Idi na sadržaj

Liberalni demokrati (Ujedinjeno Kraljevstvo)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Liberalni demokrati

Liberal Democrats
PredsjednikEd Davey
Osnovana1988.
Sjedište8–10 Great George Street, London, SW1P 3AE, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo
Broj članova90.000+
IdeologijaLiberalizam
Socijalni liberalizam
Proevropejstvo
BojeNarandžasta
Donji dom
71 / 650
Dom lordova
79 / 783
Škotski parlament
4 / 129
Senedd
1 / 60
Regionalni gradonačelnici
1 / 14
Skupština Londona
2 / 25
Veb-sajt
libdems.org.uk

Liberalni demokrati (engleski: Liberal Democrats) jest liberalna politička stranka u Ujedinjenom Kraljevstvu. Formirana je 1988. spajanjem Liberalne stranke i Socijalno-demokratske partije (SDP), koja se odvojila od Laburističke stranke Ujedinjenog Kraljevstva (engleski: Labour Party). Dvije stranke su formirale koaliciju SDP–Liberali, poznata kao Alijansa od 1981. do 1987. godine.

Na parlamentarnim izborima u Ujedinjenom Kraljevstvu 2010, pod vodstvom Nick Clegga, Liberalni demokrati osvojili su 57 predstavnika, što ih je činilo trećom stranka po veličini u britanskom parlamentu, iza Konzervativaca s 306 i Laburističke stranke s 258.[1] Nijedna stanka nije imala sveukupnu većinu sjedišta da kontrolira parlament (326), pa su Liberalni demokrati pristali na vladinoj koaliciji s Konzervativcima; Clegg je tako postao zamjenik premijera, a ostali članovi stranke zauzeli su položaje ministara.[2]

Na parlamentarnim izborima u Ujedinjenom Kraljevstvu 2015, stranka je smanjena na osam predstavnika, i Clegg je dao ostavku kao lider stranke. Liberalni demokrati kasnije su stekli devetog predstavnika, Sarah Olney, nakon izbora u Richmond Parku.[3] Clegg je bio zamijenjen Tim Farronom, koji je izabran u izboru lidera. Na parlamentarnim izborima u Ujedinjenom Kraljevstvu 2017, stranka je osvojila dvanaest predstavnika.[4]

Na izborima 2017, Liberalni demokrati osvojili su 7,4% glasova, što je gubitak od 0,5% u odnosu na 2015. Stranka je izgubila nekoliko predstavnika, poput Nicka Clegga u Sheffield Hallamu i Sarah Olney u Richmond Parku, ali bivši ministri u koaliciji Jo Swinson, Vince Cable i Ed Davey opet su postali predstavnici nakon što su privremeno izgubili sjedišta u izborima 2015. godine. Stranka je dobila 100.000 članova tokom izbora. 14. juna, Farron je odustao od pozicije lidera Liberalnih demokrata.[5]

Jo Swinson je izabrana za lidera stranke 22. jula 2019. nakon što je Cable objavio ostavku.

Historija

[uredi | uredi izvor]
Logo Liberalne stranke

Liberalna stranka (1859–1988)

[uredi | uredi izvor]

Liberalna stranka je formirana 1859. kao ujedinjenje Whigova, Radikala i Peelita da se suprotstavi Konzervativcima u britanskom parlamentu. Predstavljali su liberalizam i bili su dominantna stranka na ljevici. Važni premijeri u Ujedinjenom Kraljevstvu su bili članovi Liberalne stranke kao Herbert Henry Asquith i David Lloyd George. Kroz veliki broj reformi od 1906. do 1914. Liberalna stranka se zalagala za "skrbničku državu", u kojoj vlada kroz socijalnu zaštitu i druge programe osigurava život za najsiromašnije građane. U izborima 1922. osvojili su manje glasova od Laburističke stranke i tako postali treća stranka u britanskom parlamentu. Otada su opali u popularnosti i od 1957. do 1959. imali su samo pet članova u parlamentu. Lideri Jo Grimond i Jeremy Thorpe su imali minimalne uspjehe u pokušajima da vrate stranku u njihovo bivše dominantno stanje.

Logo SDP-a

Socijalno-demokratska partija (1981–1988)

[uredi | uredi izvor]

Desnica Laburističke stranke se žalila na korupciju drugih članova njihove stranke u područjima gdje su bili dominantni, kao na Sjeveroistoku Engleske. Tenzije između članova stranaka su rasle od 1960tih godina pomoću politike lidera u to vrijeme, Hugh Gaitskella koji je želio da stranka bude više desničarska. Tokom 1970tih predstavnici kao Eddie Milne i Dick Taverne su bili izbačeni iz njihove stranke i kandidovali se nezavisno od Laburističke stranke. Dick Taverne je pobijedio u dopunskim izborima u Lincolnu 1973. i Eddie Milne je pobjedio u nacionalnim izborima u februaru 1974. ali oba kandidata su izgubili u izborima u oktobru 1974. Konačno 25. januara 1981.[6] važne figure u Laburističkoj stranci Roy Jenkins i David Owen su najavili Vijeće za Socijalnu Demokraciju ali se ime promijenilo u Socijalno-demokratsku partiju 26. marta.[7] 29 članova parlamenta se odmah pridružilo novoj stranci.

Logo Alijanse

Alijansa (1981–1988)

[uredi | uredi izvor]

Liberalna stranka je pozitivno reagirala na stvaranje SDP-a, i kada je SDP pokušao da pobijedi u dopunskim izborima u Warringtonu 1981. Liberalna stranka nije poslala kandidata i rekla je da je Roy Jenkins kandidat "SDP-a sa podrškom Liberalne stranke". U junu 1981. ušli su u koaliciju nazvanu Alijansa. Slabo političko i ekonomsko stanje u Velikoj Britaniji u ovo vrijeme je činilo Alijansu veoma popularnom i u nekim anketama su imali više od 50% podrške.[8] 1983. nakon početka Folklandskog rata vladajuća Konzervativna stranka je počela da dobiva veću podršku i počeli su da prestižu Alijansu u anketama. Na izborima 1983. Alijansa je osvojila 25% glasova ali samo 23 predstavnika od 650. Na izborima 1987. stranka je imala 22 predstavnika. Lider Liberalne stranke, David Steel je zatražio da se dvije stranke ujedine, i to se desilo 3. marta 1988. kada je formirana nova stranka nazvana Socijalni i liberalni demokrati. 1989. stranka je promijenila ime u "Liberalni demokrati".

Paddy Ashdown na kampanji u Chippenhamu 1992.

Liberalni demokrati (1988–)

[uredi | uredi izvor]

Paddy Ashdown (1988–1999)

[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Paddy Ashdown

Prvi lider Liberalnih demokrata je bio Paddy Ashdown, predstavnik iz Yeovila od 1983. Prvi izbori nove stranke 1992. su završili loše, sa 20 predstavnika od 651. Rezultati su isto loše ispali za Laburističku stranku, koja je očekivala pobjedu na ovim izborima ali je neočekivano izgubila od Konzervativaca. Laburistička stranka je odabrala John Smitha 1992. ali nakon neočekivane smrti Smitha odabrali su Tony Blaira kao lidera 1994. Ashdown je pozitivno reagirao na novu politiku Laburističke stranke nazvana New Labour i od 1993. do 1997. Liberalni demokrati i Laburistička stranka su tajno pregovarali da uđu u koaliciju ako nijedna stranka ne bude imala većinu u parlamentu.[9] Ipak na izborima 1997. Laburistička stranka je odlučno pobijedila, negirajući potrebu za koaliciju. Liberalni demokrati su osvojili 46 predstavnika, najviše od treće stranke od 1929. Ovo su postigli iako im je postotak glasova opao od 17,8% do 16,8%. Ashdown je najavio 1999. da će podnijeti ostavku i prestao je biti lider 9. augusta. 2000. Ashdown je dobio odlikovanje Red Britanskog Carstva od kraljice Elizabete II. 2002. Paddy Ashdown je postao Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, pozicija koju je služio do 2006.

Charles Kennedy na kampanji 2005.

Charles Kennedy (1999–2006)

[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Charles Kennedy

Charles Kennedy je postao lider stranke nakon što je pobijedio opoziciju od popularnih predstavnika kao Simon Hughes i Malcom Brucea. Kennedy je bio više otvoren kao lider od Ashdowna, često pojavljujući se na britanskoj emisiji Have I Got News For You. Njegovi prvi izbori 2001. su bili uspješni sa 52 predstavnika od 659 i 18.3% glasova. Kennedy je ovo uspio pomoću taktike Lord Rennarda koja je pretvarala manju nacionalnu podršku u veću lokalnu podršku. Kennedy i Liberalni demokrati su se protivili ratu u Iraku, što ih je činilo popularno glasačima Laburističke stranke koji su se protivili ratu. Uspjeli su ovo iskoristiti tako što su 2005. imali 62 predstavnika od 646 i 22%, najviše od kad se stranka formirala. Kennedy se u ovo vrijeme borio sa ozbiljnim alkoholizmom i nepopularnosti u svojoj stranci. 6. januara 2006. Kennedy je podnio ostavku nakon sedam godina na poziciji lidera. Ostao je aktivan u politici ali na izborima 2015. izgubio je svoje sjedište i mjesec dana kasnije preminuo je, tako postajući prvi lider stranke koji je umro nakon što je bila formirana.

Menzies Campbell (2006–2007)

[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Menzies Campbell

Tokom rata u Iraku, najveći kritičar rata od strane Liberalnih demokrata je bio Menzies Campbell, glasnogovornik stranke za vanjsku politiku od 1992. do 2006. Postao je privremeni lider stranke dok stranka ne odabere lidera ali se on kandidirao za stalnu poziciju lidera. Na prvim "pitanjima za Premijera" Campbell i predstavnik Simon Hughes su imali lošu performansu.[10] Ipak, na izborima za lidera, Campbell je pobijedio. Nakon što je bio izabran kao lider stranke, promovirao je mlađe predstavnike kao Nick Clegga za poziciju glasnogovornika unutrašnjih poslova i Jo Swinson kao glasnogovornika za Škotsku. Ipak, Campbell je bio više nepopularan od Kennedya prema anketama u ovo vrijeme[11] i više ljudi je željelo da da ostavku. 15. oktobra 2007. dao je ostavku i Vince Cable, zamjenik Campbella je postao privremeni lider do izbora za lidera 2007.

Nick Clegg daje govor u Maidstoneu 2009.

Nick Clegg (2007–2015)

[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Nick Clegg

Tim Farron daje govor u Cambridgeu na izborima za lidera 2015.

U izborima za lidera Nick Clegg je pobijedio Chris Huhnea za 511 glasova u najbližem rezultatu izbora lidera za Liberalne demokrate. Clegg je uspješno dotakao do mladih obećavajući da ukloni takse za školarinu.[12] Tokom kampanje za izbore 2010. Liberalni demokrati su uspjeli da povedu u nekim anketama[13] za prvi put od kada se stranka formirala. Zbog promjena granica Liberalni demokrati su neočekivano izgubili predstavnike i imali ukupno 57 od 650. Na tim izborima nijedna stranka nije imala većinu u britanskom parlamentu za prvi put od 1974. pa su Liberalni demokrati formirali koaliciju sa Konzervativcima, vođeni David Cameronom. Ova koalicija je imala mnoge dogovore kao referendum o alternativnom glasu 2011. što su željeli Liberalni demokrati i povećavanje takse na školarinu, što su željeli Konzervativci. Ovo je značilo da su Liberalni demokrati morali odustati na njihovoj poziciji, što je izazvalo proteste o koaliciji.[14] Nick Clegg je isto postao zamjenik Premijera i bio prvi član Liberalnih demokrata u toj poziciji. Liberalni demokrati su odmah pali u anketama od 8% do 10% ali su sačuvali Clegga kao njihovog lidera. Odnosi Liberalnih demokrata i Konzervativaca tokom koalicije su bili pozitivni ali na kampanji za izbore 2015. odnosi između dvije stranke su se raspali zato što nijedna od njih nije željela da bude u koaliciji. Rezultati su bili katastrofalni za Liberalne demokrate tako što su izgubili važne predstavnike kao što su Simon Hughes, Jo Swinson i Vince Cablea. Na kraju imali su samo 8% glasova i 8 predstavnika od 650.

Tim Farron (2015–2017)

[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Tim Farron

Tim Farron je postao lider Liberalnih demokrata nakon izbora za lidera 2015. pobjeđujući Norman Lamba, predstavnika iz North Norfolka. Njegov prvi govor kao lider u Bournemouthu je bio pohvaljen.[15] Prvi uspjeh Liberalnih demokrata desio se na dopunskim izborima u Richmond Parku 2016. kada je Sarah Olney pobijedila Zac Goldsmitha, bivšeg Konzervativnog predstavnika koji se kandidirao kao nezavisan na ovim izborima. Nakon neočekivane najave izbora 2017. Liberalni demokrati su vodili kampanju u lokacijama kao Twickenham i Kingston and Surbiton da vrate važne predstavnike kao Vince Cablea i Ed Daveya. Taktika im je bila uspješna i imali su 12 predstavnika od 650. Ipak njihovi ukupni glasovi su pali od 8% do 7,4%. Tim Farron je dao ostavku rekavši da mu je odluka da živi kao odan Kršćanin ili politički vođa bila teška.[5] Ostao je kao lider dok Vince Cable nije postao vođa 20. jula 2017.

Vince Cable (2017–2019)

[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Vince Cable

Vince Cable je lider Liberalnih demokrata nakon što je pobijedio u izborima za lidera 2017. zato što je bio jedini kandidat. Cable je bio zamjenik Liberalnih demokrata od 2006. do 2010. i sekretar za trgovinu od 2010. do 2015. Tokom njegovog vodstva britanska pošta Royal Mail koja je do tada bila pod kontrolom države je postala privatizirana što je bilo loše prihvaćeno.[16] Kao lider stranka se strogo protivila odluci Velike Britanije da napusti Evropsku uniju, poznata kao Brexit. Strategija se na kraju isplatila, prvo na lokalnim izborima 2018. kada su dobili 76 vijećnika i 4 vijeća. Na lokalnim izborima 2019. ostvarili su ubjedljiviji rezultat, osvajajući 704 više vijećnika i 10 više vijeća, što je najviše od bilo koje stranke te godine. Dobri rezultati su se nastavili na izborima u Evropskom parlamentu održana nekoliko sedmica kasnije, gdje su prešli sa 1 predstavnikom na 16 i prešli na drugo mjesto, više od Laburističke i Konzervativne stranke koji su prije dominirali u evropskim izborima. Ipak Cable je odlučio da nakon izbora podnese ostavku, željeći da ostavi stranku novoj, mlađoj generaciji.[17] Najava ostavke nije nastavila rast u anketama, čak je i jedna anketa pokazala Liberalne demokrate u prvom mjestu, što nije bilo ostvareno od 2010.[18]

Jo Swinson (2019-)

[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Jo Swinson

Na izborima za lidera bila su dva izbora, Ed Davey ko je bio od 2012. do 2015. ministar za energiju i Jo Swinson koja je bila glasnogovornik Liberalnih demokrata za Škotsku od 2006. do 2007. Swinson je osvojila 62% glasova i tako postala prva ženska liderica Liberalnih demokrata. Nekoliko dana poslije Liberalni demokrati su ostvarili prvu pobjedu na dopunskim izborima nakon 3 godine, kada je Jane Dodds, liderica Velšanskih Liberalnih demokrata osvojila mjesto u Donjem domu kao predstavnik za Brecon i Radnorshire.[19]

Ideologija

[uredi | uredi izvor]
Otvarajuća linija preambla ustava Liberalnih demokrata

Liberalni demokrati postoje da izgrade i sačuvaju pravedno, slobodno i otvoreno društvo, gdje tražimo da balansiramo fundamentalne vrijednosti slodode, jednakosti i zajednice, i u kojoj niko neće biti porobljen siromaštvom, neznanjem i konformizmom.[20]

William Beveridge

Većina od ideologije Liberalnih demokrata dolazi od liberalizma. Stranka želi reformu u tradicionalnim britanskim institucijama kao Crkva Engleske, promjena izbornog sistema od trenutačnog većinskog sistema u proporcionalni sistem i dekriminalizacija droge.[21] Liberalni demokrati isto podržavaju da postave euro kao valutu i veću integraciju u Evropu.[22][23][24][25]

Unutrašnja varijacija

[uredi | uredi izvor]
John Maynard Keynes

Unutar stranke, dvije glavne ideologije su socijalni liberalizam i klasični liberalizam koji podržava ekonomski liberalizam.[26][27][28] Velika razlika između ove dvije ideologije je da klasični liberali podržavaju više izbora i konkurencije i planiraju da povećaju društvenu mobilnost kroz deregulaciju i stvaranja prilika, dok su socijalni liberali više asocirani sa ciljem da poboljšaju jednakost ishoda kroz državnu intervenciju.[26] Klasični liberali isto podržavaju smanjivanje poreza za najsiromašnije stanovnike da povećaju prilike, što ide u kontrast sa socijalnim liberalima koji bi radije željeli višu potrošnju na javne servise i ljude sa invaliditetom da smanje ekonomsku nejednakost.

Socijalni liberalizam potiče od William Beveridga, ko je izradio napretke u ideji skrbnička država i ekonomista John Maynard Keynes.[28] U februaru 2009. grupa socijalnih liberala je osnovala Socijalni Liberalni Forum, da se bori za politiku socijalnih liberala.[29] 2004. članovi grupe klasičnih i ekonomskih liberala su napisali Narančastu knjigu, knjiga koja je sadržavala politiku slobodnog tržišta i bila je viđena kao pokušaj da pretvori Liberalne demokrate u stranku koja prati centrizam.[26][27] Članovi stranke koji podržavaju ovu politiku zovu se "Liberali Narančaste knjige".[28]

Platforma

[uredi | uredi izvor]

Stranka podržava konstitutivnu i izbornu reformu,[30] progresivne poreze,[31] zaštitu životne sredine,[32] ljudska prava,[33] bankarsku reformu,[34] i građanska prava.

Obrazovanje

[uredi | uredi izvor]
  • 7 milijardi funti će biti investirano u školskom obrazovanju.[35]
  • Povećati "Early Years Pupil Premium" - osiguranje na djecu sa invaliditetom na 1000 funti godišnje.[35]
  • Otkazati gradnju novih jezičkih škola i preusmjeravanje budžeta na druge javne škole.[35]

Zdravlje

[uredi | uredi izvor]
  • Dodati jedan peni na porez na dohodak i koristiti ga na zdravstvenu zaštitu.[36]
  • Vremena čekanja u čekaonici su ista za mentalno i fizičko zdravlje.[36]
  • Ograničiti cijenu socijalnog rada za starije ljude.[36]

Pravda

[uredi | uredi izvor]

Vanjski poslovi

[uredi | uredi izvor]

Evropska integracija

[uredi | uredi izvor]

Izborna reforma

[uredi | uredi izvor]
  • Dati pravo glasa šesnaestogodišnjacima.[30]
  • Promijeniti način glasanja iz trenutačnog većinskog sistema u jedinstveni prenosivi glas.[30]
  • Stvoriti posebne predstavnike za Britance koji žive van svoje zemlje.[30]

Okoliš

[uredi | uredi izvor]
  • Zabrana hidrauličkog frakturiranja i udvostručavanje obnovljive energije na 60% do 2030.[41]
  • Osigurati da 4 miliona imanja imaju modifikovanu insolaciju do 2022.[41]
  • Zabrana prodaja auta sa dizelskim motorima i minivanima do 2025.[41]

Rezultati izbora

[uredi | uredi izvor]
Postotak glasova i predstavnika od 1983. do 2024.

Nacionalni izbori

[uredi | uredi izvor]

U izborima 1992. Liberalni demokrati su naslijedili Alijansu kao treću najpopularniju stranku, iza Laburističke i Konzervativne stranke. Njihova popularnost je opala od one postignute od Alijanse, ali njihov broj predstavnika se povećao, što je bilo urađeno pomoću pametnijeg ciljanja podložnih sjedišta.[42] Postotak glasova za Alijansu 1987. i Liberalne demokrate 2005. je sličan, ali su Liberalni demokrati osvojili 62 predstavnika za razliku od 22 za Alijansu.[43]

Većinski izborni sistem koji se koristi u nacionalnim izborima ne odgovara strankama koji su glasovi jednako raspoređeni oko države, što znači da manje stranke dobiju manji postotak sjedišta u Donjem dom nego njihov postotak glasova. Liberalni demokrati i njihovi prethodnici su isto patili,[44] pogotovo u 1980-im godinama kada im je glasovna podrška bila najveća dok je razlika između glasova i broj predstavnika poslan u parlament bila pogotovo velika. Povećanje u broju predstavnika u izborima 1997, 2001 i 2005 je pripisano slabosti Konzervativnoj stranci i uspjehu taktike Lord Rennarda.[42] Liberalni demokrati govore da žele politiku sa tri stranke.[45][45] Najvjerovatnija šansa da Liberalni demokrati dođu u vladu je da nijedna stranka ne osvoji većinu glasova i da formiraju koaliciju sa najvećom strankom.[46] Nick Clegg je rekao 2008. da platforma za izbore 2010. je bila reforma izbora, stranaka i stvoriti "konstitutivnu konvenciju" za parlament.[47]

Izbori Lideri Glasovi Predstavnici Pozicija Vlada
# % # ±
1992. Paddy Ashdown 5.999.606 17,8
20 / 650
 Gubitak 2 Nema promjena 3. Konzervativna stranka
1997. Paddy Ashdown 5.242.947 16,8
46 / 659
 Povećanje 26 Nema promjena 3. Laburistička stranka
2001. Charles Kennedy 4.814.321 18,3
52 / 659
 Povećanje 6 Nema promjena 3. Laburistička stranka
2005. Charles Kennedy 5.985.454 22,0
62 / 646
 Povećanje 10 Nema promjena 3. Laburistička stranka
2010. Nick Clegg 6.836.248 23,0
57 / 650
 Gubitak 5 Nema promjena 3. Koalicija Konzervativaca
i Liberalnih demokrata
2015. Nick Clegg 2.415.862 7,9
8 / 650
 Gubitak 49 Gubitak 4. Konzervativna stranka
2017. Tim Farron 2.371.772 7,4
12 / 650
 Povećanje 4 Nema promjena 4. Konzervativna stranka

Lokalni izbori

[uredi | uredi izvor]

Stranka je kontrolirala 31 vijeća u 2008, dok su imali 29 prije izbora.[48] U lokalnim izborima 2008. osvojili su 25% glasova, što ih je stavilo iznad Laburističke stranke i povećalo njihovu kontrolu za 34 sjedišta za više od 4.200 sjedišta u vijećnicama - 21% broja sjedišta. U lokalnim izborima 2011, Liberalni demokrati su imali teške gubitke u regijama Midlands, Sjever i Škotskoj. Isto su imali gubitke u Velškoj i Škotskoj skupštini.[48] U lokalnim izborima 2012, Liberalni demokrati su izgubili više od 300 vijećnika i imali manje od 3.000 ukupno za prvi put u istoriji stranke.[49] U izborima 2014. izgubili su više od 300 vijećnika i kontrolu dvije vlade.[50]

U izborima 2016. broj vijećnika iz Liberalnih demokrata je porastao za prvi put od kada su otišli u koaliciju 2010. Stranka je osvojila 43 sjedišta i povećala broj glasova za 4%. Nekoliko bivših predstavnika koji su izgubili u nacionalnim izborima 2015. su pobijedili u lokalnim izborima sljedeće godine kao bivši predstavnik John Leech ko je osvojio 53% glasova u obično sigurnom Laburističkom sjedištu. Isto je bila prva pobjeda za stranku u Manchesteru osim Laburističke za prvi put u više od 6 godina i prvi put da je bila opozicija u vijećnici za dvije godine.[51] Bivši predstavnik za Cheadle, Mark Hunter je isto postao vijećnik za vijeće Stockporta.[52]

Graham Watson, bivši lider Alijanse Liberala i Demokrata Evrope, je bio član Evropskog parlamenta za Jugozapad Engleske i prvi Liberalni demokrat izabran za tu poziciju

Evropski izbori

[uredi | uredi izvor]

Stranka obično nije nastupala dobro na izborima za Evropski parlament. U lokalnim izborima 2004. njihov postotak glasova je bio 29%[53] i 14.9% u Evropskim izborima održane na isti dan.[54] Rezultati izbora 2009. su bili slični tako što je stranka osvojila 28% glasova u lokalnim izborima a samo 13.7% i Evropskim izborima. Ovi izbori su ipak vidili dobitak za Liberalne demokrate u regionu East Midlands, pobijedivši stranku UK Independence Party (UKIP) i povećali broj predstavnika na 11.[55] 2014. stranka je izgubila deset predstavnika i ostali samo sa jednim članom Evropskog parlamenta.[56] 2019. rezultati su se promijenili na bolje i stranka je osvojila 16 predstavnika, najviše što su ikad imali i stavilo ih u drugo mjesto, iznad tradicionalnih stranaka u Ujedinjenom Kraljevstvu.

U Evropi, stranka je bila ujedinjena sa Alijansom Liberala i Demokrata za Evropu (ALDE), koja je za povećanje snage Evropske unije.[57] 2019. nakon evropskih izbora grupa je promijenila ime u Renew Europe. Bivši lider grupe za sedam i po godina je bivši član Evropskog parlamenta Graham Watson, ko je isto postao prvi član Liberalnih demokrata nakon što je osvojio sjedište Somerset i North Devon 1994.[58] Trenutni lider grupe je bivši premijer Belgije Guy Verhofstadt.[59]

Izbori Ime

stranke

Postotak

glasova

Predstavnici

(jedino iz UK)

Postotak

prestavnika

1984 Alijansa 19%
0 / 81
 0%
1989 Socijalni i Liberalni

demokrati

6%
0 / 81
 0%
1994 Liberalni demokrati 16%
2 / 87
 2%
1999 Liberalni demokrati 13%
10 / 87
 12%
2004 Liberalni demokrati 15%
12 / 78
 15%
2009 Liberalni demokrati 14%
11 / 72
 15%
2014 Liberalni demokrati 6%
1 / 73
 1%
2019 Liberalni demokrati 19%
16 / 73
 22%
Willie Rennie, lider Škotskih Liberalnih demokrata

Škotski izbori

[uredi | uredi izvor]

Prvi izbori za škotski parlament su bili održani 1999. i završili su sa koalicijom Liberalnih demokrata sa Laburističkom strankom od nastanka do 2007.[60] Lider stranke Jim Wallace je postao zamjenik ministra, uloga koju je služio do 2005. kada je odustao od pozicije lidera stranke. Novi lider stranke, Nicol Stephen je nastavio poziciju do izbora 2007.[61]

Za prva tri škotska izbora, Liberalni demokrati su imali sličan broj škotskih predstavnika. Od sedamnaest izabranih 1999. imali su isti broj 2003. i imali šesnaest 2007.[62] Oni su pali na pet predstavnika nakon izbora 2011. zbog nepopularnosti od njihove koalicije sa Konzervativnom strankom na nacionalnom nivou.

Lider Škotskih Liberalnih demokrata je Willie Rennie, predstavnika za North East Fife, i postao lider 2011.

Izbori Glasovi sjedišta Regionalni glasovi Svi predstavnici Postotak

predstavnika

Postotak Sjedišta Postotak Sjedišta
1999 14% 12 12% 5
17 / 129
 13%
2003 15% 13 12% 4
17 / 129
 13%
2007 16% 11 11% 5
16 / 129
 13%
2011 8% 2 5% 3
5 / 129
 4%
2016 8% 4 5% 1
5 / 129
 4%

Velšanski izbori

[uredi | uredi izvor]
Jane Dodds, liderica Velšanskih Liberalnih demokrata

Prvi izbori za novo kreiranu Nacionalnu skupštinu za Vels su bili 1999. i Liberalni demokrati su osvojili šest predstavnika. Laburistička stranka Velsa je osvojila pluralni broj glasova, ali bez većine. U oktobru 2000. Liberalni demokrati i Laburistička stranka su formirale koaliciju i lider Liberalnih demokrata, Michael German je postao zamjenik premijera.[63] Koalicija je trajala do izbora 2003. kada je Laburistička stranka osvojila dovoljno sjedišta da sama vlada.[64]

Stranka je imala iste rezultate za prva tri izbora i samo jedan manje u izborima 2011. i postavila se kao četvrta najpopularnija stranka, iza Laburističke i Konzervativne stranke, ali isto iza građanske nacionalističke stranke Plaid Cymru. Stranka je imala samo jednog predstavnika nakon izbora 2016. Trenutna liderica stranke je Jane Dodds, od 3. novembra 2017.

Izbori Glasovi sjedišta Regionalni glasovi Svi predstavnici Postotak

predstavnika

Postotak Sjedišta Postotak Sjedišta
1999 14% 3 13% 3
6 / 60
 10%
2003 14% 3 13% 3
6 / 60
 10%
2007 15% 3 12% 3
6 / 60
 10%
2011 11% 1 8% 4
5 / 60
 8%
2016 8% 1 6% 0
1 / 60
 2%

Struktura

[uredi | uredi izvor]
[mrtav link] Konferencija Liberalnih demokrata 2011.

Liberalni demokrati su federalna stranka spajajući stranke za Englesku, Škotsku i Vels. Engleska i škotska stranka su podijeljene u više regiona. Parlamentarne skupštine za Donji dom, Dom lordova, Škotski parlament i Velšansku skupštinu formiraju polu-autonomne jedinice unutar stranke. Lideri u Donjem domu i Škotskom parlamentu su lideri federalne stranke i škotske stranke dok su lideri u druge dvije komore i oficiri za sve parlamentarne stranke su sami izabrani. Koordinacija svih aktivnosti stranke kroz sve federalne grupe se pregleda kroz Federalni odbor. Lider stranke je predsjedava i članovi su predstavnici iz svake grupe i demokratski odabrani predstavnici.[65]

Stranka je imala 65.038 članova na kraju 2010.[66] i u prvoj četvrtini 2008, stranka je dobila 1,1 miliona funti u donacijama i 1,1 miliona u posuđenom kreditu. U poređenju sa Laburističkom i Konzervativnom strankom koje su imale 3,1 miliona i 5,7 miliona funti u donacijama i 17,8 miliona i 12,1 miliona funti u posuđenom kreditu respektivno, Liberalni demokrati imaju manji budžet od glavne dvije stranke.

Kao Konzervativna stranka, Liberalni demokrati se organizuju u Sjevernoj Irskoj, ali ne sudjeluju u izborima, umjesto toga surađuju sa Alijansom Sjeverne Irske i de facto ih podržavaju na izborima.[67] Tu je odvojena lokalna stranka za Sjevernu Irsku, Liberalni demokrati Sjeverne Irske. Veliki broj članova pripada u obe stranke, uključujući bivšeg lidera Alijanse David Forda.

Isto sudjeluje sa Liberalnom strankom Gibraltara i zajedno se kandiduju sa Liberalnim demokratima u izbornoj jedinici Jugozapad Engleske gdje zauzimaju šesto mjesto na listi stranaka.[68][69]

Broj članova

[uredi | uredi izvor]

Broj članova se mijenjao između 1988. i 2000. sa najnižim brojem 2000. gdje su imali 69.000 članova i najvišim brojem 1994. gdje su imali 101.000 članova.[70] Broj članova se znatno povećao nakon izbora 2017. gdje su prešli 100.000 članova.[71]

Godina Članovi
2001 73.276
2002 71.636
2003 73.305
2004 72.721
2005 72.031
2006 68.743
2007 65.400
2008 59.810
2009 58.768
2010 65.038
2011 48.934
2012 42.501
2013 43.451
2014 44.680
2015 61.598
2016 79.507
2017 103.300
2018 99.200
2019 105.480

Lideri

[uredi | uredi izvor]

Lider stranke

[uredi | uredi izvor]
Br. Slika Ime
(rođenje–smrt) 		Mandat Pozicije
1* bez okvira David Steel
(1938–) 		7. juli 1987. 16. juli 1988.
  • Predstavnik za
  • Roxburgh, Selkirk i Peebles
  • (1965–1983)
  • Predstavnik za
  • Tweeddale, Ettrick i Lauderdale
  • (1983–1997)
1* bez okvira Bob Maclennan
(1936–2020) 		6. august 1987. 16. juli 1988.
  • Predstavnik za
  • Caithness, Sutherland and Easter Ross
  • (1966–2001)
2. bez okvira Paddy Ashdown
(1941–2018) 		16. juli 1988. 9. august 1999.
  • Predstavnik za
  • Yeovil
  • (1983–2001)
3. bez okvira Charles Kennedy
(1959–2015) 		9. august 1999. 7. januar 2006.
  • Predstavnik za
  • Ross, Skye and Lochaber
  • (1983–2015)
4. bez okvira Menzies Campbell
(1941–) 		2. mart 2006. 15. oktobar 2007.
  • Predstavnik za
  • North East Fife
  • (1987–2015)
5* bez okvira Vince Cable
(1943–) 		15. oktobar 2007. 18. decembar 2007.
  • Predstavnik za
  • Twickenham
  • (1997–2015, 2017–trenutno)
6. bez okvira Nick Clegg
(1967–) 		18. decembar 2007. 16. juli 2015.
  • Član Evropskog parlamenta za
  • East Midlands
  • (1999–2004)
  • Predstavnik za
  • Sheffield Hallam
  • (2005–2017)
7. bez okvira Tim Farron
(1970–) 		16. juli 2015. 20. juli 2017.
  • Predstavnik za
  • Westmorland and Lonsdale
  • (2005–trenutno)
8. bez okvira Vince Cable
(1943–) 		20. juli 2017. 22. juli 2019.
  • Predstavnik za
  • Twickenham
  • (1997–2015, 2017–trenutno)
9. bez okvira Jo Swinson
(1980–) 		22. juli 2019. 13. decembar 2019.
  • Predstavnica za
  • East Dunbartonshire
  • (2005–2015, 2017–2019)
10. bez okvira Ed Davey
(1965–) 		13. decembar 2019. mandat još traje
  • Predstavnik za
  • Kingston and Surbiton
  • (1997–2015, 2017–trenutno)

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ "Election 2010 : National Results after 650 of 650". BBC News. Pristupljeno 30. 8. 2015.
  2. ^ "David Cameron is UK's new prime minister". BBC. 12. 5. 2010. Pristupljeno 12. 5. 2010.
  3. ^ "Election results: Nick Clegg resigns after Lib Dem losses". BBC News. 8. 5. 2015. Arhivirano s originala, 15. 5. 2015. Pristupljeno 15. 5. 2015.
  4. ^ "Results of the 2017 General Election". BBC News. Pristupljeno 9. 6. 2017.
  5. ^ a b "Tim Farron quits as Lib Dem leader". The Guardian. 14. 6. 2017. Pristupljeno 21. 6. 2017.
  6. ^ "1981: Dissident Labour MPs plan new party" (jezik: engleski). 1981. Pristupljeno 1. 1. 2018.
  7. ^ "1981: 'Gang of four' launches new party" (jezik: engleski). 26. 3. 1981. Pristupljeno 1. 1. 2018.
  8. ^ "TALKING POLITICS | SDP: Breaking the mould". BBC News. 25. 1. 2001. Pristupljeno 4. 1. 2011.
  9. ^ "Breaking politics and political news for Westminster and the UK - PoliticsHome.com". epolitix.com. Arhivirano s originala, 12. 5. 2010. Pristupljeno 24. 11. 2017.
  10. ^ Prime minister's questions BBC News, 11. 1. 2006
  11. ^ Kennedy receives popularity boost BBC News, 19. 7. 2006
  12. ^ "Lib Dems keep tuition fees pledge" (jezik: engleski). 18. 12. 2009. Pristupljeno 3. 12. 2017.
  13. ^ "Brown fails to rule out coalition with Clegg as historic poll puts Lib Dems IN FRONT for first time in 104 years". Mail Online. Pristupljeno 3. 12. 2017.
  14. ^ Lewis, Paul; Vasagar, Jeevan; Williams, Rachel; Taylor, Matthew (10. 11. 2010). "Student protest over fees turns violent". The Guardian (jezik: engleski). ISSN 0261-3077. Pristupljeno 7. 12. 2017.
  15. ^ White, Michael (20. 9. 2015). "Tim Farron plays to strengths with gaffe-free performance at Lib Dem party conference". The Guardian.
  16. ^ Hutton, Will (14. 7. 2013). "This privatisation of the Royal Mail would be a national disaster | Will Hutton". The Guardian (jezik: engleski). ISSN 0261-3077. Pristupljeno 17. 12. 2017.
  17. ^ http://www.libdems.org.uk (24. 5. 2019). "Together, we have rebuilt the Liberal Democrats". Liberal Democrats (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 24. 5. 2019. Pristupljeno 22. 7. 2019.
  18. ^ Bienkov, Adam. "Shock UK general election poll puts Liberal Democrats in first place". Business Insider. Pristupljeno 22. 7. 2019.
  19. ^ "By-election loss for Tories cuts Commons majority" (jezik: engleski). 2. 8. 2019. Pristupljeno 2. 8. 2019.
  20. ^ "Liberal Democrat Federal Constitution". Libdems.org.uk. Pristupljeno 30. 12. 2011.
  21. ^ "All drugs should be decriminalised, say the Lib Dems" Arhivirano 29. 1. 2018. na Wayback Machine, The Independent, 23. 6. 2015
  22. ^ The last Liberal Democrat: meet Europe's lonely liberal, New Statesman, 30. 6. 2015
  23. ^ "Europe". Libdems.org.uk. Pristupljeno 6. 4. 2017.
  24. ^ Liberal Democrats pledge to keep Britain in the EU after next election, The Independent, 25. 6. 2016
  25. ^ Lib Dem split emerges over policy of seeking second EU referendum, The Guardian, 19. 9. 2016
  26. ^ a b c Alistair Clark (2012). Political Parties in the UK. Palgrave Macmillan. str. 86–93. ISBN 978-0-230-36868-2.
  27. ^ a b Andrew Heywood (2011). Essentials of UK Politics. Palgrave Macmillan. str. 126–128. ISBN 978-0-230-34619-2.
  28. ^ a b c Matt Beech (2012). "The British Welfare State and its Discontents". u James Connelly; Jack Hayward (ured.). The Withering of the Welfare State: Regression. Palgrave Macmillan. str. 96–97. ISBN 978-0-230-34922-3.
  29. ^ "What We Stand For". Social Liberal Forum. Arhivirano s originala, 15. 11. 2011. Pristupljeno 22. 12. 2011.
  30. ^ a b c d http://www.libdems.org.uk/ (31. 1. 2017). "Constitutional & Political Reform". Liberal Democrats (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 22. 5. 2018. Pristupljeno 3. 1. 2018.
  31. ^ Cable, Vince (10. 6. 2010). "We agree to differ on restoring economy". Financial Times. Pristupljeno 30. 12. 2011.
  32. ^ "Going green isn't a luxury extra, it's a necessary investment in our future". Liberal Democrats.
  33. ^ Stratton, Allegra (25. 8. 2011). "Nick Clegg: I will refuse to let human rights laws be weakened". The Guardian. London. Pristupljeno 2. 9. 2011.
  34. ^ Wachman, Richard (1. 9. 2011). "City hits back at Vince Cable over banking reform comments". The Guardian. London. Pristupljeno 2. 9. 2011.
  35. ^ a b c http://www.libdems.org.uk/ (31. 1. 2017). "Education & Young People". Liberal Democrats (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 28. 9. 2017. Pristupljeno 3. 1. 2018.
  36. ^ a b c http://www.libdems.org.uk/ (31. 1. 2017). "Health & Social Care". Liberal Democrats (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 24. 1. 2018. Pristupljeno 3. 1. 2018.
  37. ^ a b http://www.libdems.org.uk/ (31. 1. 2017). "Rights". Liberal Democrats (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 25. 6. 2017. Pristupljeno 3. 1. 2018.
  38. ^ a b c http://www.libdems.org.uk/ (31. 1. 2017). "International Affairs". Liberal Democrats (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 25. 6. 2017. Pristupljeno 3. 1. 2018.
  39. ^ Elgot, Jessica (20. 12. 2017). "Lib Dems call for second EU referendum in December 2018". The Guardian (jezik: engleski). ISSN 0261-3077. Pristupljeno 3. 1. 2018.
  40. ^ a b http://www.libdems.org.uk/ (31. 1. 2017). "Europe". Liberal Democrats (jezik: engleski). Pristupljeno 3. 1. 2018.
  41. ^ a b c http://www.libdems.org.uk/ (31. 1. 2017). "Environment". Liberal Democrats (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 16. 10. 2017. Pristupljeno 3. 1. 2018.
  42. ^ a b Hall, Sarah (17. 7. 2004). "No rest yet for wily architect of poll triumph". The Guardian. London. Pristupljeno 18. 2. 2008.
  43. ^ "Blair wins historic third term – majority of 66". BBC. 8. 9. 2005. Pristupljeno 21. 3. 2008.
  44. ^ "Voting Systems". Electoral Reform Society. 2008. Arhivirano s originala, 20. 1. 2008. Pristupljeno 28. 1. 2008.
  45. ^ a b "Expect more protests, says Clegg". BBC. 8. 3. 2008. Pristupljeno 13. 3. 2008.
  46. ^ Freedland, Jonathan (19. 12. 2007). "If Clegg gets it right in 2008, he could bring the Lib Dems into government". The Guardian. London. Pristupljeno 23. 3. 2008.
  47. ^ Sparrow, Andrew (10. 3. 2008). "Clegg's terms for deal in hung parliament". The Guardian. London. Pristupljeno 15. 3. 2008.
  48. ^ a b "Lib Dems launch councils campaign". BBC. 3. 4. 2008. Pristupljeno 3. 4. 2008.
  49. ^ "Vote 2012: Labour are back throughout country, says Ed Miliband". BBC News. 4. 5. 2012.
  50. ^ "Vote 2014 Election Results for Councils in England – BBC News". BBC. Pristupljeno 30. 8. 2015.
  51. ^ Fitzgerald, Todd (6. 5. 2016). "Manchester local election results 2016: John Leech ends Labour's total grip on the town hall". Manchester Evening News. Arhivirano s originala, 17. 8. 2016. Pristupljeno 6. 4. 2017.
  52. ^ "Councillor details - Councillor Mark Hunter - Stockport Council". Democracy.stockport.gov.uk. Pristupljeno 6. 4. 2017.
  53. ^ "Lib Dems hail three-party contest". BBC. 11. 6. 2004. Pristupljeno 21. 3. 2008.
  54. ^ "Vote 2004". BBC. 15. 8. 2007. Pristupljeno 21. 3. 2008.
  55. ^ "European Election 2009: East Midlands". BBC. 19. 4. 2009. Pristupljeno 8. 6. 2009.
  56. ^ "UK European election results". BBC News. 26. 5. 2014.
  57. ^ "Groups in the European Parliament". BBC. 5. 6. 2009. Pristupljeno 8. 6. 2009.
  58. ^ "Biographical details: Graham Watson MEP, Former leader of the Alliance of Liberals and Democrats for Europe in the European Parliament". ALDE. 2009. Arhivirano s originala, 27. 1. 2009. Pristupljeno 8. 6. 2009.
  59. ^ "ALDE | Guy Verhofstadt elected unopposed as new ALDE group leader". Alde.eu. 30. 6. 2009. Arhivirano s originala, 17. 7. 2009. Pristupljeno 13. 4. 2010.
  60. ^ "Election 2007 – Devolution Come of Age?". Institute of Governance. 2007. Arhivirano s originala, 11. 5. 2008. Pristupljeno 21. 3. 2008.
  61. ^ "Lib Dems choose Stephen as leader". BBC. 23. 6. 2005. Pristupljeno 28. 3. 2008.
  62. ^ "Holyrood Results". The Herald. 2007. Arhivirano s originala, 23. 4. 2008. Pristupljeno 8. 5. 2008.
  63. ^ Gibbs, Geoffrey (16. 10. 2000). "Lib Dems agree Welsh Assembly power deal". The Guardian. London. Pristupljeno 9. 6. 2009.
  64. ^ "Morgan pledges to govern alone". BBC. 7. 5. 2003. Pristupljeno 21. 3. 2008.
  65. ^ "Federal Executive". Liberal Democrats. Arhivirano s originala, 23. 5. 2010. Pristupljeno 10. 5. 2010.
  66. ^ Eaton, George (25. 7. 2013). "Lib Dem money woes grow as party membership hits new low". New Statesman. Arhivirano s originala, 15. 5. 2015. Pristupljeno 15. 5. 2015.
  67. ^ "Alliance Party faces uphill battle". BBC. 14. 9. 2001. Pristupljeno 21. 3. 2008.
  68. ^ "Sister Parties". Liberal Democrats. Arhivirano s originala, 24. 3. 2014. Pristupljeno 24. 3. 2014.
  69. ^ "European selection results – complete". Houston Chronicle. 1. 12. 2012. Arhivirano s originala, 24. 1. 2016. Pristupljeno 24. 3. 2014.
  70. ^ Pack, Mark (9. 10. 2016). "Liberal Democrat annual membership figures since 1989". Mark Pack. Pristupljeno 6. 4. 2017.
  71. ^ "Lib Dem membership tops 100,000 after snap election call - BBC News". BBC. 24. 4. 2017. Pristupljeno 24. 4. 2017.
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Liberalni_demokrati_(Ujedinjeno_Kraljevstvo)&oldid=3647529"