Carib
Carib (Karaibi; Kalinago; pl. Caribs) je indijanski narod porijeklom s Malih Antila ozloglašeni zbog kanibalizma. Pleme je svoje ime dalo porodici Cariban (karipskpoj porodici) kao i plemenima koja govore jezicima te porodice. Na Malim Antilima gotovo su potpuno nestali, osim stotinjak na otoku Dominica (na rezervatu), uključujući mješance na Dominiki ih je oko 3,000. Današnji ostaci pravih Kariba su i Galibi ili Cariña sa sjevera Južne Amerike i Carif (Garifuna, zvani i Black Caribs; Crni Karibi) u Srednjoj Americi, osobito u Hondurasu, Belizeu i Gvatemali. Indijanci Carif ili Garifuna toliko su se izmiješali s crncima da ih se uopće ne može razlikovati, svoj jezik ipak su zadržali. Za Karibe jezikoslovci vole reći da pripadaju jezičnoj porodici Arawak, toga radi, što su preuzeli jezik nesretnih Arawaka koje su stalno proganjali, i koji su od ovih živjeli u stalnom strahu. -Nazivi Kalihna, Cariña, Carib, Carif, Galibi, Garifuna, varijante su istog imena koje danas nose njihove razne grupe. Istoga porijekla je i riječ 'kanibal' (ljudožder).
U vrijeme invazije Španjolaca, Karibi su živjeli na Malim Antilima i dijelovima južnoameričke obale. Oni su bili ratoboran narod porijeklom s obale kasnijih triju Gvajana odakle su se raspršili po Zapadnim Indijama. Na otok Dominicu došli su (računa se) oko 400. godine nakon Krista. Aravački jezik su pokupili (prema Carrie Martin) na Trinidadu. Živjeli su od obrade tla (manioka) i ribarenja, sakupljana školjkaša i hvatanja rakova uz obalu. Na otocima se nije imalo puno toga loviti; iguane i kornjače. Kanu izdubljen u deblu i oružje (veliki luk i strijela) glavni su simboli njihove materijalne kulture. Po vjeri bili su šamanisti, od bogova spominje se Mabouya.
Godine 1795., dio Kariba sa Svetog Vincenta deportiran je na otok Roatán pred obalom Hondurasa odakle su se raširili po srednjoameričkoj obali, gdje su danas poznati kao Garifuna ili Carif.
Lov na glave i kanibalizam
Lov na glave igrao je značajnu ulogu kod Kariba. Prije pohoda na glave ratnici Kariba su u svojim kanuima izdubljenim iz debla plovili Orinocom u potrazi za selima Arawaka, koja su pod okriljem noći opkoljavali. Napad bi se izvršio u praskozorje. Prije pohoda oni su izvodili ratničke igre i pili fermentirana pića u kojima su se nalazili ostaci najhrabrijih neprijatelja. Prema Š. Kulišiću, jedini razlog ljudožderstva kod njih bio je da na sebe prenesu snagu žrtve.
Žene su Karibi sa sobom odvodili da im budu naložnice i robovi. (F. A. Kirkpatrick).
O ratobornosti Kariba svjedoči i Kolumbo. Kada se jedne nedjelje, studenog 1495. iskrcao na Martiniku, ovi ga dočekaše kišom strijela, pa su brzo morali bježati s otoka. Karibi su više puta izvršili masakre nad vojnicima ili redovnicima koji bi stupili na Male Antile. Juan Ponce de León tu je također skoro poginuo. Naposljetku je 1748. u Aix-la-Chapelleu potpisan ugovor po kojem ovi otoci ostaju u rukama Kariba.
Prema Evi Lips, Karibi ipak nisu bili takvi divljaci da bi se nekoga moglo ubiti bez ikakvih posljedica, ubojstvo je za sobom povlačilo i običaje čišćenja nakon ovakvog čina. Ubojica postaje nečist i on se mora podvrgnuti postu koji traje pet do šest dana.
»Kažem dakle, da su ljudi jednog i drugog spola maslinaste boje, poput onih na Kanarskim otocima. Glava im je plosnata, a lice najedeno. Niska su rasta; ut plurimum imaju veoma malo brade i lijepe noge i tvrde su kože. Žene imaju vrlo okrugle, tvrde i lijepo građene grudi. Čim rode, ut plurimum, odmah same nose djecu na vodu i tamo operu i njih i sebe. Od rađanja im se trbuh ne nabora, već je uvijek nategnut i gladak, a isto tako i dojke. Idu posve goli, ali istina je da se žene, nakon što su spoznale muškarca, pokrivaju sprijeda ili listom ili kakvim suknom ili gaćicama od tog sukna. Jedu divlje i otrovne životinje, kao na primjer zmijurine od 15 pa i do 20 libara, a kad se namjere na još veće, tada zmije pojedu njih. Kad hoće jesti rečene zmije, peku ih između dva komada drveta. Kad nismo drugo imali, jeli smo ih i mi i izvrsno su nam prijale, jer im je meso bijelo kao snijeg. Etiam jedu pse, koji baš nisu dobri. Item, jedu bjelouške, gušterice i pauke, koji su krupni kao pilad. Item jedu neke otrovne kukce, što se legu po močvarama i kadgod su teški od libre do libre i pol. Similiter jedu umjesto kruha ono debelo korijenje, što nalikuje našoj repi, o kojem smo već gore rekli. Piće im je voda. Iako su Kanibali i rečeni Indijanci bezbrojni i iako im je zemlja nepregledna i jedni žive daleko od drugih i slabo se sreću, uza sve to svi govore jednim jezikom i svi žive na jednak način i naizgled su svi jedan narod. Jedino su rečeni Kanibali divljiji i grublji ljudi nego Indijanci. Ti Kanibali kad uhite kojeg Indijanca, pojedu ga kao što mi jedemo jarića i kažu kako je muško meso bolje od ženskoga. Lakomi su na ljudsko meso i, kako bi ga se mogli najesti, neki izbivaju od kuće i po šest, osam i deset godina. A tamo kamo pođu, stoje sve dok ne potamane cijeli otok. Kad tako ne bi činili, toliko bi se namnožili, da bi svu zemlju prekrili. Razlog je tome što oni, čim dođu do dobi kad mogu stvarati djecu, odmah stvaraju, pošteđujući samo vlastite sestre. Inače su sve druge žene zajedničke. Htjedosmo doznati od Kanibala kako hitaju Indijance i rekoše nam da se noću skriju, a kad grane sunce, opkole im kuće i pohitaju ih. Rečeni Kanibali i Indijanci režu kosu i bradu, a isto tako i žene. Briju se trskom, a dlake iz kose čupaju prstima. Noževi su im od kamena i oštri su kao pravi noževi, čine im i držak i njima dubu i rezbare svoje brodice, takozvane kanoe. To su debla izdubena spomenutim noževima i u njima plovi s otoka na otok, ali nemaju jedara, već samo vesla, koja nalikuju batinama za mlaćenje konoplje. A kada ti Kanibali idu u lov na Indijance, oružje su im debele batine, koje na kraju imaju neki dobro nasađen mlat od glave ljudske ili od koje životinje. Item, nose lukove, i to velike poput engleskih. Tetive su od spomenute trave, strjelice od trske, šiljak im je veoma tvrda drveta, načinjen kao vrh vretena, koji dobro zabiju u trsku i čvrsto zavežu, repice su od papigina perja. S takvim se strijelama daleko dobacuju. Item, umjesto željeza, na šiljak meću i riblju kost. Bili smo i u hramu rečenih Kanibala i u njemu smo našli dva zgodna kipa nalik Majci Božjoj Žalosnici. Čuli smo, kad se neki otac razboli, da sin ide u hram i kaže idolu kako mu je otac slabo i neka mu kaže, hoće li dugo ili ne će. Ako kaže ne, sin ide u kuću i ocu odsiječe glavu pa ju skuha. Ne vjerujem da ju pojede, ali istina je, kad je gola kost, kako je polažu u hram. To čine samo poglavicama. Rečeni idol zove se seyti, a to je jedan čovjek, kojeg proglase svetim. Odjeven je u bijelu pamučnu vreću i nikada ne govori, a oni ga paze na najbolji način. Kažu da svetac ujutro stane nasred hrama, i koja žena prva uđe, on s njom legne, a tada ju sve druge žene idu cjelivati kao najvrjedniju od svih, jer se svetac udostojio s njom miješati. Osim toga rečeni Indijanci i Kanibali ne obožavaju ništa drugo, a isto tako idolu ne prinose nikakve žrtve i ne znaju što je vrag i što je bog. Žive kao prave životinje, kad su gladni, jedu, kad im dođe volja javno se pare sa ženama, i osim brata i sestre, sve je drugo zajedničko. Nisu ljubomorni i po mojem mišljenju su hladan svijet, ne baš strastven, a možda to dolazi od toga što slabo jedu. Prema tome, što smo vidjeli na svim otocima gdje smo bili, i Kanibali i Indijanci su teški skotološci koji, kako se meni čini, ne znaju čine li dobro ili zlo. Prosudili smo da je ovaj prokleti porok Indijancima došao od rečenih Kanibala, jer, kako se već reklo, Kanibali su divlji svijet, i kad oni mogu pokoriti Indijance i kad ih već jedu, hoće ih još gore poniziti, pa to čine na onaj razuzdani način. Rečeni su Kanibali i Indijanci kratka vijeka. Nismo vidjeli čovjeka koji bi bio prešao pedesetu. Spavaju ut plurimum na zemlji kao životinje, dok im gospodari, koje oni nazivaju caci, svi spavaju na pamučnim ponjavama. Oni te gospodare jako poštuju i klanjaju im se. Kada zajedno blaguju, nijedan se ne će mašiti hrane, ako rečeni caci nije započeo jesti. Žene sve rade, a muškarci samo love ribu i jedu. U tim stranama ima puno komaraca, koji strahovito smetaju, ali Indijanci tome doskaču i mažu tijelo onim voćem crvene ili crne boje. Za nas, međutim, nije bilo boljeg lijeka nego stajati u vodi.«