Idi na sadržaj

Eritropoetin

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Datum izmjene: 9 februar 2024 u 03:23; autor: InternetArchiveBot (razgovor | doprinosi) (Adding 1 book for Wikipedia:Provjerljivost (20240208)) #IABot (v2.0.9.5) (GreenC bot)
(razl) ← Starija izmjena | Trenutna verzija (razl) | Novija izmjena → (razl)
Pregledana verzija ove stranice, odobrena dana 9 februar 2024, zasnovana je na ovoj izmjeni.
Eritropoetin
Identifikatori
Aliasi
Vanjski ID-jeviGeneCards: [1]
Obrazac RNK ekspresije
Više referentnih podataka o ekspresiji
Ortolozi
VrsteČovjekMiš
Entrez

n/a

n/a

Ensembl

n/a

n/a

UniProt

n
a

n/a

RefSeq (mRNK)

n/a

n/a

RefSeq (bjelančevina)

n/a

n/a

Lokacija (UCSC)n/an/a
PubMed pretragan/an/a
Wikipodaci
Pogledaj/uredi – čovjek

Eritropoetin ili hematopoetin je glikoproteinski citokin, kojeg pretežno luče bubrezi, u odgovoru na ćelijsku hipoksiju. Stimulira proizvodnju crvenih krvnih ćelija (eritropoeza) u kostnoj stži. Niski nivoi EPO (oko 10 mU/mL) zlučuju se neprestano i dovoljno da nadoknade normalan promet crvenih krvnih zrnaca. Uobičajeni uzroci ćelijske hipoksije koja rezultira povišenim nivoom EPO-a (do 10 000 mU/mL) uključuju neku od anemija i hipoksemiju zbog hronične bolesti pluća.

Eritropoetin proizvodi intersticijski (kancer) fibroblastom u bubrezima, u uskoj vezi sa peritubulskim kapilarima i proksimalnim dijelom savijenog tubula. Također se proizvodi u perisinusoidnim ćelijama u jetri. Proizvodnja u jetri prevladava u fetusnom i perinatalnom periodu; proizvodnja bubrega prevladava u dobi odraslih. Homologan je s trombopoetinom.

Egzogeni eritropoetin, rekombinantni humani eritropoetin (rhEPO), proizvodi se tehnologijom rekombinantne DNK u ćelijskim kulturama i zajedno se nazivaju sredstvo za stimuliranje eritropoeze (ESA): dva primjera su epoetin alfa i epoetin beta. ESA se koriste u liječenju anemija kod hronične bolesti bubrega, anemije kod mijelodiplazije i kod anemije od karcinomske hemoterapije. Rizici terapije uključuju smrt, infarkt miokarda, moždani udar, vensku tromboemboliju i recidive tumora. Rizik se povećava kada tretman EPO-om povisi nivo hemoglobina preko 11 g/dL do 12 g/dL: ovo treba izbjegavati.

Prema nekim izvještajima, rhEPO je nezakonito korišten kao lijek za poboljšanje učinka.[1] Često se može otkriti u krvi zbog neznatnih razlika u odnosu na endogeni protein; naprimjer, u svojstvima posttraslacijskih proizvoda.

Farmakologija

[uredi | uredi izvor]

EPO je visoko glikoziliran (40% ukupne molekulske težine), s poluživotom u krvi oko 5 sati. Poluvrijeme trajanja EPO-a može varirati između endogenih i različitih rekombinantnih verzija. Dodatna glikozilacija ili druge izmjene EPO rekombinantnom tehnologijom dovele su do povećanja njegove stabilnosti u krvi (zbog čega su potrebne rjeđe injekcije).

Funkcija

[uredi | uredi izvor]

Proizvodnja crvenih krvnih zrnaca

[uredi | uredi izvor]

Eritropoetin je esencijalni hormon za proizvodnju crvenih krvnih zrnaca. Bez toga se definitivna eritropoeza ne odvija. U uslovima hipoksičnosti, bubreg proizvodi i luči eritropoetin da bi povećao proizvodnju crvenih krvnih zrnaca ciljanjem CFU-E, pro eritroblasta i bazofilnih podskupova eritroblasta u diferencijaciji. Eritropoetin ima svoj primarni učinak na rodonačelnike i preteče crvenih krvnih zrnaca (koji se kod ljudi nalaze u kostnoj srži) promovirajući njihov opstanak, štiteći ove ćelije od apoptozaapoptoze ili programirane ćelijske smrti.

Eritropoetin je primarni eritropoetski faktor koji surađuje s raznim drugim faktorima rasta (npr. IL-3, IL-6, glukokortikoid i SCF) uključen u razvoj eritroidne loze iz multipotentnih praprekursorskih linija. Jedinice eritroida (BFU-E) koje formiraju rafal započinju ekspresiju eritropoetinskog receptora i osetljive su na eritropoetin. U narednom stadiju, jedinica eritroida koja formira koloniju (CFU-E), ispoljava maksimalnu gustinu receptora eritropoetina i u potpunosti ovisi o eritropoetinu za daljnju diferencijaciju. Prekursori crvenih krvnih zrnaca, proeritroblasti i bazofilni eritroblasti također ispoljavaju receptor za eritropoetin i pod njihovim su utjicajem.

Nehematopoetske uloge

[uredi | uredi izvor]

Saopćeno je da eritropoetin ima niz djelovanja izvan stimulacije eritropoeze, uključujući vazokonstrikcijski-zavisnu hipertenziju, stimulirajući angiogenezu i promovirajući opstanak ćelija, aktiviranjem EPO receptora.To rezultira antiapoptoznim efektima na ishemijska tkiva. Međutim, ovaj je prijedlog kontroverzan s brojnim studijama koje nisu pokazale nikakav učinak.[2] Također je u suprotnosti sa niskim nivoima EPO receptora na tim ćelijama. Klinička ispitivanja na ljudima s ishemijskim srčanim, nervnim i bubrežnim tkivima nisu pokazala iste blagodati kao kod životinja. Uz to su neka istraživanja pokazala njegov neuroprotektivni učinak na dijabetičku neuropatiju. Međutim ti podaci nisu potvrđeni u kliničkim ispitivanjima, koja su provedena na dubokim peroneusnim, površinskim peroneusnim, tibijskim i surnim nervim.[3]

Mehanizam djelovanja

[uredi | uredi izvor]

Dokazano je da eritropoetin obavlja svoje efekte vezanja za receptor eritropoetina (EpoR).[4][5] EPO se veže za receptor za eritropoetin na površini crvenih krvnih zrnaca i aktivira signalnu kaskadu JAK2. Ovo pokreće puteve STAT5, PIK3 i Ras MAPK. To rezultira diferencijacijom, preživljavanjem i proliferacijom eritroidne ćelije.[6] SOCS1, SOCS3 i CIS su takođe ispoljeni, adjeluju kao negativni regulatori citokinskog signala.[7]

Ekspresija receptora eritropoetina visoke razine lokalizirana je na eritroidnim progenitornim ćelijama. Iako postoje izvještaji da se EPO receptori nalaze u brojnim drugim tkivima i organima, kao što su srce, mišići, bubreg i nervnog tkiva centralnog i perifrenog sistema, ti su rezultati se ne slažu sa nespecifičnostima reagensa poput anti-EpoR antitijela.[8] U kontroliranim eksperimentima, u tim tkivima funkcionalni EPO receptor nije otkriven.[9] U krvotoku, same crvene krvne ćelijee ne eksprimiraju eritropoetinski receptor, pa ne mogu reagirati na EPO. Međutim, zabilježena je indirektna ovisnost dugovječnosti crvenih krvnih zrnaca u krvi o koncentraciji eritropoetina u plazmi, proces nazvan neocitoliza.[10] Pored toga, postoje nepobitni dokazi da je ekspresija EPO receptora povećana kod povrede mozga.[11]

Sinteza i regulacija

[uredi | uredi izvor]

Nivo eritropoetina u krvi je prilično nizak u odsustvu anemije, oko 10 mU/ml. Međutim, u hipoksičnom stresu, proizvodnja EPO može se povećati i do 1000 puta, dostižući 10 000  mU/mL krvi. U odraslih, EPO sintetiziraju uglavnom intersticijske ćelije u peritubulskom kapilarnom koritu bubrežne kore, s tim da se dodatne količine stvaraju u jetri,[12][13][14] and the pericytes in the brain.[15] Vjeruje se da se regulacija oslanja na mehanizam povratnih informacija koji mjeri oksigenaciju krvi i dostupnost gvožđa.[16] Konstitutivno sintetizirani faktori transkripcije za EPO, poznati kao hipoksija-inducibilni faktori, hidroksiliraju se i proteosomno probavljaju u prisustvu kisika i gvožđa. Tokom normoksije GATA2 inhibira promotorsku regiju za EPO. GATA2 nivo pada tokom hipoksije i omogućava promociju proizvodnje.[17]

Medicinska upotreba

[uredi | uredi izvor]

Eritropoetini dostupni za upotrebu kao terapijska sredstva proizvode se tehnikom rekombinantne DNK u ćelijskim kulturama, a uključuju Epogen / Procrit (epoetin alfa) i Aranesp (darbepoetin alfa); koriste se u liječenju anemije koja je posljedica hronične bolesti bubrega,[18] anemije izazvane hemoterapijom kod pacijenata sa rakom, upalna bolest crijeva (Crohnova bolest i ulcerozni kolitis)[19] i mijelodisplazija nakon liječenja raka (hemoterapija i zračenje). Uložak paketa uključuje upakirano upozorenje povećanog rizika od smrti, kao što su infarkt miokarda, moždani udar, venska tromboembolija i recidiv tumora, posebno kada se koristi za povećanje nivoa hemoglobina na više od 11 g/dL do 12 g/dL.[20]

Historija

[uredi | uredi izvor]

U 1905., Paul Carnot predložio je ideju da hormon regulira proizvodnju crvenih krvnih zrnaca. Nakon provođenja eksperimenata na kunićima koji su podvrgnuti puštanju krvi, Carnot i njegova apsolventica Clotilde-Camille Deflandre [21] pripisao je porast crvenih krvnih zrnaca kod zečeva hemotropnom faktoru zvanom hemopoietin. Eva Bonsdorff i Eeva Jalavisto su hemopoetsku supstancu nazvale 'eritropoetin'. K.R. Reissman i Allan J. Erslev pokazali su da je određena tvar koja cirkulira u krvi sposobna stimulirati proizvodnju crvenih krvnih zrnaca i povećati hematokrit. Ova supstanca je pročišćena i potvrđena kao eritropoetin.[16][22]

Zatim su Goldwasser i Kung pročistili su EPO, 1977.[23] Čisti EPO omogućio je djelomičnu identifikaciju aminokiselinske sekvence i izoliranje gena.[16] Sintetski EPO prvi put je uspješno korišten za korekciju anemije 1987.[24] U 1985., Lin et al izolirali su gen ljudskog eritropoetina iz genomske biblioteke faga i iskoristili ga za proizvodnju EPO.[25] U 1989., Američka uprava za hranu i lijekove odobrila je hormon epogen za upotrebu kod određenih anemija.[26]

Gregg L. Semenza i Peter J. Ratcliffe proučavali su gen EPO i njegovu regulaciju ovisno o kisiku. Zajedno sa Williamom Kaelinom Jr, dobili su 2019. Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu za otkriće hipoksijom-inducibilni faktor (HIF), koji regulira gen EPO, kao i kao i drugi geni, a kao odgovor na hipoksiju.[27]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Momaya A, Fawal M, Estes R (april 2015). "Performance-enhancing substances in sports: a review of the literature". Sports Medicine. 45 (4): 517–31. doi:10.1007/s40279-015-0308-9. PMID 25663250.
  2. ^ Elliott S, Sinclair AM (2012). "The effect of erythropoietin on normal and neoplastic cells". Biologics. 6: 163–89. doi:10.2147/BTT.S32281. PMC 3402043. PMID 22848149.
  3. ^ Hosseini-Zare MS, Dashti-Khavidaki S, Mahdavi-Mazdeh M, Ahmadi F, Akrami S (juli 2012). "Peripheral neuropathy response to erythropoietin in type 2 diabetic patients with mild to moderate renal failure". Clinical Neurology and Neurosurgery. 114 (6): 663–7. doi:10.1016/j.clineuro.2012.01.007. PMID 22296650.
  4. ^ Middleton SA, Barbone FP, Johnson DL, Thurmond RL, You Y, McMahon FJ, Jin R, Livnah O, Tullai J, Farrell FX, Goldsmith MA, Wilson IA, Jolliffe LK (maj 1999). "Shared and unique determinants of the erythropoietin (EPO) receptor are important for binding EPO and EPO mimetic peptide". The Journal of Biological Chemistry. 274 (20): 14163–9. doi:10.1074/jbc.274.20.14163. PMID 10318834.
  5. ^ Livnah O, Johnson DL, Stura EA, Farrell FX, Barbone FP, You Y, Liu KD, Goldsmith MA, He W, Krause CD, Pestka S, Jolliffe LK, Wilson IA (novembar 1998). "An antagonist peptide-EPO receptor complex suggests that receptor dimerization is not sufficient for activation". Nature Structural Biology. 5 (11): 993–1004. doi:10.1038/2965. PMID 9808045.
  6. ^ Thomson, Angus W.; Lotze, Michael T. (22. 4. 2003). The Cytokine Handbook, Two-Volume Set (jezik: engleski). Gulf Professional Publishing. ISBN 9780080518794. Nepoznati parametar |name-list-format= zanemaren (prijedlog zamjene: |name-list-style=) (pomoć)
  7. ^ Hodges VM, Rainey S, Lappin TR, Maxwell AP (novembar 2007). "Pathophysiology of anemia and erythrocytosis". Critical Reviews in Oncology/Hematology. 64 (2): 139–58. doi:10.1016/j.critrevonc.2007.06.006. PMID 17656101.
  8. ^ Elliott S, Busse L, Bass MB, Lu H, Sarosi I, Sinclair AM, et al. (mart 2006). "Anti-Epo receptor antibodies do not predict Epo receptor expression". Blood. 107 (5): 1892–5. doi:10.1182/blood-2005-10-4066. PMID 16249375.
  9. ^ Sinclair AM, Coxon A, McCaffery I, Kaufman S, Paweletz K, Liu L, et al. (maj 2010). "Functional erythropoietin receptor is undetectable in endothelial, cardiac, neuronal, and renal cells". Blood. 115 (21): 4264–72. doi:10.1182/blood-2009-10-248666. PMID 20124513.
  10. ^ Risso A, Ciana A, Achilli C, Antonutto G, Minetti G (2014). "Neocytolysis: none, one or many? A reappraisal and future perspectives". Frontiers in Physiology. 5: 54. doi:10.3389/fphys.2014.00054. PMC 3924315. PMID 24592241.
  11. ^ Ott C, Martens H, Hassouna I, Oliveira B, Erck C, Zafeiriou MP, et al. (decembar 2015). "Widespread Expression of Erythropoietin Receptor in Brain and Its Induction by Injury". Molecular Medicine. 21 (1): 803–815. doi:10.2119/molmed.2015.00192. PMC 4818269. PMID 26349059.
  12. ^ Jacobson LO, Goldwasser E, Fried W, Plzak L (mart 1957). "Role of the kidney in erythropoiesis". Nature. 179 (4560): 633–4. Bibcode:1957Natur.179..633J. doi:10.1038/179633a0. PMID 13418752.
  13. ^ Fisher JW, Koury S, Ducey T, Mendel S (oktobar 1996). "Erythropoietin production by interstitial cells of hypoxic monkey kidneys". British Journal of Haematology. 95 (1): 27–32. doi:10.1046/j.1365-2141.1996.d01-1864.x. PMID 8857934.
  14. ^ Barrett, Kim E.; Barman, Susan M.; Boitano, Scott; Brooks, Heddwen, ured. (2012-01-01). Ganong's review of Medical Physiology (24th izd.). McGraw Hill. str. 709. ISBN 978-1-25-902753-6. Nepoznati parametar |name-list-format= zanemaren (prijedlog zamjene: |name-list-style=) (pomoć)
  15. ^ Ji P (novembar 2016). "Pericytes: new EPO-producing cells in the brain". Blood. 128 (21): 2483–2485. doi:10.1182/blood-2016-10-743880. PMID 27884833.
  16. ^ a b c Jelkmann W (mart 2007). "Erythropoietin after a century of research: younger than ever". European Journal of Haematology. 78 (3): 183–205. doi:10.1111/j.1600-0609.2007.00818.x. PMID 17253966.
  17. ^ Jelkmann W (mart 2011). "Regulation of erythropoietin production". The Journal of Physiology. 589 (Pt 6): 1251–8. doi:10.1113/jphysiol.2010.195057. PMC 3082088. PMID 21078592.
  18. ^ "The Story of Erythropoietin". www.hematology.org (jezik: engleski). 16. 2. 2018. Pristupljeno 18. 2. 2019.
  19. ^ Liu S, Ren J, Hong Z, Yan D, Gu G, Han G, Wang G, Ren H, Chen J, Li J (februar 2013). "Efficacy of erythropoietin combined with enteral nutrition for the treatment of anemia in Crohn's disease: a prospective cohort study". Nutrition in Clinical Practice. 28 (1): 120–7. doi:10.1177/0884533612462744. PMID 23064018.
  20. ^ "Safety Labeling Changes: Epogen/Procrit (epoetin alfa) and Aranesp (darbepoetin alfa)". MedWatch: The FDA Safety Information and Adverse Event Reporting Program. United States Food and Drug Administration. 11. 8. 2011. Arhivirano s originala, 12. 1. 2017. Pristupljeno 7. 9. 2020.
  21. ^ Carnot P, Deflandre C (1906). "Sur l'activite hematopoietique du serum au cours de la regeneration du sang". Compt. Rend. Acad. Sci. 143: 384–386.
  22. ^ Höke, Ahmet (2005). Erythropoietin and the Nervous System. Berlin: Springer. ISBN 978-0-387-30010-8. OCLC 64571745. Nepoznati parametar |name-list-format= zanemaren (prijedlog zamjene: |name-list-style=) (pomoć)[potrebna stranica]
  23. ^ Miyake T, Kung CK, Goldwasser E (august 1977). "Purification of human erythropoietin". The Journal of Biological Chemistry. 252 (15): 5558–64. PMID 18467.[mrtav link]
  24. ^ Eschbach JW, Egrie JC, Downing MR, Browne JK, Adamson JW (januar 1987). "Correction of the anemia of end-stage renal disease with recombinant human erythropoietin. Results of a combined phase I and II clinical trial". The New England Journal of Medicine. 316 (2): 73–8. doi:10.1056/NEJM198701083160203. PMID 3537801.
  25. ^ Lin FK, Suggs S, Lin CH, Browne JK, Smalling R, Egrie JC, Chen KK, Fox GM, Martin F, Stabinsky Z (novembar 1985). "Cloning and expression of the human erythropoietin gene". Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America. 82 (22): 7580–4. Bibcode:1985PNAS...82.7580L. doi:10.1073/pnas.82.22.7580. PMC 391376. PMID 3865178.
  26. ^ "Epogen Prescribing Information" (PDF).
  27. ^ "The Nobel Prize in Physiology or Medicine 2019". NobelPrize.org. 7. 10. 2019. Pristupljeno 30. 10. 2019.

Dopunska literatura

[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Eritropoetin
Portal iconPortal Medicina
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Eritropoetin&oldid=3572470"