Testiranje nuklearnog oružja

Operacija Buster-Jangle, Nevada, 1951. Tijekom ovog testiranja, 2.796 američkih vojnika je promatralo nuklearnu eksploziju sa udaljenosti od 11 km. Nakon detonacije, 883 vojnika je naređeno otići tek 450 metara udaljenosti od epicentra eksplozije kako bi se utvrdili utjecaji radijacije na ljude

Testiranje nuklearnog oružja odnosi se na eksperimente koje izvodi vojska ili vlada neke države kako bi utvrdila učinkovitost i razornu moć nuklearnog oružja. Tijekom 20. stoljeća, većina država koja je razvila nuklearna oružja ih je i testirala. Testovi otkrivaju kako ta oružja funkcioniraju pod različitim okolnostima te kako se strukture ponašaju kada se nađu u radijusu eksplozije. Takođe, nuklearno testiranje je često bio dokaz naučne i vojne snage neke države, radi potrebe zastrašivanja suparnika, te su stoga i mnogi testovi bili političke prirode.

Prvo nuklearno oružje detonirale su Sjedinjene Američke Države u Novom Meksiku 16. jula 1945., u tzv. Trinity testu, čija je snaga imala ekvivalent 20 kilotona. Prva hidrogenska bomba, nazvana "Mike", testirana je na atolu Enewetak, Maršalovi Otoci, 1. novembra 1952., a izvele su ga takođe SAD. Najsnažnije nuklearno oružje ikada testirano bila ja tzv. "Car bomba" koju je izradio SSSR i bacio iznad Novaje Zemlje 30. oktobra 1961., čija je snaga imala ekvivalent 50 megatona.

1963., tri (UK, SAD, SSSR) od četiri (Francuska) nuklearnih država, kao i mnoge države bez nuklearnog naoružanja, potpisalo je Povelju o ograničavanju nuklearnog testiranja, čime su se obvezale da neće testirati ta oružja u atmosferi, pod vodom ili u svemiru. Podzemni nuklearni testovi su pak dozvoljeni. Francuska je nastavila sa atmosferskim testiranjem sve do 1974., Kina čak i do 1980. Oni nisu nikada potpisali povelju.

Podzemni testovi su nastavljeni u SAD-u sve do 1992. (godini u kojoj su testirali nuklearno oružje po zadnji put), u SSSR-u do 1990., u UK do 1991., a u Francuskoj i Kini do 1996. Nakon potpisivanja Povelje o dalekosežnoj zabrani testiranja 1996., sve te države su se obvezale da će prekinuti nuklearno testiranje. Dvije nuklearne sile koje istu nisu potpisale - Indija i Pakistan - su zasad zadnji poznati test izvele 1998. U modernom razdoblju, posljednje nuklearno testiranje izvela je Sjeverna Koreja u februaru 2013. Ista država je tako jedina koja još testira nuklearno oružje te planira testove sa raketama koje mogu nositi isto.

Vrste

Četiri glavne vrste testiranja nuklearnog oružja: 1. atmosfersko, 2. podzemno, 3. egzoatmosferno i 4. pod vodom.

Postoje četiri glavne vrste testiranja nuklearnog oružja:

• Atmosfersko testiranje odnosi se na eksplozije koja se odigravaju u Zemljinoj atmosfere. Tradicionalno su se odigravale na tornjevima, balonima, otocima ili su bačeni iz zrakoplova. Nuklearne eksplozije koje su dovoljno blizu tlu da povuku sitne čestice, pijesak i otpad u oblak gljiva mogu generirati nuklearne padavine zbog radijacije otpada.
• Podzemno testiranje odnosi se na nuklearno testiranje koje se odvija ispod površine Zemlje, na različitim dubinama. Podzemne detonacije bile su najčešća vrsta testiranja SAD-a i SSSR-a tijekom Hladnog rata; ostalo testiranje zabranila je povelja o ograničavanju istih 1963. Kada je eksplozija potpuno obuzdana, izbacuje zanemarivu količinu škarta. Ipak, mogu katkad probiti i na površinu, te dovesti do značajne količine nuklearne padavine, te i do seizmološke aktivnosti. 1976., SAD i SSSR su ograničile količinu podzemnih testova na maksimalno 150 kilotona.
• Egzoatmosfersko testiranje odnosi se na testiranje iznad atmosfere. Nuklearno oružje pritom uzdignu rokete. Kao posljedica, katkad mogu stvoriti nuklearni elektromagnetski puls (NEMP), koji nabija čestice širom hemisfere i dovodi do efekta aurore. Najpoznatiji američki egzoatmosferski test je Starfish Prime iz 1963.
• Podvodno testiranje odnosi se na detonacije nuklearnog oružja ispod vode. Uglavnom su priključene za brod koji potom biva uništen u eksploziji. Iako su takvi testovi rjeđi, ipak su izvođeni (jedan primjer je Operacija Crossroads). Ovakve detonacije mogu raspršiti velike količine radioaktivnih čestica po vodi ili potocima, čime bi zagađenje bilo veliko.

Svrha

Nuklearne testove neki su podelili na sledeće političke svrhe:

• znanje o oružju - radi prikupljanja informacija ili fundamentalnog znanja o samim oružjima, njihovim procesima i materijalima.
• efekti oružja - radi prikupljanja informacija o efektima nuklearnog oružja na strukture, opremu, organizme i okoliš. Koriste se za preživljavanje civila i vojnika u slučaju nuklearnih detonacija, razvijanju oružja, meta i taktika nuklearnog ratovanja.
• sigurnosni eksperimetni - sugerišu posmatranje ponašanja oružja u slučaju nesreće. Posebice se koriste za posmatranje da li može da se dogodi značajna nuklearna detonacija u nekoj nesreći, iz slučajnosti. To se koristi za transport i skladištenje.
• miroljubive nuklearne eksplozije - radi istraživanja korištenja nuklearnih eksplozija u područjima izvan vojnih ciljeva.

Alternative potpunog testiranja

Hidronuklearno testiranje proučava nuklearne materijale pod uslovima eksplozivne kompresije šoka. Oni mogu stvoriti polu-kritične uslove, ili superkritične uslove čiji prinosi variraju od zanemarivih do značajnog prinosa punog oružja.

Eksperimenti kritične mase utvrđuju kvantitet škriljavog materijala potrebnog za kritičnost za raznovrsnost kompozicija, gustoća i oblika škriljavog materijala.

Polu-kritični ili hladni testovi su oni koji uključuju nuklearni materijal i moguće eksplozije ali koje namjerno ne dovode no nuklearnog doprinosa. Jedina su vrsta testova dozvoljena Poveljom u sveobuhvatnoj zabrani nuklearnog testiranja

Historija

Prvo testiranje nuklearnog oružja izveo je SAD kraj Alamogorda, Novog Meksika, 16 jula 1945., u sklopu tzv. projekta Manhattan, kada je dobio šifru "Trinity". Izvorna zamisao bila je da se potvrdi je li uopšte moguće izazvati snažnu eksploziju atomskim oružjem, kao i da se odredi obim i efekat atomske eksplozije prije upotrebe protiv Japana. Ipak, naučnici tada još uvijek nisu znali za nuklearne padavine i ine posljedice zračenja, sve do atomskog bombardovanja Hiroshime i Nagasakija. U Hiroshimi je od eksplozije umrlo 118.661 ljudi, a u Nagasakiju 74.000.

SAD je izvela šest nuklearnih testiranja prije nego li je SSSR razvio sopstvenu atomsku bombu (RDS-1) i testirao 29. augusta 1949. Tada nije od te dvije države nije imala mnogo atomskih oružja, pa su testiranja bila oskudna i sa dugim razmacima. Do 1950-ih, SAD je već razvio stnadardni teritorij za testiranje oružja u Nevadi kao i na Maršalovim otocima. SSSR je uglavnom testirao u Kazahstanu. Ipak, pošto se razvio Hladni rat, obje zemlje su počele ubrzavati svoj program te su testirale na stotine bombi u drugoj polovici 20. veka.

Castle Bravo eksplozija, na Maršalovim otocima, je izmakla kontroli te su nuklearne padavine 1954. raspršile opasnu količinu radijacije nad područjem od preko 150 km, pa i na naseljenim otocima

Međutim, nuklearno testiranje neminovno vuče za sobom velike opasnosti. Jedna takva se dogodila 1954., kada je SAD izveo opasnu Castle Bravo eksploziju uz pomoć nove hidrogenske bombe na Maršalovim otocima, ali su naučnici podcenili štetnost i obim opasnog materijala nakon detonacije. Eksplozija je imala ekvivalent od 15 megatona - dvostruko više od predviđene. Detonacija je izbacila i neočekivano veliku količinu radioaktivnog materijala, kojeg je promjena vremena raspršila nad velikim područjem. Oblak radioaktivne prašine proputovao je preko 150 km udaljenosti, te zagadio nekoliko nastanjenih ostrva u blizini atola. Domorodci su evakuirani, ali su svejedno kod 83 njih zabilježene opekline, dok je jedan japanski brod ulovio radioaktivnu ribu koja je vjerojatno dospjela na japansko tržište.

Karta doza zračenja (u radima) po stanovniku diljem SAD-a kao posljedica nuklearnog testiranja u Nevadi od 1951.–1962.

Bravo je bila najgora nuklearna nesreća za SAD, ali su se pojavili i razni drugi problemi, kao što je raspršivanje zračenja i zagađenja vodenih izvora, hrane i stanovništva i u drugim područjima. Zabrinutost oko sve većeg rasta radioaktivnih padavina je na kraju doveo do Povelje o ograničavanju nuklearnog testiranja 1963., koja je ograničila potpisnice na podzemno testiranje. Ne računajući Indiju i Pakistan - koji su svaki izveli sveukupno tek šest nuklearnih podzemnih testova - pet preostalih nuklearnih sila je sveukupno izvelo 2.046 nuklearnih pokusa do prekida te prakse 1996. Od tog ukupnog broja, SAD je izveo 1.030 pokusa (51 %), SSSR 715 pokusa (35 %), Francuska 210 pokusa (10 %), Ujedinjeno Kraljevstvo 45 pokusa (2 %) te Kina 45 pokusa (2 %). Zadnje pokuse izvele su Francuska i Kina, oboje ih zaključivši 1996. U 21. veku, takvu je praksu ponovno otvorila tek jedna država, Sjeverna Koreja, koja je izvela tri nuklearna pokusa do 2013.

Jedina poznata država sa nuklearnim oružjem koja tvrdi da nikada nije izvela pokus istog je bila Južnoafrička Republika (iako je i to sporno. Vidi: incident u Veli), koja je u međuvremenu rasformirala i ukinula sve svoje nuklearno naoružanje. Izrael se takođe često navodi kao država sa nuklearnim kapacitetom, ali nikada nije navodno testirao iste. 1986., Mordechai Vanunu, bivši tehničar nuklearnog postrojenja kraj Dimone, je za Sunday Times izjavio da Izrael ima tajni nuklearni program te je potom osuđen na 18 godina zatvora u svojoj domovini jer je razotkrio državne tajne.

Miroljubivi nuklearni pokusi upotrijebljeni su radi kopanja kanala ili umjetnih luka, ili kako bi se stimulirala područja na kojima leži plin i nafta. Ipak, ti su pokusi na kraju napušteni zbog opasnosti od okoliša.

Nuklearni pokusi se često koriste za političke svrhe. Jedan primjer je detonacija najsnažnije nuklearne bombe ikada stvorene, tzv. Car bomba koja je imala 50 megatona. Detonirao ju je SSSR 1961. Ovo oružje je preveliko da bi koristilo praktički protiv neke vojne mete, te se smatra da je takav prototip bio jedini primjerak uopšte izgrađen u SSSR-u.

Prema nekim procjenama, ostaci nuklearnog otpada uzrokovani takvim testiranjem doveli su do 17.000 smrti Amerikanaca od raka u drugoj polovici 20. stoljeća. Mnogi se stoga protive daljnjim nuklearnim pokusima jer izazivaju utrku u naoružanju s jedne strane, te zagađuju okoliš s druge.

• 
  Prvi nuklearni pokus, tzv. Trinity pokus, 1945.
• 
  Nuklearni pokus Sedan iz 1962. bio je pokušaj SAD-a u iskapanju velike količine zemlje
• 
  Operacija Buffalo, britanski nuklearni pokus 1956.
• 
  Neslavni nuklearni pokus Starfish Prime je aktiviran 400 km iznad površine atola Johnstona 1962.

Nuklearni pokusi po državama

Preko 2.000 nuklearnih pokusa je izvedeno do danas, u preko tucet različitih lokacija diljem svijeta.

Operacija Crossroads, američki nuklearni pokus kraj atola Bikini 1946.

Nuklearne sile su izvele preko 2.000 nuklearnih pokusa u drugoj polovici 20. veka, a Sjeverna Koreja tri do 2013.:

• SAD: 1.054 pokusa po službenim podacima. Lokacije su bile: Nevada, Maršalovi otoci, Amchitka Alaska, Colorado, Mississippi, i Novi Meksiko. Bilo je i nekoliko testiranja nad ljudima: Operacija Buster-Jangle je 1951. uključila 2.796 američkih vojnika koji su posmatrali nuklearnu eksploziju sa udaljenosti od 11 km. Nakon detonacije, 883 vojnika je naređeno otići tek 450 metara udaljenosti od epicentra eksplozije kako bi se utvrdili utjecaji radijacije na ljude.
• Sovjetski Savez: 715 nuklearna pokusa po službenim podacima, od kojih većina na sljedećim područjima: Semipalatinsk, Novaja Zemlja, Kazahstan, Turkmenistan i Ukrajina.
• Francuska: 210 nuklearna pokusa po službenim podacima, od toga 160 podzemna), na sljedećim lokacijama: Reggane, In Ekker u alžirskoj Sahari, Fangataufa, Moruroa (Francuska Polinezija), Ben Wenif i Hammaguir.
• Ujedinjeno Kraljevstvo: 45 nuklearna pokusa (21 u Australiji, te razni po Kiritimatiju na Indijskom oceanu, kao i zajednički nuklearni pokusi sa SAD-om u Nevadi.
• Kina: 45 nuklearna pokusa (23 atmosferska i 22 podzemna, kraj Lop Nura, u Malanu, Xinjiangu)
• Indija: šest podzemnih nuklearnih pokusa od 1974. do 1998.
• Pakistan: šest podzemnih nuklearnih pokusa 1998. kraj Baludžistana uz granicu sa Afganistanom. Pokuse je osudila međunarodna zajednica, no pakistanske vlasti su izjavile da morali reagirati i uspostaviti protutežu kao odgovor na indijsko nuklearno testiranje. Ipak, potvrdile su da ne žele utrku u naoružanju.
• Sjeverna Koreja: tri nuklearna pokusa između 2006. i 2013. Nakon svakog, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda izglasalo je novu rundu težih sankcija protiv te države.

Dodatno, možda su bile tri nepotvrđene nuklearne eksplozije, no samo se jedna smatra ozbiljnim kandidatom za isti, a to je incident u Veli u Indijskom oceanu 1979., za kojeg se smatra da ga je izvela vlada Južne Afrike.

od prvog nuklearnog pokusa 1945. do testova u Pakistanu 1998., nikada nije bilo razdoblje duže od 22 mjeseca od nuklearnog pokusa. Lipanj 1998. do listopad 2006. je najduže razdoblje "mira" od 1945. u kojem nije bilo zabilježenih nuklearnih pokusa. Najviše ih je izvedeno 1961., čak 140.

Grafikon nuklearnog testiranja od 1945. do 2013. po državama

Izvori

Knjige

• DeVolpi, A.; Minkov, V.E. (2005). Nuclear Shadowboxing: Legacies and Challenges. DeVolpi, Inc.. ISBN 9780977773411. 
• Mariner, Rosemary B.; Piehler, Kurt (2009). The Atomic Bomb and American Society: New Perspectives. University of Tennessee Press. ISBN 9781572336483. 
• Njølstad, Olav (2010). Nuclear Proliferation and International Order: Challenges to the Non-Proliferation Treaty. Taylor & Francis. ISBN 9780203844823. 
• Powaski, Ronald E. (2000). Return to Armageddon: The United States and the Nuclear Arms Race, 1981-1999. Oxford University Press. ISBN 9780195355963. 

Vanjske veze

Testiranje nuklearnog oružja na Wikimedijinoj ostavi

• Video arhiva: Nuklearni pokusi SAD-a, SSSR-a, UK-a, Kine i Francuske Arhivirano 2012-12-05 na Archive.is-u na sonicbomb.com
• Karte mjesta na kojima su testirana nuklearna oružja
• Fotografije nuklearnih eksplozija Arhivirano 2010-06-19 na Wayback Machine-u Life
• Katalog nuklearnih eksplozija Arhivirano 2014-04-01 na Wayback Machine-u navodi 2.199 eksplozija po datumu, mjestu i snazi detonacije
• Tablica poznatih nuklearnih pokusa po svijetu
• Pokusi nad vojnicima BBC News