Prijeđi na sadržaj

Kyoto

Uredi poveznice
Koordinate: 35°1′N 135°46′E / 35.017°N 135.767°E / 35.017; 135.767
Izvor: Wikipedija
Kyoto
京都 Kyōto

S lijeva na desno: Hram Tō-ji, moderna ulica Gion Masuri, Fushimi Inari-taisha, Carska palača, Kiyomizu-dera, Kinkaku, Pontochō i Maiko, Ginkaku-ji, Panorama grada s Higashiyame i Kyoto toranj
Nadimak: Grad tisuću hramova
Država Japan
RegijaKansai
PrefekturaKyoto
Nazvan pojap. za Glavni grad
Vlast
 • GradonačelnikDaisaku Kadokawa
Površina
 • Ukupna827.90 km2
Koordinate35°1′N 135°46′E / 35.017°N 135.767°E / 35.017; 135.767
Stanovništvo (2011.)
 • Entitet1.473.746
(1.780,1/km2)
Vremenska zonaJapansko standardno vrijeme (UTC+9)
Poštanski broj604-8571
Pozivni broj075-222-3111
Stranicacity.kyoto.jp
Zemljovid

Lokacija grada u prefekturi Kyoto
Kyoto na zemljovidu Japana
Kyoto
Kyoto

Kyoto (jap. 京都市, Kyōto-shi; čita se "Kjoto-ši") je grad u Japanu kojeg nastanjuje 1,5 milijuna stanovnika. Bivši carski glavni grad Japana, danas glavni grad prefekture Kyota u središtu otoka Honshua. Zajedno s gradovima Osaka i Kobe čini drugo po veličini metropolsko područje (poslije Tokijskog), Keihanshin, koje ima 18.644.000 stanovnika na području od 11.170 km²[1]

Područje Kyota naseljeno je u 7. stoljeću. Tijekom 8. stoljeća, kada je moćno budističko svećenstvo počelo da se miješa u carske poslove, car je odlučio da premjesti glavni grad u područje koje je daleko od budističkog utjecaja. Novi grad, Heiankyō („prijestolnica stabilnosti i mira“) postao je sjedište japanskog carskog dvora 794. Kasnije je grad preimenovan u Kyōto („glavni grad“). Kyoto je bio glavni grad Japana dok vlast nije u vrijeme razdoblja Meiji premještena u Edo (postoje mišljenja da je i danas pravna prijestolnica). Nakon što je Edo promijenio ime u Tokio (što znači "Istočni glavni grad"), Kyōto je u kratkom periodu bio poznat kao Saikjo (西京 Saikyō, što znači „Zapadni glavni grad“).

Kyōto, poznat i kao "grad tisuću hramova", bio je potpuno pošteđen razaranja u drugom svjetskom ratu, te se smatra najznačajnijim središtem japanske kulture, uvršten na popis svjetske baštine UNESCO-a. Značajno je sveučilišno središte, i kulturni centar svjetskog značaja.

Panorama grada Kyota s hrama Kiyomisu-dera

Povijest

[uredi | uredi kôd]
Model grada Heiankyoa s palačom Daidairi (大内裏) u sredini

Premda su arheološka istraživanja na ovom području dokazala ljudsko obitovanje na 10.000 godina pr. Kr., malo se zna o njemu prije 6. stoljeća. Tada je osnovano Svetište Shimogamo. Tijekom 8. stoljeća, kada se moćno budističko svećenstvo počelo uplitati u poslove carske uprave, car Kammu je odlučio premjestiti prijestolnicu u područje izvan njihova utjecaja. Car je za tu čast odabrao selo Uda koje je u to vrijeme bilo u distriktu Kadono, pokrajine Yamashiro. Novi grad je prozvan Heian-kyō ((平安京, "prijestolnica sigurnosti i mira"), a sagrađen je po uzoru na prijestolnicu kineske dinastije Tang, Chang'an. Heiankyo je postao sjedištem japanskog carskog dvora 794. godine, čime započinje razdoblje Heian japanske povijesti.

Iako su tijekom razdoblja Šogunata, vojni moćnici origanizirali svoje prijestolnice (Kyoto kao prijestolnica šogunata Muromachi, Kamakura šogunata Kamakura i Edo šogunata Tokugawa), Kyoto je ostao nominalnim glavnim gradom Japana sve do 1869. godine, kada je to postao Tokio.

Kyoto je jako stradao tijekom Ōninskog rata (1467. – 77.), te se nije oporavio sve do polovice 16. stoljeća. Sukobi samurajskih frakcija su preplavili njegove ulice i u njih se uplelo carsko plemstvo (kuge), kao i vjerske frakcije. Plemićke vile su pretvorene u utvrde, iskopani su duboki jarci oko i u samom gradu (za obranu od napada ali i požara), a mnoge građevine su izgorjele.

Koncem 16. stoljeća, Toyotomi Hideyoshi je obnovio grad i dao izgraditi nove ulice čime je uduplao broj ulica u pravcu sjever-jug, čime je grad dobio izgled mreže pravokutnika, za razliku od kvadratične mreže ulica starog grada. On je također dao igraditi i zemljane nasipe, Odoi (御土居), koji su okruživali grad. Ulica Teramachi u središtu grada je mjesto gdje se nalazi budistička četvrt gdje je Hideyoshi skupio gradske hramove. Tijekom razdoblja Edo, Kyoto je doživio gospodarski procvat, zajedno s osakom i Edom (Tokio).

Kyoto, glavna ulica, 1891 godine

Tijekom Hamaguri bune 1864. godine, u gradu je izgorjelo oko 28.000 kuća, što je bilo razlogom premještanja prijestolnice u Tokio 1869. godine. Nakon toga oslabilo je gospodarstvo grada, te je za njegov spas izgrađen kanal jezera Biwa 1890. godine. Broj stanovnika je konstantno rastao i 1922. godine je prešao brojku od milijuna.

Krajem drugog svjetskog rata, Sjedinjene Države razmatrale su mogućnost da atomsku bombu bace na Kyoto, ali na kraju su odabrani gradovi Hirošima i Nagasaki. Sam grad je bio žrtvom tek nekoliko manjih bombardiranja, zbog čega je Kyoto jedan od rijetkih japanskih gradova u kojemu postoji mnoštvo predratnih građevina, kao što su tradicionalne japanske kuće - machiya.

Kyoto je naravno izrastao u moderni japanski grad koji je progutao tradicionalne građevine. Dana 1. rujna 1956. godine postao je "grad s višom upravom", a u posljednje vrijeme je najpoznatiji kao mjesto donošenja međunarodnog Protokola iz Kyota iz 1997. godine, kojim se pokušava regulirati emisije stakleničkih plinova na svjetskoj razini.

Znamenitosti

[uredi | uredi kôd]
Spomenici starog Kyota (Kyoto, Uji i Otsu)
Svjetska baština – UNESCO
}}
Država Japan
Godina uvrštenja1994. (18. zasjedanje)
VrstaKulturno dobro
Mjeriloii, iv
Ugroženost—
PoveznicaUNESCO:688
Koordinate35°00′42″N 135°46′05″E / 35.01161°N 135.76811°E / 35.01161; 135.76811 (WD)
Kyoto na zemljovidu Japana
Kyoto
Kyoto

U Kyotu se nalazi oko 2.000 hramova i svetišta koje svake godine posjeti oko 30 milijuna turista. U starom dijelu grada nalazi se 20% od ukupnog broja japanskih lokaliteta sa statusom Japanskog nacionalnog blaga, ali i 14% od ukupnog broja japanskih lokaliteta sa statusom "Važan kulturni lokalitet". Od njih je 14, od ukupno 17 lokaliteta, upisano na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji 1994. godine, pod imenom "Spomenici starog Kyota (Kyoto, Uji i Otsu)":

  • Daigo-ji (醍醐寺)
    Daigo-ji (醍醐寺)
  • Ginkaku-ji　(銀閣寺)
    Ginkaku-ji　(銀閣寺)
  • Svetište Kamigamo (上賀茂神社)
    Svetište Kamigamo (上賀茂神社)
  • Hram Kinkaku (金閣寺)
    Hram Kinkaku (金閣寺)
  • Kiyomizu-dera (清水寺)
    Kiyomizu-dera (清水寺)
  • Kōzan-ji (高山寺)
    Kōzan-ji (高山寺)
  • Ninna-ji (仁和寺)
    Ninna-ji (仁和寺)
  • Dvorac Nijō (二条城)
    Dvorac Nijō (二条城)
  • Nishi Hongan-ji (西本願寺)
    Nishi Hongan-ji (西本願寺)
  • Ryōan-ji (龍安寺)
    Ryōan-ji (龍安寺)
  • Saihō-ji (西芳寺)
    Saihō-ji (西芳寺)
  • Svetište Shimogamo (下鴨神社)
    Svetište Shimogamo (下鴨神社)
  • Tenryū-ji (天龍寺)
    Tenryū-ji (天龍寺)
  • Tō-ji (東寺)
    Tō-ji (東寺)

Pored njih u gradu se nalaze i brojne druge znamenitosti kao što su:

  • Iwatayama park majmuna, u četvrti Nishikyō-ku, je mjesto gdje živi oko 170 japanskih makakija
  • Muzeji:
    • Botanički vrt Kyoto (京都府立植物園)
    • Međunarodni Manga muzej Kyoto (京都国際マンガミュージアム)
    • Muzej svjetskog mira sveučilišta Ritsumeikan (立命館大学国際平和ミュージアム)
    • Nacionalni muzej Kyoto (京都国立博物館)
    • Nacionalni muzej modrene umjetnosti Kyoto (京都国立近代美術館)
    • Ōkōchi Sansō (大河内山荘)
    • Općinski muzej umjetnosti Kyota (京都市美術館)
    • Ryozen muzej povijesti (幕末維新ミュージアム 霊山歴史館)
    • Sen-oku Hakuko Kan (泉屋博古館)
    • Umekoji muzej parnih lokomotiva (梅小路蒸気機関車館)
    • Umjetnički centar Kyoto (京都芸術センター)
  • Kyoto toranj
Oblasti grada Kyota

Uprava

[uredi | uredi kôd]

Uprava grada Kyota ima status grada-prefekture, u japanskoj pokrajini Kansai, kojom upravlja gradonačelnik (od 2011. neovisni kandidat Daisaku Kadokawa 門川大作) s upravnim vijećem od 69 izabiranih predstavnika.

Gradska vijećnica Kyota
Sveučilište Kyoto

Grad je podijeljen na 11 oblasti:

  • Fushimi-ku (伏見区)
  • Higashiyama-ku (東山区)
  • Kamigyō-ku (上京区)
  • Kita-ku (北区)
  • Minami-ku (南区)
  • Nakagyō-ku (中京区) - upravno središte
  • Nishikyō-ku (西京区)
  • Sakyo-ku (左京区)
  • Shimogyō-ku (下京区)
  • Ukyō-ku (右京区)
  • Yamashina-ku (山科区)

Gospodarstvo

[uredi | uredi kôd]

Glavna industrija u Kyotu su informacijske tehnologije i elektronika, te se u gradu nalaze sjedišta mnogih međunarodnih tvrtki kao što su: Nintendo, Intelligent Systems, TOSE, OMRON, Kyocera, Shimadzu Corp., Rohm, Horiba, Nidec Corporation, Nichicon, GS Yuasa i Murata Machinery.

Promet

[uredi | uredi kôd]

Kyoto kolodvor, drugi po veličini u Japanu, koji povezuje gradsku podzemnu željeznicu (linije Karasuma i Tōzai) s japanskom željeznicom (linijama Tōkaidō Shinkansen i Sanyō Shinkansen)

Obrazovanje

[uredi | uredi kôd]

Sveučilište Kyoto je prema međunarodnim mjerenjima (The Times Higher Education Supplement) drugo u Japanu i 25. u svijetu.

Zbratimljeni gradovi

[uredi | uredi kôd]

Kyoto je zbratimljen sa sljedećim gradovima:

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Popis 2000.: tablica 92. Broj stanovnika glavnih metropolskih područja  Arhivirana inačica izvorne stranice od 10. veljače 2007. (Wayback Machine), Japanski ured za statistiku (jap.) Preuzeto 14. rujna 2011.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Kyoto
v • u
Svjetska baština u Japanu
Kulturna baština (20)
Fuji (2013.) • Gusuku i drugi spomenici kraljevstva Ryukyu (2000.) • Dvorac Himeji (1993.) • Budistička čista zemlja Hiraizumija (2011.) • Budistički spomenici područja Horyu-ji (1993.) • Šintoistički hram Itsukushima (1996.) • Rudnici srebra Iwami Ginzan i njihov kulturni krajolik (2007.) • Prapovijesna mjesta Jōmon kulture u sjevernom Japanu (2021.) • Arhitektonska djela Le Corbusiera, izniman doprinos modernom pokretu1) (2016.) • Svetišta i hodočasnički putovi u brdima poluotoka Kii (2004.) • Povijesni spomenici starog Kyota (Kyoto, Uji i Otsu) (1994.) • Kofunguni Mozu i Furuichi: tumuli drevnog Japana (2019.) • Kupola atomske bombe u Hirošimi (1996.) • Mjesta Meiji industrijske revolucije (2015.) • Tajna kršćanska mjesta regije Nagasaki (2018.) • Povijesni spomenici stare Nare (1998.) • Hramovi i svetišta Nikka (1999.) • Sveti otok Okinoshima i pripadajuća mjesta Munakata (2017.) • Povijesna sela Shirakawa-go i Gokayama (1995.) • Tomioka tvornica svile i pripadajući lokaliteti (2014.)
Japanska zastava
Prirodna baština (5)
Nematerijalna
svjetska baština (20)
Tradicionalni ples Ainu (2009.) • Žetvena molitva Akiu no Taue Odori u gradu Akiu (2009.) • Kazalište lutaka Bunraku (2008.) • Ritualna izvedba Daimokutate u gradu Nara (2009.) • Festival Dainichido Bugaku (2009.) • Ples Gagaku (2009.) • Ritualni ples Hayachine Kagura u gradu Hanamaki (2009.) • Parada Hitachi Furyumono (2009.) • Ceremonija plutanja Yamahoko (2009.) • Kazalište Kabuki (2008.) • Novogodišnji festival Koshikijima no Toshidon (2009.) • Kumiodori, tradicionalno glazbeno kazalište na otoku Okinawi (2010.) • Mibu no Hana Taue, ritualno presađivanje riže u Mibu, Hirošima (2011.) • Nachi no Dengaku, vjerska umjetnost tijekom Nachi festvala vatre (2011.) • Kazalište Noh (2008.) • Poljoprivredni ritual Oku-noto no Aenokoto (2009.) • Proizvodnja tkanina ramie u pokrajini Uonuma, prefektura Niigata (2009.) • Sada Shin Noh, sveti ples u hramu Sada, Shimane (2011.) • Sekishu Banshi proizvodnja papira pokrajine Ivami (Shimane) (2009.) • Festival nove godine Chakkirako u gradu Miura, prefektura Kanagawa (2009.) • Yuki-tsumugi, tehnika proizvodnje svile (2010.) • Washi, vještina tradicionalnog ručno rađenog papira (2014.) • Washoku, tradicionalna božanska kultura Japanaca, posebice za proslavu Nove godine (2013.)
1  Svjetska baština više zemalja [1] 
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Kyoto&oldid=6856803"