Idi na sadržaj

Slon

Uredi veze
S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Slonovi
Afrički slon
Afrički slon
Sistematika
CarstvoAnimalia
KoljenoChordata
PotkoljenoVertebrata
RazredMammalia
NadredAfrotheria
RedProboscidea
PorodicaElephantidae
Gray, 1821.
Rodovi

Slonovi su veliki sisari iz porodice Elephantidae (od lat. elefantus - slon) a spadaju u red Proboscidea (surlaša). Obično se razlikuju dva roda slonova afrički slon (Loxodonta africana) i azijski slon (Elephas maximus), mada postoje neki dokazi da su afrički savanski slon i afrički šumski slon dvije različite vrste (L. africana i L. cyclotis, respektivno). Slonovi su rašireni širom podsaharske Afrike i južne i jugoistočne Azije. Porodica Elephantidae je jedina preživjela porodica iz reda surlaša; druge, danas izumrle vrste iz ovog roda su bile mamuti i mastodonti. Mužjak afričkog slona je najveća kopnena životinja i može doseći visinu od 4 m i težinu od 7 tona. Svi slonovi imaju nekoliko karakterističnih osobina, od koji su najuočljiviji dugo debelo rilo zvano surla, kojim slonovi uzimaju vodu, dišu i dohvataju hranu i predmete. Njihovi sjekutići su narasli u kljove koje mogu služiti kao oružje protiv grabežljivaca ili kao alat za pomjeranje objekata ili kopanje. Svojim velikim ušima mogu mahati čime pomažu u snižavanju temperature tijela. Afrički slonovi imaju veće uši i konkavna leđa dok azijski slonovi imaju manje uši i konveksna ili ravna leđa.

Svi su biljožderi i hrane se travama i lišćem, a žive u različitim okruženjima uključujući savane, šume, pustinje i močvare. Teže da ostanu blizu vode. Smatraju se jednom od ključnih vrsta zbog uticaja kojeg imaju u svojim okruženjima. Druge životinje se drže na distanci od slonova, a grabežljivci poput lavova, tigrova i hijena obično uzimaju za žrtvu mladunčad slonova (telad). Slonovi mogu da dožive i do 70 godina starosti u divljini.

Ponašanje i socijalizacija

[uredi | uredi izvor]

Ženke slona (krave) žive obično u porodičnim grupama sastavljenim iz jedne ženke sa mladuncima i nekoliko rodbinski povezanih ženki i njihovih mladunaca. Grupe predvodi također ženska jedinka, obično najstarija ženka. Slonovi imaju posebno sastavljeno društvo gdje se brojne porodične grupe sastaju i socijaliziraju. Mužjaci (bikovi) napuštaju svoju porodičnu grupu kada dostignu pubertet, a obično žive sami ili sa drugim mužjacima. Odrasli mužjaci obično dolaze u grupu kada traže partnericu i ulaze u period povišenog nivoa testosterona kada su mnogo agresivniji prije parenja. To im pomaže da postignu dominaciju što uvećava šanse za reprodukciju u odnosu na suparničke mužjake. Mladunci su u središtu interesovanja u svojoj porodičnoj grupi i oslanjaju se na svoje majke do treće godine života. Slonovi komuniciraju dodirivanjem, pogledom, mirisom i zvukovima, koriste infrazvuk i seizmičku komunikaciju na duge udaljenosti. Inteligencija slonova se može upoređivati sa primatima. Smatra se da slonovi imaju samospoznaju te pokazuju empatiju za umiruće ili umrle jedinke svoje vrste.

Afrički slonovi su stavljeni na spisak ranjivih vrsta od strane Međunarodne unije za očuvanje prirode (IUCN), dok je azijski slon klasificiran kao ugrožena vrsta. Među najvećim prijetnjama za populaciju slonova u svijetu smatra se trgovina slonovačom, jer se životinje nezakonito love zbog njihovih kljovi. Druge prijetnje po opstanak divljih slonova je nestanak njihovog prirodnog okruženja. Slonovi se u Aziji koriste kao radne životinje. U prošlosti koristili su se i u ratovima; danas se često drže u zatočeništvu u zoološkim vrtovima i cirkusima. Slonovi su čest motiv u umjetnosti, narodnim običajima, religiji, literaturi i, općenito, u popularnoj kulturi.

Kod rođenja, mladunče može težiti do 100 kg. Skotnost slonice traje 20 do 22 mjeseca i najduža je od svih kopnenih sisavaca. Najveći slon je ubijen 1974. u južnoj Angoli i bio je težak 12.240 kg.[potreban citat]

Podjela

[uredi | uredi izvor]

Danas žive još samo tri vrste surlaša:

Izumrli su:

Manji broj naučnika koji se bave kriptozoologijom a zanimaju ih slonovi, predlažu da se u slonove uvrsti i patuljasti slon (Loxodonta pumilio) kao još jedna, zasebna, vrsta. Međutim, drugi naučnici nisu prihvatili taj prijedlog. Ta vrsta uz šumskog slona živi u tropskim kišnim šumama (Gabona, Konga, Kameruna).

Rasprostranjenje

[uredi | uredi izvor]
  • Afrički slon je ranije živio na čitavom afričkom kontinentu, dok je danas sjeverna granica njegovih obitavališta jug Sudana. Južno od tog područja živi svuda, ali samo u zaštićenim područjima nacionalnih parkova; no u njima su se populacije tako snažno povećale, da dolazi u pitanje "izdržljivost" okoliša. To je posebno dramatično izraženo u nacionalnom parku Čobe u Bocvani: umjesto 5.000 slonova koliko bi priroda parka mogla podnijeti, tu živi 25.000 životinja.

Šumski slon živi u kišnim šumama zapadne Afrike, među ostalim u Kamerunu, DR Kongu i Centralnoafričkoj Republici.

Područje gdje živi azijski slon širi se čitavim područjem jugoistočne Azije kao i Indijskog potkontinenta.

Opis

[uredi | uredi izvor]

Slonovi su sisari iz porodice Elephantidae, najvećih postojećih kopnenih životinja. Danas su prepoznate tri vrste: afrički obični slon, afrički šumski slon i azijski slon. Elephantidae su jedina preživjela porodica iz reda Proboscidea; izumrli članovi uključuju mastodonte. Porodica Elephantidae također uključuje nekoliko danas izumrlih grupa, kao što su mamuti i slonovi sa pravim kljovama. Afrički slonovi imaju veće uši i udubljena leđa, dok azijski imaju manje uši i konveksna ili ravna leđa. Obilježavajuća svojstva svih slonova uključuju dugačku proboscis koji se naziva surla, kljove, veliki ušni poklopci, masivne noge i žilavu, ali osjetljivu kožu. Surla se koristi za disanje, donošenje hrane i vode u usta i hvatanje predmeta. Kljove izvedene iz zuba sjekutića služe i kao oružje i kao alat za pomjeranje predmeta i kopanje. Veliki ušni preklopci pomažu u održavanju konstantne tjelesne temperature, kao i u komunikaciji. Noge poput stuba nose veliku težinu.

Slonovi su raštrkani po subsaharskoj Africi, Južnoj i Jugoistočnoj Aziji i nalaze se na različitim staništima, uključujući savane, šume, pustinje i močvare. Oni su biljojedi i zadržavaju se u blizini vode kada im je dostupna. Smatra se da su ključne vrste, zbog utjecaja na njihovo okruženje. Slonovi imaju fisijsko-fuzijsko društvo, u kojem se više porodičnih grupa okuplja radi druženja. Ženke imaju naviku da žive u porodičnim grupama, koje se mogu sastojati od jedne ženke s teladima ili nekoliko srodnih ženki s potomstvom. Grupe, koje ne uključuju bikove, predvodi (obično) najstarija krava, poznata kao matrijarh.

Mužjaci (bikovi) napuštaju porodične grupe kada dostignu pubertet i mogu živjeti sami ili s drugim mužjacima. Odrasli bikovi uglavnom komuniciraju s porodičnim grupama, onda kada traže partnerku. Ulaze u stanje povišenog testosterona i agresivnosti poznatog kao must, što im pomaže da steknu dominaciju nad ostalim mužjacima, kao i reproduktivni uspjeh. Telad su centar pažnje u njihovim porodičnim grupama i oslanjaju se na svoje majke, čak tri godine. Slonovi u divljini mogu živjeti i do 70 godina. Komuniciraju dodirom, vidom, mirisom i zvukom; slonovi koriste infrazvuk i seizmičku komunikaciju na velikim udaljenostima. Slonovska inteligencija upoređena je s onom kod primata i Cetacea. Čini se da imaju samosvojest, a izgleda da pokazuju empatiju prema umirućim i mrtvim članovima porodice.

Međunarodna unija za zaštitu prirode (IUCN), afričke slonove označila je kao ranjivi, a azijske kao ugrožene. Jedna od najvećih prijetnji populaciji slonova je trgovina slonovačom, jer su životinje krivolovljene zbog kljova. Ostale prijetnje divljim slonovima uključuju uništavanje staništa i sukobe s lokalnim stanovništvom. U Aziji, slonovi se koriste kao radne životinje. U prošlosti su se koristili iu ratovima; danas ih se često kontroverzno prikazuje u zoološkim vrtovima ili ih se koristi za zabavu u cirkusima. Slonovi su vrlo prepoznatljivi i zastupljeni su u umjetnosti, folkloru, religiji, književnosti i popularnoj kulturi.

Anatomija i morfologija

[uredi | uredi izvor]

Veličina

[uredi | uredi izvor]
Fizičke razlike između afričkih i azijskih slonova. 1. Veličina uha 2. Oblik čela 3. Samo neki azijski imaju kljove 4. Količina prstena u surli 5. Broj noktiju na nogu 6. Veličina repa 7. Stražnji luk
Kostur afričkog grmljanskog slona

Slonovi su najveće žive kopnene životinje. Jedinke afričkog grmljanskog slona su najveća vrsta, a mužjaci su visoki 304 – 336 cm na razini ramena i imaju tjelesnu masu 5,2 – 6,9 tona, a ženke koje stoje 247 – 273 cm, sa tjelesnom masom od 2,6 – 3,5 t. Muški azijski slonovi obično su visoki oko 261 – 289 cm i teški 3,5 – 4,6 tona, dok su ženke visoke 228 – 252 cm do ramena i teške 2,3 – 3,1 tonu. Afrički šumski slonovi najmanja su vrsta, s mužjacima koji su obično visoki oko 209 – 231 cm, tžine 1,7 – 2,3 tone. Muški afrički grmoljanski slonovi su obično 23% viši od ženki, dok su muški azijski slonovi od ženki viši samo za oko 15%.[1]

Kosti

[uredi | uredi izvor]

Skelet slona sastoji se od 326–351. kostiju.[2] Pršljenovi su povezani čvrstim zglobovima, što ograničava fleksibilnost kičme. Afrički slonovi imaju 21 par rebara, dok azijski imaju 19 ili 20 parova.[3]

Glava

[uredi | uredi izvor]

Lobanja slona dovoljno je elastična da podnese sile koje generiraju poluge kljova i sudari glave u glavu. Stražnji dio lubanje je spljošten i raširen, stvarajući lukove koji štite mozak u svim smjerovima.[4] Lobanja sadrži zračne šupljine (sinuse) koje joj smanjuju težinu, a istovremeno održavaju ukupnu snagu. Te šupljine daju unutrašnjosti lubanje izgled saća. Lobanja je posebno velika i pruža dovoljno prostora za hvatišta mišića koji podržavaju cijelu glavu. Donja vilica je čvrsta i teška..[2] Zbog veličine glave, vrat je relativno kratak, da bi pružio bolju potporu.[5] U nedostatku suznog aparata, oko se oslanja na tvrdu žlijezdu kako bi ga održalo vlažnim. Izdržljiva nicirajuća membrana štiti očnu jabučicu. Položaj i ograničena pokretljivost očiju ugrožavaju životinjsko vidno polje.[6] Smatra se da slonovi imaju dihromatsko viđenje boja[7] i mogu dobro vidjeti pri slabom svjetlu, ali ne i pri jakom.[8]

Uši

[uredi | uredi izvor]

Slonovske uši imaju debele baze sa tankim vrhovima. Ušni preklopci, ili pine, sadrže brojne krvne sudove zvane kapilari. Topla krv teče u kapilare, pomažući oslobađanju viška telesne toplote u okolinu. To se događa kad pine miruju, a životinja može pojačati učinak mlataranjem. Veće površine ušiju sadrže više kapilara i može se osloboditi više toplote. Od svih slonova, afrički grmljanskii slonovi žive u najtoplijoj klimi i imaju najveće ušne klapne.[9] Slonovi su sposobni čuti vibracije sa niskim frekvencijama i najosetljiviji su na 1 Hz (u neposrednoj blizini sopran C).[10]

Surla

[uredi | uredi izvor]
Afrički grmljanski slon s podignutom surlom, čest obrazac ponašanja prilikom trubljenja/rikanja
Azijski slon pije vodu

Surla ili proboscis, je spoj nosa i gornje usne, iako su u ranom životu fetusne odvojene.[5] Surla je izdužena i specijalizirana kao slonovski najvažniji i najsvestraniji dodatak. Sadrži do 150.000 odvojenih mišićnih fascija, bez kostiju i malo masti. Ovi upareni mišići sastoje se od dvija glavna tipa: površinski i unutrašnji. Prvi se dijele na leđne, trbušne i bočne, dok se drugi dijele na poprečne i radijalne mišiće. Mišići surle povezuju se s koštanim otvorom u lobanji. Nosna pregrada sastoji se od sitnih mišićnih jedinica koje se vodoravno protežu između nosnica. U osnovi, nosnice dijeli hrskavica.[11] Surla se, kao mišićni hidrostat kreće precizno koordiniranim kontrakcijama mišića. Mišići rade i jedni protiv drugih. Jedinstveni proboscidni nerb – formiran od maksilarnog i facijalnog – proteže duž obje strane.[12]

Slonovska surla imaju višestruke funkcije, uključujući disanje, njuh, dodirivanje, hvatanje i oglašavanje.[5] Čulo životinje može biti četiri puta osjetljivije od osjećaja krvotrakača.[13] Sposobnost surle da čini moćne pokrete uvijanja i namotavanja, omogućava mu da sakuplja hranu, hrve se s drugim slonovima,[14] i podignite do 350 kg.[5] Može se koristiti za osjetljive zadatke, poput brisanja oka i provjere otvora,[14] i sposobna je za lomljenje ljuske kikirikija bez razbijanja sjemena.[5] Svojim surlom, slon može doći do predmeta na visini do 7 m i kopati po dnu vode sa blatom ili pijeskom.[14] Pojedini mogu imati bočne preferencije: neki je više vole uvijati ulijevo, drugi udesno.[12] Mogu usisavati vodu i za piće i za prskanje po tijelima.[5] Odrasli azijski slon sposoban je u surli držati 8,5 L vode.[11] Također raspršuju prašinu ili travu na sebe.[5] Kada je pod vodom, slon koristi surlu kao dihalicu.

Afrički slon na vrhu surle ima dva nastavka nalik prstima koji mu omogućavaju da uhvati i prinese hranu ustima. Azijski slon ima samo jedan, a više se oslanja na motanje oko neke namirnice i stiskanje u usta. Azijski slonovi imaju veću koordinaciju mišića i mogu obavljati složenije zadatke. Gubitak surle bio bi štetan za preživljavanje slona,[5] iako su u rijetkim slučajevima jedinke preživjele sa skraćenim. Primijećeno je da jedan slon pase klečeći na prednjim nogama, podižući se na zadnje noge i usnama uzimajući travu.[11] Sindrom diskesične surle je stanje paralize kod afričkih grmljanskih slonova, uzrokovano degradacijom perifernih živaca i mišića koji počinju na vrhu.[15]

Zubi

[uredi | uredi izvor]
Obrazni zubi mladog uginulog slona
Azijski slon jede koru drveća, koristeći se kljovama da je oljušti.

Slonovi obično imaju 26 zuba: sjekutiće, poznate kao kljove, 12 mliječnih pretkutnjaka i 12 kutnjaka. Za razliku od većine sisara, kojima rastu mliječni zubi, a zatim ih zamjenjuju jednim trajnim setom odraslih zuba, slonovi su polifiodonti koji imaju cikluse zamjene zuba tokom života. Tokom uobičsjene dugovječnosti, zubi za žvakanje zamjenjuju se šest puta. Zubi se ne zamjenjuju novima koji izlaze iz vilice vertikalno kao kod većine sisara. Umjesto toga, novi zubi izrastaju na stražnjoj strani usta i pomiču se prema naprijed kako bi istisnuli stare. Prvi žvakaći zub sa svake strane vilice ispada kada slon ima dvije do tri godine. Drugi set žvakaćih zuba ispada sa četiri do šest godina. Treći set ispada sa 9-15 godina, a četvrti traje do 18-28 godine. Peti set zuba ispada početkom 40-ih. Šesti (i obično završni) set mora trajati do kraja života. Slonovi zubi imaju zubne grebene u obliku petlje, koji su kod afričkih deblji i dijamantoliki.[16]

Kljove

[uredi | uredi izvor]

Kljove slona modificirani su drugi sjekutići u gornjoj vilici. Zamjenjuju mliječne zube u dobi od 6–12 mjeseci i godišnje kontinuirano rastu otprilike do oko 17 cm. Novorazvijena kljova ima glatku caklinsku kapu koja na kraju istroši. Dentin je poznat je kao slonovača i njegov poprečni presjek sastoji se od ukrštenih uzoraka linija, poznatih kao „mašinsko ucrtavanje“, koje stvaraju područja u obliku dijamanta. Kao komad živog tkiva, kljova je relativno mehka; tvrda je koliko i mineral kalcit. Velik dio kljove može se vidjeti vani; ostatak je u ležištu u lobanji. Najmanje jedna trećina kljove sadrži pulpu, a neki imaju nerve koji se protežu do vrha. Stoga bi ga bilo teško ukloniti bez nanošenja štete životinji. Kad se ukloni, slonovača počinje sušiti i pucati, ako se ne održava hladnom i vlažnom okruženju. Kljove služe u više svrha. Koriste se za iskopavanje vode, soli i korijenja, uklanjanje kore ili obilježavanje drveća, kao i za pomjeranje drveća i grana prilikom čišćenja staze. U borbi se koriste za napad i obranu, te za zaštitu trupa.[17]

Kao i kod ljudi, koji su obično desnoruki ili ljevoruki, slonovske kljove obično su desnostrane ili lijevostrane. Dominantna kljova, koja se naziva glavna kljova, uglavnom je istrošenija, jer je kraća s okruglim vrhom. Za afričke slonove kljove su prisutne i kod mužjaka i kod ženki i približno su iste dužine kod oba spola, dostižući dužinu i do 300 cm,[17] ali mužjaci imaju deblje.[18] U ranija vremena nisu bile neuobičajene i kljove teške preko 200 kilograma, iako je danas rijetkost vidjeti kljovu sa više od 100 kg.[19]

Kod azijskih, samo mužjaci imaju velike kljove. Njihove ženke imaju vrlo male kljove ili ih uopće nemaju.[17] Ima mužjaka i bez kljova i posebno su česti među slonovima iz Šri Lanke.[20] Azijski mužjaci mogu imati kljove sve dok i afrički, ali obično su tanji i lakši; najveća zabilježena bila je duga 302 cm i teška 39 kg. Lov na slonovaču u Africi[21] and Asia[22] vodio je ka prirodnom odabiranju koje je favoriziralo kraće kljove[23][24] i nestajanju kljova.[25][26]

Koža

[uredi | uredi izvor]
Afrički šumski slon koji kožu prekriva blatom

Koža slona je uglavnom vrlo žilava, debljine 2,5 cm, na leđima i dijelovima glave. Koža oko usta, anusa i unutar uha znatno je tanja. Slonovi obično imaju sivu kožu, ali afrički izgledaju smeđe ili crvenkaste boje, nakon što se uvaljaju u obojeno blato. Azijski slonovi imaju depigmentirane dijelove, posebno na čelu i ušima i okolnim područjima. Telad ima smećkastu ili crvenkastu dlaku, posebno na glavi i leđima. Kako slonovi sazrijevaju, njihova dlaka potamni i postaje rjeđa, ali guste koncentracije dlake i dlačica ostaju na kraju repa, kao i na bradi genitalijama i područjima oko očiju i ušnog otvora. Koža azijskog slona obično je prekrivena sa više dlaka od svog afričkog.[27]

Slon koristi blato kao kremu za sunčanje, štiteći kožu od ultraljubičastog svjetla. Iako je žilava, slonova koža je vrlo osjetljiva. Bez redovnih blatnih kupki kako bi je zaštitili od opeklina, uboda insekata i gubitka vlage, slonovska koža trpi ozbiljna oštećenja. Nakon kupanja, slon će obično trupom otpuhati prašinu sa tijela i ona se isuši u zaštitnu koru.

Slonovi imaju poteškoće s ispuštanjem toplote kroz kožu zbog svog niskog omjera površime i zapremine, koji je mnogo puta manji od ljudskog. Čak su primijećeni da podižu noge, verovatno u pokušaju da tabane izlože zraku.[27]

Noge, kretanje i držanje

[uredi | uredi izvor]
Kretanje azijskog slona

Kako bi poduprli težinu tijela, slonovi udovi su postavljeni vertikalnije ispod tijela kod većine ostalih sisara. Duge kosti udova imaju spužvastu kost umjesto sržne šupljine. Ovo jača kosti, a istovremeno omogućava hematopoezu.[28] I prednji i stražnji udovi mogu podnijeti težinu slona, iako 60% nose prednji.[29] Budući da su kosti udova postavljene jedna na drugu i ispod tijela, slon može stajati mirno duže vrijeme, bez trošenja puno energije. Slonovi nisu sposobni rotirati prednje noge, jer su ulna i radijus fiksirani u pronaciji; "dlan" manusa okrenut je unatrag.[28] Mišići musculus pronator quadratus i musculus pronator teres su ili smanjeni ili odsutni.[30] Kružna stopala slona imaju mehka tkiva ili "jastučiće" ispod manusa] ili pesa, koji raspoređuju težinu životinja.[29] Čini se da imaju sezamoidni, dodatni "nožni prst", sličan po položaju dodatnom "palcu" gigantske pande, koji također pomaže u raspodjela težine.[31] Na prednjim i stražnjim stopalima može se naći čak pet nožnih noktiju.

Slonovi se mogu kretati i naprijed i nazad, ali ne mogu trčati u kas, skakati ili galopirati. Pri kretanju po kopnu koriste samo dva tipa hoda: obični hod i brz hod, sličan trčanju.[28] U hodu noge djeluju kao njihala, dok se kukovi i ramena podižu i spuštaju dok je stopalo postavljeno na tlo. Bez "zračne faze", brzi hod ne ispunjava sve kriterije trčanja, iako slon koristi noge poput ostalih životinja koje trče, dok se kukovi i ramena spuštaju, a zatim se dižu dok su noge na zemlji.[32] Izgleda kao da slonovi koji se brzo kreću "trče" prednjim, ali "hodaju" zadnjim nogama i mogu postići maksimalnu brzinu od 25 km / h.[33] Pri ovoj brzini, većina ostalih četveronožaca već je u galopu, čak uzimajući u obzir i dužinu nogu. Proljetna kinetika mogla bi objasniti razliku između kretanja slonova i drugih životinja.[33] Tokom kretanja jastučići šire i skupljaju te smanjuju bol i buku koji bi dolazili od vrlo teške životinje koja se kreće.[29] Slonovi su sposobni plivači. Snimljeni su kako plivaju do šest sati bez dodirivanja dna, a prešli su čak 48 km u jednom potezu i brzinama do 2,1 km / h.[34]

Organi

[uredi | uredi izvor]
Srce afričkog slona u tegli

Mozak slona teži otprilike 4,5 – 5,5 kg, u poređenju sa 1,6 kg ljudskog mozga. Iako je mozak slona sveukupno veći, proporcionalno je manji. Pri rođenju, mozak slona već teži 30-40% težine odrasle jedinke. Cerebrum i cerebellum su dobro razvijeni, a sljepoočni režanj su toliko veliki da se lateralno izboče.[35] Grlo slona ima vrećicu u kojoj se može čuvati voda za kasniju upotrebu.[5] grkljan je najveći poznati među sisarima. Vokalni nabori su dugi i pričvršćeni su blizu bazu epiglotisa. Kada se uspoređuju glasovni nabori slona sa ljudskim, slonovi su duži, deblji i imaju veću površinu presjeka. Pored toga, nagnuti su za 45 stepeni i postavljeni su ispred od glasnih nabora čoveka.[36]

Srce slona teži 12 – 21 kg. Ima dvostruko zašiljen srcasti vrh, neobičnu osobinu kod sisara.[35] Pored toga, komore odvajaju se pri vrhu srca, što osobina koju dijele sa Sireniama.[37] Kad stoji, srce slona kuca otprilike 30 puta u minuti. Za razliku od mnogih drugih životinja, kada slon leži, broj otkucaja srca ubrzava se za 8 do 10 otkucaja u minuti.[38] Krvni sudovi u većini tijela su široki i debeli i mogu podnijeti visoki krvni pritisak.[37] Pluća su pričvršćena za dijafragmu, a disanje se uglavnom oslanja na dijafragmu, a ne na širenje grudog koša.[35] Umjesto pleurske šupljine imaju vezivno tkivo. To životinji može omogućiti da se nosi sa razlikama pritiska kada je njeno tijelo pod vodom, a surla viri napovršini zbog zraka,[39] iako je ovo objašnjenje dovedeno u pitanje.[40] Druga moguća funkcija ove prilagodbe je da pomaže životinji da usisava vodu kroz surlu.[39] Slonovi uglavnom udišu kroz surlu, iako dio zraka prolazi kroz usta. Imaju sistem fermentacije u zadnjem crijevu, a njihova debela i tanka crijeva zajedno dosežu dužinu od 35 m. Većina unosa hrane prođe neprobavljeno unatoč procesu koji traje i jedan dan.[35]

Testisi muškog slona nalaze se unutar, u blizini bubrega.[41] Penis može biti dug i 100 cm, prečnika u bazi od 16 cm. Ima oblik S kada je potpuno uspravan i ima Y-noliki otvor. Ženka ima dobro razvijen klitoris visine do 40 cm. Vulva se nalazi između stražnjih nogu, umjesto u blizini repa, kao kod većine sisara. Utvrđivanje stanja trudnoće može biti teško zbog velike trbušne šupljine[ životinje. Mliječne žlijezde ženke zauzimaju prostor između prednjih nogu, što omogućava dojenje teleta na dohvat surle.[35] Slonovi imaju jedinstveni organ, sljepoočnu žlijezdu, na obje strane glave. Ovaj je organ povezan sa seksualnim ponašanjem, a mužjaci iz njega izlučuju tekućinu kada su u fazi musta.[42] Također primijećene su i ženke sa izlučevinama iz sljepoočnih žlijezda.[13]

Osnovna tjelesna temperatura

[uredi | uredi izvor]

Srednja temperatura tijela u prosjeku je otprilike 35,9 °C , slično onoj kod čovjeka. Kao i svi sisari, slon može povisiti ili sniziti temperaturu za nekoliko stepeni od proseka kao odgovor na ekstremne uslove okoline.[35]

Taksonomija i filogenija

[uredi | uredi izvor]
Afrotheria
Afroinsectiphilia
Tubulidentata

Orycteropodidae

 
Afroinsectivora
Macroscelidea

Macroscelididae

 
Afrosoricida
 

Chrysochloridae

 
 

Tenrecidae

 
 
 
 
Paenungulata
Hyracoidea

Procaviidae

 
Tethytheria
Proboscidea

Elephantidae

 
Sirenia
 

Dugongidae

 
 

Trichechidae

 
 
 
 
 
Kladogram slonova unutar Afrotheria, zasnovan na molekulskim dokazima[43]
Proboscidea
 

early proboscideans, e.g. Moeritherium

 
 
 

Deinotheriidae

 
Elephantiformes
 

Mammutidae

 
 
 

Gomphotheriidae

 
 
 

Stegodontidae

 
Elephantidae
 

Loxodonta

 
 
 

Mammuthus

 
 

Elephas

 
 
 
 
 
 
 
 


Filogenija Proboscidea na temelju gornjih kutnjaka.[5]
Elephantimorpha
Elephantidae
 
 
 

Mammuthus primigenius

 
 

Mammuthus columbi

 
 
 

Elephas maximus

 
 
 
 
 

Loxodonta cyclotis

 
 

Palaeoloxodon antiquus

 
 
 

Loxodonta africana

 
 
 
 

Mammut americanum

 
 


Filogenija modernih slonova i bliskih izumrlih srodnika na osnovu molekulskih dokaza

Slonovi pripadaju porodici Elephantidae, jedinoj preostaloj porodici iz reda Proboscidea, koja pripada nadredu Afrotheria. Njihovi najbliži postojeći stodnici su Sirenia (dugonzi i manateje i hiraksi, s kojima dijele kladus Paenungulata, unutar nadreda [[Afrotheria.[44] Slonovi i sirenije dalje su grupirani u kladus Tethytheria.[45]

Prepoznate su tri vrste slonova; afrički grmljanski slon (Loxodonta africana) i šumski slon ( Loxodonta cyclotis ) podsaharski savanski, i azijski slon (Elephas maximus) iz Južne i Jugoistočne Azije.[46]

Evolucija i izumrli srodnici

[uredi | uredi izvor]

Zabilježeno je preko 180 izumrlih članova i tri glavne grane evolucijske radijacije iz reda Proboscidea.[47] Prvu radijaciju najavili su najraniji proboscidi, afrički Eritherium i Phosphatherium, iz kasnog paleocena.[48] Eocen je obuhvatao oblike Numidotherium, Moeritherium i Barytherium iz Afrike. Te su životinje bile relativno male i vodene. Kasnije su nastali rodovi kao što su Phiomia i Palaeomastodon; potonji su vjerovatno naseljavali šume i otvorene šume. Tokom oligocena, raznolikost proboscida je opala.[49] Jedna značajna vrsta ove epohe bila je Eritreum melakeghebrekristosi sa Roga Afrike, koji je možda bio predak nekoliko kasnijih vrsta.[50] Na početku miocena dogodila se druga diverzifikacija, pojavom porodica Deinotheriidae i Mammutidae. Prvi su bili u srodstvu s rodom Barytherium i živjeli su u Africi i Evroaziji,[51], dok su drugi vjerovatno potjecali od oblika Eritreum[50] i proširili se u Sjevernu Ameriku.[51]

Druga radijacija predstavljena je pojavljivanjem gomfotera u miocenu,[51] koje su vjerovatno evoluirale iz Eritreuma [50] i potekle iz Afrike, šireći se na sve kontinente, osim Australije i Antarktika. Članovi ove grupe uključivali su Gomphotherium i Platybelodon.[51] Treća adaptacijska radijacija započele je u kasnom miocenu i dovela do dolaska slonova, koje su potiču iz gomfotera i polahko ih zamjenjuju.[52] Od afričkih Primelephas gomphotheroides nastali su rodovi Loxodonta, Mammuthus i Elephas. Loxodonta se najranije razgranala oko granice miocena i pliocen a, dok su se Mammuthus i Elephas razišli kasnije tokom ranog pliocena. Rod Loxodonta je ostao u Africi, dok su se Mammuthus i Elephas proširili na Evroaziju, a prvi su stigli do Sjeverne Amerike. U isto vrijeme, Stegodontidae, još jedna proboscidna grupa koja je potekla od gomfotera, raširila se po Aziji, uključujući Indijski potkontinent, Kinu, jugoistočnu Aziju i Japan. Mammutidi su nastavili da se razvijaju u nove vrste, kao što je američki mastodon.[53]

Na početku pleistocena, elefantide su imalele visoku stopu specijacije.[54] U pleistocenu se također pojavio Palaeoloxodon namadicus , najveći kopneni sisar svih vremena.[1] Loxodonta atlantica postala je najčešća vrsta u sjevernoj i južnoj Africi, ali je kasnije u pleistocenu zamijenjena vrstom "Elephas iolensis". Tek kada je "Elephas" nestao iz Afrike, "Loxodonta" je ponovo postala dominantna, ovaj put u obliku moderne vrste. Elefasi su se diverzificirali u nove vrste u Aziji, kao što su E.  hysudricus i E. platycephus;[55] potonji je vjerovatni predak modernog azijskog slona.[54] Mammuthus evoluirao je u nekoliko vrsta, uključujući dobro poznatu vrstu vunasti mamut.[55] Čini se da su ukrštanja bila je uobičajena među vrstama elefantida, što je u nekim slučajevima dovelo do vrsta sa tri predačke genetičke komponente, kao što je kod Palaeoloxodon antiquus.[56] U kasnom pleistocenu, većina proboscidnih vrsta nestala je tokom kvartarnog zaleđivanja koje je odnijelo 50% rodova težine preko 5 kg, širom svijeta.[57]

Proboscide su imale nekoliko evolucijskih trendova, poput povećanja veličine, što je dovelo do mnogih gigantskih vrsta koje su bile visoke do 500 cm. Kao i kod drugih megaherbivore, uključujući izumrle sauropodne dinosaure, velie dimenzije slonova su se vjerovatno razvila kako bi im omogućila preživljavanje u vegetaciji s niskom hranjivom vrijednošću.[58] Their limbs grew longer and the feet shorter and broader.[5] Stopala su prvobitno bila plantigradna i razvijena su u digitagradni stav sa jastučićima i seizmoidnim kostima koju pružaju potporu.[59] Rani proboscidi razvili su duže mandibule i manje lobanje, dok su oni izvedeni razvili kraće mandibule, što je pomaknulo težište glave. Kranij je postao veći, posebno lobanja, dok se vrat skratio da bi pružio bolju potporu lobanji. Povećanje veličine dovelo je do razvoja i produženja mobilne surle, kako bi se osigurao doseg. Broj pretkutnjaka, sjekutića i očnjaka se smanjio.[5] Zubi obraza (kutnjaci i pretkutnjaci) postali su veći i specijaliziraniji, posebno nakon što su slonovi počeli prelaziti na hranu biljama sa C3-fiksacijom do trava sa fiksacijom C4, što je prouzrokovalo trostruko povećanje visine zuba kao i značajno umnožavanje lamela, prije oko pet miliona godina. Tek u posljednjih milion godina ili tako nekako, vratili su se ishrani koja se uglavnom sastojala od drveća i grmlja sa C3 fiksacijom.[60][61] Gornji drugi sjekutići prerasli su u kljove koje su se razlikovale u obliku od pravih, do zakrivljenih (bilo prema gore ili prema dolje), do spirala, ovisno o vrsti. Neki su proboscidi razvili kljove na donjim sjekutićima.[5] Slonovi zadržavaju određene karakteristike svog vodenog pretka, poput anatomije srednjeg uha.[39]

  • Porodica afričkih grmljanskih slonova: uočiti zaštićeni položaj mladunaca u sredini grupe
    Porodica afričkih grmljanskih slonova: uočiti zaštićeni položaj mladunaca u sredini grupe
  • Usamljeni mužjak: Odrasli mužjaci provode većinu vremena sami ili u jednospolnim grupama
    Usamljeni mužjak: Odrasli mužjaci provode većinu vremena sami ili u jednospolnim grupama
  • Sparing-borba mužjaka
    Sparing-borba mužjaka
  • Mužjak u mastu]]
    Mužjak u mastu]]

Parenje

[uredi | uredi izvor]
Parenje mužjaka u grupi ženki

Slonovi se pare u sistemu poliginije,[62] a kopulacije najčešće su tokom vrhunca vlažne sezone.[63] Ženke u estrusu oslobađaju hemijske signale (feromone) u mokraći i vaginskom sekretu kako bi signalizirale spremnost za parenje. Bik će pratiti potencijalnu partnericu i procijeniti njezino stanje pomoću udvaračkog odgovora, koji zahtijeva da mužjak surlom uzme hemijski uzorak i prinese ga u vomeronosni organ.[64][65] Estrousni ciklus traje 14-16 sedmica sa 4-6 sedmica folikulske faze i 8 do 10 sedmica luteusne. Dok većina sisara tokom folikulske faze, ima jedan talas luteinizirajućeg hormona, slonovi imaju dva. Prvi (ili anovulacijski) nalet mogao bi mužjacima signalizirati da je ženka u estrusu, promjenom njenog mirisa, ali ovulacija se javlja tek kad se desi drugi (ili ovulacijski) talas..[66] Fertility rates in cows decline around 45–50 years of age.

Bikovi se ponašaju po obrascu poznatom kao čuvanje partnera, gdje prate estrousne ženke i brane ih od drugih mužjaka.[67] Većinu mužjaka čuvaju mast mužjaci (spremni za parenje), a ženke se aktivno trude da ih čuvaju, posebno starije. Stoga ovi bikovi imaju više reproduktivnog uspjeha.[68] Čini se da ti mužjaci ženkama signaliziraju stanje mužjaka, jer slabi ili povrijeđeni mužjaci nemaju normalan mast.[69] Za mlade ženke pristup starijeg bika može biti zastrašujući, tako da njeni srodnici ostaju u blizini, kako bi pružili podršku i ohrabrenje.[70] Tokom kopulacije, mužjak položi trup preko leđa ženke.[71] Penis je vrlo mobilan i može se kretati neovisno od karlice.[72] Prije namještanja, zakrivljuje se naprijed i naviše. Kopulacija traje oko 45 sekundi i ne uključuje potisak karlice ili pauzu u ejakulaciji.[73] Slonova sperma mora plivati blizu 2 m da bi došla do jajašca. Poređenja radi, ljudska sperma mora plivati oko samo 76,2 mm.[74]

Homoseksualno ponašanje često je kod oba spola. Kao i kod heteroseksualnih interakcija, to uključuje namještanje. Muški slonovi se ponekad međusobno stimuliraju borbama i mogu se stvoriti "prvenstva" između starih bikova i mlađih mužjaka. Ženska istospolna ponašanja dokumentirana su samo u zatočeništvu, gdje je poznato da se samozadovoljavaju svojim surlama.[75]

Rađanje i razvoj

[uredi | uredi izvor]
Majka afričkog šumskog slona koja se kupa s mladuncem

Trudnoća kod slonova obično traje oko dvije godine s intervalima rađanja koji obično traju četiri do pet godina. Rađanja se obično odvijaju u vlažnoj sezoni.[76] Mladunci se rađaju sa visinom oko 85 cm , teški oko 120 kg.[70] Obično se rodi samo jedan mladunac, ali ponekad se jave i blizanci.[77][78] Relativno duga trudnoća održava se putem pet žutij tijela (za razliku od većine sisara) i daje fetusu više vremena za razvoj, posebno mozga i trupa.[77] Kao takvi, novorođeni slonovi su prekocialni, tj. brzo stanu i hodaju prateći majčino i porodično stado.[79] Slonče obično je u središtu pažnje članova stada. Odrasli i većina ostalih mladih okupit će se oko novorođenčeta, dodirujući ga i milujući ga surlama. Prvih nekoliko dana majka je netolerantna prema ostalim članovima stada u blizini svojih mladunaca. Aloroditeljstvo – tamo gdje se o mladuncu brine neko drugi osim njegove majke – odvija se u nekim porodičnim grupama. Alomajke (pomajke) su obično uzrasta od dvije do dvanaest dodina.[70]

Prvih nekoliko dana novorođenče nije stabilno na nogama i potrebna mu je podrška majke. Oslanja se na dodir, miris i sluh, jer mu je vid slab. Ima malo precizne kontrole nad prtljažnikom, koji se migolji i može izazvati njegovo posrtanje. Do druge sedmice života, tele može čvršće hodati i ima veću kontrolu nad svojim trupom. Nakon prvog mjeseca, tele može podizati, držati i stavljati predmete u usta, ali ne može usisati vodu kroz deblo i mora piti direktno kroz usta. Još uvijek ovisi o majci i drži se blizu nje.[79]

Prva tri mjeseca slonče se u ishrani u potpunosti oslanja na majčino mlijeko, nakon čega počinje tražiti biljnu hranu i svojom surlom može sakupljati vodu. U isto vrijeme dolazi do poboljšanja u koordinaciji usana i nogu. Nastavljaju dojiti istom brzinom kao i prije svog šestog mjeseca, nakon čega postaju neovisniji pri hranjenju. Do devet mjeseci usavršava se koordinacija usta, surle i stopala. Nakon godinu dana, sposobni su samostalno da se njeguju, piju i hrane i potpuno se razvijaju. Majka mu još treba za prehranu i zaštitu od grabljivica još najmanje godinu dana. Napadi dojenja obično traju 2–4 min / h za tele mlađe od godinu dana i ono sisanje nastavlja dok ne navrši tri godine ili više. Sisanje nakon dvije godine može poslužiti za održavanje brzine rasta, tjelesnog stanja i reproduktivne sposobnosti.[79]

Ponašanje u vidu igara kod teladi razlikuje se među spolovima; ženke trče ili jure jedna drugu, dok se mužjaci igraju. Prvi su spolno zreli u dobi od devet godina, dok dmužjaci postaju zreli oko 14.-15. godine. Punoljetstvo počinje sa oko 18 godina u oba spola.[68][80][81] Slonovi imaju dug životni vijek, dosežuči 60–70 godina.[16] Lin Wang, zatočeni muški azijski slon, živio je 86 godina.[82]

Inteligencija i spoznaja

[uredi | uredi izvor]
Slon kotrlja blok kako bi mu omogućio da dođe do hrane

Slonovi ispoljavaju samoprepoznavanje u ogledalu, pokazatelj samosvijesti i spoznaje, što je također demonstrirano sa nekim majmunima i delfinima.[83] Jedna studija o zarobljenoj ženki azijskog slona sugerirala je da je životinja bila sposobna naučiti i razlikovati nekoliko vizuelnih i nekih akustičnih parova diskriminacije. Ova jedinka je čak uspjela postići visoku ocjenu preciznosti kada je godinu dana kasnije ponovo testirana sa istim vizuelnim parovima.[84] Slonovi su među vrstama za koje je poznato da koriste alate. Zapaženo je da azijski slon modificira grane i koristi ih kao muhomlat.[85] Modifikacija alata od strane ovih životinja nije toliko napredna kao kod čimpanzi. U narodu se za slonove smatra da imaju izvrsno pamćenje. Ovo bi moglo imati činjeničnu osnovu; oni možda imaju kognitivnu mapu, koja omogućava da pamte prostore velikih razmjera. tokom dugog vremenskog perioda. Čini se da pojedini mogu pratiti trenutnu lokaciju članova svoje.[8]

Naučnici raspravljaju u kojoj mjeri slonovi doživljavajuju osjećaje. Čini se da pokazuju interes za kosti svoje vrste, bez obzira na to jesu li srodnici.[86] Kao i kod čimpanzi i delfina, slon koji umire ili kad ugine može izazvati pažnju i pomoć drugih, uključujući one iz drugih grupa. Ovo je protumačeno kao izražavanje "zabrinutosti", tj. ta ih se to tiče;[87] međutim, drugi bi osporili takvo tumačenje kao što je antropomorfizam;[88][89] Oksfordski pratitelj ponašanja životinja (Oxford Companion to Animal Behaviour), (1987) savjetovao je da se "dobro preporučuje proučavanje ponašanja, umjesto pokušaja da se postigne bilo koja temeljna emocija".[90]

Konzervacija

[uredi | uredi izvor]

Status

[uredi | uredi izvor]
Rasprostranjenje slonova
Afrički slon
Azijski slon

Međunarodna unija za zaštitu prirode (IUCN), 2008., afričke slonove navodi kao ranjive, bez nezavisne procjene stanja zaštite dvije forme.[91] Godine 1979, Afrika je imala procijenjenu minimalnu populaciju od 1,3 miliona slonova, s mogućom gornjom granicom od 3,0  miliona. Do 1989., procjenjuje se da je taj broj bio 609.000; sa 277.000 u Centralnoj Africi, 110.000 u istočnoj Africi, 204.000 u Južna Afrika i 19.000 u zapadnoj Africi. Procijenjeno je da oko 214.000 slonova živi u prašumama, manje nego što se ranije mislilo. Od 1977. do 1989., u istočnoj Africi, populacija slonova smanjila se za 74%. Nakon 1987., gubici u broju slonova su se ubrzali, a populacije savana od Kameruna do Somalije zabilježile su pad od 80%. Afrički šumski slonovi imali su ukupan gubitak od 43%. Trendovi populacija u južnoj Africi bili su mješoviti, sa anegdotnim izvještajima o gubicima u Zambiji, Mozambiku i Angoli, dok je populacija rasla u Bocvani i Zimbabveu i bila stabilna u Južnoj Africi.[92] Suprotno tome, studije iz 2005. i 2007. godine pokazale su da se populacije u istočnoj i južnoj Africi povećavaju sa prosječnom godišnjom stopom od 4,0%.[91] Zbog ogromnih područja koja su uključena, procjena ukupne populacije afričkih slonova i dalje je teška i uključuje elemente nagađanja. IUCN procjenjuje da je za 2012. godinu bilo ukupno oko 440.000 jedinki, dok PROMET procjenjuje da se čak 55 njih svakodnevno krivolovi.[93][94]

Afrički slonovi dobivaju barem neku pravnu zaštitu u svakoj zemlji u kojoj su pronađeni, ali 70% njihovog raspona postoji izvan zaštićenih područja. Uspješni napori na očuvanju u određenim područjima doveli su do velike gustoće populacije. Od 2008. godine lokalni brojevi kontrolirani su kontracepcijom ili premještanjem. Oduzimanje velikih razmjera prestalo je 1988. godine, kada je Zimbabve napustio tu praksu. Godine 1989. afrički slon je naveden u Dodatku I Konvencija o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divlje faune i flore (CITES), čineći trgovinu ilegalnom. Status Dodatka II (koji dozvoljava ograničenu trgovinu) dobili su slonovi u Bocvani, Namibiji i Zimbabveu 1997. i Južnoj Africi 2000. U nekim zemljama, sportski lov životinja je legalan; Bocvana, Kamerun, Gabon, Mozambik, Namibija, Južna Afrika, Tanzanija, Zambija i Zimbabve imaju CITES izvozne kvote za trofeje slonova.[91] U junu 2016. godine, Prva Dama Kenije, Margaret Kenyatta, pomogla je u pokretanju Istočnoafričke kampanje za obrazovanje slonova, koju je organizovao zaštitnik slonova Jim Nyamu. Događaj je proveden radi podizanja svijesti o vrijednosti slonova i nosoroga, pomoći u ublažavanju sukoba između ljudi i slonova i promoviranja aktivnosti protiv krivolova.[95]

U 2008., IUCN je azijskog slona naveo kao ugroženog zbog pada populacije od 50% tokom proteklih 60–75 godina[96] dok CITES navodi vrste u Dodatku I.[96] Azijski slonovi nekada su se kretali od Sirije i Iraka (podvrsta [[sirijski slon | Elephas maximus asurus ), do [[Kina|Kine (do Žute rijeke) [97] i Jave. Sada je na tim područjima izumrlo,[96], a postojeći raspon azijskih slonova vrlo je fragmentiran.[97] Procjenjuje se da ukupna populacija azijskih slonova iznosi oko 40.000–50.000, iako ovo može biti labava procjena. Vjerovatno je oko polovine te populacije u Indiji. Iako rojnost azijskih slonova općenito opada, posebno u jugoistočnoj Aziji, čini se da se populacija u zapadnim Gatima povećava.[96] while CITES lists the species under Appendix I.[96]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ a b Larramendi A (2015). "Shoulder height, body mass and shape of proboscideans". Acta Palaeontologica Polonica. doi:10.4202/app.00136.2014.
  2. ^ a b Shoshani, pp. 68–70.
  3. ^ Somgrid, C. "Elephant Anatomy and Biology: Skeletal system". Elephant Research and Education Center, Department of Companion Animal and Wildlife Clinics, Faculty of Veterinary Medicine, Chiang Mai University. Arhivirano s originala, 13. 6. 2012. Pristupljeno 21. 9. 2012.
  4. ^ Kingdon, p. 11.
  5. ^ a b c d e f g h i j k l m Shoshani, J. (1998). "Understanding proboscidean evolution: a formidable task". Trends in Ecology and Evolution. 13 (12): 480–87. doi:10.1016/S0169-5347(98)01491-8. PMID 21238404.
  6. ^ Somgrid, C. "Elephant Anatomy and Biology: Special sense organs". Elephant Research and Education Center, Department of Companion Animal and Wildlife Clinics, Faculty of Veterinary Medicine, Chiang Mai University. Arhivirano s originala, 29. 7. 2013. Pristupljeno 21. 9. 2012.
  7. ^ Yokoyama, S.; Takenaka, N.; Agnew, D. W.; Shoshani, J. (2005). "Elephants and human color-blind deuteranopes have identical sets of visual pigments". Genetics. 170 (1): 335–44. doi:10.1534/genetics.104.039511. PMC 1449733. PMID 15781694.
  8. ^ a b Byrne, R. W.; Bates, L.; Moss C. J. (2009). "Elephant cognition in primate perspective" (PDF). Comparative Cognition & Behavior Reviews. 4: 65–79. doi:10.3819/ccbr.2009.40009. Arhivirano s originala (PDF), 20. 5. 2013. Pristupljeno 14. 12. 2012.
  9. ^ Narasimhan, A. (2008). "Why do elephants have big ear flaps?". Resonance. 13 (7): 638–47. doi:10.1007/s12045-008-0070-5.
  10. ^ Reuter, T.; Nummela, S.; Hemilä, S. (1998). "Elephant hearing" (PDF). Journal of the Acoustical Society of America. 104 (2): 1122–23. Bibcode:1998ASAJ..104.1122R. doi:10.1121/1.423341. PMID 9714930. Arhivirano s originala (PDF), 7. 12. 2012.
  11. ^ a b c Shoshani, pp. 74–77.
  12. ^ a b Martin, F.; Niemitz C. (2003). ""Right-trunkers" and "left-trunkers": side preferences of trunk movements in wild Asian elephants (Elephas maximus)". Journal of Comparative Psychology. 117 (4): 371–79. doi:10.1037/0735-7036.117.4.371. PMID 14717638.
  13. ^ a b Sukumar, p. 149.
  14. ^ a b c Kingdon, p. 9.
  15. ^ Cole, M. (14. 11. 1992). "Lead in lake blamed for floppy trunks". New Scientist. Pristupljeno 25. 6. 2009.
  16. ^ a b Shoshani, pp. 70–71.
  17. ^ a b c Shoshani, pp 71–74.
  18. ^ Sukumar, pp 120
  19. ^ "Still Life" by Bryan Christy. National Geographic Magazine, August 2015, pp. 97, 104.
  20. ^ Clutton-Brock, J. (1986). A Natural History of Domesticated Mammals. British Museum (Natural History). str. 208. ISBN 978-0-521-34697-9.
  21. ^ "Elephants Evolve Smaller Tusks Due to Poaching". Environmental News Network. 20. 1. 2008. Pristupljeno 25. 9. 2012.
  22. ^ Zhuoqiong, W. (16. 7. 2005). "Tuskless elephants evolving thanks to poachers". China Daily. Pristupljeno 27. 1. 2013.
  23. ^ Gray, R. (20. 1. 2008). "Why elephants are not so long in the tusk". The Daily Telegraph. Arhivirano s originala, 4. 2. 2013. Pristupljeno 27. 1. 2013.
  24. ^ Chiyo, P. I.; Obanda, V.; Korir, D. K. (2015). "Illegal tusk harvest and the decline of tusk size in the African elephant". Ecology and Evolution. 5 (22): 5216–5229. doi:10.1002/ece3.1769. PMC 6102531. PMID 30151125.
  25. ^ Jachmann, H.; Berry, P. S. M.; Imae, H. (1995). "Tusklessness in African elephants: a future trend". African Journal of Ecology. 33 (3): 230–235. doi:10.1111/j.1365-2028.1995.tb00800.x.
  26. ^ Kurt, F.; Hartl, G.; Tiedemann, R. (1995). "Tuskless bulls in Asian elephant Elephas maximus. History and population genetics of a man-made phenomenon". Acta Theriol. 40: 125–144. doi:10.4098/at.arch.95-51.
  27. ^ a b Shoshani, pp. 66–67.
  28. ^ a b c Shoshani, pp. 69–70.
  29. ^ a b c Weissengruber, G. E.; Egger, G. F.; Hutchinson, J. R.; Groenewald, H. B.; Elsässer, L.; Famini, D.; Forstenpointner, G. (2006). "The structure of the cushions in the feet of African elephants (Loxodonta africana)". Journal of Anatomy. 209 (6): 781–92. doi:10.1111/j.1469-7580.2006.00648.x. PMC 2048995. PMID 17118065.
  30. ^ Shoshani p 74.
  31. ^ Pennisi, E. (22. 12. 2011). "Elephants Have a Sixth 'Toe'". ScienceMag.org. Arhivirano s originala, 13. 1. 2012. Pristupljeno 23. 12. 2011.
  32. ^ Hutchinson, J. R.; Schwerda, D.; Famini, D. J.; Dale, R. H.; Fischer, M. S. Kram, R. (2006). "The locomotor kinematics of Asian and African elephants: changes with speed and size". Journal of Experimental Biology. 209 (19): 3812–27. doi:10.1242/jeb.02443. PMID 16985198.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  33. ^ a b Hutchinson, J. R.; Famini, D.; Lair, R.; Kram, R. (2003). "Biomechanics: Are fast-moving elephants really running?". Nature. 422 (6931): 493–94. Bibcode:2003Natur.422..493H. doi:10.1038/422493a. PMID 12673241.
  34. ^ Shoshani, p. 60.
  35. ^ a b c d e f Shoshani, pp. 78–79.
  36. ^ Herbest, C.T.; Švec, J.G.; Lohscheller, J; Frey, R; Gumpenberger, M; Stoeger, A; Fitch, W.T. (2013). "Complex Vibratory Patterns in an Elephant Larynx". Journal of Experimental Biology. 216 (21): 4054–4064. doi:10.1242/jeb.091009. PMID 24133151.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  37. ^ a b Anon (2010). Mammal Anatomy: An Illustrated Guide. Marshall Cavendish. str. 59. ISBN 978-0-7614-7882-9.
  38. ^ Benedict, F. G.; Lee, R. C. (1936). "The heart rate of the elephant". Proceedings of the American Philosophical Society. 76 (3): 335–41. JSTOR 984548.
  39. ^ a b c West, J. B. (2002). "Why doesn't the elephant have a pleural space?". Physiology. 17 (2): 47–50. doi:10.1152/nips.01374.2001. PMID 11909991.
  40. ^ "How elephants 'snorkel'". BBC News. 31. 8. 2002. Pristupljeno 3. 11. 2012.
  41. ^ Short R. V., Mann T., Hay Mary F. (1967). "Male reproductive organs of the African elephant, Loxodonta africana" (PDF). Journal of Reproduction and Fertility. 13 (3): 517–36. doi:10.1530/jrf.0.0130517. PMID 6029179. Arhivirano s originala (PDF), 20. 7. 2018. Pristupljeno 14. 11. 2020.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  42. ^ Shoshani, p 80.
  43. ^ Tabuce, R.; Asher, R. J.; Lehmann, T. (2008). "Afrotherian mammals: a review of current data" (PDF). Mammalia. 72: 2–14. doi:10.1515/MAMM.2008.004. Arhivirano s originala (PDF), 24. 2. 2021. Pristupljeno 14. 11. 2020.
  44. ^ Kellogg, M.; Burkett, S.; Dennis, T. R.; Stone, G.; Gray, B. A.; McGuire, P. M.; Zori, R. T.; Stanyon, R. (2007). "Chromosome painting in the manatee supports Afrotheria and Paenungulata". Evolutionary Biology. 7: 6. doi:10.1186/1471-2148-7-6. PMC 1784077. PMID 17244368.
  45. ^ Ozawa, T.; Hayashi, S.; Mikhelson, V. M. (1997). "Phylogenetic position of mammoth and Steller's sea cow within tethytheria demonstrated by mitochondrial DNA sequences". Journal of Molecular Evolution. 44 (4): 406–13. Bibcode:1997JMolE..44..406O. doi:10.1007/PL00006160. PMID 9089080.
  46. ^ Shoshani, J. (2005). "Order Proboscidea". u Wilson, D. E.; Reeder, D. M (ured.). Mammal Species of the World: A Taxonomic and Geographic Reference, Volume 1 (3rd izd.). Johns Hopkins University Press. str. 90–91. ISBN 978-0-8018-8221-0. OCLC 62265494.
  47. ^ Kingdon, Jonathan (2013). Mammals of Africa. Bloomsbury. str. 173. ISBN 9781408189962.
  48. ^ Gheerbrant, E. (2009). "Paleocene emergence of elephant relatives and the rapid radiation of African ungulates". Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America. 106 (26): 10717–10721. Bibcode:2009PNAS..10610717G. doi:10.1073/pnas.0900251106. PMC 2705600. PMID 19549873.
  49. ^ Sukumar, pp. 13-16.
  50. ^ a b c d Sukumar, pp. 16–19.
  51. ^ Sukumar, p 22.
  52. ^ Sukumar, pp. 24–27.
  53. ^ a b Sukumar, p 44.
  54. ^ a b Sukumar, pp 28–31.
  55. ^ Palkopoulou, E.; et al. (2018). "A comprehensive genomic history of extinct and living elephants". Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America. 115 (11): E2566–E2574. doi:10.1073/pnas.1720554115. PMC 5856550. PMID 29483247.
  56. ^ Sukumar, pp. 36–37.
  57. ^ Carpenter, K. (2006). "Biggest of the big: a critical re-evaluation of the mega-sauropod Amphicoelias fragillimus Cope, 1878". u Foster, J.R.; Lucas, S.G. (ured.). Paleontology and Geology of the Upper Jurassic Morrison Formation. New Mexico Museum of Natural History and Science Bulletin. 36. New Mexico Museum of Natural History and Science. str. 131–138.
  58. ^ Hutchinson, J. R.; Delmer, C.; Miller, C. E.; Hildebrandt, T.; Pitsillides, A. A.; Boyde, A. (2011). "From flat foot to fat foot: structure, ontogeny, function, and evolution of elephant 'sixth toes'". Science. 334 (6063): 1699–1703. Bibcode:2011Sci...334R1699H. doi:10.1126/science.1211437. PMID 22194576.
  59. ^ K.S. Rajgopal (4. 9. 2013). "The dental factor in elephant evolution". The Hindu.
  60. ^ "Humanity's Grassroots: How Grazing Animals Shaped Evolution". LiveScience.com.
  61. ^ Sukumar, p. 89.
  62. ^ Sukumar, p 262.
  63. ^ Rasmussen, L. E. L., and B. A. Schulte. "Chemical signals in the reproduction of Asian (Elephas maximus) and African (Loxodonta africana) elephants." Animal reproduction science 53.1-4 (1998): 19-34.
  64. ^ Sukumar, pp. 98–99.
  65. ^ "Elephant Reproduction Project: The Estrous Cycle of Elephants". Smithsonian National Zoo. Arhivirano s originala, 6. 6. 2012. Pristupljeno 8. 10. 2012.
  66. ^ Poole Joyce H (1989). "Mate guarding, reproductive success and female choice in African elephants" (PDF). Animal Behaviour. 37: 842–849. doi:10.1016/0003-3472(89)90068-7.
  67. ^ a b Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom Sukumar179
  68. ^ Sukumar, p. 117.
  69. ^ a b c Moss, pp. 106–13.
  70. ^ Kingdon, p. 69.
  71. ^ Murray E. Fowler; Susan K. Mikota (2006). Biology, Medicine, and Surgery of Elephants. John Wiley & Sons. str. 353. ISBN 978-0-8138-0676-1.
  72. ^ Estes, R. (1991). The behavior guide to African mammals: including hoofed mammals, carnivores, primates. University of California Press. str. 263–66. ISBN 978-0-520-08085-0.
  73. ^ Sims, M. (2009). In the Womb: Animals. National Geographic Books. str. 118. ISBN 978-1426201752.
  74. ^ Bagemihl, B. (1999). Biological Exuberance: Animal Homosexuality and Natural Diversity. St. Martin's Press. str. 427–30. ISBN 978-1-4668-0927-7.
  75. ^ Sukumar, pp 259–62.
  76. ^ a b Lueders, I.; Niemuller, C.; Rich, P.; Gray, C.; Hermes, R.; Goeritz, F.; Hildebrandt, T. B. (2012). "Gestating for 22 months: luteal development and pregnancy maintenance in elephants". Proceedings of the Royal Society B: Biological Sciences. 279 (1743): 3687–96. doi:10.1098/rspb.2012.1038. PMC 3415912. PMID 22719030.
  77. ^ "Rare elephant twins born in northern Kwa-Zulu Natal". news.am.
  78. ^ a b c Sukumar, pp. 126–29.
  79. ^ "Elephant Life Cycle". ElephantsForever.co.za. Arhivirano s originala, 29. 9. 2014. Pristupljeno 21. 6. 2014.
  80. ^ "Elephant Life Cycle Adolescence". ElephantsForever.co.za. Arhivirano s originala, 30. 5. 2014. Pristupljeno 21. 6. 2014.
  81. ^ "War veteran elephant dies". BBC News. 26. 2. 2003. Pristupljeno 8. 1. 2013.
  82. ^ Plotnik, J. M.; de Waal & F. B. M.; Reiss, D. (2006). "Self-recognition in an Asian elephant". Proceedings of the National Academy of Sciences. 103 (45): 17053–57. Bibcode:2006PNAS..10317053P. doi:10.1073/pnas.0608062103. PMC 1636577. PMID 17075063.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  83. ^ Rensch, B. (1957). "The intelligence of elephants". Scientific American. 196 (2): 44–49. Bibcode:1957SciAm.196b..44R. doi:10.1038/scientificamerican0257-44.
  84. ^ Hart, B. J.; Hart, L. A.; McCory, M.; Sarath, C. R. (2001). "Cognitive behaviour in Asian elephants: use and modification of branches for fly switching". Animal Behaviour. 62 (5): 839–47. doi:10.1006/anbe.2001.1815.
  85. ^ McComb, K.; Baker, L.; Moss, C. (2006). "African elephants show high levels of interest in the skulls and ivory of their own species". Biology Letters. 2 (1): 26–28. doi:10.1098/rsbl.2005.0400. PMC 1617198. PMID 17148317.
  86. ^ Douglas-Hamilton, I.; Bhallaa, S.; Wittemyera, G.; Vollratha, F. (2006). "Behavioural reactions of elephants towards a dying and deceased matriarch" (PDF). Applied Animal Behaviour Science. 100 (1): 87–102. doi:10.1016/j.applanim.2006.04.014. Arhivirano s originala (PDF), 11. 5. 2012.
  87. ^ "What really prompts the dog's 'Guilty Look'". Science Daily. 2009. Pristupljeno 5. 9. 2013.
  88. ^ Bekoff, M. (2009). "Anthropomorphic Double-Talk: Can Animals Be Happy But Not Unhappy? No!". Pristupljeno 5. 9. 2013.
  89. ^ Masson, Jeffrey Moussaieff; Susan McCarthy (1996). When Elephants Weep: Emotional Lives of Animals. Vintage. str. 272. ISBN 978-0-09-947891-1. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  90. ^ a b c Blanc, J. (2008). "Loxodonta africana". IUCN Red List of Threatened Species. 2008. Pristupljeno 4. 4. 2010.CS1 održavanje: ref=harv (link)
  91. ^ Douglas- Hamilton, pp 178–82.
  92. ^ African Elephant Specialist Group (AfESG) (2013). "2012 Continental Totals ("2013 AFRICA" analysis)". Elephant Database. Pristupljeno 27. 2. 2014.
  93. ^ "African elephant conservation". www.traffic.org (jezik: engleski). Pristupljeno 10. 1. 2019.
  94. ^ Star website. "First Lady launches campaign to save elephants." 4 June 2016. Accessed 5 June 2016.
  95. ^ a b c d e Choudhury, A.; et al. (2008). "Elephas maximus". IUCN Red List of Threatened Species. 2008. Pristupljeno 16. 10. 2012.CS1 održavanje: ref=harv (link)
  96. ^ a b Daniel, p. 174. ]]

Dopunska literatura

[uredi | uredi izvor]
  • Shoshani, J., ured. (2000). Elephants: Majestic Creatures of the Wild. Checkmark Books. ISBN 978-0-87596-143-9. OCLC 475147472.
    • Shoshani, J.; Shoshani, S. L. "What Is an Elephant?". Elephants: Majestic Creatures of the Wild. str. 14–15.
    • Shoshani, J. "Comparing the Living Elephants". Elephants: Majestic Creatures of the Wild. str. 36–51.
    • Shoshani, J. "Anatomy and Physiology". Elephants: Majestic Creatures of the Wild. str. 66–80.
    • Easa, P. S. "Musth in Asian Elephants". Elephants: Majestic Creatures of the Wild. str. 85–86.
    • Moss, C. "Elephant Calves: The Story of Two Sexes". Elephants: Majestic Creatures of the Wild. str. 106–13.
    • Payne, K. B.; Langauer, W. B. "Elephant Communication". Elephants: Majestic Creatures of the Wild. str. 116–23.
    • Eltringham, S. K. "Ecology and Behavior". Elephants: Majestic Creatures of the Wild. str. 124–27.
    • Wylie, K. C. "Elephants as War Machines". Elephants: Majestic Creatures of the Wild. str. 146–48.
    • McNeely, J. A. "Elephants as Beasts of Burden". Elephants: Majestic Creatures of the Wild. str. 149–50.
    • Smith, K. H. "The Elephant Domestication Centre of Africa". Elephants: Majestic Creatures of the Wild. str. 152–54.
    • McNeely, J. A. "Elephants in Folklore, Religion and Art". Elephants: Majestic Creatures of the Wild. str. 158–65.
    • Shoshani, S. L. "Famous Elephants". Elephants: Majestic Creatures of the Wild. str. 168–71.
    • Daniel, J. C. "The Asian Elephant Population Today". Elephants: Majestic Creatures of the Wild. str. 174–77.
    • Douglas-Hamilton, I. "The African Elephant Population Today". Elephants: Majestic Creatures of the Wild. str. 178–83.
    • Tuttle, C. D. "Elephants in Captivity". Elephants: Majestic Creatures of the Wild. str. 184–93.
    • Martin, E. B. "The Rise and Fall of the Ivory Market". Elephants: Majestic Creatures of the Wild. str. 202–07.
    • Shoshani, J. "Why Save Elephants?". Elephants: Majestic Creatures of the Wild. str. 226–29.
  • Sukumar, R. (11. 9. 2003). The Living Elephants: Evolutionary Ecology, Behaviour, and Conservation. Oxford University Press, USA. ISBN 978-0-19-510778-4. OCLC 935260783.
  • Kingdon, J. (29. 12. 1988). East African Mammals: An Atlas of Evolution in Africa, Volume 3, Part B: Large Mammals. University of Chicago Press. ISBN 978-0-226-43722-4. OCLC 468569394.
  • Wylie, D. (15. 1. 2009). Elephant. Reaktion Books. ISBN 978-1-86189-615-5. OCLC 740873839.
  • Carrington, Richard (1958). Elephants: A Short Account of their Natural History, Evolution and Influence on Mankind. Chatto & Windus. OCLC 911782153.
  • Nance, Susan (2013). Entertaining Elephants: Animal Agency and the Business of the American Circus. Baltimore, MD: Johns Hopkins University Press, 2013.
  • Saxe, John Godfrey (1872). "The Blindmen and the Elephant" at Wikisource. The Poems of John Godfrey Saxe.
  • Williams, Heathcote (1989). Sacred Elephant. New York: Harmony Books. ISBN 978-0-517-57320-4. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Logo Wikivrsta
Logo Wikivrsta
Wikivrste imaju dodatne informacije vezane za: Slon
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Slon
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Slon&oldid=3662834"