Makedonska renesansa

Sveta Marija sa djetetom, bio je prvi mozaik koji je ukrasio Haja Sofiju nakon poraza ikonoklazma i restauracije ikona 843. n.e. Mozaik se nalazi u apsidi, tradicionalnom mjestu za slike Svete Marije u bizantijskim crkvama.

Makedonska renesansa je naziv koji se koristi za opisivanje umjetničkog stvaralačkog perioda u vrijeme vladavine makedonske dinastije (867-1056), naročito u 10. vijeku, koji neki akademici vide kao vrijeme povećanog zanimanja u Bizantijskom Carstvu za klasičnu učenost i pretapanje klasičnih motiva u hrišćanska umjetnička djela .

Koncept

Zbog problema u pogledu terminologije, akademici su koristili i druge nazive za opisivanje tog perioda, kao što su "renesansa", "preporod", srednjobizantijska renesansa ili prva bizantijska renesansa (paleološka renesansa iz 13. vijeka je druga). Makedonska umjetnost odnosi se na umjetnost iz tog perioda.

Budući da su riječ renesansa (rinascita) stvorili italijanski humanisti u 15. i 16. vijeku kako bi opisali svoje vlastito doba, njeno korištenje izvan tog konteksta je problematično; međutim, period u pitanju svakako jeste izrodio ideje i umjetnička djela koja odražavaju obnovu interesa za klasične ideale.

Izraz makedonska renesansa prvi je koristio Kurt Weitzmann u svom djelu The Joshua Roll: A Work of the Macedonian Renaissance. U ovom djelu on opisuje arhitekturu bizantijske Makedonije. U isto vrijeme, akademici su istaknuli manuskripte "pariskog psaltira" (cod. gr. 139, Paris, Bib. Nat. de France) kao najbolje primjere makedonske renesanse.

Era

Unutrašnjost manastira Hosios Lukas.

Naziv “bizantijska” potječe od Bizantijuma, malog grčkog ribarskog grada osnovanog u 8. vijeku p. n. e. na mjestu koje će postati Konstantinopolj, današnji Istanbul. Njegov položaj najistočnije teritorije Rimskog Carstva pružila mu je podlogu za nastanak makedonske renesanse. Latinski jezik bio je početni službeni, zakonodavni i carski jezik, dok je od 7. vijeka starogrčki bio jedini jezik književnosti, uprave, vlasti i umjetnosti u Bizantijskom Carstvu, a religija je bila pravoslavno hrišćanstvo.

Dok je Zapadno Rimsko Carstvo doživjelo propast na početku srednjeg vijeka, njegova istočna polovina (Istočno Rimsko Carstvo), preživjela je i nastavila da se snažno razvija. To je prevashodno bilo zbog njegovog strateškog položaja pogodnog za trgovinu, ali i načina na koji je uspijevalo odbiti neprijatelje. Vasilije I Makedonac (867-886), osnivač makedonske dinastije bizantijskih vladara, rođen je u Trakiji porodici navodno armenskog porijekla. Radio je u krugovima utjecajnih ljudi Konstantinopolja i brzo je unaprijeđen od strane cara Mihajla III, na kraju postavši car i vladajući zajedno s njim.

Političkim manevriranjem uspio je sebi osigurati budućnost kao cara, a potom je otpočeo vojne i diplomatske pohode za učvršćivanje carstva. Uspio je vratiti Kretu i Kipar pod bizantijsku kontrolu, a u isto vrijeme odbio je bugarske pokušaja preuzimanja njegove teritorije. Njegova dinastija uspjela je održati period mira tokom kojeg su ekonomija, filozofija, umjetnost i kultura napredovale.

Od samog nastanka Bizantijskog Carstva, umjetnici koji su radili unutar njegovih granica bili su anonimni, a tek od početka vladavine makedonske dinastije saznajemo prva imena umjetnika koji su radili freske, mozaike, ikone i druge dragocjene predmete za vjersku i sekularnu upotrebu. Ovo znanje uglavnom se temelji na rijetkim potpisima umjetnika i još rjeđem spominjanju njihovih imena ili njihovih djela u pisanim izvorima, obično u ljetopisima, privatnim pismima, hagiografijama, pravnim dokumentima itd. Naše znanje o umjetnicima koji su se istakli u Carigradu seže u 9. vijek i doba Lazara Zografa. Hazarskog porijekla, Lazar je u grad na Bosforu došao kao mladić (približno 815 - 820) i tamo je naučio slikarsku umjetnost. Dva slikara koje je bizantijski pisac Teodor Prodrom opisao kao najistaknutije umjetnike svog vremena u pjesmi upućenoj caru Manuelu I Komnenu također su radila u bizantijskoj prijestonici. Zvali su se Eulalios i Chenaros. Eulalios, koga Teodor Metohit uvrštava zajedno s najvećim umjetnicima klasike, poznat je po svojim mozaicima u Crkvi svetih apostola, dok jedan izvor koji je trenutno poznat samo u slavenskom prijevodu spominje Chenarosa kao carskog umjetnika u Carigradu. Tamo je Chenaros oslikavao palate i crkve, među kojima i Aja Sofiju.

Početkom makedonske renesanse došlo je do prelaska sa zabrane slikanja religijskih likova na ikonama, odražavajući više klasične i naturalističke utjecaje umjetnosti na kulturu. Mozaici poput Djevice i djeteta u Haja Sofiji mogu se vidjeti i danas. Novi umjetnički stil možda je nadahnuo italijanske umjetnike kao što su Cimabue i Giotto di Bondone prije italijanske renesanse. Uočljiv je i veliki porast u broju napisanih književnih djela, kao što je De Ceremoniis ("O ceremonijama bizantijskog dvora"), koje je bilo usredsređeno na vladavinu, diplomatske odnose sa susjednim zemljama i ostalim običajima tog vremena. Obrazovanje je također ponovo postalo prioritet, a Univerzitet u Konstantinopolju se mogao pohvaliti učenjacima poput Mihaila Psela, koji je napisao djelo Hronografija, historiju četrnaest bizantijskih vladara. Za to vrijeme, reformama u zakonu pokušavali su se ograničiti moć i rast velikih zemljoposjednika stvaranjem trgovačkih esnafa, koji su dopuštali državi da kontrolira rast kao što je opisano u Knjizi eparha.

Građevina Magnaura u Konstantinopolju već je postala škola 849. godine, a vodio ju je filozof Lav Matematičar (c. 790 – nakon 869). Većina njegovih pisanih djela su tokom vremena izgubljena.

Ovaj umjetnički pokret bio je povezan sa drugim dešavanjima na polju bizantijske književnosti, nauke i tehnologije. Deseti vijek predstavljao je vrhunac bizantijske civilizacije i ovaj veliki period se nastavio sve do druge polovine 11. vijeka. Politički, ekonomski, religijski, vojni i društveni život u to vrijeme prošli su kroz teško razdoblje i dogodile su se važne promjene svih vrsta:

• 1054. godine došlo je do definitivnog velikog raskola između crkve u Konstantinopolju i Crkve u Rimu, koja je iza sebe imala čitavo zapadno hrišćanstvo;
• godine 1071. dogodio se katastrofalan vojni poraz Bizantinaca u bici kod Mancikerta u Armeniji od Seldžuka i gubitak većeg dijela Male Azije, koji nikada nije u potpunosti ponovno osvojen;
• bilo je sve većeg porobljavanja seljačkih masa i porast zelenašenja
• aristokratske porodice, koje su bile moćni zemljoposjednici

Svi ti događaji i promjene u političkoj i društvenoj strukturi Bizantijskog Carstva nije imalo značajnih posljedica na umjetnost.

Ugled makedonske bizantijske umjetnosti i tehnika izrade umjetničkih predmeta

Zlatna i emajlirana bizantijska ikona sv. Mihajla iz 10. vijeka, predstavlja izvrstan primjer upotrebe komplikovanih tehnika prilikom izrade bizantijskih luksuznih predmeta. Ova ikona danas se čuva u riznici bazilike sv. Marka.

Većinu tehnika koje su Bizantinci koristili tokom srednjeg vijeka bio je isti kao i onaj koji se koristio širom Sredozemlja. Gotovo svi umjetnički predmeti potječu iz vremena antike. Ovo naslijeđe, zajedničko za cijeli grčki i latinski svijet, usvojeno je na različite načine kod svakog naroda, a njihov izbor se mijenjao. Bizantijsko Carstvo uspjelo je preživjeti invazije koje su opustošile zapadni svijet i zahvaljujući tome Kontantinopolj je bio u stanju da bez ometanja obavlja normalno aktivnosti velikog mediteranskog grada. Zbog toga je tu sačuvano više umjetničkih tehnika i obrta za izradu luksuznih predmeta nego na drugim mjestima, a to je pridonijelo ugledu u kojem je uživala bizantijska prijestolnica u očima svojih susjeda u Evropi i Aziji. Ovaj prestiž može biti mjeren pozivima bizantijskim mozaičarima u Damask i Cordobu, podražavanjem njihovih minijatura u Njemačkoj, pa čak i u Engleskoj, te nabavkom bizantijskih umjetničkih djela izrađenih od zlata, srebra i emajla iz svih zemalja tadašnjeg hrišćanskog svijeta. U 11. vijeku monah s grčkim imenom Teofilos objavio je na području Rajne (Rhinelandu) djelo pod nazivom "Schedula diversarum artium" (bosanski: Spisak tehničkih recepata za različite umjetnosti), u kojem je zapisan veliki broj recepata za izradu luksuznih predmeta od stakla, zlata i srebrnog pribora, koji su se pripisivali Grcima. Sačuvana bizantijska umjetnička djela iz ovog perioda dokazuju visoki tehnički kvalitet njihove izrade. U današnje vrijeme malo se zna o tehnikama koje su bizantijski umjetnici i zanatlije koristili prilikom ukrašavanja predmeta od zlata i srebra, a koji su se sastojali od umetanja jednog metala u drugi, a posebno za pričvršćivanje traka od zlata i srebra u srebro i bronzu, kako bi se oblikovali ukrasi, ili čak ljudska bića i prizori. Najpoznatiji primjeri ove tehnike su vrata od crkava sačuvanih u Italiji, koje su tamo poslate iz Konstantinopolja. Italijanske imitacije ovih djela, koliko god dobre bile, ne dosežu standard onih koje su napravile bizantijske zanatlije. Na tim vratima, na raznim obrednim predmetima, a posebno na vezovima liturgijskih evanđelja, kao i na okvirima poštovanih ikona nalazimo ove okvire od srebrnog i zlatnog lista, popunjene reljefno na kalupima koji predstavljaju ukrase, likove i prizore. Ovakav uzvišeni rad ponekad je zauzimao glavni panel na ikoni dajući dojam reljefa na čvrstom metalu. Ova tehnika bila je tipičnija za Bizantiju nego prethodna koju smo spomenuli, jer je omogućavala masovnu proizvodnju i bila je jeftinija. Lahko se oponašala u Italiji i drugim zemljama bizantijske sfere utjecaja.

Preciznost u završnici prilikom izrade predmeta, profinjenost oblika i boja, znanje o proporcijama, sigurnost u njihovom ukusu, iskustvo više generacija odabranih majstora - sve je to smanjilo rizik od slučajnih pogrešaka pojedinca. Jedan od razloga zbog kojih bizantijska umjetnost u srednjem vijeku nikada nije bila vulgarna, leži u činjenici da se vodilo računa o ugledu ove tradicije, koja se ovdje više nego drugdje (i iz očiglednih razloga) održavala u djelima koje su proizveli obrtnici, koji su bili specijalizirani u različitim tehnikama izrade umjetničkih predmeta. Ove iste tehnike, zbog oskudnosti i troškova prilikom nabavke materijala koji su se koristili za izradu predmeta otkrile su nove estetske vrijednosti u odnosima oblika, materijala i boja. Izuzetna razlika kod bizantijskih djela dobrim dijelom je uočljiva zahvaljujući ovim estetskim usavršavanjima koja su proveli majstori, koji su dugi niz generacija bili obučavani u radionicama istih gradova. Bizantijska umjetnost umnogome duguje vještim tehnikama koje je koristila u stvaranju umjetničkih djela, pod kojima se misli i na kvalitet materijalne proizvodnje i utjecaj koji su ove tehnike imale nad njihovim estetskim izrazom.