Ordovicij

Ordovicij je drugo od šest geoloških razdoblja paleozoika. Prije njega je bio kambrij a nakon njega silur. Ordovicij je dobio ime po plemenu Ordovices iz Walesa, a definirao ga je Charles Lapworth 1879. kako bi razriješio svađu između sljedbenika Adama Sedgwicka i Rodericka Murchisona, koji su stavili iste kamene ostatke na sjeveru Walesa i u razdoblje kambrija i razdoblje silura. Lapworth je prepoznao da se fauna fosila u ostacima razlikuje i od kambrija i od silura, te je odlučio da ih stavi u vlastito razdoblje.

Velika Britanija je dugo oklijevala priznati tu klasifikaciju, dok je ostatak svijeta to učinio relativno brzo. 1906. Geološki kongres je službeno priznao ordovicij kao dio ere paleozoika.

Datiranje ordovicija

Ordovicij je započeo izumiranjem koje se dogodilo negdje prije 488.3 ± 1.7 milijuna godina te je trajao oko 44.6 milijuna godina.^[1] Završio je velikim izumiranjem vrsta prije otprilike 443.7 ± 1.5 milijuna godina, koje je izbrisalo oko 60 % života u moru.

Profesor Adrian Melott je iznio teoriju da su gama-zrake iz svemirske eksplozije mogle uništiti ozonski omotač te izložiti život smrtonosnom zračenje.^{[nedostaje izvor]} No većina znanstvenika se slaže da je izumiranje bilo kompleksno te imalo više uzroka. Drugi period u paleozoiku stvorio je izvore nafte i plina.

Podjela ordovicija

gornji ordovicij (prije 460 – 443 milijuna godina)
- Ashgil
- Caradoc
srednji ordovicij (prije 470 – 460 milijuna godina)
- Llanvirn
  - Abereiddian
  - Llandeillian
donji ordovicij (prije 490 – 470 milijuna godina)
- Arenigij
- Tremadocij

Paleogeografija i klima

Razina mora je bila vrlo visoka tijekom ordovicija. Zapravo, tijekom tremadocija morska je transgresija diljem svijeta bila najveća kao što pokazuju dokazi očuvanog kamenja. Razina mora bila je u prosjeku čak 180 metara viša od današnje; porasla je do 220 metara, a onda se naglo spustilo do 140 metara današnje razine mora pred kraj ordovicija.^[1] Tijekom ordovicija južni kontinenti su bili spojeni u jednu ogromnu kopnenu masu zvanu Gondwana. Gondwana se s vremenom kretala prema južnom polu. Rani ordovicij je navodno bio razmjerno topao, barem u tropskim predjelima. Prosječna temperatura površine planeta bila je oko 16 °C, što je malo više od današnjeg razdoblja.^[2] Ledenjaci su pred kraj Ordovicija počeli prekrivati Afriku i Južnu Ameriku.

Čiste vode su poticale rast organizama koji su skladištili kalcijev karbonat u oklopima i kalcit u svojim kosturima.^[3] Ocean Pantalasa je obuhvaćao veći dio sjeverne hemisfere, dok su ostali manji oceani bili Proto-Tethys, Paleo-Tethys, ocean Khanty, koji je bio zatvoren većinom kasnog ordovicija, ocean Iapetus te novi ocean Rheik.

Kamenje ordovicija je većinom sedimentarno. Zbog zatvorenog područja i niske razine čvrstog tla, koji postavljaju granice erozije, morski sedimenti koji čine velik dio sistema ordovicija, sastoje se uglavnom od vapnenca. Počelo je i ogromno uzdizanje planina koja je krenula od Kambrija. Do kraja razdoblja, Gondwana se približila južnom polu te je većinom bila smrznuta.

Život u ordoviciju

Tijekom ordovicija gotovo sav život se još nalazio u oceanima. U Sjevernoj Americi i Europi fauna se jako razvila. Trilobiti i ramenonošci bili su bogati i raznoliki. Mekušci, koju se se pojavili u kambriju, postali su uobičajni i raznoliki, kao što su školjkaši i puževi. Smatralo se da su se i prvi kralježnjaci pojavili u ordoviciju, no najnovija istraživanja pokazala su da su vjerojatno nastali već u kambriju. I prva riba s raljama potječe iz kasnog ordovicija. Pojavile su se razne vrste, kao što su Conodonta, Agnata, Cyclostomata, te se razvijaju glavonošci (Cephalopoda) divovskih veličina. Život je krenuo na kopno.^[4] Razina ugljikovog-dioksida (CO2) u Zemljinoj atmosferi bila je 4,200 ppm, dakle 15 puta veća od predindustrijskog razdoblja.^[5] Razina kisika bila je oko 68 % današnje razine.^[6]

I flora je bila raznolika. Zelene alge bile su česte u kasnom kambriju. Biljke su se vjerojatno razvile od njih. Na kopnu su se pojavile i prve biljke. Fosili kopnenih biljaka identificirani su u sedimentim gornjeg ordovicija. I prve kopnene gljive su se vjerojatno pojavile u kasnom ordovicju, odmah nakon biljaka.

Pojavili su se i mahovnjaci i prvi koraljni grebeni.

Kraj ordovicija

Ordovicij je završio serijom masovnih izumiranja vrsta koje, kao cjelina, predstavljaju drugo najveće izumiranje u povijesti zemlje po broju rodova koji su izumrli. Jedino veće izumiranje dogodilo se pri prelasku perma u trijas.

Tijekom tog izumiranja oko 49 % rodova faune je nestalo. Većinom se prihvaća teorija da je to pokrenulo novo ledeno doba - kraj ordoovicija obilježilo je jedno od najhladnijih razdoblja Zemlje u zadnjih 600 milijuna godina. No to ledeno doba nije bilo toliko dugo koliko se isprva mislilo; istraživanje je pokazalo da je trajalo negdje između 0.5 do 1.5 milijuna godina. Gondwana se spustila na južni pol pa je glacijacija zarobila i smanjila vodu u svjetskim oceanima.

Poveznice

Geološka razdoblja

Izvori

↑ ^a ^b Haq, B. U. 2008. A Chronology of Paleozoic Sea-Level Changes. Science. 322: 64–68. doi:10.1126/science.1161648
↑ Royer, Dana L. and Robert A. Berner, Isabel P. Montañez, Neil J. Tabor, David J. Beerling (2004) CO2 as a primary driver of Phanerozoic climate GSA Today July 2004, volume 14, number 3, pages 4-10.
↑ Stanley, S. M.; Hardie, L. A. 1998. Secular oscillations in the carbonate mineralogy of reef-building and sediment-producing organisms driven by tectonically forced shifts in seawater chemistry. Palaeogeography, Palaeoclimatology, Palaeoecology. 144: 3–19. doi:10.1016/S0031-0182(98)00109-6
↑
* B. D. Webby, F. Paris, M. L. Droser und I. G. Percival (Herausgeber): The Great Ordovician Biodiversification Event, S.41-47, Columbia University Press, New York 2004 ISBN 0-231-12678-6.
- Roger A. Cooper, Godfrey S. Nowlan und S. Henry Williams: Global Stratotype Section and Point for base of the Ordovician System. Episodes, 24(1): 19-28, Beijing 2001 ISSN 0705-3797
- Roland Walter: Erdgeschichte Die Entstehung der Kontinente und Ozeane. 5. Aufl., 325 S., de Gruyter, Berlin & New York 2003. ISBN 3-11-017697-1
- L. R. M. Cocks und T. H. Torsvik: European geography in a global context from the Vendian to the end of the Palaeozoic. In: D. G. Gee und R. A. Stephenson (Hrsg.): European Lithosphere Dynamics. Geological Society London Memoirs, 32: 83-95, London 2006 ISSN 0435-4052
- Gérard M. Stampfli, Jürgen F. von Raumer und Gilles D. Borel: Paleozoic evolution of pre-Variscan terranes: From Gondwana to the Variscan collision.Geological Society of America Special Paper, 364: 263-280, Boulder 2002 PDF
↑
#Bergman, Noam M., Timothy M. Lenton, and Andrew J. Watson. 2004. COPSE: A new model of biogeochemical cycling over Phanerozoic time. American Journal of Science. 301: 182–204CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
1. Berner, RA and Z. Kothavala. 2001. GEOCARB III: A revised model of atmospheric CO₂ over Phanerozoic time. American Journal of Science. 304: 397–437
2. Gradstein, FM and JG Ogg. 1996. A Phanerozoic time scale. Episodes. 19: 3–5
3. Gradstein, FM, JG Ogg and AG Smith. 2005. A geologic time scale 2004. Cambridge University Press. ISBN 0521786738CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
4. Rothman, Daniel H. 2001. Atmospheric carbon dioxide levels for the last 500 million years. Proceedings of the National Academy of Sciences. 99 (7): 4167–4171
5. Royer, Dana L., Robert A. Berner, Isabel P. Montañez, Neil J. Tabor, and David J. Beerling. 2004. CO₂ as a primary driver of Phanerozoic climate. GSA Today. 14 (3): 4–10CS1 održavanje: više imena: authors list (link) DOI:<4:CAAPDO>2.0.CO;2 10.1130/1052-5173(2004)014<4:CAAPDO>2.0.CO;2
6. Veizer, J., Godderis, Y. & Francois. L.M., Evidence for decoupling of atmospheric CO2 and global climate during the Phanerozoic eon. Nature 408, 698-701 (2000) [1]
7. Nir J. Shaviv, Ján Veizer: Celestial driver of Phanerozoic climate?, Geological Society of America Vol. 13, Issue 7 (Juliy 2003), S. 4–10, Online (pdf 454 KByte)[2]
↑ http://en.wikipedia.org/wiki/File:Sauerstoffgehalt-1000mj.svg

Vanjske poveznice

Logotip Zajedničkog poslužitelja

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Ordovicij

Paleozoik
Kambrij	Ordovicij	Silur	Devon	Karbon	Perm

Ordovicij
Donji/rani ordovicij		Srednji ordovicij		Gornji/kasni ordovicij
Tremadocij	Arenigij	Ord. III	Darriwilij	Ord. V	Ord. VI
Tremadocij	Arenigij	Ord. III	Darriwilij	Hirnantij

[Haq-1] Haq, B. U. 2008. A Chronology of Paleozoic Sea-Level Changes. Science. 322: 64–68. doi:10.1126/science.1161648

[2] Royer, Dana L. and Robert A. Berner, Isabel P. Montañez, Neil J. Tabor, David J. Beerling (2004) CO2 as a primary driver of Phanerozoic climate GSA Today July 2004, volume 14, number 3, pages 4-10.

[Stanley_and_Hardie_1998-3] Stanley, S. M.; Hardie, L. A. 1998. Secular oscillations in the carbonate mineralogy of reef-building and sediment-producing organisms driven by tectonically forced shifts in seawater chemistry. Palaeogeography, Palaeoclimatology, Palaeoecology. 144: 3–19. doi:10.1016/S0031-0182(98)00109-6

[4] * B. D. Webby, F. Paris, M. L. Droser und I. G. Percival (Herausgeber): The Great Ordovician Biodiversification Event, S.41-47, Columbia University Press, New York 2004 ISBN 0-231-12678-6.
Roger A. Cooper, Godfrey S. Nowlan und S. Henry Williams: Global Stratotype Section and Point for base of the Ordovician System. Episodes, 24(1): 19-28, Beijing 2001 ISSN 0705-3797

Roland Walter: Erdgeschichte Die Entstehung der Kontinente und Ozeane. 5. Aufl., 325 S., de Gruyter, Berlin & New York 2003. ISBN 3-11-017697-1

L. R. M. Cocks und T. H. Torsvik: European geography in a global context from the Vendian to the end of the Palaeozoic. In: D. G. Gee und R. A. Stephenson (Hrsg.): European Lithosphere Dynamics. Geological Society London Memoirs, 32: 83-95, London 2006 ISSN 0435-4052

Gérard M. Stampfli, Jürgen F. von Raumer und Gilles D. Borel: Paleozoic evolution of pre-Variscan terranes: From Gondwana to the Variscan collision.Geological Society of America Special Paper, 364: 263-280, Boulder 2002 PDF

[5] Roger A. Cooper, Godfrey S. Nowlan und S. Henry Williams: Global Stratotype Section and Point for base of the Ordovician System. Episodes, 24(1): 19-28, Beijing 2001 ISSN 0705-3797

[6] Roland Walter: Erdgeschichte Die Entstehung der Kontinente und Ozeane. 5. Aufl., 325 S., de Gruyter, Berlin & New York 2003. ISBN 3-11-017697-1

[7] L. R. M. Cocks und T. H. Torsvik: European geography in a global context from the Vendian to the end of the Palaeozoic. In: D. G. Gee und R. A. Stephenson (Hrsg.): European Lithosphere Dynamics. Geological Society London Memoirs, 32: 83-95, London 2006 ISSN 0435-4052

[8] Gérard M. Stampfli, Jürgen F. von Raumer und Gilles D. Borel: Paleozoic evolution of pre-Variscan terranes: From Gondwana to the Variscan collision.Geological Society of America Special Paper, 364: 263-280, Boulder 2002 PDF

[5] #Bergman, Noam M., Timothy M. Lenton, and Andrew J. Watson. 2004. COPSE: A new model of biogeochemical cycling over Phanerozoic time. American Journal of Science. 301: 182–204CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
Berner, RA and Z. Kothavala. 2001. GEOCARB III: A revised model of atmospheric CO₂ over Phanerozoic time. American Journal of Science. 304: 397–437

Gradstein, FM and JG Ogg. 1996. A Phanerozoic time scale. Episodes. 19: 3–5

Gradstein, FM, JG Ogg and AG Smith. 2005. A geologic time scale 2004. Cambridge University Press. ISBN 0521786738CS1 održavanje: više imena: authors list (link)

Rothman, Daniel H. 2001. Atmospheric carbon dioxide levels for the last 500 million years. Proceedings of the National Academy of Sciences. 99 (7): 4167–4171

Royer, Dana L., Robert A. Berner, Isabel P. Montañez, Neil J. Tabor, and David J. Beerling. 2004. CO₂ as a primary driver of Phanerozoic climate. GSA Today. 14 (3): 4–10CS1 održavanje: više imena: authors list (link) DOI:<4:CAAPDO>2.0.CO;2 10.1130/1052-5173(2004)014<4:CAAPDO>2.0.CO;2

Veizer, J., Godderis, Y. & Francois. L.M., Evidence for decoupling of atmospheric CO2 and global climate during the Phanerozoic eon. Nature 408, 698-701 (2000) [1]

Nir J. Shaviv, Ján Veizer: Celestial driver of Phanerozoic climate?, Geological Society of America Vol. 13, Issue 7 (Juliy 2003), S. 4–10, Online (pdf 454 KByte)[2]

[10] Berner, RA and Z. Kothavala. 2001. GEOCARB III: A revised model of atmospheric CO₂ over Phanerozoic time. American Journal of Science. 304: 397–437

[11] Gradstein, FM and JG Ogg. 1996. A Phanerozoic time scale. Episodes. 19: 3–5

[12] Gradstein, FM, JG Ogg and AG Smith. 2005. A geologic time scale 2004. Cambridge University Press. ISBN 0521786738CS1 održavanje: više imena: authors list (link)

[13] Rothman, Daniel H. 2001. Atmospheric carbon dioxide levels for the last 500 million years. Proceedings of the National Academy of Sciences. 99 (7): 4167–4171

[14] Royer, Dana L., Robert A. Berner, Isabel P. Montañez, Neil J. Tabor, and David J. Beerling. 2004. CO₂ as a primary driver of Phanerozoic climate. GSA Today. 14 (3): 4–10CS1 održavanje: više imena: authors list (link) DOI:<4:CAAPDO>2.0.CO;2 10.1130/1052-5173(2004)014<4:CAAPDO>2.0.CO;2

[15] Veizer, J., Godderis, Y. & Francois. L.M., Evidence for decoupling of atmospheric CO2 and global climate during the Phanerozoic eon. Nature 408, 698-701 (2000) [1]

[16] Nir J. Shaviv, Ján Veizer: Celestial driver of Phanerozoic climate?, Geological Society of America Vol. 13, Issue 7 (Juliy 2003), S. 4–10, Online (pdf 454 KByte)[2]

[6] ttps://en.wikipedia.org/wiki/File:Sauerstoffgehalt-1000mj.svg

[18] Berner, RA and Z. Kothavala. 2001. GEOCARB III: A revised model of atmospheric CO₂ over Phanerozoic time. American Journal of Science. 304: 397–437

[19] Gradstein, FM and JG Ogg. 1996. A Phanerozoic time scale. Episodes. 19: 3–5

[20] Gradstein, FM, JG Ogg and AG Smith. 2005. A geologic time scale 2004. Cambridge University Press. ISBN 0521786738CS1 održavanje: više imena: authors list (link)

[21] Rothman, Daniel H. 2001. Atmospheric carbon dioxide levels for the last 500 million years. Proceedings of the National Academy of Sciences. 99 (7): 4167–4171

[22] Royer, Dana L., Robert A. Berner, Isabel P. Montañez, Neil J. Tabor, and David J. Beerling. 2004. CO₂ as a primary driver of Phanerozoic climate. GSA Today. 14 (3): 4–10CS1 održavanje: više imena: authors list (link) DOI:<4:CAAPDO>2.0.CO;2 10.1130/1052-5173(2004)014<4:CAAPDO>2.0.CO;2

[23] Veizer, J., Godderis, Y. & Francois. L.M., Evidence for decoupling of atmospheric CO2 and global climate during the Phanerozoic eon. Nature 408, 698-701 (2000) [1]

[24] Nir J. Shaviv, Ján Veizer: Celestial driver of Phanerozoic climate?, Geological Society of America Vol. 13, Issue 7 (Juliy 2003), S. 4–10, Online (pdf 454 KByte)[2]

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]