Velika Njemačka
Velika Njemačka, isto tako poznata po originalnom njemačkom nazivu Grossdeutschland predstavlja naziv za politički projekt kome je cilj ujedinjenje svih zemalja, država i regija u kojima Nijemci predstavljaju većinu u jednu veliku jedinstvenu državu.
Velika Njemačka svoj korijen ima u procvatu njemačkog nacionalizma za vrijeme napoleonskih ratova, odnosno nastojanjima da se nakon formalnog nestanka Svetog rimskog carstva sve njemačke zemlje ponovno ujedine u jednu državu. Kada se taj proces zahuktao u 19. vijeku stvorile su se dvije alternative.
Prva je bila ujedinjenje pod patronatom dinastije Habsburg, odnosno uključivanje teritorija Austrije. Ta je ideja dobila naziv Grossdeutschland.
Kao alternativa Velikoj Njemačkoj, pruska vlada na čelu Ottom von Bismarckom je promovirala projekt Male Njemačke (Kleindeustchland) koji bi isključivao Austriju. Argumenti su dijelom bili unutrašnjopolitički - bez Austrije bi Prusija lakše dominirala Njemačkom - a dijelom vanjskopolitički - uključivanjem habsburške Austrije, nova država bi došla u sukob s mađarskim, italijanskim i slavenskim nacionalizmima, a time posredno i sa Rusijom te drugim silama koje bi te pokrete podržavale.
Ideja Male Njemačke je svoju prevagu odnijela u prusko-austrijskom ratu 1866. godine, a godine 1871. je formalizirana stvaranjem Drugog Reicha za vrijeme francusko-pruskog rata. Jedini ustupak velikonjemačkoj ideji - kome se Bismarck bez uspjeha opirao - bilo je uključivanje Alsacea i Lorrainea, pokrajina poražene Francuske s velikom njemačkom manjinom, u novu državu.
U kasnijim razdobljima, pogotovo pod Bismarckovom vladom, velikonjemačka ideja je bila u drugom planu, da bi dobila zamah tek nakon završetka prvog svjetskog rata zbog koga su dijelovi Njemačke završili pod vlašću drugih država. Velikonjemačka ideja se manifestirala dijelom kao iredentizam, a dijelom kao nastojanje da se Njemačkoj pripoji Austrija, što je bilo izričito zabranjeno mirovnim ugovorima. Velikonjemačkoj ideji je zamah dalo i od strane saveznika javno proklamirano pravo na samoodređenje koje je, po mnogima, bilo prekršeno upravo u slučaju Austrije, a mnogi Nijemci su u njoj vidjeli svojevrsnu kompenzaciju za teritorijalne i druge gubitke u ratu.
To se manifestiralo u programu njemačke Nacionalsocijalističke stranke, koja je nakon Hitlerovog dolaska na vlast postala službenom politikom Trećeg Reicha. Djelomično ostvarenje tog projekta se očitovalo u aneksiji (Anschluss) Austrije te naknadnoj aneksiji Sudeta i Memela. Pokušaj da se anektira sporni grad Danzig doveo je do sukoba s Poljskom i izbijanja drugog svjetskog rata.
Tokom samog rata ideja Velike Njemačke je postepeno srastala s rasističkim idejama o Nijemcima kao gospodarima Evrope te prodoru na istok i širenju životnog prostora. Treći Reich, prozvan Velikim Njemačkim Reichom, će s vremenom formalno sadržavati Češku i Moravsku (1939. anektiranu kao poseban protektorat), Poljsku (Generalni guvernman), Alsace i Lorraine (anektiran nakon poraza Francuske 1940.), Štajersku i Korušku (nakon pada Jugoslavije 1941. godine), odnosno Južni Tirol (anektiran nakon kapitulacije Italije 1943. godine). No, i na vrhuncu moći Veliki Njemački Reich nije sadržavao sve teritorije na kome su živjeli stanovnici kojima je njemački jezik maternji - Švicarskoj je iz političkih i drugih praktičnih razloga poštovana neutralnost, mada su neki nacistički ideolozi, poput Kurta Waldheima aneksiju njemačkih dijelova Švicarske promovirali u svojim službenim dokumentima.
S porazom Njemačke u drugom svjetskom ratu propala je i velikonjemačka ideja, koju su sile pobjednice držale potencijalnim izvorom njemačkog revanšizma. U tu je svrhu tolerirano veliko poratno etničko čišćenje Nijemaca iz velikog dijela Istočne Evrope, a mirovni ugovori utvrdili nove granice. Ustavi Njemačke i Austrije su također izričito zabranili svaki budući anschluss, a ideja je, s obzirom na niz novih ekonomskih, političkih i kulturnih okolnosti izgubila popularnost u dotičnim zemljama.
Neki, s druge strane, drže da će projekt evropskog ujedinjenja te stvaranje supranacionalne EU i faktičko brisanje granica između država-članica predstavljati ostvarenje velikonjemačkog projekta, ovaj put bez ikakvih negativnih konotacija.
