Mile Budak: razlika između inačica

Mile Budak
Rođenje	30. kolovoza 1889.; Sveti Rok, Hrvatska
Smrt	7. lipnja 1945.; Zagreb, Hrvatska
Stranka	Ustaški pokret
Zanimanje	književnik, pravnik
Ministar vjere i prosvjete NDH
	1941. – 1945.
Prethodnik	nitko (ured osnovan)
Nasljednik	nitko (država prestala postojati)

Pregledaj povijest

← Starija izmjena Novija izmjena →

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj

VizualnoWikitekst

Prikaz u jednom stupcu

Inačica od 31. srpnja 2012. u 23:04

Mile Budak (Sveti Rok, 30. kolovoza 1889. - 7. lipnja Zagreb, 1945.)^[1] hrvatski političar, jedan od ideologa ustaškog pokreta, ministar u vladi NDH, prozaik, romanopisac i novelist.

Životopis

Gimnaziju je završio u Sarajevu, na Sveučilištu u Zagrebu slušao povijest i zemljopis, a diplomirao i doktorirao pravne znanosti 1920. godine. Zatvaran je 1912. godine zbog Jukićeva atentata na Cuvaja, a potom 1914. godine mobiliziran u austrougarsku vojsku. Godine 1915. zarobljen i sa srpskom vojskom prelazi u Albaniju. Od 1920. godine zapošljava se kao odvjetnički pripravnik kod Ante Pavelića. Počinje i politički djelovati u HSP-u, te postaje članom gradskog zastupstva u Zagrebu. Uređuje pravaški orijentirana glasila «Hrvatsku misao», 1924, «Hrvatsko pravo» (1924— 32). Godine 1932. na njega je pokušan atentat od strane velikosrpske kamarile, nakon čega je emigrirao u Italiju. Godine 1938. vraća se u Zagreb i pokreće tjednik «Hrvatski narod», koji će banovinske vlasti 1940. zabraniti, a Budaka zatvoriti. U vladi NDH bio je ministar bogoštovlja i nastave, zatim ministar vanjskih poslova te poslanik u Berlinu (1941-43). Nakon rata partizanski komunistički vojni sud osudio ga je na smrt. Zajedno s ostalim članovima hrvatske vlade likvidiran je u Maksimirskoj šumi i sahranjen u zajedničkoj grobnici čija je lokacija sve do današnjeg dana nepoznata.

Književnik

Stvaralaštvo

U književnosti se javlja u razdoblju od 1930. do 1945. godine djelima koja se temelje na nacionalnoj tradiciji, narodnoj kulturi i hrvatskoj problematici. U tom razdoblju on je jedan od najplodnijih prozaika, tako da neki kritičari to razdoblje nazivaju «Budakovim vremenom».

Njegovo plodno književno stvaranje može se grupirati u tri tematske cjeline.

Prvu čine memoarska i autobiografska djela San o sreći, I.-II., 1940.; Na vulkanima, I.-II., 1941.; Ratno roblje, I-II, 1941-42.), iz kojih se mogu iščitati ne samo njegova osobna iskustva, nego i šire društveno-političke prilike u tadašnjoj Jugoslaviji, s mnogo psiholoških profila.
Drugi veliki tematski ciklus Budak posvećuje zagrebačkoj sredini sa snažnim društveno-kritičkim promatranjem: Raspeće, 1931.; Na ponorima, 1932; Direktor Križanić, 1938.; Rascvjetana trešnja, I-IV, 1939. Ti su romani kritike malograđanske svijesti, ali s naglaskom na etičkim i moralnim vrijednostima i s osjećajem za socijalnu pravdu. Takva se orijentacija podudara s obnovom kršćanske duhovnosti u Hrvatskoj 30-ih godina 20. stoljeća.
Treći tematski ciklus, koji problematizira ličko selo i seljake, zacijelo je najpoznatiji i umjetnički najzreliji dio Budakova rada. U tom ciklusu jednu cjelinu čine nedovršen «roman—grozd» Kresojića soj, I-III (1944-45.), koji je trebao obuhvatiti šest romana, a drugu, važniju, njegov najznačajniji roman Ognjište, I-IV, 1938., napisan u ciglih 43 dana u Italiji te zbirke novela Pod gorom, 1930., Opanci dida Vidurine,1933. i Privor. Vučja smrt,1941..

U svojoj ličkoj sagi Budak tematizira ličko selo i ljude kao malu, zatvorenu i izoliranu cjelinu. Opisuje kulturnu, antropološku, civilizacijsku kršćansko-patrijarhalnu zajednicu u procesu njezina raspadanja i osiromašenja, što znači i rasapa njezinih tradicionalnih vrijednosti. On upućuje na nekoliko temeljnih sastavnica. Na prvom je mjestu tlo, zemlja kao pra-element vitalističkih sokova, drugi je osjećaj pravde, dakle etički problem, treći je ukorijenjenost u narodnoj kulturi te četvrti — obitelj kao osnovna prastanica života. U novelama Budak iskazuje dobru psihološku karakterizaciju likova i ličkoga narodnoga života, njegove neposrednosti i autohtonosti, s jezično lokalnom obojenošću, usmenonarodnim stilom (poslovice, anegdote) i završnim poentama, u tradiciji realističke stilske fakture. No, roman Ognjište ima i svoj alegorijsko-simboličan plan slojem «preslikavanja» arhetipske strukture hrvatske supstancije: arhetip majčinstva, arhetip ognjišta/kuće/doma, kršćanskog žrtvovanja, ženske oplodnje i arhetip mučenice žrtve i naposljetku arhetip arhajsko-antejske uloge i veličine zemlje, čuvane prastarim patrijarhalnim etosom, za čije je održanje sve dopušteno.

Djela

Pod gorom : Ličke priče. Zagreb : Matica hrvatska, 1930. - Uključuje: Pod gorom, Zmijar, Pravi čovjek, Privor, U snijegu i ledu, Zemljice majko, Grgičine gusle
Raspeće. Zagreb : Matica hrvatska, 1931.
Na ponorima. Zagreb : Matica hrvatska, 1932.
Opanci dida Vidurine : Ličke novele. Zagreb : Matica hrvatska, 1933. - Uključuje: Opanci dida Vidurine, Jolino oranje, Vuk šeponja
Direktor Križanić : Rodoljub i dobrotvor. Zagreb : Matica hrvatska, 1938.
Ognjište : Roman iz ličkog seljačkog života. I-IV. Zagreb : Matica hrvatska, 1938.
Na Veliki petak : Pripovijetke. Zagreb : Matica hrvatska, 1939.
Rascvjetana trešnja : Roman iz suvremenog života. I-IV. Zagreb : Matica hrvatska, 1939.
San o sreći : Stara priča na nova pokoljenja. I-II. Zagreb : Matica hrvatska, 1940.
Musinka : Posebno poglavlje romana »Ognjište«. Zagreb : Matica hrvatska, 1941.
Na vulkanima. I-II. Zagreb : Matica hrvatska, 1941-42.
Privor. Vučja smrt. Zagreb : Matica hrvatska, 1941.
Ratno roblje : Albanski križni put austrougarskih zaroblenih časnika. Zagreb : Matica hrvatska, 1941.
Vučja smrt, i druge pripovijesti. Zagreb : Jeronimska knjiga, 1941.
Izabrane pripoviesti. Zagreb : Matica hrvatska, 1943. - Uključuje: Opanci dida Vidurine, Čiji je Velebit, Jolino oranje, Na Veliki petak, E lʼ vira?!, Vučja smrt, Pod gorom, Adamović d.d., Zmijar, Privor, Zemljice, majko!, Grgičine gusle
Kresojića soj : Roman grozd iz ličkog seljačkog života. I : Kresina; II : Gospodin Tome; III : Hajduk. Zagreb : Matica hrvatska, 1944-45.

Književna vrijednost

Književna vrijednost Budakova je neprijeporna, no upitno je koliko je njegov diskurs intrigantan za suvremenoga čitatelja. Često uspoređivan s "mitskim realizmom" Wladyslawa Reymonta ili ruskih pripovjedača kao što je Šolohov, Budak je doživio progonstvo iz hrvatske književnosti tijekom jugokomunističke samovlasti. No, raspad komunizma i Jugoslavije, koji su potakli interes za Budakovo djelo već zbog arome prije zabranjenoga voća, dosta je brzo splasnuo jer moderna čitateljska publika nema previše sluha za epopeje i regionalne mitove. To nije umanjivanje piščeve vrijednosti, nego jednostavna konstatacija da je Budak po svojoj poetici dosta stran vladajućem senzibilitetu. Od njegovih djela najčitkija ostaje autobiografska proza Ratno roblje, u kojoj je izuzetno dojmljivo opisao svoje povlačenje kao austrougarskoga dočasnika sa srpskom vojskom preko Albanije.

Političar

Ocjena političkog djelovanja

Mile Budak u bolnici nakon atentata 1932.

Budak je kao političar daleko kontroverznija pojava nego kao književnik, i nema naznaka da će se strasti oko njega tek tako stišati. Glavni razlog prijepora oko Budaka njegov je status i uloga u doba NDH.

Mile Budak bijaše jednim od osnivača ustaškoga pokreta, a u doba NDH ministar i „doglavnik“. Politički protivnici Budakove rehabilitacije navode da je on bio potpisnikom rasnih zakona na temelju kojih je vršen genocid, progon, te fizičko istrjebljenje velikoga broja ljudi, napose Srba, Roma i Židova. Također, navode se Budakove radikalne izjave (npr., ona o tome da jednu trećinu Srba treba pobiti, jednu pokrstiti, a jednu iseliti), kao i njegova visoka pozicija u NDH.

Protivne tvrdnje se mogu svesti uglavnom na sljedeće: Budak je žrtva prvo srpskog rojalističkog, a potom komunističkoga terora (opet u srpskom ruhu). Njegovo sudjelovanje u vlasti NDH nije bilo ni od kakvoga presudnoga značaja jer je NDH bila uglavnom marioneta Mussolinijeve Italije i Hitlerove Njemačke, a sami rasni zakoni, koji su glavna stigma na Budaku, nametnuti su od strane nacističkih glavešina (uz Budakovo protivljenje).^{[nedostaje izvor]}. Sam Budak nije orkestrirao ni organizirao nijedan nasilan čin, a vlast mu je, unatoč pompoznoj tituli doglavnika, praktički samo formalna već od 1941. Nadalje, Budak je zaštitio niz po ustaški režim nepoćudnih ljudi (npr. Krležu), a samo sudjelovanje u marionetskoj vlasti koja je počinila mnoštvo zločina nije kriterij ni za kakvu osudu. Ivo Petrinović, povjesničar je koji je proučavao Budaka kao političara, ustvrdio je da bi, nakon poraza NDH, u demokratskim okolnostima Budak vjerojatno bio suđen kao kvisling na nekoliko godina zatvora - no, ni u kom slučaju na smrt.^{[nedostaje izvor]}

Literatura

Mile Budak: Sam o sebi. U: Ognjište : Roman iz ličkog seljačkog života. IV, S. 139-151. Zagreb : Matica hrvatska, 1939.
Ivo Omrčanin: Dramatis Personae and Finis of the Independent State of Croatia in American and British Documents, S. 18. Bryn Mawr : Dorrance & Company, 1983.
Ivo Frangeš: Povijest hrvatske književnosti. Zagreb : Matica hrvatska, 1987. - ISBN 978-3412089955
Zvonimir Kulundžić: Odgonetavanje "zagonetke Rakovica", Zagreb, Multigraf, 1994., str. 909-910, - ISBN 9536060027
Emil Čić: Povijest hrvatskih neprijatelja. Zagreb : Vlastita autorska naklada, 2002. - ISBN 9788640100847
Ivo Petrinović: Mile Budak : portret jednog političara. Split : Književni krug, 2003. - ISBN 9531632073

Izvori

↑ http://proleksis.lzmk.hr/natuknica.aspx?ID=15273&upit=Mile%20Budak&tip=t

Vanjske poveznice

Logotip Wikicitata

Wikicitati imaju zbirke citata o temi Mile Budak

[1] ttps://proleksis.lzmk.hr/natuknica.aspx?ID=15273&upit=Mile%20Budak&tip=t

[1]

@@ Redak 120: / Redak 120: @@
 === Ocjena političkog djelovanja ===
 [[Datoteka:Mile Budak 1932..jpg|frame|Mile Budak u bolnici nakon atentata 1932.]]
-Budak kao političar je daleko kontroverznija pojava, i nema naznaka da će se raspaljene strasti oko njega tek tako stišati. Povod cijeloj, često zapjenjenoj raspri oko njega je Budakov status i uloga u doba NDH. Ovdje ćemo navesti samo ključne teze suprotstavljenih strana i dati ocjenu cijele polemike.
+Budak je kao političar daleko kontroverznija pojava nego kao književnik, i nema naznaka da će se strasti oko njega tek tako stišati. Glavni razlog prijepora oko Budaka njegov je status i uloga u doba NDH.
-Mile Budak bijaše jednim od osnivača ustaškoga pokreta, a u doba NDH ministar i „doglavnik“. Politički protivnici Budakove rehabilitacije navode da je on bio potpisnikom rasnih zakona na temelju kojih je vršen [[s:Kazneni zakon#KAZNENA DJELA PROTIV VRIJEDNOSTI ZAŠTIĆENIH MEĐUNARODNIM PRAVOM|genocid]], progon, te fizičko istrjebljenje velikoga broja ljudi, napose Srba, Roma i Židova. Također, navode se Budakove radikalne izjave (npr., ona o tome da jednu trećinu Srba treba pobiti, jednu pokrstiti, a jednu iseliti), kao i njegova visoka pozicija u NDH, koja je okarakterizirana kao "zločinačka tvorevina", pa je Budak, po toj vizuri, automatski ratni zločinac. U mekšoj inačici, teza je da ako Budak i nije direktno naredio ni jedan zločin, nije ništa učinio da se masovni zločini spriječe, pa je već time ratni zločinac.
+Mile Budak bijaše jednim od osnivača ustaškoga pokreta, a u doba NDH ministar i „doglavnik“. Politički protivnici Budakove rehabilitacije navode da je on bio potpisnikom rasnih zakona na temelju kojih je vršen [[s:Kazneni zakon#KAZNENA DJELA PROTIV VRIJEDNOSTI ZAŠTIĆENIH MEĐUNARODNIM PRAVOM|genocid]], progon, te fizičko istrjebljenje velikoga broja ljudi, napose Srba, Roma i Židova. Također, navode se Budakove radikalne izjave (npr., ona o tome da jednu trećinu Srba treba pobiti, jednu pokrstiti, a jednu iseliti), kao i njegova visoka pozicija u NDH.
-Protivne tvrdnje se mogu svesti uglavnom na sljedeće: Budak je žrtva prvo srpskog rojalističkog, a potom komunističkoga terora (opet u srpskom ruhu). Njegovo sudjelovanje u vlasti NDH nije bilo ni od kakvoga presudnoga značaja jer je NDH bila uglavnom marioneta Mussolinijeve Italije i Hitlerove Njemačke, a sami rasni zakoni, koji su glavna stigma na Budaku, nametnuti su od strane nacističkih glavešina (uz Budakovo protivljenje), pa je činjenica Budakova potpisa u cijeloj situaciji nevažna: potpisao on bilo što ili ne, to nije imalo utjecaja na tijek događaja. Sam Budak nije orkestrirao ni organizirao nijedan nasilan čin, a vlast mu je, unatoč pompoznoj tituli doglavnika, praktički samo formalna već od 1941. Nadalje, Budak je zaštitio niz po ustaški režim nepoćudnih ljudi (npr. [[Miroslav Krleža|Krležu]]), a samo sudjelovanje u marionetskoj vlasti koja je počinila mnoštvo zločina nije kriterij ni za kakvu osudu.<!-- nebitno:  Komunistička jugoslavenska vlast je počinila, po više statistika, i veći broj zločina, pa njeni dužnosnici nisu stigmatizirani kao ratni zločinci po automatizmu. -->
+Protivne tvrdnje se mogu svesti uglavnom na sljedeće: Budak je žrtva prvo srpskog rojalističkog, a potom komunističkoga terora (opet u srpskom ruhu). Njegovo sudjelovanje u vlasti NDH nije bilo ni od kakvoga presudnoga značaja jer je NDH bila uglavnom marioneta Mussolinijeve Italije i Hitlerove Njemačke, a sami rasni zakoni, koji su glavna stigma na Budaku, nametnuti su od strane nacističkih glavešina (uz Budakovo protivljenje).{{nedostaje izvor}}. Sam Budak nije orkestrirao ni organizirao nijedan nasilan čin, a vlast mu je, unatoč pompoznoj tituli doglavnika, praktički samo formalna već od 1941. Nadalje, Budak je zaštitio niz po ustaški režim nepoćudnih ljudi (npr. [[Miroslav Krleža|Krležu]]), a samo sudjelovanje u marionetskoj vlasti koja je počinila mnoštvo zločina nije kriterij ni za kakvu osudu.<!-- nebitno:  Komunistička jugoslavenska vlast je počinila, po više statistika, i veći broj zločina, pa njeni dužnosnici nisu stigmatizirani kao ratni zločinci po automatizmu. --> Ivo Petrinović, povjesničar je koji je proučavao Budaka kao političara, ustvrdio je da bi, nakon poraza NDH, u demokratskim okolnostima Budak vjerojatno bio suđen kao kvisling na nekoliko godina zatvora - no, ni u kom slučaju na smrt.{{nedostaje izvor}}
-=== Zaključak ===
-Pogledaju li se ovi argumenti, dosta je lako vidljivo da Budakovi protivnici demoniziraju njegov stupanj krivnje sa slabašnim argumentima. Također, Budakovi apologeti previđaju tamnu stranu njegova života i djelovanja, jer je sudjelovanja, kako god faktički ograničeno, u formulaciji i vlasti u ustaškome pokretu, marionetskom i neprijeporno totalitarnih značajki, ljaga na Budakovoj biografiji. Vjerojatno je najbliži istini Ivo Petrinović, povjesničar koji je proučavao Budaka kao političara, da bi, nakon poraza NDH, u demokratskim okolnostima Budak vjerojatno bio suđen kao kvisling na nekoliko godina zatvora - no, ni u kom slučaju na smrt.
 == Literatura ==