Protivreformacija

Protivreformacija ili pokret tzv. Katoličke obnove nastala je kao odgovor Katoličke Crkve na Lutherov protestantizam.

Papa Pavao III (1534.-1549.) započeo je Tridentinski sabor (1545.-1563.), skup kardinala koji je trebao provesti reformu ustanova (ne doktrine). Između ostalog, trebalo je riješiti probleme pokvarenih biskupa i svećenika, plaćenih oprosta i drugih novčanih zloupotreba. Sabor je nedvosmisleno odbacio konkretne protestantske stavove i zadržao osnovnu strukturu srednjovjekovne Crkve, njen sistem sakramenata, vjerske redove i doktrinu. Odbacio je svaki kompromis sa protestantima i ponovio osnovne postavke rimokatoličanstva. Sabor je jasno stao iza dogme spasenja kroz vjeru i dobra djela. Potvrđen je i sakrament pretvaranja hljeba i vina u tijelo i krv Kristovu, kao i Sedam sakramenata. Jasno su potvrđeni i katolički običaji protiv kojih su reformatori najviše grmjeli: oprost grijeha, hodočašće, obožavanje svetaca i relikvija, kao i obožavanje Marije.

Sabor se nakon dugih rasprava dogovorio oko sljedećih glavnih smjernica za ono što će poslije postati poznato kao protivreformacija:

1. Crkveno tumačenje Biblije je konačno. Svaki kršćanin koji želi nametnuti vlastito tumačenje je heretik.
2. Kršćanima za spasenje trebaju vjera i dobra djela. Nije dovoljna samo vjera, kako je tvrdio Luther.
3. Biblija i Crkva su jednako snažne instance za usmjeravanje kršćanskog života.
4. Oprost je valjan izraz vjere. (Ali prodaja oprosta je zabranjena.)