od njemačkih oficira 1943. Poljski pjesnik Jacek Kaczmarski je posvetio dio svoje poezije ovom događaju.[136] U hrabrom političkom koraku na vrhuncu hladnog rata, srbijanski filmski režiser i scenarist Dušan Makavejev koristio je izvorne nacističke filmske snimke u svojem filmu iz 1974. Sweet Movie. Poljski kompozitor Andrzej Panufnik je napisao pjesmu 1967. koja se zove "Katinjski epitaf".[137]

Američki filmaš Steven Fischer je 2000. producirao promotivni film Silence of Falling Leaves u kojem je dao počast palim vojnicima, a sastojao se od lišća koje pada dok se audio prebacuje na poljski jezik, na naraciju koju je vodila Božena Jędrzejczak. Nominiran je za nagradu Emmy.[138]

Poljski filmski režiser Andrzej Wajda je 2007, čiji je otac, kapetan Jakub Wajda, pogubljen u zatvoru u Harkivu, dovršio film o tom masakru, Katyn. Nominiran je za Oskara.[139]

Britanski historičar Laurence Rees je 2008. producirao šestosatni TV dokumenatarc za BBC/PBS pod nazivom World War II Behind Closed Doors: Stalin, the Nazis and the West. Katinjski masakr je bio jedan od središnjih tema serije.[140][141]

Galerija pojedinih žrtava

[uredi | uredi izvor]
  • Zygmunt Kurnatowski-Mielżyński
    Zygmunt Kurnatowski-Mielżyński
  • Jan Leon Ziółkowski
    Jan Leon Ziółkowski
  • Ludwik Warchał
    Ludwik Warchał
  • Tadeusz Tucholski
    Tadeusz Tucholski
  • Karol Szymański
    Karol Szymański
  • Józef Seruga
    Józef Seruga
  • Marian Rentgen
    Marian Rentgen
  • Rudolf Prich
    Rudolf Prich
  • Karol Grzesik
    Karol Grzesik
  • Marian Hanusiewicz
    Marian Hanusiewicz
  • Wiktor Kaliciński
    Wiktor Kaliciński
  • Stanisław Michalski
    Stanisław Michalski
  • Józef Dąbrowski
    Józef Dąbrowski
  • Stanisław Chorążek
    Stanisław Chorążek
  • Janina Lewandowska
    Janina Lewandowska

Literatura

[uredi | uredi izvor]
  • Cienciala, Anna M.; S. Lebedeva, Natalia; Materski, Wojciech, ured. (2008). Katyn: A Crime Without Punishment. Annals of Communism Series. Yale University Press. ISBN 978-0-300-10851-4.
  • Komorowski, Eugenjusz A.; Gilmore, Joseph L. (1974). Night Never Ending. Avon Books.
  • Paul, Allen (2010). Katyń: Stalin's Massacre and the Triumph of Truth. Northern Illinois University Press: DeKalb, IL. ISBN 978-0-87580-634-1. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  • Paul, Allen (1996). Katyń: Stalin's massacre and the seeds of Polish Resurrection. Annapolis, Md., Naval Institute Press. ISBN 978-1-55750-670-2.
  • Paul, Allen (1991). Katyn: The Untold Story of Stalin's Polish Massacre. Scribner Book Company. ISBN 978-0-684-19215-4.
  • Sandford, George (2006). "The Katyn Massacre and Polish–Soviet relations 1941–1943" (PDF). Journal of Contemporary History. 41 (1): 95–111. doi:10.1177/0022009406058676. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  • Swianiewicz, Stanisław (2000) [1976]. W cieniu Katynia [In the Shadow of Katyn: Stalin's Terror]. Borealis Pub. ISBN 978-1-894255-16-5. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  • Zaslavsky, Victor (2008). Class Cleansing: The Katyn Massacre. Kizer Walker (trans.). Telos Press Publishing. ISBN 978-0-914386-41-4.
  • Bengali: Saubhik Ghosh. 'Katyn-Kolonko' (The Katyn Crime). EKDIN, Sunday Supplement, Cover Story. 11. 10. 2009

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ a b c d e f g h i j k Kużniar-Plota, Małgorzata (30. 11. 2004). "Decision to commence investigation into Katyn Massacre". Departmental Commission for the Prosecution of Crimes against the Polish Nation. Arhivirano s originala, 30. 9. 2012. Pristupljeno 12. 1. 2019.
  2. ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u v w x Fischer, Benjamin B. (1999–2000). "The Katyn Controversy: Stalin's Killing Field". Studies in Intelligence. CIA (Winter). Arhivirano s originala, 17. 1. 2010. Pristupljeno 12. 1. 2019.
  3. ^ "Russia to release massacre files". BBC News. 1. 11. 1989.
  4. ^ Roberts, Geoffrey (2006). Stalin's Wars: from World War to Cold War, 1939–1953. Yale University Press. str. 171. ISBN 978-0-300-11204-7.
  5. ^ Jakubowska, Justyna (2007). "Prezydenci Polski i Gruzji odsłonili pomnik gruzińskich oficerów w Wojsku Polskim". kaukaz.pl (jezik: poljski).
  6. ^ "Russian, Polish Leaders To Mark Katyn Anniversary". Radio Slobodna Evropa. 6. 4. 2010.
  7. ^ a b "Russian parliament condemns Stalin for Katyn massacre". BBC News. 26. 11. 2010.
  8. ^ May, Ernest R. (2000). Strange Victory: Hitler's Conquest of France. I. B. Tauris. str. 93. ISBN 978-1-85043-329-3.
  9. ^ Horner, David M.; Havers, Robin (2003). The Second World War: Europe, 1939–1943. Taylor & Francis. str. 34. ISBN 978-0-415-96846-1.
  10. ^ Werth, Nicholas; Kramer, Mark (15. 10. 1999). "A State against Its People: Violence, Repression and Terror in the Soviet Union". u Stéphane Courtois (ured.). Livre noir du Communisme: crimes, terreur, répression. Harvard University Press. str. 208. ISBN 978-0-674-07608-2.
  11. ^ a b c d e Rieber, Alfred J. (2000). Forced migration in Central and Eastern Europe, 1939–1950. Psychology Press. str. 31–33. ISBN 978-0-7146-5132-3.
  12. ^ Meltiukhov, Mikhail. "Отчёт Украинского и Белорусского фронтов Красной Армии" (jezik: ruski).
  13. ^ Sanford, George (2005). Katyn and the Soviet Massacre of 1940: Truth, Justice and Memory. ROUTLEDGE CHAPMAN & HALL. str. 44. ISBN 978-0-415-33873-8.
  14. ^ a b c Simon-Dubnow-Institut für Jüdische Geschichte und Kultur (2007). Shared History, Divided Memory: Jews and others in Soviet-occupied Poland, 1939–1941. Leipziger Universitätsverlag. str. 180. ISBN 978-3-86583-240-5.
  15. ^ "Ustawa z dnia 9 kwietnia 1938 r. o powszechnym obowiązku wojskowym (Act of 9 April 1938, on Compulsory Military Duty)". Dziennik Ustaw (jezik: poljski). 25 (220). 1938. Arhivirano s originala, 28. 9. 2007. Pristupljeno 12. 1. 2019.
  16. ^ a b Gmyz, Cezary (18. 9. 2009). "1.8 mln polskich ofiar Stalina". Rzeczpospolita Polska (jezik: poljski). Arhivirano s originala, 10. 9. 2015. Pristupljeno 12. 1. 2019.
  17. ^ a b Szarota, Tomasz; Materski, Wojciech (2009). Polska 1939–1945. Straty osobowe i ofiary represji pod dwiema okupacjami. IPN. ISBN 978-83-7629-067-6. Arhivirano s originala, 23. 3. 2012. Pristupljeno 12. 1. 2019.
  18. ^ Davies, Norman (septembar 2008). No Simple Victory: World War II in Europe, 1939–1945. Penguin. str. 292. ISBN 978-0-14-311409-3.
  19. ^ Piotrowski, Tadeusz (2007). The Polish Deportees of World War II: Recollections of Removal to the Soviet Union and Dispersal Throughout the World. McFarland. str. 4. ISBN 978-0-7864-3258-5.
  20. ^ a b c Juretzko, Werner. "The grave unknown elsewhere or any time before ... Katyń – Kharkiv – Mednoe".
  21. ^ a b Cienciala, Anna M.; Materski, Wojciech (2007). Katyn: A Crime without Punishment. Yale University Press. str. 30. ISBN 978-0-300-10851-4.
  22. ^ Zawodny, Janusz K. (1962). Death in the Forest: The Story of the Katyn Forest Massacre. University of Notre Dame Press. str. 77. ISBN 978-0-268-00849-9. Arhivirano s originala, 5. 6. 2011. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  23. ^ Cienciala, Anna M.; Materski, Wojciech (2007). Katyn: a crime without punishment. Yale University Press. str. 81. ISBN 978-0-300-10851-4.
  24. ^ Яжборовская, И. С.; Яблоков, А. Ю.; Парсаданова, B.C. (2001). "ПРИЛОЖЕНИЕ: Заключение комиссии экспертов Главной военной прокуратуры по уголовному делу № 159 о расстреле польских военнопленных из Козельского, Осташковского и Старобельского спецлагерей НКВД в апреле—мае 1940 г". Катынский синдром в советско-польских и российско-польских отношениях [The Katyn Syndrome in Soviet-Polish and Russian-Polish relations] (jezik: ruski) (1st izd.). ISBN 978-5-8243-1087-0.
  25. ^ Brown, Archie (9. 6. 2009). The Rise and Fall of Communism. HarperCollins. str. 140. ISBN 978-0-06-113879-9.
  26. ^ Weinberg, Gerhard (2005). A World at Arms. Cambridge University Press. str. 107. ISBN 978-0-521-61826-7.
  27. ^ a b Łojek, Bożena (2000). Muzeum Katyńskie w Warszawie. Agencja Wydawm. CB Andrzej Zasieczny. str. 174. ISBN 978-83-86245-85-7.
  28. ^ a b c Parrish, Michael (1996). The Lesser Terror: Soviet State Security, 1939–1953. Praeger Press. str. 324, 325. ISBN 978-0-275-95113-9.
  29. ^ Andrzej Leszek Szcześniak, ured. (1989). Katyń; lista ofiar i zaginionych jeńców obozów Kozielsk, Ostaszków, Starobielsk. Warsaw, Alfa. str. 366. ISBN 978-83-7001-294-6.; Moszyński, Adam, ured. (1989). Lista katyńska; jeńcy obozów Kozielsk, Ostaszków, Starobielsk i zaginieni w Rosji Sowieckiej. Warsaw, Polskie Towarzystwo Historyczne. str. 336. ISBN 978-83-85028-81-9.; Tucholski, Jędrzej (1991). Mord w Katyniu; Kozielsk, Ostaszków, Starobielsk: lista ofiar. Warsaw, Pax. str. 987. ISBN 978-83-211-1408-8.; Banaszek, Kazimierz (2000). Kawalerowie Orderu Virtuti Militari w mogiłach katyńskich. Roman, Wanda Krystyna; Sawicki, Zdzisław. Warsaw, Chapter of the Virtuti Militari War Medal & RYTM. str. 351. ISBN 978-83-87893-79-8.; Maria Skrzyńska-Pławińska, ured. (1995). Rozstrzelani w Katyniu; alfabetyczny spis 4410 jeńców polskich z Kozielska rozstrzelanych w kwietniu-maju 1940, według źródeł sowieckich, polskich i niemieckich. Stanisław Maria Jankowski. Warsaw, Karta. str. 286. ISBN 978-83-86713-11-0.; Skrzyńska-Pławińska, Maria, ured. (1996). Rozstrzelani w Charkowie; alfabetyczny spis 3739 jeńców polskich ze Starobielska rozstrzelanych w kwietniu-maju 1940, według źródeł sowieckich i polskich. Porytskaya, Ileana. Warsaw, Karta. str. 245. ISBN 978-83-86713-12-7.; Skrzyńska-Pławińska, Maria, ured. (1997). Rozstrzelani w Twerze; alfabetyczny spis 6314 jeńców polskich z Ostaszkowa rozstrzelanych w kwietniu-maju 1940 i pogrzebanych w Miednoje, według źródeł sowieckich i polskich. Porytskaya, Ileana. Warsaw, Karta. str. 344. ISBN 978-83-86713-18-9.
  30. ^ a b Snyder, Timothy (12. 10. 2010). Bloodlands: Europe Between Hitler and Stalin. Basic Books. str. 140. ISBN 978-0-465-00239-9. Arhivirano s originala, 30. 3. 2017. Pristupljeno 12. 1. 2019.
  31. ^ Sanford, George (2005). Katyn and the Soviet Massacre of 1940: Truth, Justice and Memory. ROUTLEDGE CHAPMAN & HALL. str. 102. ISBN 978-0-415-33873-8.
  32. ^ Stepanovich Tokariev, Dmitri (1994). Zeznanie Tokariewa (jezik: poljski). Anatoliy Ablokov, Fryderyk Zbiniewicz. Warsaw, Niezależny Komitet Historyczny Badania Zbrodni Katyńskiej. str. 71., također i u Gieysztor, Aleksander; Germanovich Pikhoya, Rudolf, ured. (1995). Katyń; dokumenty zbrodni. Materski, Wojciech; Belerska, Aleksandra. Warsaw, Trio. str. 547–567. ISBN 83-85660-62-3. ISBN 83-86643-80-3.CS1 održavanje: više imena: editors list (link)
  33. ^ See for instance: Polak, Barbara (2005). "Zbrodnia katyńska". Biuletyn Institute of National Remembrance (jezik: poljski): 4–21. Arhivirano s originala (PDF), 8. 12. 2009. Pristupljeno 12. 1. 2019.
  34. ^ Sebag Montefiore, Simon (2004). Stalin: The Court of the Red Tsar. Random House. str. 334. ISBN 978-1-4000-7678-9.
  35. ^ "The Katyn Massacre". Jewish Virtual Library.
  36. ^ Benjamin B. Fischer (14. 4. 2007). "The Katyn Controversy: Stalin's Killing Field". Central Intelligence Agency. Arhivirano s originala, 17. 1. 2010. Pristupljeno 12. 1. 2019.
  37. ^ a b various authors (collection of documents) (1962). Zbrodnia katyńska w świetle dokumentów (jezik: poljski). Gryf. str. 16, 30, 257. Nepoznati parametar |coauthors= zanemaren (prijedlog zamjene: |author=) (pomoć)
  38. ^ cheko, Polish Press Agency (21. 9. 2007). "Odkryto grzebień z nazwiskami Polaków pochowanych w Bykowni". Gazeta Wyborcza (jezik: poljski). Arhivirano s originala, 15. 9. 2012. Pristupljeno 12. 1. 2019.
  39. ^ Peszkowski, Zdzisław (2007). "Jedyna kobieta — ofiara Katynia (The only woman victim of Katyn)". Tygodnik Wileńszczyzny (jezik: poljski) (10).
  40. ^ Kukiel, Marian; Jagiełło, Barbara (2003). "Special Edition of Kombatant Bulletin on the occasion of the Year of General Sikorski. Official publication of the Polish government Agency of Combatants and Repressed" (PDF). Kombatant (jezik: poljski). IPN (148). Arhivirano s originala (PDF), 17. 7. 2011. Pristupljeno 12. 1. 2019.
  41. ^ Brackman, Roman (2001). The Secret File of Joseph Stalin: A Hidden Life. Psychology Press. str. 358. ISBN 978-0-7146-5050-0.
  42. ^ a b Polak, Barbara (2005). "Zbrodnia katyńska". Biuletyn Institute of National Remembrance (jezik: poljski): 4–21. Arhivirano s originala (PDF), 8. 12. 2009. Pristupljeno 12. 1. 2019.
  43. ^ Basak, Adam (1993). Historia pewnej mistyfikacji: zbrodnia katyńska przed Trybunałem Norymberskim. Wydawn. Uniwersytetu Wrocławskiego. str. 37. ISBN 978-83-229-0885-3.
  44. ^ Balfour, Michael (1979). Propaganda in War 1939–1945: Organisation, Policies and Publics in Britain and Germany. Routledge & Kegan Paul. str. 332–333. ISBN 978-0-7100-0193-1.
  45. ^ a b Engel, David. Facing a holocaust: the Polish government-in-exile and the Jews, 1943–1945. UNC Press Books. str. 71. ISBN 978-0-8078-2069-8. Nepoznati parametar |ear= zanemaren (pomoć)
  46. ^ Sanford, George (2005). Katyn and the Soviet Massacre of 1940: Truth, Justice and Memory. ROUTLEDGE CHAPMAN & HALL. str. 130. ISBN 978-0-415-33873-8.
  47. ^ Sebastian Chosiński (2005). "Goetel, Skiwski, Mackiewicz. "Zdrajcy" i "kolaboranci", czyli polscy pisarze oskarżani o współpracę z hitlerowcami" (jezik: poljski). Magazyn ESENSJA Nr 1 (XLIII).
  48. ^ Sanford, George (2005). Katyn and the Soviet Massacre of 1940: Truth, Justice and Memory. ROUTLEDGE CHAPMAN & HALL. str. 131. ISBN 978-0-415-33873-8.
  49. ^ a b Goebbels, Joseph; Translated by Lochner, Louis (1948). The Goebbels Diaries (1942–1943). Doubleday & Company.
  50. ^ Zawodny, Janusz K. (1962). Death in the Forest: The Story of the Katyn Forest Massacre. University of Notre Dame Press. str. 15. ISBN 978-0-268-00849-9. Arhivirano s originala, 5. 6. 2011.
  51. ^ Council of Ministers, Polish Government in Exile (1943). "Official statement of the Polish government, on 17 April 1943". Katyn Memorial Wall. Arhivirano s originala, 16. 6. 2008. Pristupljeno 12. 1. 2019.
  52. ^ Leslie, Roy Francis (1983). The History of Poland since 1863. Cambridge University Press. str. 244. ISBN 978-0-521-27501-9.
  53. ^ "Soviet Note of 25 April 1943, severing unilaterally Soviet-Polish diplomatic relations, English translation of the Russian document". Electronic museum. Arhivirano s originala, 16. 6. 2008. Pristupljeno 4. 8. 2011.
  54. ^ Dean, Martin (9. 3. 2003). Collaboration in the Holocaust: Crimes of the Local Police in Belorussia and Ukraine, 1941–44. Palgrave Macmillan. str. 144. ISBN 978-1-4039-6371-0.
  55. ^ Sandler, Stanley (2002). Ground Warfare: An International Encyclopedia. ABC-CLIO. str. 808. ISBN 978-1-57607-344-5.
  56. ^ a b c d e f g h i Cienciala, Anna M.; Materski, Wojciech (2007). Katyn: A Crime without Punishment. Yale University Press. str. 226–229. ISBN 978-0-300-10851-4.
  57. ^ a b c d e f g h i j Rees, Laurence (4. 5. 2010). World War II Behind Closed Doors: Stalin, the Nazis and the West. Random House Digital, Inc. str. 243–246. ISBN 978-0-307-38962-6.
  58. ^ Dunn, Dennis J. (1998). Caught between Roosevelt & Stalin: America's ambassadors to Moscow. University Press of Kentucky. str. 184. ISBN 978-0-8131-2023-2.
  59. ^ Raczynski, Edward (1962). In Allied London: The Wartime Diaries of the Polish Ambassador. str. 141.
  60. ^ Crawford, Steve (2006). The Eastern Front Day by Day, 1941–45: A Photographic Chronology. Potomac Books. str. 20. ISBN 978-1-59797-010-5.
  61. ^ Davies, Norman (20. 1. 1998). Europe: A History. HarperCollins. str. 1004. ISBN 978-0-06-097468-8.
  62. ^ Rees, Laurence (4. 5. 2010). World War II Behind Closed Doors: Stalin, the Nazis and the West. Random House Digital, Inc. str. 188–189. ISBN 978-0-307-38962-6.
  63. ^ Churchill, Winston (11. 4. 1986). The Hinge of Fate. Houghton Mifflin Harcourt. str. 680. ISBN 978-0-395-41058-5.
  64. ^ Jeffery, Ron (1. 12. 1989). Red runs the Vistula. Nevron Associates. str. 308–309. ISBN 978-0-908734-00-9.
  65. ^ a b National Archives and Records Administration, documents related to Committee to Investigate and Study the Facts, Evidence, and Circumstances of the Katyn Forest Massacre (1951–52) online Arhivirano 18. 10. 2020. na Wayback Machine. Select Committee of the US Congress final report: "The Katyn Forest Massacre", House Report No. 2505, 82nd Congress, 2nd Session (22. 12. 1952) online pdf Arhivirano 9. 2. 2006. na Wayback Machine, unofficial reproduction of the relevant parts. Arhivirano 27. 3. 2009. na Wayback Machine
  66. ^ "The Katyn Controversy: Stalin's Killing Field — Central Intelligence Agency". Cia.gov. Arhivirano s originala, 17. 1. 2010. Pristupljeno 12. 1. 2019.
  67. ^ "WWII massacre: Memos show US cover-up of Stalin's Katyn slaughter". RT.com. 10. 9. 2012.
  68. ^ "Katyn massacre: US hushed up Stalin's slaughter of Polish officers, released memos show". New York Daily News. 10. 9. 2012.
  69. ^ Colonel Van Vliet on the Katyn massacre, warbirdforum.com
  70. ^ (ru) I. S. Yazhborovskaja, A. Yu. Yablokov, V. S. Parsadanova, Катынский синдром в советско-польских и российско-польских отношениях (The Katyn Syndrome in Soviet–Polish and Russian–Polish Relations), Moscow, ROSSPEN, 2001, ISBN 978-5-8243-0197-7, str. 336–337. (paragraph prije fusnote [40]). doi:10.1111/j.1467-9434.2005.00389.x
  71. ^ Alderman, S. S., "Negotiating the Nuremberg Trial Agreements, 1945", in Raymond Dennett and Joseph E. Johnson, edd., Negotiating With the Russians (Boston, MA: World Peace Foundation, [1951]), str.. 96
  72. ^ "Excerpts of Nuremberg archives, Fifty-Ninth Day: Thursday, 14 February 1946". Nizkor. 2. 1. 2006. Arhivirano s originala, 6. 3. 2018. Pristupljeno 12. 1. 2019.
  73. ^ Cook, Bernard A. (2001). Europe Since 1945: An Encyclopedia. Taylor & Francis. str. 712. ISBN 978-0-8153-4058-4.
  74. ^ Silitski, Vitali (11. 5. 2005). "A Partisan Reality Show". Transitions Online.
  75. ^ Coatney, Louis Robert (1993). The Katyn Massacre (A Master of Arts Thesis). Western Illinois University.
  76. ^ Schemann, Serge (1985). "SOLDIERS STORY' SHARES PRIZE AT MOSCOW FILM FESTIVAL". New York Times: 10.
  77. ^ Jan Józef Lipski (1985). KOR: a history of the Workers' Defense Committee in Poland, 1976–1981. Berkeley: University of California Press. ISBN 0-520-05243-9.
  78. ^ a b Ouimet, Matthew J. (2003). The rise and fall of the Brezhnev Doctrine in Soviet foreign policy. UNC Press Books. str. 126. ISBN 978-0-8078-5411-2.
  79. ^ a b Cienciala, Anna M.; Materski, Wojciech (2007). Katyn: A Crime without Punishment. Yale University Press. str. 240–241. ISBN 978-0-300-10851-4.
  80. ^ Sanford, George (2005). Katyn and the Soviet Massacre of 1940: Truth, Justice and Memory. ROUTLEDGE CHAPMAN & HALL. str. 94. ISBN 978-0-415-33873-8.
  81. ^ a b RFE/RL Research Institute (1993). RFE/RL research report: weekly analyses from the RFE/RL Research Institute. Radio Free Europe/Radio Liberty, Inc. str. 24. One of the documents turned over to the Poles on 14 October was Shelepin's handwritten report from 1959
  82. ^ "History: Judgment On Katyn". Time. 13. 11. 1989. Arhivirano s originala, 7. 11. 2012. Pristupljeno 12. 1. 2019.
  83. ^ "Weeping Poles visit Katyn massacre site". United Press International. 30. 10. 1989.
  84. ^ "Commemoration of Victims of Katyn Massacre". BBC News. 1. 11. 1989.
  85. ^ "Brzezinski: Soviets Should Take Responsibility for Katyn Massacre". Associated Press. 30. 10. 1989.
  86. ^ "Chronology 1990; The Soviet Union and Eastern Europe". Foreign Affairs. 1990. str. 212.
  87. ^ Sanford, George (2005). Katyn and the Soviet Massacre of 1940: Truth, Justice and Memory. ROUTLEDGE CHAPMAN & HALL. str. 199. ISBN 978-0-415-33873-8.
  88. ^ a b c Cienciala, Anna M.; Materski, Wojciech (2007). Katyn: A Crime without Punishment. Yale University Press. str. 256. ISBN 978-0-300-10851-4.
  89. ^ Anna M. Cienciala (2006). "The Katyn Syndrome". The Russian Review. 65 (1): 117–121. doi:10.1111/j.1467-9434.2005.00389.x.
    “ The Commission of Experts wrote a detailed legal-historical examination of the Katyn crime, dated August 2, 1993. They concluded that it was a crime of genocide, a war crime, and a crime against humanity as per Article 6 of the Charter of the International Military Tribunal. ”
  90. ^ "Newsline "...despite Poland's status as 'Key Economic Partner'"". Radio Free Europe. 2. 1. 2006.
  91. ^ Kondratov, V. K. (2005). "Arhivirana kopija" Ответ ГВП на письмо общества "Мемориал" [Answer of the General Prosecutor's Office to the letter of the Memorial Society] (jezik: Russian). General Prosecutor's Office of the Russian Federation. Arhivirano s originala, 5. 6. 2011. Pristupljeno 12. 1. 2019.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link) CS1 održavanje: nepoznati jezik (link)
  92. ^ "Statement on investigation of the "Katyn crime" in Russia". Memorial. 31. 1. 2009. Arhivirano s originala, 5. 6. 2011. Pristupljeno 12. 1. 2019.
  93. ^ Traynor, Ian (29. 4. 2005). "Russian victory festivities open old wounds in Europe". Guardian. London.
  94. ^ "Katyn Resolution Adopted". Warsaw Voice. 30. 3. 2005.
  95. ^ a b c "Senate pays tribute to Katyn victims". The Embassy of the Polish Republic in Canada. 31. 3. 2005. Arhivirano s originala, 20. 4. 2005. Pristupljeno 12. 1. 2019.
  96. ^ Europe.view (7. 2. 2008). "In denial. Russia revives a vicious lie". The Economist.
  97. ^ (pl) wiadomosci.gazeta.pl: "NKWD filmowało rozstrzelania w Katyniu" Arhivirano 17. 5. 2013. na Wayback Machine, 17. 7. 2008.
  98. ^ Joliet, François (16. 4. 2012). "Wyrok Trybunału w Strasburgu ws. Katynia: Rosja nie wywiązała się ze zobowiązań" [Judgment of the Court in Strasbourg regarding Katyn: Russia does not comply with its obligations] (jezik: poljski).[mrtav link]
  99. ^ "Batch of Katyn files handed over to Institute of National Remembrance". Polskie Radio dla Zagranicy. Arhivirano s originala, 30. 6. 2017. Pristupljeno 13. 1. 2019.
  100. ^ "Dead leaves in the wind: Poland, Russia and history". The Economist. 19. 6. 2008.
  101. ^ a b "Russian Court Ordered to Hear Appeal in Katyn Case". The New York Times. 21. 4. 2010.
  102. ^ "Russia hands over volumes of Katyn massacre case to Poland". RIA Novosti. 9. 5. 2010. Arhivirano s originala, 11. 5. 2010. Pristupljeno 12. 1. 2019.
  103. ^ "HUDOC - European Court of Human Rights". hudoc.echr.coe.int. Pristupljeno 13. 1. 2019.
  104. ^ "European court rules against Russia on 1940 Katyn massacre". Reuters. 16. 4. 2012. Arhivirano s originala, 24. 9. 2015. Pristupljeno 13. 1. 2019.
  105. ^ "Court makes final ruling on World War Two Katyń massacre complaint" humanrightseurope.org; 21. 10. 2013.
  106. ^ "IPN launches investigation into Katyn crime". IPN. 2. 2. 2006. Arhivirano s originala, 19. 3. 2005. Pristupljeno 12. 1. 2019.
  107. ^ Rezmer, Waldemar; Zbigniew, Karpus; Matvejev, Gennadij (2004). Krasnoarmieitsy v polskom plenu v 1919–1922 g. Sbornik dokumentov i materialov (jezik: ruski). Federal Agency for Russian Archives.
  108. ^ Sanford, George (2005). Katyn and the Soviet Massacre of 1940: Truth, Justice and Memory. ROUTLEDGE CHAPMAN & HALL. str. 8. ISBN 978-0-415-33873-8.
  109. ^ Easton, Adam (4. 2. 2010). "Russia's Putin invites Tusk to Katyn massacre event". BBC News.
  110. ^ Schwirtz, Michael (7. 4. 2010). "Putin Marks Soviet Massacre of Polish Officers". The New York Times.
  111. ^ The Moscow Times: "'Katyn' Film Premieres on State TV", 5. 4. 2010.
  112. ^ "Polish President Lech Kaczyński dies in plane crash". BBC News. BBC. 10. 4. 2010. Referenca sadrži prazan nepoznati parametar: |1= (pomoć)
  113. ^ Macintyre, Ben (13. 4. 2010). "In dark times Poland needs the sunlight of truth". London: The Times. Arhivirano s originala, 26. 5. 2010. Pristupljeno 13. 1. 2019.
  114. ^ PAP (11. 4. 2010). "Rosyjska telewizja państwowa wieczorem pokaże "Katyń" Wajdy". Gazeta Wyborcza. Arhivirano s originala, 3. 10. 2012. Pristupljeno 12. 1. 2019.
  115. ^ "Słowa które nie padły". Rzeczpospolita (jezik: poljski). 12. 4. 2010.
  116. ^ View From The Right "The Speech the Polish President was to give at the Katyn Memorial" (12. 4. 2010)
  117. ^ "Medvedev promises whole truth behind Katyn massacre". RIA Novosti. 6. 12. 2010. Arhivirano s originala, 23. 11. 2011. Pristupljeno 12. 1. 2019.
  118. ^ Mukhin, Yuri (2003). Антироссийская подлость [Anti-Russian Treachery]. Реконструкция эпохи (jezik: ruski). Форум. ISBN 978-5-89747-050-1.
  119. ^ Изюмов, Юрий (2005). "Arhivirana kopija" "Катынь не по Геббельсу." Беседа с Виктором Илюхиным ["Katyn not according to Goebbels." A discussion with Viktor Ilukhin.]. Досье (jezik: ruski). Arhivirano s originala, 22. 12. 2018. Pristupljeno 13. 1. 2019.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  120. ^ Наталья Вельк (28. 4. 2010). Коммунисты настаивают: Катынь устроили фашисты [The Communists Insist: Katyn was Perpetrated by the Fascists] (jezik: ruski). Infox.ru.
  121. ^ a b c "Katyn in the Cold War". Foreign and Commonwealth Office. 11. 2. 2011.
  122. ^ a b c Crozier, Brian (2000). "The Katyn Massacre and Beyond". National Observer. Arhivirano s originala, 23. 7. 2011. Pristupljeno 12. 1. 2019.
  123. ^ a b c d Cienciala, Anna M.; Materski, Wojciech (2007). Katyn: A Crime without Punishment. Yale University Press. str. 243–245. ISBN 978-0-300-10851-4.
  124. ^ Sanford, George (2005). Katyn and the Soviet Massacre of 1940: Truth, Justice and Memory. ROUTLEDGE CHAPMAN & HALL. str. 195. ISBN 978-0-415-33873-8.
  125. ^ Meller, Hugh (10. 3. 1994). London Cemeteries: An Illustrated Guide and Gazetteer. Scolar Press. str. 139. ISBN 978-0-85967-997-8.
  126. ^ BBC News: "Katyn remembered at Cannock Chase on 70th anniversary ", 19. 5. 2010.
  127. ^ a b "Katyń: Otwarcie polskiego cmentarza wojennego". Fakty/PAP (jezik: poljski). 28. 7. 2000. Arhivirano s originala, 28. 9. 2011. Pristupljeno 12. 1. 2019.
  128. ^ (pl) Jagienka Wilczak, Rdza jak krew: Katyń, Charków, Miednoje, Polityka, 31/2010
  129. ^ Welcome to Roncesvalles Village (10. 4. 2010). "Roncesvalles Village Commemorates Tragedy in Poland". Roncesvalles Village. Pristupljeno 6. 8. 2011.
  130. ^ "About Katyn Memorial". Department of Arts, Culture, and Heritage in the City of Johannesburg. februar 2002. Arhivirano s originala, 23. 11. 2011. Pristupljeno 12. 1. 2019.
  131. ^ "Wroclaw Statues — Monument to the Victims of the Katyń Massacre". wroclaw.ivc.pl. Arhivirano s originala, 21. 8. 2009. Pristupljeno 13. 1. 2019.
  132. ^ "National Katyn Memorial Foundation Arhivirano 6. 3. 2008. na Wayback Machine". National Katyn Memorial Foundation, 8. 10. 2005.
  133. ^ a b Virginia H. (16. 4. 2010). "Polish-American Artist Among Victims of Plane Crash". US Mission Poland. U.S. Embassy in Warsaw and U.S. Consulate in Kraków.
  134. ^ Karnoutsos, Carmela. "Exchange Place. Paulus Hook". Jersey City. Past and Present. New Jersey City University. Arhivirano s originala, 14. 8. 2004. Pristupljeno 13. 1. 2019.
  135. ^ Ascherson, Neal (17. 4. 2010). "An accident of history". London: The Guardian.
  136. ^ (pl) Kaczmarski, Jacek. "Katyń Arhivirano 15. 10. 2006. na Wayback Machine". kaczmarski.art.pl, 29. 8. 1985.
  137. ^ Lebrecht, Norman (1996). The companion to 20th-century music. 1996. str. 250. ISBN 978-0-306-80734-3.
  138. ^ "Balto. indie gets Emmy nod". Mddailyrecord.com. 22. 5. 2001.
  139. ^ Ebert, Roger (2010). Roger Ebert's Movie Yearbook 2011. Andrews McMeel Publishing. ISBN 978-1-4494-0618-9. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  140. ^ "WWII Behind Closed Doors: Stalin, the Nazis and the West | Clip #1 | PBS". Youtube.com. 25. 4. 2009.
  141. ^ Rees, Laurence (2010). World War II Behind Closed Doors: Stalin, the Nazis and the West. Random House. str. 5. ISBN 978-0-307-38962-6. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Katinjski masakr
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Katinjski_masakr&oldid=3656216"