Jean Itard
Jean Itard | |
Rođenje | 24. travnja 1774. Oraison, Francuska |
---|---|
Smrt | 5. srpnja 1838. Pariz, Francuska |
Polje | medicina |
Institucija | Institut za gluhonijeme |
Poznat po | "divlje djetete iz Aveyrona" začetak Touretteovog sindroma |
Jean-Marc Gaspard Itard (Oraison, 24. travnja 1774. – Pariz, 5. srpnja 1838.), francuski liječnik koji je bio specijalist za rad s gluhima i s djecom s posebnim potrebama. Najpoznatiji je po svom radu s divljim djetetom Victorom iz Aveyrona, s kojim je postigao značajan napredak u njegovom kognitivnom razvoju. Smatra se i začetnikom prve francuske škole otologije te pionirom otorinolaringologije, a dao je i doprinos dječkoj psihijatriji te nosologiji Touretteovog sindroma.
Rođen je 1774. godine u Oraisonu,[1] a do 1789. godine školovao se u Riezu i kod oratorijanaca u Marseilleu. Inicijalno nije išao na fakultet te je radio u banci te je bio prisiljen pridružiti se Francuskoj revoluciji, ali se predstavio kao liječnik.[2] Tijekom opsade Toulona 1793. godine postao je pomoćnik Vincenta Arnouxa, ravnatelja vojne bolnice i obiteljskog prijatelja. Od 1795. godine slušao je satove kirurgije kod slavnog liječnika Dominique-Jeana Larreyja, prvo u Toulonu, a onda i na pariškoj Val-de-Grâce, gdje je položio ispit za kirurga druge klase. U tom je periodu radio i s Renéom Laennecom, izumiteljem stetoskopa, pod kojim je 1803. godine prvi put opisao pneumotoraks.[3] Godine 1800., prije nego je završio svoje studije (liječnikom će postati dvije godine kasnije), opat Sicard, ravnatelj Instituta za gluhonijeme u ulici Saint-Jacques, povjerio mu se oko slučaja tzv. "divljeg djeteta iz Aveyrona", koji je ubrzo povjeren na skrb Itardu.
Kao i Sicard, Itard je bio član Društva za istraživanje čovjeka, Itard će zadužiti historiju i tadašnju javnost svojim Memoarima i Izvještajima u kojima je opisao odgoj i skrb za Victora iz Avayrona. Inicijalno je svoje istraživanje-odgoj započeo pod utjecajem filozofije Johna Lockea i Étiennea Bonnota de Condillaca, ali u kontekstu tada aktualnih debata koje su inicirali proponenti ideje o stvaranju univerzalne znanosti o čovjeku. Itard je smatrao da su za normalan razvoj posebno važne lingvističke i kognitivne vještine. Posebno se zanimao za obrazovanje gluhih i za liječenje mucanja.
Kao liječnik, radio je na Institutu za gluhonijeme u Parizu te je napisao niz važnih znanstvenih radova iz različitih grana medicine, uključujući otologiju, audiologiju, fonijatriju i neurologiju. Godine 1821. objavio je značajnu otološku studiju temeljenu na 170 slučajeva, a izumio je i eustahijski kateter koji se danas njemu u čast naziva Itardov kateter. U svom djelu Mémoire sur quelques fonctions involontaires des appareils de la locomotion, de la préhension de la voix (sh. Disertacija o nekim nesvjesnim funkcijama aparature za kretanje i čuvstva glasa, 1825.), Itard je dao prvi opis tikova karakterističnih za ove bolesti, radeći na slučaju mlade markize de Dampierre,[4] koja je imala "nesvjesne konvulzivne spazme" i proizvodila "bizarne krikove i riječi koje nisu imale nikakvog smisla, ali bez delirija i bez problema s mentalnim sposobnostima".[5] Upravo će ovaj rad, šezdeset godina kasnije, Georges Gilles de La Tourette iskoristiti kako bi opisao sindrom koji je nazvan u njegovu čast. Itard je za života bio član Društva pariških liječnika.
Umro je 1838. godine u Parizu. Itard i njegov rad s Victorom bio je tema filma L'Enfant sauvage iz 1970. godine, koji je režirao François Truffaut; sam Truffaut je tumačio Itarda u tom filmu, koji je bio temeljen na Itardovim zapisima i polučio je kritički i komercijalni uspjeh.
- Mémoire et Rapport sur Victor de l'Aveyron (1801 et 1806), pročitaj (fr).
- Traité des maladies de l'oreille et de l'audition , 2 tomes:
- volume premier, Méquignon (Paris), 1842[6]. pročitaj (fr).
- volume deuxième, Méquignon (Paris), 1842. pročitaj (fr).
- Mémoire sur le bégaiement, Journal universel des sciences médicales, 1817, 7, 129-144. (Une édition plus récente existe en langue anglaise avec des commentaires et une bibliographie : Clark, Michael J. (ed. & transl.). Jean Itard: A Memoir on Stuttering. In Psychology of Language and Thought: Essays on the Theory and History of Psycholinguistics(pp. 153–184), ed. R.W. Rieber. New York: Plenum Publishing Co., 1980).
- Mémoire sur les moyens de rendre la parole aux sourds-muets, présenté à la Société de médecine de Paris, par M. Itard, médecin de l’hospice des sourds-muets ; des extraits ont été publiés dans le Bulletin de la faculté de médecine de Paris, 1812, 1, 72-79, puis dans le Journal de Médecine, 1818,15.
- Rapport fait à MM. les administrateurs de l’Institution des sourds-muets de Paris sur ceux d’entre les élèves qui, étant doués de quelque degré d’audition, seraient susceptibles d’apprendre à parler et à entendre, Journal universel des sciences médicales, 1821, 22, 5-17.
- Mémoire sur quelques fonctions involontaires des appareils de la locomotion, de la préhension et de la voix, Archives générales de médecins, 1825, 8, 385-407.
- Sur le traitement des sourds-muets, Archives générales de médecine, 1827, 14, 598.
- Sur les sourds-muets, Archives générales de médecine, 1828, 17, 290.
- Sur les traitements de la muti-surdité congénitale, Journal général de médecine, 1828, 103, 391-398.
- Mémoire sur le mutisme produit par la lésion des fonctions intellectuelles, Mémoires de l’Académie royale de médecine, Paris, 1828, 1, 3-18.
- Du bégaiement et de tous les autres vices de la parole, rapport fait à l’Académie de médecine, par M. Colombat de l’Isère, Paris, Mansut, 1831, préface d’Itard.
- Sur un mémoire intitulé : « Recherches sur la surdité, considérée particulièrement sous le rapport de ses causes et de son traitement » par Gairal, Mémoires de l’Académie royale de médecine, Paris, 1836, 5, 525-552.
- Copie partielle du testament de M. Itard, faite par M. Lehon, et documents rattachés. 1838. pročitaj (fr).
- Succession médicale de M. Itard. 1838. pročitaj (fr).
- ↑ Le Docteur Itard // Portraits et histoire des hommes utiles, bienfaiteurs et bienfaitrices de tous pays et de toutes conditions... / P.: H. Lebrun, 1833. - Šablon:P..
- ↑ Jean Marc Gaspard Itard. WhoNamedIt.com. Accessed 6 March 2010.
- ↑ „BTS guidelines for the management of spontaneous pneumothorax”. Thorax 58 Suppl 2 (90002): ii39–52. May 2003. DOI:10.1136/thorax.58.suppl_2.ii39. PMC 1766020. PMID 12728149.
- ↑ „Charcot's contribution to the study of Tourette's syndrome”. Arq Neuropsiquiatr 66 (4): 918–21. December 2008. DOI:10.1590/S0004-282X2008000600035. PMID 19099145.
- ↑ Navedeno u Houéto JL., Giré P.. Syndrome Gilles de la Tourette. Encyclopédie Orphanet. Février 2008. http://www.orpha.net/data/patho/Pro/fr/GillesdeLaTourette-FRfrPro43v01.pdf[mrtav link]
- ↑ La première édition est de 1821