Prijeđi na sadržaj

Bošnjački jezik

Izvor: Wikipedija
Bošnjački jezik
bosanski
Države Bosna i Hercegovina (oko 1.650.000)
Srbija (oko 100.000)
Hrvatska (9197)[1]
Slovenija (oko 50.000)
Sjeverna Makedonija (oko 25.000)
Kosovo (oko 20.000)
– drugdje (oko 300.000)
Regije Jugoistočna Europa
Etnicitet Bošnjaci, Muslimani
Govornici oko 2,2 milijuna
Razredba indoeuropski
 slavenski
  južnoslavenski
    bošnjački
Službeni status
Služben Bosna i Hercegovina
Crna Gora
Kosovo
Hrvatska
Jezični kôd
ISO 639-1 bs
ISO 639-2 bos
ISO 639-3 bos
Povezani članci: jezik | jezična porodica | popis jezika (po kodnim nazivima)


Bošnjački jezik[2][3][4][5][6] (ISO 639-3: bos), jezik zapadne podskupine južnoslavenskih jezika kojim se služi oko 2.216.000 ljudi[7] na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore, Kosova, Srbije i Turske. Razvijao se pod utjecajem turskoga (tur), osmanskoga turskoga (ota) i arapskoga (arb).

U BiH ga govori 2.000.000 ljudi, u Hrvatskoj 20.800 (popis 2001.)[7], u Crnoj Gori 48.000 (2006.) i u Srbiji 135.000 (2006.).[8]

Nacionalni je standardni jezik Bošnjaka temeljen na novoštokavsko-ijekavskom dijalektu i pisan latinicom ili ćirilicom. Odredba o ćiriličnoj grafiji je političke naravi, jer su time promicatelji bošnjačkoga jezika željeli potvrditi kontinuitet sa "srpskohrvatskim odnosno hrvatskosrpskim jezikom ijekavskog izgovora", republičkim jezikom Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine u doba Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. U praksi, nijedna knjiga ni časopis na bošnjačkom jeziku ne tiskaju se srpskom reformiranom ćirilicom (vukovicom).[nedostaje izvor]

Bošnjački je jezik, pod nazivom bosanski jezik, uz hrvatski jezik i srpski jezik, jedan od triju službenih jezika u Bosni i Hercegovini. Njime govori oko 2 do 2,2 milijuna ljudi u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji, na Kosovu, u Hrvatskoj, te neutvrđen broj iseljenika u Turskoj i zapadnoeuropskim zemljama i sjevernoj Americi. U hrvatskom i srpskom je službeni naziv za jezik Bošnjaka – bošnjački, dok je u samoj bošnjačkoj zajednici nacionalni jezik imenovan "bosanskim", a taj je naziv prihvaćen na primjer u engleskom ("bosnian language", ne "bosniac language") i u njemačkom ("bosnische Sprache", ne "bosniakische Sprache") jeziku. U hrvatskom jeziku, "bosanski jezik" je višeznačni naziv za južnoslavenski jezik, u prošlosti i sadašnjosti na različite načine povezivan s povijesnom zemljom Bosnom.

Naziv jezika nije "pravopisno" pitanje, već pitanje terminologije koja se razlikuje među različitim jezicima, a nije ni do kraja ustaljena u svakodnevnoj upotrebi ovog jezika.

Temelji i odlike jezika

Narječna razina

Dijalekti kojima se služe Bošnjaci u BiH
Bošnjački pogled na dijalekte u BiH, RH i Boki
Bošnjački pogled na poddijalekte u BiH
Poddijalekti u BiH

Bošnjački se jezik temelji na štokavskim govorima koji se mogu podijeliti u četiri glavne skupine:

Također, Bošnjaci koji žive u Orašju i Bosanskom Šamcu (iza Šamca su izgnani većinom tijeku rata) koriste staroštokavski ikavski ("slavonsko narječje, šćakavski ikavski), no njihov broj je toliko malen da je realno zanemariv (par tisuća).

Prvo od tih narječja Bošnjaci dijele sa Srbima, Hrvatima i Crnogorcima, druga dva s Hrvatima, a četvrto s Crnogorcima i Srbima. Novoštokavski ikavski je bitno smanjen po broju govornika tijekom nekoliko zadnjih desetljeća, a istočnobosansko narječje je često izgubilo šćakavski izgovor.

Odlike bošnjačkoga standardnoga jezika

Gramatika bosanskoga jezika iz 1890. godine

Bošnjački standardni jezik ima sljedeće odlike:

Jezik se u nemaloj mjeri oslanja na srpski jezik ijekavskoga izgovora, poglavito u morfologiji, sintaksi i terminologiji uz obilatu upotrebu turcizama. Jezični spomenici specifično bošnjačkoga jezika (tj. oni koji nisu pisani na mješavini crkvenoslavenskoga i vernakulara, kakvoga nalazimo na bilizima ili natpisima na stećcima u 14. i 15. st.) sežu u 16. (možda i 15.) i 17. stoljeće (nakon turske okupacije), u alhamijado književnost štokavsko-ikavskoga i jekavskoga vernakulara, pisanoga na modificiranom arapskoj abecedi (arabica), te u prvi bošnjački rječnik, rimovani bošnjačko-turski glosar "Potur šahidi" Mehmeda Uskufija iz 1631. godine.

Tijekom 19. stoljeća, prvenstveno njegovim koncem, pojavljuje se opsežnije kulturna djelatnost Bošnjaka na jeziku koji je različito imenovan: srpsko-hrvatski, hrvatski, srpski, bosanski. Vladavina Austro-Ugarske monarhije dovela je do konačne prevlasti latiničnoga pisma, te do procvata književnosti na bošnjačkom jeziku koji je u to vrijeme bio znatno bliži hrvatskom nego srpskom jeziku.

U doba obje Jugoslavije službeni je općeporabni jezik u BiH sustavno posrbljivan, što je ostavilo snažnih tragova u jezičnome obliku bošnjačkoga jezika. Prevlast latinice nije bila uzdrmana, ali promjene su u jeziku današnje bošnjačke zajednice bile znatne u svim jezikoslovnim područjima. Najuočljivije je pak bilo srbiziranje leksika i znanstveno-strukovnoga nazivlja. U doba Kraljevine Jugoslavije, službenim jezikom je bio srpski i posrbljivanje je išlo svom snagom. Moguća zaustavljanja tog procesa za vrijeme Banovine Hrvatske i za vrijeme NDH, koja su prekratko trajala za ostaviti traga u svakodnevnom govoru. U doba socijalističke Jugoslavije, službeno, "republički jezik" u socijalističkoj BiH je isprva bio srpski ili hrvatski,[9] te poslije srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski jezik ijekavskog izgovora,[10] i bio je samo inačicom službenog jezika koji je bio u Srbiji, uz razliku što je latinično pisanje bilo imalo službeni status kao i ćirilica, pa su tako dnevne tiskovine primjerice, izlazile jednom stranicom na latinici, a drugom na ćirilici, odnosno slučaj je bio da su naizmjenice bili latinični i ćirilićni članci u novinama i časopisima.

Srbiziranje i "poslužbenjivanje" jezika je dovelo do toga da su već do Titove smrti ikavski izgovor i šćakavština sasvim nestali u govoru među Muslimanima (odnosno Bošnjacima), kako među starijim, tako i među mlađim stanovništvom, i zamijenjeni su ijekavskim izgovorom jata. Otuđenje od ikavskog izgovora je doseglo takva mjerila da se je ikavski izgovor i šćakavštinu osjećalo previše "hrvatskim", a o tome da je taj govor postojao među Muslimanima–Bošnjacima se znalo tek kao o događajima iz nekih predaja iz pretprošlog stoljeća, i to među obrazovanijima. Takva kretanja su se nastavila i u današnjici, u 21. stoljeću.

Raspadom SFRJ i ratom u Bosni i Hercegovini otpočela je konačna standardizacija bošnjačkoga jezika, i to u rječnicima Alije Isakovića, pravopisu Senahida Halilovića i Gramatici bosanskoga jezika Dževada Jahića, Ismaila Palića i Halilovića. Odlike su bošnjačkoga standardnoga jezika, po propisima tih djela, češća poraba islamskih orijentalizama ("turcizmi") i uvedba fonema "h" u stanovitom broju riječi (lahko, mehko prema lako, meko) kao odraz posebnosti govora Bošnjaka-Muslimana prema današnjem standardnom hrvatskom i srpskom jeziku. Po svojoj fizionomiji bošnjački je standard zasnovan na zapadnoj novoštokavštini (što se, katkad, zbog političkih razloga i povezanosti s bošnjačkom nacionalnom zajednicom u Sandžaku marginalizira ili prešućuje); u stilizaciji je nekih rješidaba, prvenstveno, preslovljavanja stranih izraza bliži srpskom nego hrvatskomu jeziku (Kipar, hemija,..), no, generalno izbjegava crkvenoslavizme (opština, sveštenik, ...). Uočljiva je, također, slabija normiranost (računar,[11] kompjuter,[12] računalo[13]) koja se iskazuje u leksičkoj i pravopisnoj zbrci u bošnjačkim medijima i tisku.

Raširenost bošnjačkoga jezika

Gradovi s najvećim brojem govornika bošnjačkoga su: Sarajevo, Tuzla, Zenica, Bihać, Novi Pazar, Tutin, Carigrad.

Izvan Bosne i Hercegovine brojne su enklave u kojima se govori bošnjački jezik:

Prijepori oko imena

Podrobniji članak o temi: Pitanje naziva bošnjačkog jezika

Ime bošnjačkoga jezika je predmet spora bošnjačkih jezikoslovaca (i političara) s hrvatskim i srpskim. Naime, bošnjački jezikoslovci i političari inzistiraju na nazivu "bosanski jezik" i kako ga pod tim imenom trebaju rabiti i Srbi i Hrvati.

Dio hrvatskih jezikoslovaca (Zvonko Kovač, Ivo Pranjković, Josip Silić) ih podržava. Većina pak hrvatskih jezikoslovaca (Radoslav Katičić, Dalibor Brozović ↓1 i Tomislav Ladan) drži da je naziv "bošnjački jezik" jedini prikladan te da su shodno tomu bosanski jezik i bošnjački jezik dvije različite stvari. Državne ustanove Republike Hrvatske, poput Državnoga zavoda za statistiku, koji rabi izraz "bošnjački jezik" pri popisu stanovništva 2001. godine,[1] dok pri popisu stanovništva 2011. godine rabi izraz "bosanski".[14]

Mišljenje većine srbijanskih jezikoslovaca jest da je "bošnjački jezik" jedini odgovarajući naziv,[15] a o tom pitanju postoji još od 1990. godine isti stav.[16]

Izvorni tekst Ustava Federacije Bosne i Hercegovine navodi na engleskom jeziku naziv Bosniac language,[17] te se naziv Bosniac language navodio do 2002. godine kada ga je Amandmanom XXIX. na Ustav Federacije izmijenio Wolfgang Petritsch.[18] Izvorni tekst Ustava Fedracije Bosne i Hercegovine dogovoren je u Beču. Krešimir Zubak i Haris Silajdžić, potpisali su isti 18. ožujka 1994.[19] oko kojega je postignut dogovor na sastancima u Beču od 4. ožujka do 14. ožujka 1994. godine.

Vidi još

Bilješke

  1. ↑1 
»Prije nešto više od desetak godina akademik Dalibor Brozović polemizirao je s četvoricom bošnjačkih intelektualaca (Munib Maglajić, Abdulah Sidran, Muhamed Filipović, Senahid Halilović) koji su ga u 'Dnevnom avazu' optužili da osporava 'postojanje bosanskoga jezika'. 'Smatrao sam da bi - ako se jezik Srba zove srpskim i jezik Hrvata hrvatskim - i jezik Bošnjaka trebalo nazivati bošnjačkim jer naziv bosanski sugerira da je riječ o jeziku cijeloga stanovništva BiH, a to nije istina', uzvratio je Brozović.«[20]

Izvori

  1. ↑ a b Državni zavod za statistiku RH Popis stanovništva 2001., stanovništvo prema materinskom jeziku
  2. ↑ Pojam "bosanski jezik" u poglavlju "jezik" članka "Bosna i Hercegovina" u Hrvatskoj enciklopediji, pristupljeno 30. travnja 2014. "Danas su u BiH službeni standardni jezici bosanski, hrvatski i srpski. Hrvatski i srpski ne razlikuju se od jezične prakse u Hrvatskoj i Srbiji. Muslimani Bošnjaci prihvaćaju bos. jezik, kojemu bi zato točnije odgovarao naziv bošnjački
  3. ↑ Bošnjački jezik, Proleksis enciklopedija, pristupljeno 26. kolovoza 2023.
  4. ↑ Dalibor Brozović: Odnos hrvatskog i bosanskoga odnosno bošnjačkoga jezika, Jezik br.47, 1999., str. 13
    "Prema tome, Hrvati imaju pravo nazivati jezik svojih susjeda Bošnjaka bošnjački. Po najčešćem obrascu da je jezik Francuza francuski, Talijana talijanski, Nijemaca njemački, Rusa ruski, pa onda i Hrvata hrvatski i Srba srpski, i na koncu, jezik Bošnjaka bošnjački."
  5. ↑ Šimun Musa: Hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini s obzirom na njegov zakonski i stvarni položaj u društvu,
    "Pitanje naziva »bosanski jezik« pitanje je koje će sigurno još dugo biti tema polemika, ali je neprijeporno da svaki narod može zvati svoj jezik kako smatra da ga treba zvati (Brozović 1999b:15/16), iako je uobičajeno da se naziv jezika izvodi iz naziva naroda (Nijemci — njemački jezik, Španjolci — španjolski jezik, itd.). Isto tako, svaki narod prevodi naziv stranog jezika na svoj jezik. Tako Slovaci svoj jezik zovu slovenskim, a Hrvati ga prevode kao slovački, Bošnjaci svoj jezik zovu bosanskim, a Hrvati ga zovu bošnjačkim, itd. Zašto se u hrvatskom prijevodu Ustava Federacije BiH bošnjački jezik naziva bosanskim, objasnio je sudac Vrhovnog suda Federacije BiH Mirko Bošković u svom članku pod nazivom Tajnikov doprinos nazivu bosanski jezik objavljenom u glasilu Matice hrvatske iz Mostara, Motrišta, broj VII(1998)""
  6. ↑ Hrvatski prijevod Ustava Županije posavske (članak 10.), Zapadno-hercegovačke županije (članak 10.), Hercegovačko-neretvanske županije (članak 8.) i Hercegbosanske županije (članak 10.) ispravno upotrebljava naziv »bošnjački jezik«. "
  7. ↑ a b http://www.ethnologue.com/language/bos Ethnologue, 17. izdanje. Pristupljeno 17. rujna 2013.
  8. ↑ http://www.ethnologue.com/show_language.asp?code=bos Ethnologue (16th)
  9. ↑ Samardžija, Marko. Nekoć i nedavno : odabrane teme iz leksikologije i novije povijesti hrvatskoga standardnoga jezika, Biblioteka "Dometi", Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 2002., str. 117., ISBN 953-6066-97-1
    Wikicitati »... u 63. članku Ustava NR BiH ovako glasi: "Zakoni i drugi opšti propisi Narodne Republike Bosne i Hercegovine objavljuju se na srpskom ili hrvatskom jeziku".128«
    (Samardžija, 2002., 117.)
  10. ↑ Ustav Republike Bosne i Hercegovine (Pročišćeni tekst), Službeni list Republike Bosne i Hercegovine, 5/93. od 14. ožujka 1993., URL: http://republikabih.net/content/Ustav_Republike_BiH.pdf  Arhivirana inačica izvorne stranice od 22. svibnja 2011. (Wayback Machine)
  11. ↑ Halilović, Senahid. Pravopis bosanskoga jezika, Kulturno društvo Bošnjaka „Preporod“, Sarajevo, 1996., str. 471.
    Wikicitati » računar, instr. jd. računarom «
    (Halilović, 1996., 471.)
  12. ↑ Halilović, Senahid. Pravopis bosanskoga jezika, Kulturno društvo Bošnjaka „Preporod“, Sarajevo, 1996., str. 296.
    Wikicitati » kompjuter
    kompjuterizacija
    kompjuterski «
    (Halilović, 1996., 296.)
  13. ↑ Halilović, Senahid. Pravopis bosanskoga jezika, Kulturno društvo Bošnjaka „Preporod“, Sarajevo, 1996., str. 471.
    Wikicitati » računalo, instr. jd. računalom «
    (Halilović, 1996., 471.)
  14. ↑ Državni zavod za statistiku – Popis stanovništva 2011. Pristupljeno 17. rujna 2013. godine.
  15. ↑ Odluka Odbora za standardizaciju srpskog jezika iz 1998.
  16. ↑ Svein Mønnesland, »Language Policy in Bosnia-Herzegovina«, (str. 135. – 155.). U knjizi koju su uredili: Annikki Koskensalo, John Smeds, Rudolf de Cillia, Ángel Huguet, Language : Competence–Change–Contact = Sprache : Kompetenz – Kontakt – Wandel, Berlin ; Münster : Lit Verlag, 2012., ISBN 978-3-643-10801-2, str. 143.
    Wikicitati »Already in 1990 the Committee for the Serbian language9 decided that only the term 'Bosniac language' should be used officially in Serbia, and this was confirmed in 1998.«
    (str. 143.)
  17. ↑ Bosnia and Herzegovina : essential texts, 3rd revised and updated ed., Office of the High Representative, Sarajevo, 2000., (COBISS.BH), str. 67.
    Wikicitati »Article 6
    (1) The official languages of the Federation shall be the Bosniac language and the Croatian language. The official script will be the Latin alphabet.«
  18. ↑ (engl.) http://www.ohr.int/decisions/statemattersdec/default.asp?content_id=7475  Arhivirana inačica izvorne stranice od 13. svibnja 2002. (Wayback Machine) Pristupljeno: 17. rujna 2013.
  19. ↑ (engl.) "Constitution of the Federation of Bosnia and Herzegovina", Vienna, 18 March 1994, 33 ILM  Arhivirana inačica izvorne stranice od 2. rujna 2013. (Wayback Machine) 740 (1994.).
  20. ↑ Marko Curać, Neretvanska deklaracija o bosanskome jeziku nastavak prijepora na kulturno-jezičnom planu, Hrvatski tjednik, 19. svibnja 2016., broj 608., str. 50.

Vanjske poveznice

v • r • u
Slavenski jezici
istočnoslavenski
zapadnoslavenski
južnoslavenski
umjetni jezici
rekonstruirani jezici
† = izumrli jezici
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Bošnjački_jezik&oldid=7019736"