Vokativ

Vokativ (lat. vocare = zvati) naziv je za padež u nekim jezicima (uključujući srpskohrvatski jezik) koji se koristi ako se riječ želi koristiti kao doziv. Zbog toga je vokativ izvan strukture rečenice i može se koristiti samostalno. Uz nominativ, vokativ je samostalan, nezavisan padež.

Vokativ u drugim jezicima

Povijesno, vokativ je postojao u indoeuropskom sustavu padeža i postojao je u latinskom, sanskrtu i starogrčkom jeziku. Iako je izgubljen u mnogim suvremenim jezicima, neki su ga sačuvali, npr. grčki jezik i slavenski jezici, suvremeni keltski jezici i među romanskim samo rumunjski.

Vokativ se također sreće kod nekih neindoeuropskih jezika, kao što su gruzijski, arapski, kineski i korejski jezik.

Vokativ u srpskohrvatskome jeziku

Vokativ je "peti" padež u srpskohrvatskom jeziku. Ne odgovara ni na kakvo pitanje. Nije dio rečenice pa se od rečenice s kojom dolazi u pisanju odvaja zarezom.

Uloga

Vokativ je padež:

• oslovljavanja

Pravi si heroj, rođače!

• obraćanja sugovorniku

U pravu si, Marice, ali poslušajmo što kolega želi reći.

• dozivanja

Hej, Ivane! - poviče za njim.

Različiti osjećaji i osobni stav prema sugovorniku:

• tepanje

Cvjetiću moj, opet si žalosna!

• grdnja

Ne vraćaj se više, luđače!

• preziranje

Eh ti, moržu jedan!'

• čuđenje

Majko moja, kakvo je to stvorenje!

• bliskost

O, draga moja, da sam samo znao!

Zamjena vokativa i nominativa

Poseban je slučaj pojave vokativa na mjestu nominativa, najčešće u usmenome narodnom pjesništvu. Tada vokativ nema funkciju obraćanja, nego dolazi iz metričkih i stilskih razloga pa se i ne odvaja zarezom.

Kada li ih okrijepio starče. (Ivan Mažuranić, „Smrt smail-age Čengića”, Četa)

Knjigu piše od Kotara kneže. (Andrija Kačić Miošić, „Razgovor ugodni naroda slovinskoga”)

Misli jadan da je gorski vuče. (Ivan Mažuranić, „Smrt smail-age Čengića”, Noćnik)

Il još gori brđanski hajduče.

U kajkavskome narječju i zagrebačkome govoru česta je uporaba nominativa umjesto vokativa što je nepravilno u standardnom hrvatskom jeziku u kojem se za dozive mora koristiti vokativ.

Marija, donesi mi knjigu! - Marijo, donesi mi knjigu!

Boris, čuješ li ti to? - Borise, čuješ li ti to?

Oblici vokativa

Ej, Marija!

Oj, Majo!

Hej, Josipe!

Zdravo, Ivo!

Dobar dan, gospodine!

Kako si, Ines?

• Neka imena imaju vokativ istovjetan nominativu. To su imena koja se uopće ne sklanjaju poput Nives, Ines i Karmen u hrvatskome jeziku, većine anglosaksonskih imena i ostalih stranih imena.

• Opće imenice uglavnom imaju nastavak -o:

Mačko! Kućo! Pjesmo!

• Imenice tetka, ujna i strina imaju vokativ jednak nominativu ako znače rodbinske odnose. Ako znače nešto drugo, dobivaju vokativ na -o:

Tetka Ana, kad ćete nam doći?

Tetko jedna, baš si se uprljao!

• Muška imena na -a uvijek imaju vokativ jednak nominativu:

Andrija! Nikola! Toma!

• Opće imenice na -ica imaju u vokativu nastavak -e:

Sestrice! Prijateljice! Mamice! Tatice!

• Imenice koje mogu značiti i muško i žensko, mogu imati nastavak -o ili -e:

Varalico! Varalice!

Kukavico! Kukavice!

Izjelico! Izjelice!

• Imena na -ica imaju nastavak -e:

Ankice! Tomice! Ivice! Nikice!

• Imenice na -ar mogu imati dvostruke oblike, ali se preporučuje koristiti vokativ na -u nego na -e:

Mornaru! Gospodaru! Ribaru!

Ista stvar vrijedi i za imenicu pastir i slične.