Émile Loubet
| Émile Loubet | |
|---|---|
 | |
| Mandat 18. veljače 1899. – 18. veljače 1906. | |
| Prethodnik | Charles Dupuy (v.d.) |
| Nasljednik | Armand Fallières |
| Mandat 27. veljače 1892. – 28. studenog 1892. | |
| Predsjednik | Sadi Carnot |
| Prethodnik | Charles de Freycinet |
| Nasljednik | Alexandre Ribot |
| Rođenje | 31. prosinca 1838. Marsanne, Francuska
|
| Smrt | 20. prosinca 1929. Montélimar, Francuska
|
| Politička stranka | ARD |
| Supružnik | Marie-Louise Picard |
| Zanimanje | advokat |
Émile François Loubet (Marsanne, 31. prosinca 1838. – Montélimar, 20. prosinca 1929.) je bio francuski političar koji je obnašao dužnost premijera i predsjednika Francuske. Za vrijeme njegova mandata, održana je uspješna Svjetska izložba 1900. godine u Parizu, došlo je do slabljenja odnosa s Vatikanom te poboljšanja odnosa s Ujedinjenim Kraljevstvom, odnosno sklapanja sporazuma Entente Cordiale te do razrješenja afere Dreyfus, koja je više od deset godina bila gorući problem francuskog društva.
Rođen u Marsanneu, Lobet je studirao pravo u Parizu. U parišku odvjetničku komoru primljen je 1862., a sljedeće godine je doktorirao. Preselio se u Montélimar gdje je otvorio odvjetnički ured i gdje se oženio Marie-Louise Picard. Godine 1876. biva izabran u Zastupnički dom kao republikanac, zalažući se posebno za slobodno, obvezno i sekularno obazovanje. Godine 1885. ulazi u Senat, a od 1887. do 1888. obnaša dužnost ministra javnih radova. U veljači 1892. postaje premijer i ministar unutarnjih poslova. Ipak, njegov premijerski mandat traje samo do studenog iste godine, kada, zbog korupcijskog skandala vezanog uz gradnju Panamskog kanala, podnosi ostavku. Ministar unutarnjih poslova, u vladi Alexandrea Ribota, ostat će do siječnja 1893. godine.
Njegove govorničke sposobnosti i ranome poštenog političara donijeli su mu, 1896. godine, mjesto predsjednika Senata. Tri godine kasnije, nakon iznenadne smrti predsjednika Faurea, Loubet je s 483 glasa izabran za predsjednika Republike ispred Julesa Mélinea (279), jedinog ozbiljnog protukandidata. U javnosti poznat kao pobornik Alfreda Dreyfusa, Loubet je netom nakon izbora za predsjednika pozvao Pierrea Waldecka-Rousseaua da formira ministarstvo koje bi konačno razriješilo cijelu aferu. Iako je vojni sud ponovo osudio Dreyfusa, afera je konačno riješena intervencijom samog Loubeta tako da je Dreyfus ubrzo dokazao svoju nedužnost i bio oslobođen.
Još jedna bitna stavka Loubetova predstedništva bilo je crkveno pitanje. Loubetov posjet talijanskom kralju Vittoriju Emanueleau III izazvao je oštru reakciju pape Pija X. U travnju 1905., Francuska je povukla svog ambasadora iz Vatikana, a u srpnju iste godine, Zastupnički dom je izglasao potpuno razdvajanje crkve i države.
Posljednja važna stavka njegova predsjedništva bio je odnos s Britanijom. Dvije zemlje su se ranije međsobno optuživale za svoje postupke u Drugom burskom ratu, odnosno aferi Dreyfus. Loubetovo predsjedništvo razriješilo je svake razmirice potpisivanjem sporazuma Entente Cordiale 1904., kojim je priznat francuski protektorat u Maroku, odnosno britanska uprava u Egiptu. Također, Loubet je uspješno organizirao Exposition Universelle 1900. u Parizu. Također, u rujnu 1901. je ugostio Nikolu II, a sljedeće godine je posjetio Rusko Carstvo. Među ostalim državnicima s kojima je izmijenio posjete su Edward VII, Alfonso XIII i Carlos I. Tokom posjeta španjolskog kralja 1905., Loubet je bio meta neuspjelog atentata kada je pod njegovu kočiju bačena bomba.
Kada mu je u veljači 1906. istekao mandat, postao je prvi predsjednik Treće Republike koji je odslužio puni mandat i nije podnio ostavku za vrijeme drugog. Loubet se povukao u mirovinu i umro 20. prosinca 1929. u 91. godini života.
