Prijeđi na sadržaj

Mile Budak: razlika između inačica

Izvor: Wikipedija
Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
Nema sažetka uređivanja
Vodomar (razgovor | doprinosi)
13.151 edit
Redak 119: Redak 119:


== Političar ==
== Političar ==
=== Ocjena političkog djelovanja ===
[[Datoteka:Mile Budak 1932..jpg|frame|Mile Budak u bolnici nakon atentata 1932.]]
Budak kao političar je daleko kontroverznija pojava, i nema naznaka da će se raspaljene strasti oko njega tek tako stišati. Povod cijeloj, često zapjenjenoj raspri oko njega je Budakov status i uloga u doba NDH. Ovdje ćemo navesti samo ključne teze suprotstavljenih strana i dati ocjenu cijele polemike.
Mile Budak bijaše jednim od osnivača ustaškoga pokreta, a u doba NDH ministar i „doglavnik“. Politički protivnici Budakove rehabilitacije navode da je on bio potpisnikom rasnih zakona na temelju kojih je vršen [[s:Kazneni zakon#KAZNENA DJELA PROTIV VRIJEDNOSTI ZAŠTIĆENIH MEĐUNARODNIM PRAVOM|genocid]], progon, te fizičko istrjebljenje velikoga broja ljudi, napose Srba, Roma i Židova. Također, navode se Budakove radikalne izjave (npr., ona o tome da jednu trećinu Srba treba pobiti, jednu pokrstiti, a jednu iseliti), kao i njegova visoka pozicija u NDH, koja je okarakterizirana kao "zločinačka tvorevina", pa je Budak, po toj vizuri, automatski ratni zločinac. U mekšoj inačici, teza je da ako Budak i nije direktno naredio ni jedan zločin, nije ništa učinio da se masovni zločini spriječe, pa je već time ratni zločinac.

Protivne tvrdnje se mogu svesti uglavnom na sljedeće: Budak je žrtva prvo srpskog rojalističkog, a potom komunističkoga terora (opet u srpskom ruhu). Njegovo sudjelovanje u vlasti NDH nije bilo ni od kakvoga presudnoga značaja jer je NDH bila uglavnom marioneta Mussolinijeve Italije i Hitlerove Njemačke, a sami rasni zakoni, koji su glavna stigma na Budaku, nametnuti su od strane nacističkih glavešina (uz Budakovo protivljenje), pa je činjenica Budakova potpisa u cijeloj situaciji nevažna: potpisao on bilo što ili ne, to nije imalo utjecaja na tijek događaja. Sam Budak nije orkestrirao ni organizirao nijedan nasilan čin, a vlast mu je, unatoč pompoznoj tituli doglavnika, praktički samo formalna već od 1941. Nadalje, Budak je zaštitio niz po ustaški režim nepoćudnih ljudi (npr. [[Miroslav Krleža|Krležu]])<ref>Dubravko Jelčić, ''Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne'', Naklada Pavičić, Zagreb, 2004., 2. znat. proš. izd., ISBN 953-6308-56-8, str. 394.</ref>, a samo sudjelovanje u marionetskoj vlasti koja je počinila mnoštvo zločina nije kriterij ni za kakvu osudu.

=== Zaključak ===
Pogledaju li se ovi argumenti, dosta je lako vidljivo da Budakovi protivnici demoniziraju njegov stupanj krivnje sa slabašnim argumentima. Također, Budakovi apologeti previđaju tamnu stranu njegova života i djelovanja, jer je sudjelovanja, kako god faktički ograničeno, u formulaciji i vlasti u ustaškome pokretu, marionetskom i neprijeporno totalitarnih značajki, ljaga na Budakovoj biografiji. Vjerojatno je najbliži istini [[Ivo Petrinović]], povjesničar koji je proučavao Budaka kao političara, da bi, nakon poraza NDH, u demokratskim okolnostima Budak vjerojatno bio suđen kao kvisling na nekoliko godina zatvora - no, ni u kom slučaju na smrt.


== Literatura ==
== Literatura ==

Inačica od 21. rujna 2013. u 00:06

Mile Budak
Rođenje30. kolovoza 1889.
Sveti Rok, Hrvatska
Smrt7. lipnja 1945.
Zagreb, Hrvatska
StrankaHSP, Ustaški pokret
Zanimanjeknjiževnik, pravnik
Ministar vjere i prosvjete NDH
1941. – 1945.
Prethodniknitko (ured osnovan)
Nasljedniknitko (država prestala postojati)

Mile Budak (Sveti Rok, 30. kolovoza 1889. - 7. lipnja Zagreb, 1945.)[1] hrvatski političar, odvjetnik, jedan od ideologa ustaškoga pokreta, ministar u vladi NDH, prozaik, romanopisac i novelist.

Životopis

Austro-Ugarska, Prvi svj. rat

Mile Budak rodio se u Svetom Roku kraj Lovinca 1889. godine. Gimnaziju je završio u Sarajevu, 1910. godine.[2] Na Sveučilištu u Zagrebu upisao je studij povijesti i zemljopisa, kojoji ubrzo napušta i 1910. godine počinje studij prava koji je prekinuo zbog Prvoga svjetskog rata. Zatvaran je 1912. godine zbog Jukićeva atentata na Cuvaja, a potom1914. godine mobiliziran u austrougarsku vojsku. Ranjen je i u bolnici u Valjevu 8. prosinca 1914. godine zarobljen je od srpskevojske te je s njima pješke prošao povlačenje kroz Makedoniju i Albaniju nakon čega odlazi u talijansko zarobljeništvo na otok Asinaru krajSardinije.[2]

Kraljevina Jugoslavija, emigracija, Drugi svj. rat

Studij prava nastavio je i završio, nakon povratka iz zarobljeništva 18. kolovoza 1919. godine, a doktorirao je 1920. godine.[2] Od 1920. godine zapošljava se kao odvjetnički pripravnik kod dr. Ante Pavelića. Počinje i politički djelovati u HSP-u, te postaje članom gradskog zastupstva u Zagrebu. Uređuje pravaški orijentirana glasila Hrvatsku misao, (1924.), Hrvatsko pravo (1924-32.). U svibnju 1925. godine kao odvjetnik branio jekomunističkog prvaka Vladimira Ćopića.[2] Nakon odlaska Ante Pavelića u emigraciju preuzima vodstvo HSP-a te s njom pristupa Seljačko-demokratskoj koaliciji (SDK) i blisko surađuje s Vladkom Mačekom.[2] Krajem listopada 1929. godine bio je, zbog političke djelatnosti, uhićen i u zatvoru provodi 7 mjeseci.[2] Godine 1932., 7. lipnja, na njega je pokušan atentat od velikosrpskekamarile. Nakon oporavka sudjeluje, 5.-7. studenoga 1932. godine u Zagrebu, a na poziv Vladka Mačeka, na sastanku Izvršnog odbora SDK kada su usvojeneZagrebačke punktacije.[2] Emigrirao je 2. veljače 1933. godine, prvo u Austriju te potom u Italiju. Početkom 1934. godine je u Berlinu šef ustaškoga ureda i izdaje godišnjak Nezavisna hrvatska država a u svibnju iste godine u izdanju Hrvatskog kola u SAD izlazi mu Hrvatski narod u borbi za samostalnu i nezavisnu Hrvatsku državu, politička rasprava u kojoj opisuje hrvatsko iskustvo u Jugoslaviji i predviđa rat između Hrvatske i Srbije kao jedino rješenje za hrvatski narod.[2] 1935. godine Ante Pavelić imenuje ga zapovjednikom svih ustaških logorau Italiji te na Liparima boravi od siječnja do početka veljače 1937.godine.[2] Nakon toga kraće vrijeme boravi u Messini te u Salernu kraj Napulja gdje piše romane Ognjište, Na vulkanima iRascvjetana trešnja. Godine 1938. vraća se u Zagreb i 1939. godine pokreće tjednik Hrvatski narod, koji će banovinske vlasti 1940. zabraniti, a Budaka zatvoriti. Do Drugoga svjetskog rata ispočetka podržava politiku HSS-a i Vladka Mačeka a zatim je napada te nakon Sporazuma Cvetković-Mačekpiše protumačekovski letak Lajbek je zakopčan kojim osuđuje sporazum sa Srbima i Mačekovu politiku.[2] Uhićen je 27. veljače 1940. godine i zatvoren je ali je pušten nakon tragične smrti supruge Ivke (11. travnja, 1940.).[2] Proglašenje NDH dočekuje ga u bolnici gdje je krajem ožujka 1941. godine operiran. U prosincu 1941. godine postao je član HAZU.[2] U vladi NDH bio je ministar bogoštovlja i nastave, zatim ministar vanjskih poslova te poslanik u Berlinu (1941-43.). Na vlastiti zahtjev je 5. studenoga 1943. godine razriješen dužnosti ministra vanjskih poslova i umirovljen.[2] Iz Zagreba odlazi 6. svibnja 1945. godine, britanske vojne vlasti su ga 18. svibnja iste godine izručile jugoslavenskim vlastima a Vojni sud 2. armije optužio ga je za ratni zločin i osudio na smrt.[2] Zajedno s ostalim članovima hrvatske vlade likvidiran je u Maksimirskoj šumi i sahranjen u zajedničkoj grobnici čija je lokacija sve do današnjeg dana nepoznata.

Književnik

Stvaralaštvo

U književnosti se javlja u razdoblju od 1930. do 1945. godine djelima koja se temelje na nacionalnoj tradiciji, narodnoj kulturi i hrvatskoj problematici. U tom razdoblju on je jedan od najplodnijih prozaika, tako da neki kritičari to razdoblje nazivaju «Budakovim vremenom».

Napisao je ukupno 16 djela u 25 svezaka.[3] Njegovo plodno književno stvaranje može se grupirati u tri tematske cjeline.

  • Prvu čine memoarska i autobiografska djela San o sreći, I.-II., 1940.; Na vulkanima, I.-II., 1941.; Ratno roblje, I-II, 1941-42.), iz kojih se mogu iščitati ne samo njegova osobna iskustva, nego i šire društveno-političke prilike u tadašnjoj Jugoslaviji, s mnogo psiholoških profila.
  • Drugi veliki tematski ciklus Budak posvećuje zagrebačkoj sredini sa snažnim društveno-kritičkim promatranjem: Raspeće, 1931.; Na ponorima, 1932; Direktor Križanić, 1938.; Rascvjetana trešnja, I-IV, 1939. Ti su romani kritike malograđanske svijesti, ali s naglaskom na etičkim i moralnim vrijednostima i s osjećajem za socijalnu pravdu. Takva se orijentacija podudara s obnovom kršćanske duhovnosti u Hrvatskoj 30-ih godina 20. stoljeća.
  • Treći tematski ciklus, koji problematizira ličko selo i seljake, zacijelo je najpoznatiji i umjetnički najzreliji dio Budakova rada. U tom ciklusu jednu cjelinu čine nedovršen «roman—grozd» Kresojića soj, I-III (1944-45.), koji je trebao obuhvatiti šest samostalnih romana (izašla su samo tri: Kresina, 1944., Gospodin Tome, 1944. iHajduk, 1945.[3] dok je četvrti, Bazalo, sačuvan u rukopisu i objavljen je od Matice hrvatske 2004. godine u biblioteci Koloplet hrvatske proze[4]) a drugu, važniju, njegov najznačajniji roman Ognjište, I-IV, 1938., napisan u ciglih 43 dana u Italiji te zbirke novela Pod gorom, 1930., Opanci dida Vidurine,1933. i Privor. Vučja smrt,1941..

U svojoj ličkoj sagi Budak tematizira ličko selo i ljude kao malu, zatvorenu i izoliranu cjelinu. Opisuje kulturnu, antropološku, civilizacijsku kršćansko-patrijarhalnu zajednicu u procesu njezina raspadanja i osiromašenja, što znači i rasapa njezinih tradicionalnih vrijednosti. On upućuje na nekoliko temeljnih sastavnica. Na prvom je mjestu tlo, zemlja kao pra-element vitalističkih sokova, drugi je osjećaj pravde, dakle etički problem, treći je ukorijenjenost u narodnoj kulturi te četvrti — obitelj kao osnovna prastanica života. U novelama Budak iskazuje dobru psihološku karakterizaciju likova i ličkoga narodnoga života, njegove neposrednosti i autohtonosti, s jezično lokalnom obojenošću, usmenonarodnim stilom (poslovice, anegdote) i završnim poentama, u tradiciji realističke stilske fakture. No, roman Ognjište ima i svoj alegorijsko-simboličan plan slojem «preslikavanja» arhetipske strukture hrvatske supstancije: arhetip majčinstva, arhetip ognjišta/kuće/doma, kršćanskog žrtvovanja, ženske oplodnje i arhetip mučenice žrtve i naposljetku arhetip arhajsko-antejske uloge i veličine zemlje, čuvane prastarim patrijarhalnim etosom, za čije je održanje sve dopušteno. Djela su mu prevođena na bugarski, francuski, njemački, slovački, španjolski i talijanski jezik.[2]

Književna djela

  • Pod gorom: Ličke priče. Zagreb : Matica hrvatska, 1930. - Uključuje: Pod gorom, Zmijar, Pravi čovjek, Privor, U snijegu i ledu, Zemljice majko,Grgičine gusle
  • Raspeće. Zagreb : Matica hrvatska, 1931.
  • Na ponorima. Zagreb : Matica hrvatska, 1932.
  • Opanci dida Vidurine: Ličke novele. Zagreb : Matica hrvatska, 1933. - Uključuje: Opanci dida Vidurine, Jolino oranje, Vuk šeponja
  • Direktor Križanić: Rodoljub i dobrotvor. Zagreb : Matica hrvatska, 1938.
  • Ognjište: Roman iz ličkog seljačkog života. I-IV. Zagreb : Matica hrvatska, 1938.
  • Na Veliki petak: Pripovijetke. Zagreb : Matica hrvatska, 1939.
  • Rascvjetana trešnja: Roman iz suvremenog života. I-IV. Zagreb : Matica hrvatska, 1939.
  • San o sreći: Stara priča na nova pokoljenja. I-II. Zagreb : Matica hrvatska, 1940.
  • Musinka: Posebno poglavlje romana »Ognjište«. Zagreb : Matica hrvatska, 1941.
  • Na vulkanima. I-II. Zagreb : Matica hrvatska, 1941-42.
  • Privor. Vučja smrt. Zagreb : Matica hrvatska, 1941.
  • Ratno roblje: Albanski križni put austrougarskih zarobljenih časnika. Zagreb : Matica hrvatska, 1941.
  • Vučja smrt, i druge pripovijesti. Zagreb : Jeronimska knjiga, 1941.
  • Izabrane pripoviesti. Zagreb : Matica hrvatska, 1943. - Uključuje: Opanci dida Vidurine, Čiji je Velebit, Jolino oranje, Na Veliki petak, E lʼ vira?!,Vučja smrt, Pod gorom, Adamović d.d., Zmijar, Privor, Zemljice, majko!, Grgičine gusle
  • Kresojića soj : Roman grozd iz ličkog seljačkog života. I : Kresina; II : Gospodin Tome; III : Hajduk. Zagreb : Matica hrvatska, 1944-45.
  • Bazalo, Matica hrvatska, Zagreb, 2004.

Ostala djela

  • Hrvatski narod u borbi za samostalnu i nezavisnu Hrvatsku državu, Izdanje Hrvatskog kola u Sjedinjenim Državama i Kanadi, 1934. (2 izdanja)[5]

Književna vrijednost

Književna vrijednost Budakova je neprijeporna, no upitno je koliko je njegov diskurs intrigantan za suvremenoga čitatelja. Često uspoređivan s "mitskim realizmom" Wladyslawa Reymonta ili ruskih pripovjedača kao što je Šolohov, Budak je doživio progonstvo iz hrvatske književnosti tijekom jugokomunističke samovlasti. No, raspad komunizma i Jugoslavije, koji su potakli interes za Budakovo djelo već zbog arome prije zabranjenoga voća, dosta je brzo splasnuo jer moderna čitateljska publika nema previše sluha za epopeje i regionalne mitove. To nije umanjivanje piščeve vrijednosti, nego jednostavna konstatacija da je Budak po svojoj poetici dosta stran vladajućem senzibilitetu. Od njegovih djela najčitkija ostaje autobiografska proza Ratno roblje, u kojoj je izuzetno dojmljivo opisao svoje povlačenje kao austrougarskoga dočasnika sa srpskom vojskom preko Albanije.

Političar

Literatura

  • Mile Budak, Sam o sebi, u: Ognjište : Roman iz ličkog seljačkog života. IV, S. 139-151. Zagreb : Matica hrvatska, 1939.
  • Ivo Omrčanin, Dramatis Personae and Finis of the Independent State of Croatia in American and British Documents, S. 18. Bryn Mawr : Dorrance & Company, 1983.
  • Ivo Frangeš, Povijest hrvatske književnosti. Zagreb : Matica hrvatska, 1987. - ISBN 978-3412089955
  • Zvonimir Kulundžić, Odgonetavanje "zagonetke Rakovica", Zagreb, Multigraf, 1994., str. 909-910, - ISBN 9536060027
  • Emil Čić, Povijest hrvatskih neprijatelja. Zagreb : Vlastita autorska naklada, 2002. - ISBN 9788640100847
  • Ivo Petrinović, Mile Budak : portret jednog političara. Split : Književni krug, 2003. - ISBN 9531632073

Izvori

  1. ↑ Proleksis enciklopedija: Budak, Mile, preuzeto 29. rujna 2012.
  2. ↑ a b c d e f g h i j k l m n o Tko je tko u NDH, Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 53-55.
  3. ↑ a b Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne, Naklada Pavičić, Zagreb, 2004., 2. znat. proš. izd., ISBN 953-6308-56-8, str. 392.
  4. ↑ Matica hrvatska: Mile Budak. Mile Bazalo, preuzeto 20. veljače 2013.
  5. ↑ Openlibrary.org, preuzeto 29. rujna 2012.

Vanjske poveznice

Logotip Wikicitata
Logotip Wikicitata
 Wikicitati imaju zbirke citata o temi Mile Budak


Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Mile_Budak&oldid=4169001"