Tesmoforijazuse
| Tesmoforijazuse | |
|---|---|
 Kora, kći Demetre, koju su zajedno s majkom slavile Tesmoforijazuse (žene-učesnice festivala). Muzej Akropole u Ateni. | |
| Napisao: | Aristofan |
| Zbor | 1)Agatonov zbor 2)Atenjanke |
| Likovi |
|
| Radnja | 1) Ulica ispred Agatonove kuće 2)Dvorište ispred Demetrinog hrama na Tesmoforijama |
Tesmoforijazuse (grč. Θεσμοφοριάζουσαι, Thesmophoriazousai = Ženska skupština na Tesmoforijama) jedna je od jedanaest očuvanih drama koje je napisao znameniti starogrčki komediograf Aristofan. Prvi put je izvedena godine 411. pne., najvjerojatnije na Dionizijskom festivalu.
Žene se pripremaju proslaviti svoj praznik Tesmoforije (iz kojega su muškarci tradicionalno isključeni). Euripid doznaje da tesmoforijazuse, tj. Atenjanke okupljene u hramu Demetre Tesmofore, kuju urotu protiv njega i rade mu o glavi. One ga, naime, smatraju odgovornim što je sve žene svijeta doveo na rđav glas jer je u svojim tragedijama slikao opake žene iz mitologije. Zato Euripid sa nekim svojim postarijim rođakom ode k tragičkom pjesniku Agatonu, koji je predstavljen kao mlad, lijep i feminiziran muškarac, i moli ga da se odjene u ženu, ode na tesmoforijsku žensku skupštinu i tamo ga brani pred razbješnjelim ženama. No Agaton odbije tu molbu, pa odluči poći umjesto njega Euripidov stari rođak. Starac se izbrije i preodjene u ženu te pođe na Tesmoforije uz Euripidovo obećanje da će mu priskočiti u pomoć ukoliko dođe do bilo kakve nevolje.
Žene na svom skupu govore protiv Euripida, a neke zahtijevaju i smrtnu kaznu. Starac ga brani ističući kakve je sve još i gore optužbe Euripid mogao iznijeti na račun žena da je htio. Sve žene planu na nj jer je usudila braniti mrzitelja ženskoga roda. Uto stiže Klisten, jedan od tadašnjih državnih glasnika atenskih, poznat po feminiziranim manirima, i donosi vijest da je na Tesmoforije kradom ušao i jedan muškarac prerušen u ženu. Žene jurnu na izdajnicu i u njoj otkriju starca te ga stave pod stražu.
Podražavajući junaka danas izgubljene Euripidove tragedije Palamed, starac piše poruku na jednoj votivnoj tablici koju je našao u hramu i izbacuje je van. Zatim preuzima ulogu Helene kakvom je ona predstavljena u Euripidovoj Heleni, a Euripid se pojavljuje kao Menelaj; dolazi do scene prepoznavanja, jedine Aristofanove parodije na temu iz tragedije koja nam je sačuvana,[1] no stražarka spriječi spajanje njih dvojice. Sad dolazi Skit policajac i privezuje starca za drvo. Ponovo se pojavljuje Euripid, ovaj put maskiran kao Perzej u njegovoj (danas izgubljenoj tragediji) Andromeda, dok starac na se preuzima lik same Andromede. No Skit se ne da obmanuti i opet spriječi starčevo izbavljenje.
Euripid se sad miri sa ženama i obećava da ih više nikada neće klevetati u svojim dramama ako one puste njegova rođaka na slobodu. No prvo treba svladati Skita: njega odvedu odatle obećavši mu mladu plesačicu, te Euripid i njegov stari rođak konačno pobjegnu.
U samoj komediji nigdje se ne spominje ime starca, Euripidova rođaka. U sholiji uz jedini sačuvani rukopis ove drame taj se starac zove Mnesiloh, što je bilo ime Euripidova tasta, no to ime može biti samo komentatorovo nagađanje.
Ova drama ima književnu pozadinu i uperena je protiv tragičkih pjesnika, Agatona i osobito Euripida, koji navodno ne štedi žene u svojim tragedijama. Ne zna se kako je komad primljen na festivalu, ali većina modernih kritičara smatra ga jednom od najboljih Aristofanovih satira na račun tadašnjeg atenskog društva,[2] s posebnim naglaskom na ulogu žena u tadašnjem društvu kojim su dominirali muškarci, taštinu tadašnjih pjesnika kao što su znameniti tragičari Euripid i Agaton, te vulgarnost običnih Atenjana koje je predstavljao Euripidov postariji rođak. Iako je komad praizveden iste godine kao i Lizistrata, koja se također bavi muško-ženskim odnosima, u njoj nema pacifističkog sadržaja, odnosno kritike peloponeskog rata koji je tada još uvijek trajao.