Idi na sadržaj

Mikroinjekcija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Postupak mikroinjektiranja
Mikroinjekziranje fluorescentne boje u pozicionirani niz jaja Ciona intestinalis

Mikroinjekcija je staklena mikropipeta koja se upotrebljava za ubrizgavanje tečnih supstanci na mikroskopskoj ili graničnoj makroskopskoj razini. Cilj su često žive ćelije, ali se također uključuju i međućelijski prostori. Mikroinjekcija je jednostavan mehanički proces koji obično uključuje invertni mikroskop s moći uvećanja od oko 200x (iako se ponekad izvodi pomoću seciranja pod stereo mikroskopom na uvećanju 40-50x ili tradicionalnim optičkim okomitim mikroskopom slične snage). Ova tehnika se primjenjuje i za inokuliranje mikroskopski sitnih organizama u ciljani medij.

Za procese kao što su ćelijsko ili pronukleusno injektiranje, ciljne ćelije se nalaze ispod mikroskopa i dva mikromanipulatora, od kojih jedan drži kapaljku, a drugi mikrokapilarnu iglu, obično promjera između 0,5-5 μm (veći je ako se ubrizgavaju matične ćelije u embrion), a koristi se da prodre kroz ćelijsku membranu i / ili jedarnu opnu.[1] Na ovaj način se proces može se koristiti za unošenje vektora u određenu ćeliju. Mikroinjekcija se također može koristiti i u kloniranju organizama, u studijiama biologije ćelije i virusa i za liječenje muške subfertilnosti – intracitoplazmatskim ubrizgavanjem sperme.

Historija

[uredi | uredi izvor]

Upotreba mikroinjekcija kao biološkog postupka započeta je početkom dvadesetog stoljeća, iako se čak ni tokom 1970-ih nije bila uobičajeno korištena. Do 1990-ih, međutim, njegova upotreba je znatno proširila pa se danas smatra općom laboratorijskom tehnikom, zajedno sa fuzijo vezikula, elektroporacijom, hemijskom transfekcijom i prenosom virusa, tj . za uvođenje mala količinu supstance u malu metu. Slična tehnika se i danas primjenjuje i u protozoologiji za uzimanje uzoraka i manipulaciju protozoama iz prirode i u laboratorijskim uvjetima.[2][3][4]

Osnovni tipovi

[uredi | uredi izvor]

Postoje dva osnovna oblika mikroinjekcijskih sistema. Prvi se zove sistem stalnog protoka, a drugi je pulsirajuća cirkulacija. U sistemu konstantnog protoka, koji je relativno jednostavan i jeftin, iako nespretan i zastarjeli, konstantan protok uzorka se unosi mikropipteom, a količina ubrizgavajućeg uzorka se određuje dužinom zadržavanja igle u ćeliji. Obično zahtijeva reguliran izvor pritiska, držač kapilara i grubi ili fini mikromanipulator. Pulsirajuća cirkulacija, međutim, omogućava veću kontrolu i dosljednost u doziranju uzorka koji se ubrizgava. Zbog mogućnosti povećane kontrole nad iglom, postavljanja i kretanja i pored povećane preciznosti u odnosu na obim unošene supstance, favorizira se tehniku pulsirajućeg protoka (Ependorf ili druge sličnih mogućnosti).[5][6]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ David B. Burr D. B., Matthew R. Allen M. R. (2013): Basic and applied bone biology. Academic Press, New York, ISBN 978-0-12-391459-0.
  2. ^ http://www.researchgate.net/.../10127621_The_growth_of... - ]Chilo+ patula mic.sgmjournals.org/content/16/3/561.full.pdf] Chilo
  3. ^ Mucibabic S. (1957): The growth of mixed populations of Chilomonas paramecium and Tetrahymena pyriformis. Journal of General Microbiology, 16(3): 561-571.
  4. ^ Hadžiselimović R. (1969): Efekat različitih zapremina hranljivog medijuma na rastenje mješovitih populacija Chilomonas paramecium i Tetrahymena pyriformis. Simpozijum iz ekologije (Beograd), Knjiga rezimea: 24.
  5. ^ Goldman R. D., Spector D. L. (2005): Live cell imaging: A laboratory manual. CSHL, ISBN 978-0-87969-683-2.
  6. ^ http://books.google.com/books?id=8QwSUxiuyfYC&pg=PA54.

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]