Gorlivka
Gorlivka (ukr. Горлівка, ukr. Горловка) je ukrajinski grad na istoku zemlje, u Donjeckoj oblasti. Prema podacima iz 2022., u gradu je živjelo 239.828 stanovnika. Gorlivka je pod ruskom okupacijom od 2014. godine, odnosno pod kontrolom Donjecke Narodne Republike.
Gorlivka
| |
|---|---|
grad | |
 | |
 Zastava  Grb | |
.svg)  Gorlivka | |
| Koordinate: 48°18′22″N 38°02′00″E / 48.306018°N 38.033358°E | |
| Država | Ukrajina |
| Oblast | Donjecka |
| Rajon | Gorlivički |
| Uprava | |
| • Gradonačelnik | Ivan Prihodko |
| Površina | |
| • Ukupno | 422 km² |
| Stanovništvo (2022) | |
| • Ukupno | 239.828 |
| • Gustina | 568/km² |
Historija
urediPrva naselja u području Gorlivke stvorena su početkom 18. stoljeća, kada su Zaporoški kozaci osnovali farme uz rijeke Korsun, Balka Zalizna i Luhan. Gorlivka je službeno osnovana 1779. godine pod imenom Gosudariv Bajrak (Государев Байрак). Prvo naselje Gorlivke je 1867. godine osnovao inženjer-geolog Pjotr Gorlov (1839-1915). Grad je osnovan za pružanje osnovnih životnih usluga i organizaciju niza rudarskih kampova. Kada je 1867. započela izgradnja željezničke pruge Kursk-Harkov-Azov, u Gosudariv Bajraku je osnovano radničko selo koje je 1869. preimenovano u Gorlivka. Tijekom izgradnje željeznice počelo je i industrijsko iskopavanje ugljena u Gorlivki.
Tokom revolucije 1905. godine bio je jedan od centara oružanog ustanka. U decembru 1917. Gorlivku su okupirale boljševičke jedinice. Dana 28. februara 1918. u gradu su se održale demonstracije tijekom kojih su stanovnici zapalili zastavu ruske nacionalističke organizacije Sindikat istinskih Rusa. Dana 24. aprila 1918. jedinice Ukrajinske Narodne Republike približile su se gradu i obranile se od napada boljševika iz Gorlivke te ju zauzele u protunapadu 27. aprila. Crvena armija ponovno je okupirala grad tijekom sovjetske invazije na Ukrajinu 1919. godine. Nakon toga grad je bio pod sovjetskom kontrolom, sastojalo od niza rudnika uglja a za vrijeme u 1930-im godinama je znatno proširen i postao glavni centar za rudarske operacije u SSSR-u.
Njemačka je Gorlivku okupirala između 29. oktobra 1941. i 5. septembra 1943. U gradu je 1939. živjelo 2.339 Židova. Većina ih je prije okupacije pobjegla dublje u Sovjetski Savez. Židovi koji su ostali u gradu uglavnom su ubijeni u zimi 1941/42. Prema sovjetskim dokumentima ubijeno je oko 150 Židova a prema njemačkim izvješćima, u Gorlivki i obližnjoj Makijevki je ubijeno 369 Židova. Nacisti su spalili grad tokom povlačenja. Ipak broj stanovnika narastao je na 400.000 do kraja rata.
Poslije 1970. eksploatacija ugljena doživjela je vrhunac i počela stagnirati. Na svom vrhuncu, u gradu je radilo devet rudnika ugljena, od kojih su neki bili najveći u Donbasu. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, grad je stagnirao, nekoliko tvornica i poduzeća je propalo, a broj stanovnika se smanjio. Posljednjih godina je dosta rudnika zatvoreno i populacija je opala za 10% u prethodnih deset godina.
Gorlivka je jedan od uporišta proruskih pobunjenika u ratu u istočnoj Ukrajini 2014. godine. U aprilu 2014. skupina separatista iz samoproglašene Narodne Republike Donjeck preuzela je kontrolu nad gradom. Separatisti su priveli gradonačelnika Jevgena Klepa, zarobili šefa lokalne policije Andrija Kriščenka i teško ga pretukli, te uhitili Volodimira Ribka; njegovo tijelo je otkriveno u obližnjoj rijeci 22. aprila. U julu 2014. vodile su se žestoke borbe oko grada, ukrajinska vojska je polako osvojila djelove gorlivskog područja, mada je 2020. veći dio grada još uvijek je bio pod kontrolom proruskih separatista. Početkom 2022. (prije ruske invazije na Ukrajinu), novi ruski napadi su krenuli iz Gorlivke prema ukrajinskoj strani.
Gospodarstvo
urediPrivreda grada se zasniva na iskopavanju uglja i na sektoru kemijske industrije.
Obrazovanje
urediGorlivski institut stranih jezika ima dve kampusne zgrade u centru grada. U grad se nalaze Muzej gradske historije, Muzej umjetnosti (najveća zbirka slika N. Reriha u Ukrajini), Muzej minijaturne knjige V. A. Razumov, 62 srednje škole (29.700 učenika, 7.000 nastavnika), 55 vrtića (5.700 djece), 19 domova kulture i klubova, 7 parkova, 29 knjižnica, 7 kina.
Demografija
urediKretanje broja stanovnika kroz povijest.
| god. | stanovnika |
|---|---|
| 1923. | 11.476 |
| 1926. | 23.149 |
| 1939. | 181.448 |
| 1959. | 292.616 |
| 1970. | 335.064 |
| 1979. | 336.487 |
| 1989. | 338.106 |
| 2001. | 292.250 |
| 2005. | 279.061 |
| 2010. | 263.647 |
| 2014. | 254.416 |
Nacionalni sastav prema popisu stanovništva iz 2001.[1]
| broj | postotak % | |
| Ukrajinci | 160.397 | 51,4 |
| Rusi | 139.980 | 44,8 |
| Bjelorusi | 4.079 | 1,3 |
| Tatari | 876 | 0,3 |
| Armenci | 784 | 0,3 |
| Moldavci | 720 | 0,2 |
| Azerbajdžanci | 647 | 0,2 |
Materinji jezik prema popisu stanovništva 2001. godine:[2]
- ruski 85,1%
- ukrajinski 13,9%
- bjeloruski 0,1%
- armenski 0,1%
Poznate osobe
uredi- Vasil Arhipenko (r. 1957), bivši sovjetski preponaš;
- Aleksandr Zasjadko (1910-1963), sovjetski gospodarski, državni i partijski vođa;
- Aleksandr Volkov (r. 1948), bivši kosmonaut;
- Jevgenij Uhanov (r. 1982), pijanist;
- Kirill Stremusov (1976-2022), bloger i političar;
- Arkadij Ševčenko (1930-1998), sovjetski diplomat;
- Volodimir Ribak (1971-2014) , političar;
- Artur Kirilenko (r. 1972), poduzetnik i vlasnik tvrtke Strojmontaž;
- Nikolai Kapustin (1937-2020), skladatelj i pijanist;
- Jurij Bojko (r. 1958), političar;
- Sergej Baranov (r. 1981), bivši odbojkaš;
Galerija
uredi-
Dom kulture -
Željeznička stanica -
Kemijska tvornica -
Pogled sa brane ribnjaka -
Ribnjak -
Zimski dani
.jpeg)
Reference
uredi- ↑ Національний склад та рідна мова населення Донецької області. Розподіл постійного населення за найбільш численними національностями та рідною мовою по міськрадах та районах.. Arhivirano iz originala na datum 27. studenoga 2012.. Pristupljeno 27. studenoga 2012.
- ↑ [1]
Vanjske veze
uredi- (ru) (uk) (en) Službena stranica