Benediktinski samostan sv. Arnira u Splitu

Samostan sv. Arnira
	Zvonik porušenog benediktinskog samostana u SplituZvonik porušenog benediktinskog samostana u Splitu
Lokacija	Split, Hrvatska
Država	Hrvatska
Koordinate	43°30′34″N 16°26′26″E / 43.50954°N 16.44042°E
Arhitekt	? (crkva); ? (zvonik); Juraj Dalmatinac (kapela bl. Arnira)
Godine izgradnje	1069.
Godina završetka	1069.; 1444. (kapela sv. Arnira); 18. stoljeće (zvonik)
Srušen	1888.(izgorila); 1945. (osim zvonika i kapele)
Religija	rimokatoličanstvo
Patron	sv. Benedikt (prvi naslovnik); Sv. Arnir
Arhitektonski stil	romanika, starohrvatski
Materijal	kamen
	sv. Arnir Benediktinski samostan sv. Arnira u Splitu na zemljovidu središta Splita

Ženski samostan sv. Arnira u Splitu je bio ženski rimokatolički samostan u Splitu. Osnovao ga je 1069. godine nadbiskup Lovro († 1099.) blizu sjevernog zida Dioklecijanove palače, na mjestu predromaničke crkve Sv. Benedikta (Sv. Eufemije). Prve sestre benediktinke bile su Katena, kasnije predstojnica samostana, njena sestra Stana te Ana, Agapis, Vera i druge.^[1]^{:str. 564.} Samostan je ubrzo postao utočište splitskih plemkinja i drugih odličnica. Prvo je bio posvećen sv. Benediktu. Budući da je sv. Arnir koji je bio splitski nadbiskup pokopan u crkvi sv. Benedikta, samostan se počeo općenito nazivati njegovim imenom.^[2]

Godine 1076. predstojnica samostana Marija dobila je od hrvatskog kralja Zvonimira († 1089.) posjed Pustinu u Lažanima, koji im je 1089. potvrdio i kralj Stjepan II. (1089. – 1091.).^[1]^{:str. 565.}

S vremenom samostan je zadobio niz posjeda darovnicama građana i klera. Godine 1166. papa Aleksandar III. primio je samostan zajedno sa svim dobrima pod zaštitu sv. Petra i svoju.^[1]^{:str. 566.}

U 14. stoljeću u ženski benediktinski samostan povukla se Jelena, kći bosanskog bana Vuka i udovica Vuka Hranića. Tamo je 20. ožujka 1337. godine i umrla.^[1]^{:str. 567.}

Godine 1444. izgradio je majstor Juraj Dalmatinac kapelu bl. Arnira, koja je sačuvana do danas. Opatijski prostor bio je opasan renesansnim zidinama nad kojima je u 18. stoljeću bio podignut zvonik, koji je, uz kapelu sv. Arnira, jedini sačuvani dio nekadašnjeg samostanskog kompleksa.

Samostan je ukinut u vrijeme francuske uprave nad hrvatskim zemljama, 1807./1808. godine,^[2] a još 1806. od njega su napravili vojnu bolnicu.^[2] Redovnice su se tad iselile^[3] te otišle u Zadar u samostan Sv. Marije, a sa sobom su ponijele samostanski arhiv.^[2]

Crkva je bila skoro potpuno sačuvana sve do 1888. godine kada je izgorjela u požaru. Prema tlocrtnim ostatcima i sačuvanim nacrtima razvidno je da se radilo o troapsidnoj trobrodnoj bazilici s upisanim transeptom.^[4]

Samostan je porušen 1945. osim zvonika i kapele.^[5]

Izvori

↑ ^a ^b ^c ^d Novak, Grga, Povijest Splita I
↑ ^a ^b ^c ^d Benediktinski samostan Sv. Arnira u Splitu ARHiNET
↑ Belamarić, Joško, Obala, Kulturno-povijesni vodič obale Splitsko-dalmatinske županije, str. 28.
↑ Marasović, Tomislav, Split u starohrvatsko doba, str. 22.
↑ Kečkemet, Duško: Split moje mladosti, Ex libris, Zagreb, 2007., ISBN 978-953-284-014-8, str. 100 (fotografija)

Literatura

Belamarić, Joško, Obala, Kulturno-povijesni vodič obale Splitsko-dalmatinske županije, Splitsko-dalmatinska županija, Upravni odjel za pomorstvo i turizam, Split, 2010.
Marasović, Tomislav, Split u starohrvatsko doba, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika - Split, Split, 1996.
Novak, Grga, Povijest Splita I, Čakavski sabor, Split, 1978.

Vanjske poveznice

Benediktinski samostan sv. Eufemije Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. siječnja 2013. (Wayback Machine)

[Novak-1] Novak, Grga, Povijest Splita I

[arhinet-2] Benediktinski samostan Sv. Arnira u Splitu ARHiNET

[3] Belamarić, Joško, Obala, Kulturno-povijesni vodič obale Splitsko-dalmatinske županije, str. 28.

[4] Marasović, Tomislav, Split u starohrvatsko doba, str. 22.

[5] Kečkemet, Duško: Split moje mladosti, Ex libris, Zagreb, 2007., ISBN 978-953-284-014-8, str. 100 (fotografija)

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]