Papa Klement I
„Sveti Klement” preusmjerava ovdje. Za hrvatski jadranski otok, v. Sveti Klement (otok).| Klement I Clemens Primus | |
|---|---|
 | |
| Papinstvo počelo | {{{stolovanje_od}}} |
| Prethodnik | Anaklet (~ 79. - ~ 88.) |
| Nasljednik | Evarist (~ 98. - ~ 105.) |
| Rođen | nepoznato Rim |
| Umro | oko 98. Krim |
| Ostali pape imena Klement | |
Klement I, poznat kao Klement Rimski, je bio četvrti papa (88-98), nasljednik Anakleta. godine. Bio je rimljanin židovskog podrijetla[1], a ubraja se među apostolske oce. U Katoličkoj i Pravoslavnoj Crkvi časti se kao svetac.
Kliment Rimski je bio izuzetno poznat i poštovan u ranoj Crkvi. Mnogi ga identifikuju sa saradnikom apostola Pavla, Klimentom, koji se navodi u poslanici Filipljanima.[2] U vrijeme Klementa kršćanstvo se značajno proširilo na istok.
Osobito je značajna Klementova reakcija prilikom pobune u Korintu, kada ih je Klement pozvao na poslušnost čime je praktički uvedeno pravilo primata rimskoga biskupa nad drugim crkvama.[3] Od njegovih pisanih djela poznata je Poslanica Korinćanima, a pripisani su mu i drugi spisi. Poslanica Korinćanima, napisana oko 96. godine, je bila toliko značajna da je uvršćena u Aleksandrijski kodeks Biblije, dok je u sirijskoj Crkvi smatrana delom Svetog pisma.[2]
Prema predaji koja seže do 9. stoljeća, Klement je podnio mučeništvo 102. godine na Krimu.
Origen poistovjećuje papu Klementa s pomoćnikom apostola Pavla (Poslanica Filipljanima, 4,3), u čemu ga slijede i Euzebije, Epifanije i Jeronim, no ovaj je Klement vjerojatno bio iz Filipa u Makedoniji. Sredinom 19. stoljeća poistovjećivalo se ovog papu s konzulom Titom Flavijem Klementom iz 95., kojega je dao pogubiti njegov bratić car Domicijan. No prema drevnim tekstovima to se ne može zaključiti, budući da oni potvrđuju da je Klement živio do Trajanove vladavine.
Vjerojatno je bio slobodnjak ili sin nekog slobodnjaka koji je pripadao carskoj obitelji. Sigurno je poznato da je u Neronovoj obitelji bilo mnogo kršćana (usp. Poslanica Filipljanima 4,22).
Prema Tertulijanu, oko 199., Crkva u Rimu držala je da je Klementa zaredio sveti Petar (De Praescript., xxxii), a sveti Jeronim tvrdi da je u njegovo doba većina Latina bila „uvjerena da je Klement neposredni nasljednik apostola (Petra)“ (De viris illustr., xv). U istom djelu Jeronim tvrdi da je Klement bio četvrti papa. I ostali dokumenti pokazuju veliku nesigurnost o tome kamo smjestiti Klementa. Najstariji popis papa načinio je Hegesip u doba pape Aniceta, oko 160. godine. Čini se da je isti popis rabio Irenej Lionski (Haer., III, iii), potom Julije Afrikanac koji je 222. sastavio svoju kronologiju, autor jedne pjesme protiv Marcijana iz 3. ili 4. stoljeća, Hipolit Rimski koji je nastavio kronologiju do 234. godine, te vjerojatno autor Liberijeva kataloga iz 354. Ovaj posljednji poslužio je prilikom sastavljanja zbirke Liber pontificalis. Euzebije Cezarejski u svome Ljetopisu i u svojoj Crkvenoj povijesti preuzima podatke Julija Afrikanca, no u ovom drugom djelu donekle ih je ispravio. Jeronim prevodi Euzebijev Ljetopis, te nam donosi jedini preostali tekst toga djela. Prema ovim različitim autorima, kronologija prvih papa bila bi sljedeća:
- Lino, Klement (Hegesip, Epifan, Rimski kanon)
- Lino, Anaklet, Klement (Irenej, Julije Afrikanac, Euzebije, Jeronim)
- Lino, Klement, Kleto, Anaklet (Hipolit, Liberijev katalog, Liber pontificalis)
- Lino, Klement, Anaklet (Optat, Aurelije Augustin)
Danas svi stručnjaci drže da su Kleto, Anaklet i Anenklet jedna te ista osoba. Anaklet je pogreška u latinskom jeziku, dok je Kleto umanjenica od Anenklet. Isto tako, opće je mišljenje da je Klement greškom kod nekih autora premješten prije Anakleta, ne bi li se tako pomirilo više tradicija o tome da ga je zaredio Petar ili da je bio Pavlov suvremenik.
Nisu također sasvim sigurne ni točne godine početka i svršetka pontifikata, te se može govoriti samo o okvirnim podacima.
O Klementovu životu i smrti nije poznato gotovo ništa. O njegovu mučeništvu govori se u apokrifnim spisima što ih je u svojoj zbirci „Patres apostolici“ 1724. objavio Cotelier. Ondje se uz obilje detalja govori o tome kako je Klement obratio Teodoru, ženu Sisinija, Nervina dvorjanika, a potom i samog Sisinija te još 423 osobe na višem položaju. Car Nerva je stoga prognao papu na Krim, gdje je izveo razna čuda, a mnogi su se ondje obratili na kršćanstvo i izgradili 75 crkava. To je još više izazvalo bijes novog cara Trajana koji naređuje da se Klementa baci u more sa sidrom privezanim o vratu. Otada se more postupno povlačilo, dok nije otkrilo na čudesan način načinjeno svetište s kostima sveca. Ova je legenda vjerojatno bila poznata već u 4. stoljeću, a zasigurno u 6. stoljeću (Grgur iz Toursa. Sveti Ćiril oko 868. na Krimu nailazi na grobnicu s kostima i sidrom, te se proširio glas da je riječ o Klementovim ostacima. Ćiril je te ostatke prenio u Rim, a papa Hadrijan II. položio ih je zajedno s ostacima Ignacija Antiohijskog pod glavni oltar bazilike sv. Klementa u Rimu. Dio legende koji govori prijenosu kostiju vjerojatno je autentičan, no nije sigurna identifikacija samih ostataka. Također prema legendi bazilika sv. Klementa izgrađena je na temeljima njegove obiteljske kuće tri stoljeća nakon njegove smrti.[3]
Rufin je prvi koji (oko 400. godine) spominje Klementa kao mučenika. Papa Zosim u jednom pismu afričkim biskupima 417. spominje proces i djelomično oslobođenje od krivnje heretika Celestijusa, koji se odvio u bazilici sv. Klementa. Papa kaže da je izabrao tu baziliku upravo stoga što je Klement dao svoj život za pravu vjeru. Oko 430. godine jedan pisac imenom Predestinat te sinod u Vaisonu iz 442. upisuju Klementa među mučenike.
Suvremeni kritičari drže da je moguća zamjena pape Klementa s mučenikom konzulom Klementom. Ipak, s druge strane, u Rimu ne postoji tradicija o ukopu ovog pape, pa se misli da je ipak umro u progonstvu.
Klementova poslanica Korinćanima je poslanica koju je Klement 90-ih godina poslao hrišćanskoj zajednici u Korintu. Glavni je cilj Klementove poslanice utvrditi autoritet hijerarhije u Crkvi.[4] Rimski biskup Klement, kao zastupnik rimske crkve, piše korintskoj crkvi u kojoj je izbila "pobuna" te su neki sveštenici lišeni vlasti.[5][6] Klement zahteva da se svrgnuti poglavari vrate, napominjući da ko ne sluša od Boga postavljene vlasti »zaslužuje smrtnu kaznu«! [7]
U ovoj poslanici se hrišćanska Crkva prvi put naziva »stadom Kristovim«[8], što se nadovezuje na novozavjetni govor o Kristu kao pastiru. Klement prvi od kršćanskih autora uvodi govor o potrebi poretka vojničkog tipa u Crkvi.[9] On je također prvi ustanovio terminologiju po kojoj se biskupi i prezbiteri u kršćanstvu nazivaju svećenicima, jer njihov položaj pravdao pozivanjem na biblijsko levitsko svećenstvo. Ujedno je i prvi kršćanski pisac koji pominje "laike" (1 Klem 40, 5). Klimet tvrdi da crkvene službe ne crpu vlast od naroda, da sveštenike narod ne može smeniti. Izvor vlasti u Crkvi je Bog, koji je posredstvom Hrista i apostola „postavio“ sveštenike u Crkvi.[2] Na ovaj način Kliment svojom poslanicom uvodi dva nova principa: božanski karakter crkvenih vlasti i apostolsko nasljedstvo.[2]
Poslanica Korinćanima jedini je siguran Klementov spis koji nam se sačuvao.[4] Ova poslanica se naziva i Prva Klementova poslanica Korinćanima (Prima Clementis, I Clem), da bi se razlikovala od druge koja mu se pogrešno pripisivala. Klementova poslanica se kasnije čitala i u drugim crkvama prilikom bogosluženja.[10]
Ta dva pisma tvore jednu okružnicu upravljenu asketama, muškima i ženskima, o vrijednosti djevičanskog života, a koja se krivo pripisuje Klementu Rimskom. Oštro se obara na pojavu zajedničkog življenja (syneisaktoi) muških i ženskih asketa (u staroj latinskoj terminologiji »virgines subintroductae«). Prvi je te poslanice, s latinskim prijevodom, izdao J. Wetstein g. 1752., prema sirijskom kodeksu iz g. 1470.[4]
Misli se da je original napisan u drugoj polovici 3. vijeka (problem syneisaktizma javlja se u raspri s Pavlom Samosatskim), ili možda čak u 4. stoljeću. Euzebije ne zna za te poslanice, a prvi ih spominje Epifanije u djelu protiv hereza (Panarion 20, 15), napisanom g. 374—377. Pretpostavlja se da su poslanice napisane u Palestini ili u Siriji.[4]
»Propovijedanja Petrova« je spis s izrazitom protupavlovskom tendencijom.
Apostol Petar šalje zbirku svojih propovijedi jeruzalemskom biskupu Jakovu, koji je pravi poglavar čitave Crkve (episcopus episcoporum), da pokaže kako Pavle, kao apostol među poganima, naučava nauku koja je u skladu sa Zakonom. Mojsijev zakon zabacuju oni pokršteni pogani koji su prihvatili učenje protivno Zakonu od »čovjeka neprijatelja«, tj. Pavla. Osnovna ideja te teologije jest da ne samo nema nikakvog diskontinuiteta između Mojsijeva Zakona i kršćanstva nego da je kršćanstvo, u stvari, pravi Mojsijev Zakon koji je Isus samo očistio od natruha unesenih u Svete knjige poslije Mojsija.[4]
U Pseudo-Izidorovim dekretalima, apokrifnim spisima pod Klementovim imenom iz sredine IX stoljeća, nalazimo pet tobožnjih Klementovih pisama. U petom pismu, upravljenom kršćanima u Jeruzalemu, piše:
Zajednički život, braćo, potreban je svima, a ponajviše onima koji žele besprijekorno vojevati za Boga, te hoće nasljedovati život apostola i njihovih učenika. Upotreba naime svih stvari koje su na ovom svijetu morala je biti zajednička svima ljudima; no po nepravdi je jedan rekao da je ovo njegovo, a drugi ono drugo, i tako je među smrtnicima nastala podjela. Pa i jedan premudar među Grcima (Platon), znajući da je to tako, reče da medu prijateljima mora sve biti zajedničko. I kao što se, kaže, ne može razdijeliti zrak ni sjaj sunca, tako se ne bi smjele dijeliti ni ostale stvari, koje su na ovom svijetu skupno dane svima na posjedovanje, nego bi sve stvari trebale biti zajedničke. Stoga i Gospodin kaže po proroku: Evo kako je dobro i kako ugodno da braća stanuju zajedno[11]
U Rimokatoličkoj Crkvi spomendan sv. Klementa, pape i mučenika, pada 23. studenog, a istoga ga se dana spominje i Evangelička Crkva. U pravoslavlju većina Crkava spominje ga se 23. studenog. U Srpskoj pravoslavnoj Crkvi štuje se 25. studenog prema julijanskom kalendaru.
U umjetnosi, papa Klement obično se prikazuje sa sidrom i ribom. Uz ove simbole, uz njega se prikazuje miljokaz, ključevi, izvor koji na njegovu molitvu daje vodu, ili knjiga.
Rimski martirologij donosi ga pod imenom „papa sveti Klement I., mučenik“, pod nadnevkom 23. studenog, a riječ je o danu kad su njegovi ostaci pokopani u Rimu.
- ↑ Tomašević, Silvije: Pape kroz povijest, Adamić, Rijeka, 2003., ISBN 953-219-111-9, str. 68
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 „Јован Зизијулас, Јелинизам и хришћанство”. Arhivirano iz originala na datum 2018-03-04. Pristupljeno 2013-04-01.
- ↑ 3,0 3,1 Pape kroz povijest
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I) (scribd)
- ↑ Detaljna obrada ove teme u: Karlman Beyschlag. Clemens Romanus und der Fruhkatholizismus. Tubingen: Mohr, 1966.
- ↑ Videti također Karl Paul Donfried, The Setting of Second Clement in Early Christianity. Leiden: E. J. Brill, 1974.
- ↑ I Clement, 41.3.
- ↑ 1 Klem 16, 1; 44,3; 54, 2; 57, 2
- ↑ A. JAUBERT, SC 167, 19—80
- ↑ Euzebije, Hist. eccl. 3, 16,2
- ↑ Usp. o tom: J. MAUSBACH, Der »Kommunismus« des hl. Klemens von Rom, Historisch-politische Blaetter 116 (1895) 340—349.
- (sh) Prva Poslanica Klimentova Korinćanima Arhivirano 2011-11-15 na Wayback Machine-u (pravoslavlje.spc.rs)
| Rimokatoličke crkvene titule | ||
|---|---|---|
| Prethodi: Anacletus |
Papa 92 – 97 |
Slijedi: Evaristus |
