Idi na sadržaj

Dalida

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Datum izmjene: 20 august 2023 u 12:22; autor: WumpusBot (razgovor | doprinosi) (razne ispravke)
(razl) ← Starija izmjena | Trenutna verzija (razl) | Novija izmjena → (razl)
Pregledana verzija ove stranice, odobrena dana 20 august 2023, zasnovana je na ovoj izmjeni.
Iolanda Cristina Gigliotti
Rođenje (1933-01-17) 17. januar 1933.
Kairo, Egipat
Smrt3. maj 1987(1987-05-03) (54 godine)
Pariz, Francuska

Dalida (rođena je kao Iolanda Cristina Gigliotti 17. januara 1933. u Kairu) bila je francuska pjevačica i glumica italijanskih korijena. Internacionalni uspjeh postigla je tokom 1960tih hitovima poput Bambino i Ciao, ciao Bambina. Prema slobodnim procjenama, prodala je između 120 i 170 miliona ploča u cijelom svijetu, za koje je dobila brojna priznanja, medalje, nagrade i brojne zlatne ploče. Njen život je bio obilježen glamuroznim nastupima na sceni i velikim tragedijama u privatnom životu, koji su se smjenjivali kao u filmu.

Karijera

[uredi | uredi izvor]

Dalida se po prvi put pojavljuje u javnosti 1954. godine, kad postaje Miss Egipta, predstavljajući svoju domovinu na svjetskom takmičenju, a u prvo vrijeme nastupa i u filmovima ("Joseph et ses frères", "The Mask of Toutankhamon" i "A Drink and a Cigarette"). Dana 25. decembra 1954. Dalida odlazi u Pariz, kako bi postala glumica. U glavnom gradu Francuske, Dalida u prvo vrijeme ostvaruje uloge u dva filma, ali bez nekog značajnijeg uspjeha.

Dalidina karijera kao pjevačica počinje dvije godine kasnije, kad 1956. nastupa na takmičenju mladih pjevača šansone u pariskom Music Hallu "Olympia". Tu je otkrivaju istovremeno tri ključne osobe tadašnje francuske muzičke scene: šef kuće Bruno Coquatrix, muzički producent Eddie Barclay i direktor programa Radija "Evrope 1" Lucien Morisse. Coquatrix će za Dalidu reći, da njen glas pun boje i volumena ima sve što muškarci žele: nježnost, senzualnost i erotiku.

Već prva ploča "Bambino" 1956. postaje superhit i prelijepoj Italijanki donosi prvu Zlatnu ploču. Od tada se njeno ime redovno pojavljuje u međunarodnim hit-paradama, uključujući i Jugoslaviju. Godine 1958. Dalida postaje "Pjevačica godine", te zajedno sa Yvesom Montandom dobija nagradu "Music Hall Bravo".

Narednu Zlatnu ploču Dalida je dobila 1959. za hit sa Festivala San Remo "Ciao Ciao Bambina", a sljedeće 1960. dobija čak pet Zlatnih ploča za pjesme "Romantica", "Je t’aime follement", "Les enfants des Pireé", "Itsi-Bitsi-Teeni" i "Milord", sve sami radio-hitovi ranih 1960ih.

Dana 18. aprila 1961. Dalida stupa u brak sa Lucienom Morisseaufom, čovjekom koji ju je otkrio. Brak sa stidljivim i povučenim Morisseaufom trajao je tek nekoliko mjeseci: 28-godišnja Dalida se ubrzo zaljubila u četiri godine mlađeg i temeperamentnijeg poljskog slikara Jeana Sobieskog, s kojim uskoro seli i pod isti krov.

Za Dalidu je 1961. također bila uspješna. Zlatnu ploču ovaj put je dobila za šansone "Last Waltz", "Papa achète moi un jukebox" i "Garde moi la dernière". U decembru iste godine Dalida se na Montmartreu u Parizu useljava u pravi dvorac iz snova. Nakon prekida veze sa poljskim slikarom za mladu pjevačicu počinje vrijeme tuge.

Godine 1964. Dalida za Radio "Evrope 1" prati "Tour de France" na svoj način: svake večeri, nakon utrke, znala bi nastupiti u nekom drugom gradu, pred drugom publikom. Na taj način obišla je cijelu Francusku, otpjevavši čak 3000 pjesama. U septembru iste godine Dalida dobija svoju prvu platinastu ploču za prvih deset miliona prodatih ploča. Godine 1967. u domovini njenih predaka, Italiji, odaju joj počast nagradom Oscar Canzonissima za najpopularniju pjevačicu. Na Bliskom istoku i Jugoslaviji Dalida je prava zvijezda: njene pjesme redovno su se čule u programima radio-stanica, a njena moda i frizura je bila uzor ženama tih zemalja, njeno ime bilo je pojam za ljepotu i uspjeh. Roditelji u mnogim gradovima bivše Jugoslavije između 1960. i 1980. odlučivali svojoj djeci davati Dalidino ime.

Uspjehe na sceni pratile su često velike lične tragedije. Tragično je završilo i Dalidino učešće na Festivalu San Remo 1967, kad je nastupila u alternaciji sa svojim ljubavnikom i prijateljom, italijanskim kantautorom Luigijem Tencom. Dana 25. januara 1967. šansonu "Ciao amore, ciao" otpjevao je najprije Tenco, a potom i Dalida. I dok je njemu sasvim otkazao glas, ona je ispraćena kao prava diva velikim ovacijama.

Kad je festivalski žiri oko 1 sat iza ponoći odlučio da ni Tenco, ni Dalida ne mogu nastupiti na finalnoj večeri, mladi italijanski kantautor se odlučio ubiti. U hotelu "Savoy" sročio je oproštajno pismo, u kojem kritizira komercijalni odnos žirija na festival, ispalivši potom metak u sljepoočnicu. Upravo je Dalida bila ta, koja je prva pronašla svog mrtvog ljubavnika, što ju je veoma pogodilo. Nakon ove tragedije Dalida je i sama razmišljala o samoubistvu, jer u životu nije vidjela smisla. Konačno, ona i Tenco trebali su se par mjeseci kasnije, u aprilu 1967. i vjenčati.

Dalidu su mučile velike depresije, za koje publika nije znala, što ju je nagnalo da sastavi testament i majci ostavi sav svoj novac. U hotelu, u kojem je provela vrijeme svoje ljubavi sa Tencom, Dalida je odsjela i ovaj put, s ciljem da se otruje tabletama. Nakon pet dana probudila se iz kome, ni sama ne vjerujući da je živa.

Svoju tadašnju krizu Dalida je prevazišla zahvaljujući psihoanalizi. "Ko sebe ne razumije, ne razumije ni ostali svijet", rekla je Dalida. Francuski književnik Arnaud Desjardins, koji se posvetio dalekoistočnom misticizmu, postao je njen novi partner. Ona ga je pratila na putu po Indiji, a putovala je i tri godine sama, kako bi spas pronašla u samospoznaji.

Slava

[uredi | uredi izvor]

Dalida je 1968. za svoje zasluge oko francuske šansone dobila medalju predsjednika Charlesa de Gaullea. Elitna Maison des Intellectuels imenovala ju je titulom "Commandeur des Arts, Sciences et Lettres", dodjelivši joj istovremeno i počasni križ od Vermeila. Za pjesme "Les temps des fleurs", "Gigi" i "J’attendrai" dobila je nove Zlatne ploče.

Nakon 15-godišnje saradnje sa izdavačem "Barclay" Dalida 1970. sama preuzima produkciju svojih ploča. Njen stariji brat Orlando Gigliotti od tog trenutka je njen producent i menadžer. U septembru iste godine njen bivši muž Lucien izvršava samoubistvo, u svojoj 41. godini.

Nakon pauze od četiri godine Dalida se u novembru 1971. ponovno pojavljuje u pariskoj "Olympiji", sa sasvim novim repertoarom. Kako niko iz muzičke branše nije vjerovao u njen povratak, salu je morala platiti i organizirati sama. Ipak, nastup u blještavoj bijeloj toaleti bio je pravi uspjeh: Dalida se ponovo smiješila sa naslovnica magazina i novina.

Godine 1972. Dalida upoznaje slikara i pjevača Richarda Chanfraya, koji postaje njen novi pratilac. Chanfray je u pariskom društvu bio poznat kao grof od Saint-Germana. S njim je, nakon dugo vremena ličnih kriza i tragedija, Dalida ponovo bila sretna. Dalida i Chanfray živjeli su na njegovom imanju na Korzici. Godine 1974. Dalida snima svoj novi hit "Gigi l’amoroso" ("Gigi, ljubavnik") i "Il venait d’avoir 18 ans" ("Bilo mu je tek 18 godina"), velike hitove, koji su se i u Jugoslaviji prodali u zavidnom tiražu. Iste godine Dalida se penje na sam vrh top-ljestvice i po drugi put osvaja prestižnu nagradu "World Oscar for the Hit-Record of the Year". "Gigi l’amoroso" nagrađen u Francuskoj 1975. novom platinastom pločom.

Dana 18. juna 1976. Richard, Dalida i njen brat Orlando u Dalidinoj kući na pariskom Montmartreu iznenađuju provalnika, kojeg je Richard ubio u samoodbrani. Za vrijeme Richardovog boravka u istražnom zatvoru, Dalida mu je znala iskazati ljubav riječima: "Ništa nam se neće desiti, sve dok smo zajedno. Tako te volim". Istraga je trajala dvije godine i za ovo vrijeme nestalo je strastvene ljubavi između temperamentne Italijanke i njenog korzikanskog ljubavnika. Dalida je rastanak od Richarda krila od javnosti sve do trenutka, kad su bili poznati rezultati policijske istrage.

Pet godina kasnije, u julu 1983. mještani jednog gradića na jugu Francuske pronalaze leš Richarda Chanfraya na ulici. Kako policija navodi, citirajući testament i prijatelje, Richard nije mogao živjeti bez Dalide i morao je stoga izabrati ovaj put. Godine 1977. Dalida po prvi put nastupa u "Carnegie Hallu" u New Yorku. Iste godine u Parizu, na pozornici "Olympia", Dalida proslavlja 20 godina svoje karijere. Godine 1978. nastupa u filmu "Disco Superstar", a s pjesmom "Monday, Tuesday" 1979. godine i Dalida se okušava u vodama najnovijeg svjetskog muzičkog trenda, zvanog disco.

Godine 1980. Dalida gostuje kao zvijezda revije u pariskoj Palais des Sports i pojavljuje se u filmu "Ubice se ne predstavljaju". Povodom 25. godišnjice karijere Dalida iste godine dobija i veoma rijetku "dijamantnu ploču". Sa 48 godina velika francuska diva uzima sate plesa, ali sve to nije bilo dovoljno, da pred svoj 50. rođendan odjednom ne osjeti ogromni umor, kojeg su ostavile godine pod svjetlima pozornice.

Za vrijeme posljednjih godina Dalidinog života njeno ime više se nije tako često pojavljivalo u međunarodnim hit-paradama, a na Dalidu se pomalo zaboravilo i u Jugoslaviji. Richardovo samoubistvo ju je veoma zabrinulo i učinilo ozbiljnijom. Godine 1986. Dalida ponovo doživljava velike ovacije, kao za vrijeme starih dana slave, ovaj put u svom rodnom Kairu, gdje se održava premijera filma "Le 6eme jour" ("Šesti dan") od Youssefa Chahinea, u kojem Dalida igra glavnu ulogu i pjeva naslovnu kompoziciju.

Smrt

[uredi | uredi izvor]

U nedjelju 3. maja 1987, negdje oko 18 sati, Dalidu pronalaze mrtvu u njenoj kući u Parizu. Policija je saopćila, da je velika diva francuske šansone umrla od prekomjerne doze tableta za spavanje. U oproštajnom pismu 53-godišnje Dalide stajala je samo rečenica: "Život mi je postao nepodnošljiv – oprostite mi." Bivši francuski ministar kulture Jack Lang opisao je Dalidino djelo kao "himnu života", a njene pjesme i danas žive.

Pjesme

[uredi | uredi izvor]
  • (Manuel Benitez) El Cordobes (1966)
  • À ma manière (1980)
  • À qui? (1967)
  • Aghani Aghani (1982)
  • Am tag als der Regen Kam (1959/1982)
  • Americana (1981)
  • Amore Scusami (1964)
  • Amoureuse de la vie (1977)
  • Anima Mia (1974)
  • Aranjuez la tua voce (1967)
  • Avant de te connaître (1970)
  • Avec le temps (1971)
  • Bambino (1956)
  • Bang Bang (1966)
  • Besame Mucho (Embrasse-moi) (1976)
  • Buenas Noches mi Amor (1957)
  • C'est mieux comme ça (Le Parrain 2) (1975)
  • C'était mon ami (1984)
  • Captain Sky (1977)
  • Chanteur des années 80 (1980)
  • Chaque instant de chaque jour (1964)
  • Ciao Amore, Ciao (1967)
  • Ciao, Ciao Bambina (1959)
  • Come Prima (Tu me donnes) (1958))
  • Comme disait Mistinguett (1979)
  • Concerto pour une voix (1970)
  • Confidences sur la fréquence (1982)
  • Ça me fait rêver (1978) - sa Brunom Guillainom
  • Dan Dan Dan (1968)
  • Dans le bleu du ciel bleu (1958)
  • Danza (1982)
  • Darla Dirladada (1970)
  • Et de l'amour... de l'amour (1975) - sa Richardom Chanfreyom kao " St-Germain "
  • Eux (1963)
  • Femme (1983)
  • Femme est la nuit (1977)
  • Fini, la comédie (1981)
  • Gamil El Soura (1983)
  • Garde-moi la dernière danse (1961
  • Génération 78 (1978) - sa Brunom Guillainom
  • Gigi l'Amoroso (1974)
  • Gigi in Paradisco (1980)
  • Gondolier (1958)
  • Guitare et tambourin (1958)
  • Hava Naguila (1958)
  • Helwa Ya Baladi (1979)
  • Hene Ma Tov (1965)
  • Histoire d'un amour (1957)
  • Il faut danser reggae (1979)
  • Il pleut sur Bruxelles (1981)
  • Il Silenzio (Bonsoir mon amour) (1965)
  • Il venait d'avoir 18 ans / 18 Anni / He must have been eighteen (1973)
  • Ils ont changé ma chanson (1970)
  • Itsi bitsi petit bikini (1960)
  • J'ai rêvé (1959)
  • J'attendrai / Tornerai (1975)
  • Je l'attends (1962)
  • Je m'endors dans tes bras (1968)
  • Je pars (1958)
  • Je reviens te chercher (1967)
  • Je suis malade (1973)
  • Je suis toutes les femmes (1980)
  • Jouez Bouzouki (1982)
  • Kalimba de Luna (1984)
  • L'amour et moi (1981)
  • L'An 2005 (1969)
  • L'Arlequin de Tolède / Arlecchino (1960)
  • L'Innamorata (1984)
  • L'ultimo valzer (1967)
  • La chanson du Mundial '82 (1982)
  • La colpa e tua (1971)
  • La Danse de Zorba / La Danza di Zorba (1965/1986)
  • La leçon de Twist (1962)
  • La Mamma (1975, inédit 1996)
  • La Sainte Totoche (1965)
  • La vie en rose (1965/1976)
  • Lady d'Arbanville (1970)
  • Le Flamenco (1965)
  • Le jour du retour (1963)
  • Le jour le plus long (1962)
  • Le jour où la pluie viendra (1958/1982)
  • Le Lambeth Walk / The Lambeth Walk (1978)
  • Le petit bonheur (1976)
  • Le petit Gonzalès (1962)
  • Le promesse d'amore (1969)
  • Le restaurant italien (1983)
  • Le sixième jour (1986)
  • Le temps d'aimer (1985)
  • Le temps des fleurs (1968)
  • Le Vénitien de Levallois (1985)
  • Les anges noirs (1968)
  • Les choses de l'amour (1971)
  • Les enfants du Pirée (1960)
  • Les Gitans (1958)
  • Les hommes de ma vie (1986)
  • Les grilles de ma maison (1967)
  • Les p'tits mots (1983)
  • Love in Portofino (1959)
  • Lucas (1983)
  • Ma vie je la chante (1974)
  • Mama (1967)
  • Maman, la plus belle du monde (1957)
  • Marjolaine (1981)
  • Mein Lieber Herr (1975)
  • Milord (1960)
  • Monday, Tuesday... Laissez-moi danser / Let me dance tonight (1979)
  • Mourir sur scène (1983)
  • Ne lui dis pas (1975)
  • Nuits d'Espagne (1961)
  • Nostlagie (1981)
  • Oh! Lady Mary (1969)
  • Ô Sole Mio (1960)
  • Parce que je ne t'aime plus (1986)
  • Parle plus bas (Le Parrain) (1972)
  • Parlez-moi de lui (1966)
  • Paroles... Paroles... (1973) - sa Alainom Delonom
  • Petit homme (1966)
  • Pour ne pas vivre seul (1972)
  • Pour te dire je t'aime (1984)
  • Problemorama (L'argent... l'argent...) (1979)
  • Quand je n'aime plus je m'en vais (1981)
  • Quand on n'a que l'amour (1957/1979)
  • Quand s'arrêtent les violons (1977)
  • Que sont devenues les fleurs? (1962)
  • Remember... c'était loin (1977) - sa Richardom Chanfreyom kao " St-Germain "
  • Reviens-moi (1985)
  • Rio do Brasil (1980)
  • Romantica (1960)
  • Salma Ya Salama (1977)
  • Si j'avais des millions (1968)
  • Soleil / Mediterraneo (1984)
  • T'aimer follement (1960)
  • Ta femme (1974)
  • Ti Amo (Je t'aime) (1977)
  • Tony (1982)
  • Tu croiras (1963)
  • Tu n'as pas très bon caractère (1957)
  • Un po d'amore (1968)
  • Une femme à quarante ans (1981)
  • Vado Via (1973)
  • Vedrai Vedrai (1979)
  • Viva la pappa (1965)
  • Voilà pourquoi je chante (1978)

Diskografija

[uredi | uredi izvor]

Filmografija

[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Logo Commonsa
Logo Commonsa
Dalida na Wikimedia Commonsu.
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Dalida&oldid=3536926"