Prijeđi na sadržaj

Hawraman

Koordinate: 35°6′26″N 46°28′40″E / 35.10722°N 46.47778°E / 35.10722; 46.47778
Izvor: Wikipedija
Kulturni krajolik Hawramana/Uramanata
Svjetska baština – UNESCO
}}
Država Iran
Godina uvrštenja2021. (44. zasjedanje)
VrstaKulturno dobro
Mjeriloiii, v
Ugroženost—
PoveznicaUNESCO:1647
Koordinate35°6′26″N 46°28′40″E / 35.10722°N 46.47778°E / 35.10722; 46.47778
Hawraman na zemljovidu Irana
Hawraman
Hawraman
class=notpageimage|
Lokacija Hawramana u Iranu

Hawraman (kurdski: هه‌ورامان, Hewraman ili Horaman; perzijski: اورامان, Ōrāmān ili Owrāmān), također Avroman ili Uramanat, je planinski krajolik koji svjedoči o tradicionalnoj kulturi naroda Hawrami (srodnima iračkom narodu Gurani), agropastoralnog kurdskog plemena koje je naselilo regiju otprilike 3000. godine pr. Kr. Nalazi se u srcu planine Zagros u iranskim pokrajinama Kurdistan i Kermanšah uz zapadnu granicu Irana i i guvernatu Halabdža u Iračkom Kurdistanu[1].

Naziv Hawraman potječe od riječi howr, što je u zoroastrizmu naziv za glavno božanstvo, Ahura Mazda, tj. „sunce”; dok je man riječ za „dom” ili „mjesto”. Stoga bi Hawraman značilo „Dom sunca”.[2]

Pave, najveće naselje Hawramana u iranskoj Kurdistanskoj pokrajini ima više od 20.000 stanovnika.

Dana 27. srpnja 2021. „Kulturni krajolik Hawramana/Uramanata” je upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji[3], uključujući 12 sela u planinskim pokrajinama Kermanšah i Kurdistan[1].

Zemljopis i priroda

[uredi | uredi kôd]
Uraman Takht, središte ruralnog distrikta u Kurdistvaskoj pokrajini, je dobilo ime po svojim stanovnicima - Hawramanima.

Regija Hawraman u iračko-iranskom pograničnom području sastoji se od planinske zemlje između trokuta Halabja-Marivan-Pave. Proteže se 50 km od Marivana u smjeru jugoistoka i dom je nekoliko planina visokih preko 2-000 metara. Najviši vrh je Kūh-e Taḵt sa 2.985 metara visine. Hawraman ima mnogo izvora i rijeka koje većinom teku ise ulijevaju u rijeku Sirvan (pritoku Tigrisa). Najslavniji izvor je Bil (Kani Bil) koji ima protok od oko 3.000-4.000 litara u sekundi, a rijeka od izvora do njezina ušća u Sirvan je jedna od najkraćih rijeka na svijetu s ukupnom dužinom od 15 metara[4]. Izgradnja Darian brane na rijeci Sirvan između 2009. i 2015. godine započela je arheološki program spašavanja koji je doveo do otkrivanja mnogih arheoloških nalazišta prije plavljenja akumulacije.

Hawraman je dom raznih životinja, kao što su: perzijski leopard (Panthera pardus tulliana), smeđi medvjed (Ursus arctos), muflon (Ovis orientalis orientalis), vuk (Canis lupus) i divlja koza (Capra aegrarus) koji se mogu naći širom regije. „Zaštićeno područje Buzin i Markhil” (kurdski: بوزین و مارخێڵ) nalazi se jugozapadno od Hawramana u okruzima Pave i Džavanrud u pokrajini Kermanšah.

Povijest

[uredi | uredi kôd]
„Natpis Sargona II.” kod Tangivara iz 8. stoljeća pr. Kr.

Najraniji arheološki dokazi pokazuju da je ovo područje bilo naseljeno ljudima još od srednjeg paleolitika. Ove dokaze otkrili su arheolozi u blizini sela Hadžij i između sela Naw i Asparez u dolini Sirvan.[5] Dokazi o naseljavanju iz kasnog paleolitika otkriveni u pećinskom mjestu zvanom Kenacheh u dolini Perdi Mala.[6] Ovi arheološki nalazi otkriveni su tijekom akcije „Spašavanja od brane Darian” (2009.-2015.) koje je provela nekoliko arheoloških istraživanja i iskopavanja na području rezervoara koji su doveli do otkrića brojnih važnih paleolitskih i kasnijih nalazišta. Glavna iskopana mjesta bila su Dārāi (srednji paleolitik), špilja Kenācheh (kasni paleolitik), grobnica Ruwār (željezno doba), Sar Cham (brončano i željezno doba) i Barda Mār (19. stoljeće).[7]

„Natpis Sargona II.” na prijevoju Tangivar ukazuje na to da su regiju okupirali Asirci pod Sargonom II. tijekom njegovih vojnih pohoda na Zagros (709.-710. pr. Kr.)[8].

Nakon što su ih porazili Perzijanci, povijesni stanovnici gorja Zagros, Medijci, postaju druga satrapija Ahemenidskog Carstva.

„Avromanski pergamenti”, skup od tri dokumenta iz Seleukidskog i Partskog doba, pronađeni su u regiji 1909. godine. Otkriveni su u pećini na planini Kuh-e Salan, u blizini sela Šar Horaman, a dokumentiraju prodaju vinograda i drugog zemljišta od 88./87. pr. Kr. do 33. godine poslije Krista; dva su napisana na grčkom, a jedan na partskom[9].

Polovicom 11. stoljeća pleme Bani-Ardalan sa zapada ostvaruje premoć na ovom području. Ardalanska dinastija je značajno proširila svoju vlast na ovom području od 1168.-1616. god., uglavnom kontrolom putova u ovim teško prohodnim planinama. Zuhabskim mirom iz 1639. god. safavidski zapadni Kurdistan je pripao Osmanskom Carstvu i danas ovaj dio Hawramana pripada Iračkom Kurdistanu. Tijekom Kadžarskog Carstva i dinastije Pahlavi Ardalanska vlast na području je oslabila i zamijenjena je lokalnim guvernerom koji je nakon nekoliko poraza priznao centralnu vlast Teherana.

Kultura

[uredi | uredi kôd]
Doulab, primjer sela u Hawramanu (2017.).
Proslava Pir Šalijara u Urmanat Takhtu 2020. god.

Doline Hawramana uglavnom naseljavaju Goranski i Džaf Kurdi[10]. Govorni jezici su hawrami, gurani jezik i sorani, a prisutan je i zoroastrizam i mnoge muslimanske sekte. Hawraman se smatra središtem goranske kulture i sjecištem heterodoksnog i ortodoksnog islama u Kurdistanu. I nakšibendijski tarikat i jarsanizam (Ahl-e Haqq), koji se u islamu uglavnom smatraju heretičkima, duboko su ukorijenjeni u Hawramanu.

Dana 27. srpnja 2021. „Kulturni krajolik Hawramana/Uramanata” je upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji[11], uključujući 12 sela u dva područja od 106.307 ha: Centralno-istočna dolina (Zhaverud i Takht, u Kurdistanskoj pokrajini) i Zapadna dolina (Lahun, u Kermanšaškoj pokrajini). Ova sela u planinskim pokrajinama Kermanšah i Kurdistan su jedinstvena po arhitekturi, načinu života i poljoprivrednoj metodologiji i integrirana su s prirodom uključivanjem poljoprivrede na strmim padinama.[1] 12 sela uključenih u posjed ilustriraju evoluirajuće reakcije ljudi Hawrami na oskudicu produktivne zemlje u njihovom planinskom okruženju kroz tisućljeća. O njihovoj neprekidnoj prisutnosti u ovom krajoliku, koji također karakterizira iznimna bioraznolikost i endemizam, svjedoče kameno oruđe, špilje i stijene, humci, ostaci stalnih i privremenih naselja, te radionice, groblja, ceste, sela, dvorci i dr.[1] Hawraman je zemlja izvanredno bogata usmenom književnošću i festivalskim običajima, ali ponajvišew brojnim vjerskim, poljoprivrednim i povijesnim ritualima i ceremonijama koje se održavaju tijekom godine, kao što su Pir Šalijar, Novruz i dr.[12] Hawrami glazba se sastoji od nekih od najstarijih sačuvanih melodija i njezini intervali su među najstarijim koje su koristila ljudska bića. Metar Hawrami pjesama je također vrlo star i njihov deseterosložni metar pjesama koje se čitaju tijekom glazbe može se povezati s metrima pahlavi stihova (partski i sasanidski). Siachamana (hewrami za „tamne oči”) je takav stil pjevanja koji se izvodi bez upotrebe instrumenata, s izuzetkom povremene upotrebe kurdskog ručnog bubnja ili defa (tamburin). Danas se stil Siya Cheman uglavnom koristi za pripovijedanje i zabavu.[13]

Tadicionalna odjeća za žene uključuje prsluk ili jaknu dugih rukava ili dugi kaput koji se nosi preko haljine. Ispod haljine nosi se donja haljina i napuhane hlače. Žene su tradicionalno nosile kurdske šešire ukrašene dragim kamenjem u boji, perlama i komadima zlata. Obično mlađe žene i mlade djevojke nose haljine jarkih boja ukrašene brojnim perlama i šljokicama, a starije žene tamnije boje i bijele pokrivače. Hawrami muškarci uglavnom nose košulju, prsluk s otvorenim vratom i široke hlače postavljene na gležnjevima. Pamučna traka dužine 3–4 m presavije se na pola po dužini i čvrsto se omota oko trupa na struku. Muškarci su također nosili tradicionalne smeđe jakne od filca sa šiljastim ramenima poznate kao kolabal.

  • Tipični krajolik Hawramana.
    Tipični krajolik Hawramana.
  • Hawrami djevojčica u tradicionalnoj odjeći.
    Hawrami djevojčica u tradicionalnoj odjeći.
  • Kurdski ples u Hawramanu, Kurdistan.
    Kurdski ples u Hawramanu, Kurdistan.
  • Kurdska djevojačka odjeća.
    Kurdska djevojačka odjeća.
  • Skupina muškaraca u tradicionalnoj odjeći.
    Skupina muškaraca u tradicionalnoj odjeći.
  • Proslava Novruza (Nove godine) u selu Palangan, Hawraman, Kurdistan.
    Proslava Novruza (Nove godine) u selu Palangan, Hawraman, Kurdistan.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ a b c d Cultural Landscape of Hawraman/Uramanat, UNESCO World Heritage Centre (engl.) Pristupljeno 28. lipnja 2022.
  2. ↑ H.S. Nyberg, The Pahlavi documents of Avroman, Le Monde Oriental, XVII, 1923., str. 189.
  3. ↑ Cultural sites in Africa, Arab Region, Asia, Europe, and Latin America inscribed on UNESCO’s World Heritage List UNESCO (engl.) Pristupljeno 28. lipnja 2022.
  4. ↑ Rudaw:Kani Bil is in crisis, arhivirano 26. kolovoza 2014. (engl.) Pristupljeno 29. lipnja 2022.
  5. ↑ Digs hint 40,000 yrs. of man life in Hawraman
  6. ↑ F. Biglari i S. Shidrang, Rescuing the Paleolithic Heritage of Hawraman, Kurdistan, Iranian Zagros, Near Eastern Archaeology 82 (4), 2019., str. 226.-235. https://doi.org/10.1086/706536
  7. ↑ F. Biglari, Construction de barrage et archéologie de sauvetage dans le Zagros, ARCHÉOLOGIA 595: 10-11., 2021.
  8. ↑ G. Frame, The inscription of Sargon II at Tang-i Var, Orientalia, 68. (1.), 1999., str. 31.-57.
  9. ↑ C. J. Edmonds, The Place Names of the Avroman Parchments, Bulletin of the School of Oriental and African Studies, 14 (3), 1952., str. 478.–482. doi:10.1017/S0041977X00088455. ISSN 0041-977X
  10. ↑ KURDISH TRIBES – Encyclopaedia Iranica, (engl.) Pristupljeno 29. lipnja 2022.
  11. ↑ Cultural sites in Africa, Arab Region, Asia, Europe, and Latin America inscribed on UNESCO’s World Heritage List UNESCO (engl.) Pristupljeno 28. lipnja 2022.
  12. ↑ Nominacijski tekst za svjewtsku baštinu, Cultural Landscape of Hawraman/Uramanat, UNESCO (PDF) (engl.) Pristupljeno 29. lipnja 2022.
  13. ↑ Mehrdad Izady, The Kurds: A Concise Handbook, Taylor & Francis, ISBN 0-8448-1727-9
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Hawraman&oldid=6852968"