Mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja
Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja uobičajeni je naziv za proces povratka okupiranih područja istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. Razdoblje mirne reintegracije, za čije je provođenje Vijeće sigurnosti UN-a ustanovilo posebnu Prijelaznu upravu UN-a u istočnoj Slavoniji (UN Transitional Authority in Eastern Slavonia, odnosno UNTAES), završilo je 15.1. 1998., kada je hrvatsko Podunavlje (odnosno istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem) vraćeno u sastav Republike Hrvatske.
Hrvatsko Podunavlje ili Istočna Hrvatska je naziv kojim se u novije vrijeme označava hrvatsko državno područje koji regionalno odgovara području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema.[1] U geografskom smislu to je prostor omeđen na sjeveroistoku hrvatsko-madžarskom granicom, na istoku rijekom Dunavom. Gledano s hrvatske strane to je ta tzv. linija razgraničenja koja dijelom ide rijekom Dravom, zaobilazi Osijek, spušta se do Ernestinova i preko Nuštra izbija na Lipovac.[2] To je dio istočnohrvatske ravnice, uvjetno homogene regije pravog panonskog prostora Hrvatske, koja se odlikuje vrlo visokim stupnjem jedinstvenosti reljefne strukture, ekološke sredine i historijsko-geografskog razvoja. Cijelom svojom dužinom to se područje naslanja na rijeku Dunav, koja čini prirodnu granicu prema Srbiji.[3] Najznačajnije gospodarsko, kulturno i administrativno središte ovog dijela Hrvatske je grad Vukovar.[2]
Upravno-teritorijalno definiranje pojma hrvatsko Podunavlje je nešto složenije. Prema nekim autorima, najasnije, najpotpunije i najtočnije bi se moglo definirati kao prostor bivših općina Beli Manastir, Osijek, Vukovar i Vinkovci.[3] U hrvatskim izvorima koriste se i termini Osječko-baranjska i Vukovarsko-srijemska županija. Dolaskom Istočne Slavonije i Baranje pod nadležnost UN-a (područje pod zaštitom UNPROFOR-a), ta zona se u zapadnim izvorima najčešće naziva Istočna Slavonija ili Sektor Istok ("E") i obuhvaća sljedeće općine ili njihove dijelove: Beli Manastir, dijelovi općine Osijek istočno od grada Osijeka, Vukovar i dio sela na istočnom dijelu općine Vinkovci. U srpskim izvorima, to se područje naziva "sremsko-baranjska oblast".[1]
Zbog svoje iznimne geopolitičke i geostrateške važnosti, prometnog položaja te gospodarskih i ljudskih potencijala, hrvatsko je Podunavlje bilo osobitnim ciljem srpske agresije na Republiku Hrvatsku. Cijelo je Podunavlje bilo poprište ratne agresije koja je za posljedicu imala iznimno velika ljudska stradanja te prisilno raseljavanje stanovništva.[3]
Djelovanje međunarodne zajednice u Republici Hrvatskoj, osobito UN-a kroz misije UNPROFOR-a i UNCRO-a između 1992. i 1995. godine, nije ostvarilo zadovoljavajuće rezultate. Nisu, naime, ispunjeni najvažniji ciljevi tih misija: nije uspostavljen potpun mir i trajni prekid oružanih borbi, nijedan prognanik nije se vratio svojemu domu na tada okupiranom području Republike Hrvatske. UNPROFOR i UNCRO de facto su održavali samo status quo, što je zapravo bilo svojevrsno međunarodno priznanje rezultata agresije i etničkoga čišćenja.[4] Također, izrazito radikalna i nepomirljiva stajališta tadašnjih predstavnika pobunjenih Srba u Hrvatskoj, koji su, poučeni od beogradskog režima, odbijali svako političko rješenje koje je podrazumijevalo cjelovitost hrvatskoga državnog područja (pa čak i Plan Z-4, koji je u biti podrazumijevao političku i teritorijalnu autonomiju Srba u Hrvatskoj, tj. "državu u državi"), nisu išla u prilog zaustavljanju rata, uspostavi mira te pronalaženju pravednih i trajnih odgovora na sva otvorena pitanja. Zbog tih općih okolnosti, Hrvatska je u četiri godine srbijanske agresije morala, unatoč protivljenjima iz međunarodne zajednice (osobito iz britansko-francuskih krugova) i nekih unutarhrvatskih političkih i društvenih čimbenika, a potaknuta neučinkovitošću međunarodnih mirovnih snaga, postupno vojno oslobađati svoje državno područje.[4]
Vojno-redarstvenim akcijama "Bljesak" i "Oluja" Hrvatska je vratila oko 12 tisuća četvornih kilometara zapadne Slavonije, Banovine, Korduna, Like i sjeverno-dalmatinskoga zaleđa. Hrvatska je u intervalu od samo tri mjeseca uspjela povratiti okupirana područja, tzv. UNPA sektora "Zapad", "Sjever" i "Jug". Pod srpskim nadzorom ostalo je samo hrvatsko Podunavlje (Sektor "Istok").
Pitanje hrvatskog Podunavlja rješavalo se na marginama Daytonske mirovne konferencije 1995. godine u čijoj je žiži bilo pitanje okončanja sukoba u BiH. U usporedbi s ostalim problemima političkih pregovora pitanje reintegracije Istočne Hrvatske bilo je jedno od najsloženijih. Ipak, slijedom okolnosti postignuto je razmjerno jednostavno i brzo rješenje. Uvidjevši pogubnost svoje dotadašnje politike i odlučnost Hrvata da vojnim putem oslobode sve okupirane dijelove svoje države, vodstvo pobunjenih Srba na preostalom dijelu okupiranoga državnog područja RH tek je nakon "Oluje" i poraza Vojske Republike Srpske u BiH pristalo na ponuđene prijedloge i mirno rješenje sukoba. Tako je 12.11. 1995. potpisan "Temeljni sporazum o mirnoj reintegraciji toga područja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske". Pored mirovnih posrednika svoj potpis na sporazum o mirnoj reintegraciji stavili su Hrvoje Šarinić u ime hrvatske vlade te Milan Milanović u ime srpske strane.
Erdutski sporazum, koji je zbog niza ustupaka pobunjenim Srbima izazvao nezadovoljstvo prognanih Hrvata s toga područja, potvrdio je dosljednost hrvatske politike u nastojanju da, čak i uz bolne kompromise, probleme s pobunjenim Srbima rješava pregovorima i mirnim putem. Sporazum o mirnoj reintegraciji istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u sastav Republike Hrvatske potvrdilo je 23.11. 1995. i Vijeće sigurnosti UN-a (Rezolucija 1023). Vijeće sigurnosti UN-a (Rezolucija 1037, od 15.1. 1996.) ustanovilo je posebnu “Prijelaznu upravu UN-a u istočnoj Slavoniji” (UN Transitional Authority in Eastern Slavonia, odnosno UNTAES). Na čelo Prijelazne uprave došao je američki general Jacques Paul Klein.
Osnovne pretpostavke za uspješnu provedbu procesa mirne reintegracije uključivale su, među ostalim, sljedeća područja djelovanja: demilitarizaciju područja (razoružanje do tada prilično brojnog i dobro opremljenog srpskog korpusa), uspostavu prijelaznih policijskih snaga, početak razminiranja, postupno stvaranje ozračja o neizbježnosti i nezaustavljivosti mirne reintegracije među lokalnim Srbima, reintegraciju društvenih i gospodarskih struktura, osobito školstva, zdravstva, prometne, komunikacijske i komunalne infrastrukture, pilot-projekt povratka u naselja tzv. Srijemskog trokuta. Osobito važni za uspjeh cijele misije i osiguranje uvjeta za povratak hrvatskih prognanika bili su lokalni izbori održani 13.4. 1997. godine. Njima je do kraja uspostavljen politički sustav jednak onome na drugim dijelovima hrvatskoga teritorija. Osim toga, Srbi su dobili mogućnost izabrati svoje legitimne predstavnike u tijelima lokalne vlasti i samouprave.
Službeno, proces mirne reintegracije završio je 15.1. 1998. godine.
U UN-ovom sektoru Istok (hrvatsko Podunavlje) prema popisu stanovništva iz 1991. godine živjelo je oko 194.000 ljudi, od čega 45% Hrvata i 35% Srba. Potkraj 1995. godine broj žitelja na tom području procjenjivan je na 120.000 do 150.000, uglavnom Srba, od čega gotovo 50.000 izbjeglica iz zapadne Slavonije i Krajine, pristiglih nakon operacija Bljesak i Oluja.[1]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Albert Bing, Put do Erduta. Položaj Hrvatske u međunarodnoj zajednici 1994.-1995. i reintegracija hrvatskog Podunavlja, Scrinia Slavonica, Vol.7 No.1 Rujan 2007.
- ↑ 2,0 2,1 „Zemljopisna obilježja Hrvatskog podunavlja”. Arhivirano iz originala na datum 2014-10-13. Pristupljeno 2010-08-05.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 Dražen Živić, Prognano stanovništvo iz hrvatskog Podunavlja i problemi njegovog povratka (1991. – 2001.), Hrvatski geografski glasnik, Vol.65 No.1 Lipanj 2003.
- ↑ 4,0 4,1 Objavljen zbornik MIRNA REINTEGRACIJA HRVATSKOGA PODUNAVLJA