Jelena Gruba
| Jelena Gruba | |
|---|---|
| Kraljica Bosne | |
| Vladavina | 8. septembar 1395 - 1398 |
| Prethodnik | Stjepan Dabiša |
| Nasljednik | Stjepan Ostoja |
| Krunidba | 10 . septembar 1395 u Bobovcu |
| Supružnik | Stjepan Dabiša |
| Djeca | Stana Kotromanić , sin nepoznatog imena |
| Dinastija | Nikolići , zatim Kotromanići |
| Otac | Vladislav Nikolić |
| Majka | Stanislava Nikolić |
| Rođenje | nakon 1330. Popovo polje |
| Smrt | poslije 18. marta 1399. godine manastir u zapadnom Humu |
| Mjesto sahrane | nepoznato |
Jelena Mara Gruba Nikolić Kotromanić bila je bosanska kraljica, prvo kao supruga kralja Stjepana Dabiše, a zatim kao jedina žena na bosanskome vladarskom tronu. S Dabišom je u braku bila od 1344. godine do njegove smrti 8. septembra 1395. godine. Iz njihovog braka rođena je jedna kćerka, Stana , poznata kao Anastasija. Imali su i sina nepoznatog imena. Po Dabišinoj smrti izabrana je za vladaricu od strane bosanskog sabora (stanak).
Za vrijeme njene vladavine ojačale su krupne velmože koje su praktično upravljale većim dijelom države. Oni su vodili samostalnu politiku i u sklopu svojih posjeda ubirali su carine čime su direktno podrivali i slabili centralnu vlast. Njena vladavina okončana je u maju 1398. godine, kada su je vlastela kraljevine Bosne, predvođena Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem, smjenila s vlasti proglašenjem Stjepana Ostoje za novog kralja. Razlozi za njenu smjenu nisu poznati, ali je ona nakon vladavine nastavila živjeti u Bosni s titulom kraljice.
Rođena je u plemćikoj porodici Nikolića, koji su vladali jednim dijelom Huma. Otac joj je bio Vladislav Nikolić, a majka Stanislava, kćerka vlastelina iz Dalmacije. Pored Jelene, Vladislav i Stanislava su imali još barem dva sina :
- Petar Nikolić
- Grgur Nikolić
Treba pomenuti da je Jelena bila prvorođeno djete Vladislava i Jelene [1]Još kad joj je bilo oko 13. godina, Jelena se u Jajcu udala za Dabišu, vanbračnog polubrata kralja Tvrtka I.[2]
Jelena Gruba je bila kraljica Bosne kao supruga kralja od 1391. godine do muževe smrti 1395. godine. Jedino preživjelo dijete rođeno iz njihovog braka bila je kćerka Stana.Također imali su sina, nepoznatog imena, koji je umro 1395. godine i kćerku Stojsavu. Stanina kćer, čije se ime navodi kao Vladava [2] i Vladika [3], udala se za Juraja Radivojevića još za života svoga dede Dabiše i nane Grube, što potvrđuje Dabišina povelja iz 1395. kojom kralj poklanja selo Veljaci na upravu svojoj kćeri Stani, s tim da poslije njene smrti upravu nad selom naslijede Vladava (Vladika) i njen muž. Jelenina unuka Vladava (Vladika) je imala djecu još za vrijeme Jeleninog života i vladavine.[2].
Njeno ime počinje da se javlja u istorijskim izvorima nakon dolaska Dabiše na prijesto. Prvi put se pominje u odluci dubrovačkog vijeća kao kraljica Jelena, 12.01 1392. god. u odluci o upućivanju ambasade u Bosnu "spomenutom gospodinu kralju i gospođi kraljici".[4]
Posljednji put se pominje kada je već na tronu bio kralj Stjepan Ostoja, pod narodnim imenom Gruba, u dubrovačkom pismu od 18. marta 1399. god, naslovljenom na nju. Pod ovim imenom je zabilježena i u natpisu Vignja Miloševića, na nadgrobnoj ploči pored stećka. Od dokumenata proizišlih iz njene kancelarije sačuvano je ukupno sedam dokumenata, pet originalnih pisama i jedno u prepisu i jedna povelja kojom ukida carinu u Maslinama i Slanom, od 16. maja 1397. god, takođe u prepisu.
Vladala je uz pomoć sabora (stanak) i glavnih predstavnika vlastele (vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, vojvoda Sandalj Hranić Kosača, i knez Pavle Radinović). Nije kovala novac sa svojim likom, nego je koristila novac prethodnog bosanskog kralja, svoga muža, Stjepana Dabiše.
Za Dabišinog nasljednika bio je Đakovačkim ugovorom iz 1393. god izabran ugarski kralj Žigmund Luksemburški. Žigmund je izabran jer je bio muž ugarske kraljice Marije, koja je bila kćerka Elizabete Kotromanić i unuka bana Stjepana II. Kako je Marija umrla u maju 1395. godine, pod nerazjašnjenim okolnostima u visokoj trudnoći, Žigmund je izgubio pravo na bosanski tron, pa je po Dabišinoj smrti 8. septembra 1395. godine [2], Jelena izabrana za kraljicu od strane bosanskog sabora.
U to vrijeme Ugarskoj je prijetila sve veća opasnost od Osmanlija pa je iz toga razloga polovinom 1396. godine Žigmund sa velikom vojskom krenuo na sultana Bajazita. Presudna bitka je bila kod Nikopolja gdje je ugarska (evropska) vojska doživjela poraz, a sam Žigmund se izvukao bijegom preko Carigrada. Zahvaljujući tome kraljica Jelena je uspjela da, barem na kratko vrijeme, učvrsti svoj položaj.[5]
Kraljica Jelena je imala problema s podizanjem dubrovačkih tributa (Stonski dohodak i Svetodmitarski dohodak) jer nije mogla ispuniti osnovni preduslov - potpisati stare privilegije i povelje u odnosima između Bosne i Dubrovnika. Uz pomoć Dubrovčanina, protovestijara Žore Bokšića, Dubrovčanima je objašnjeno stanje međuvlašća koje je vladalo u Bosni i oni su joj tek tada isplatili tribute, 1397. godine.
Odnosi sa Dubrovnikom, najvažnijim spoljnim trgovinskim partnerom bosanske države, za vrijeme njene vladavine bili su prilično dobri, a Dubrovčani su Jeleni isplaćivali Mitrovdanski dohodak za slobodnu trgovinu od 2000 perpera godišnje. To je tribut koji su Dubrovčani do 1377. god. plaćali raškim vladarima na dan svetog Dimitrija. u iznosu od 2000 perpera dubrovačkih dinara. Nakon što je Tvrtko I Kotromanić ovladao krajevima u zaleđu Dubrovnika, od 1377. god. tribut je plaćan Kraljevini Bosni, na isti dan i u istom iznosu.
Jelena je Dubrovčanima uputila povelju o ukidanju carine 16. maja 1397, koja je sačuvana u prepisu.:
- Jer mi, gospođa kira Jelena, Božijom voljom kraljica Srbima, Bosne, Primorja i Zapadnih strana, i k tome, pošto saznadosmo i nađosmo da isprva nisu ni postojale carine na gore spomenutim mjestima, odlučismo i zapovjedismo da ne bude nijedne carine ispred Stona na Maslini i na Slanom, od sada i do vijeka, jer ih ni ranije nije bilo. I sada sve gore napisano ko god da pogazi, neka je proklet od Oca i Sina i Svetoga duha, Bogorodice, anđela i arhanđela i svih svetih, i da mu bude uskraćena vjera i anđeo u samrtni čas, i da bude predat u ruke đavolove, u pakao, na Velikome sudu poput Jude Iskariotskog.
Kraljica Jelena je vremenom gubila uticaj, krupna vlastela je naglo ojačala, i ona vrlo brzo nije bila u stanju da donese nijednu samostalnu odluku. Sva ta nabujala snaga pojedinih velikaških kuća dovela je i do njihovih međusobnih sukoba. Na sve to su se nadovezali i Osmanlije koji su tokom 1398. godine imali prvi veći upad u Bosnu. Postoji mogućnost da je Osmanlije pozvao neko od krupnijih velikaša.
Pobjedom kod Nikopolja i zaposjedanjem teritorija Vuka Brankovića, Osmanlijama je bio otvoren put ka Bosni. Veći broj vlastele zatražio je azil na dubrovačkom području što im je i odobreno. Vojvoda Sandalj Hranić je od Dubrovnika zatražio pomoć u opremi i hrani. Kraljica Jelena je od Dubrovnika tražila isplatu tributa 15. novembra 1397. jer su joj potrebna sredstva.
Očekivani napad je počeo u januaru 1398. god i izazvao je opšti strah na širem području. Da se nije radilo o pljački vidi se po tome što su vojsku vodili Bajazitovi sinovi, a kao vazal i Stefan Lazarević. Prema sačuvanim izvorima, izvještajima Konstantina Filozofa te odlukama dubrovačkog vijeća, pohod je doživio neuspjeh, prouzrokovan neopisivo hladnom zimom i vremenskim neprilikama, koje su dovele do propasti vojske. Ipak je bilo pljačkanja, a spominju se i osmanski zarobljenici. Detalji borbi nisu poznati.[4]
Nedugo poslije ovog propalog osmanskog pohoda, a možda i baš u vezi sa njime, u Bosni su iz sve snage izbile međusobne razmirice između najkrupnije vlastele. Na jednoj strani su bili pristalice kraljice Jelene (Nikolići i Radivojevići) dok su na drugoj bili Hrvoje Vukčić, Sandalj Hranić i Pavle Radenović. Oni su vodili samostalnu politiku i u sklopu svojih posjeda su ubirali carine čime su direktno podrivali i slabili centralnu vlast. Čak i kada je njen opstanak na tronu doveden u pitanje, Dubrovčani su joj isplatili stonski dohodak 3. aprila 1398. god.
Njena vladavina je okončana u maju 1398. godine, kada ju je bosanska vlastela, predvođena Hrvojem Vukčićem, lišila vlasti i izabrala Stjepana Ostoju za novog kralja. Povod za njenu smjenu nije poznat, a moguće je da su članovi njene porodice, pogotovo njena braća Nikolići, iskorištavali njen položaj za akumuliranje novca i moći, što nije odgovorala ostatku plemstva.[1] Nikolići su još u vrijeme kralja Dabiše došli u sukob sa Dubrovnikom. Godine 1395. Nikolićima je uskraćeno pravo azila u Dubrovniku (braći Miliši i Petru) uz poruku - da se spašavaju u svojim carinama koje su podigli neopravdano, a kojih nije trebalo biti oko dubrovačkog područja. Pošto spor nije riješen, kraljica je 1397 izdala navedenu povelju.
Dana 18. marta 1399. godine je još bila živa, ali joj se nakon toga datuma gubi svaki trag.[3][2] Moguće je da se povukla na posjed svog zeta Jurja Radivojevića u zapadnom Humu[2] ili se povukla u samostan i tu umrla.[3] Izvori je nazivaju "prisvitla i privisoka gospoja kir Gruba".[3]
Narodno predanje upamtilo je Jelenu kao surovu vladarku. Sagradila je novo kameno utvrđenje u podnožju planine Zvijezde, u blizini kraljevske rezidencije Bobovca, u kom je boravila radi bezbjednosti svog maloljetnog sina. Tri su godine trajale muke naroda podno Zvijezde, a tada u kraljevstvo upadoše ratnici s istoka. Kraljica bi primorana napustiti dvorac. Bosanski velikaši iskoristiše odsutnost Jelenine čvrste ruke te na prijestolje dovedoše novog vladara. Ogorčeni narod s padina Zvijezde razori dvorac do temelja, a kraljičino naselje, lišeno moćne zaštite, poče polako propadati da bi s vremenom palo u zaborav. Zbog zidanja novog zdanja od kamena iz obližnjeg kamenoloma i napora koji su podnijeli lokalno stanovništvo joj je dalo nadimak Gruba. Ista legenda ju je nazvala i Prokleta Jelena zbog njenog zahtjeva da joj se donosi voda sa udaljenog izvora Drakula na Dragovcu.
Navodi iz legende nisu potvrđeni u historiografiji, pogotovo što je krajem XIV i početkom XV vijeka u Bosni građeno još nekoliko naselja, kao što su Dubrovnik kod Ilijaša i Deževice kod Kreševa, ali ni za jedno nema potvrde da je u tome učestvovala Jelena.
Jelena Gruba se u poveljama na latinskom potpisivala kao Helena, regina Bosniae, Stephani Dabissa[e] uxor (bosanski: "Jelena, kraljica Bosne, supruga Stjepana Dabiše"). Njena puna titula glasila je:
- Mi, gospoja kira Jelena, po izvoljenju Božju kraljica Srbljem, Bosne i Primorju i zapadnem stranam i k tomu
- ↑ 1,0 1,1 John Van Antwerp Fine, The Late Medieval Balkans, A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, University of Michigan Press, 1987.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Dominik Mandić, Sabrana djela Dr. O. Dominika Mandića : Bosna i Hercegovina : Sv. 1. Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine, Ziral, 1978.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 Krunoslav Draganović: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, 1942.
- ↑ 4,0 4,1 „Aleksandra Fostikov: Jelena Gruba, bosanska kraljica. Bosna krajem 14. vijeka (1395-1399)”. ACADEMIA - Braničevski glasnik 3-4, Požarevac 2006, 29-50.. Pristupljeno 9. 2. 2022.
- ↑ JELENA GRUBA, kraljica bosanska - historija.info, 2018.
