Neoimpresionizam
 Nedjeljno poslijepodne na otoku La Grande Jatte | |
| Georges Seurat, 1884. – 1886. | |
| ulje na platnu | |
| 207.6 × 308 cm | |
| Umjetnički institut, Chicago, SAD | |
| Portal: Likovna umjetnost |
Neoimpresionizam (neo + impresionizam; fra. Néo-impressionnisme), slikarski smjer koji se 1880-ih razvio u tadašnjoj Francuskoj, odakle se proširio i u neke zemlje zapadne Europe.[1] Neoimpresionizam je dio postimpresionističkoga pravca u slikarstvu, nasljednika impresionizma. Neoimpresionizam se izdvaja od postimpresionizma na planu slikarske tehnike koju koristi, a koja se naziva poentilizam ili divizionizam. Iako koriste novu tehniku, slikari neoimpresionisti su zainteresirani za teme suvremenog života kao i postimpresionisti: urbani pejzaži, predgrađa, obale mora itd.. Najpoznatiji predstavnici neoimpresionizma su Georges Seurat i Paul Signac.
Slikar Georges Seurat, osnivač neoimpresionizma, produbljuje suvremene teorije o bojama, i zamjenjuje dotadašnju praksu miješanja boja na paleti ili izravno na platnu, postavljanjem bezbroj izdvojenih točaka čiste boje izravno na platno. Utisak cjelovitosti forme se dobiva optičkim miješanjem koje nastaje u oku promatrača.
Neki od slikara neoimpresionizna su prošli kroz fazu impresionizma. Neoimpresionizam predstavlja u isto vrijeme, njegov dalji razvoj i kasnu fazu, odnosno reakciju na impresionizam. Seurat je pokušao da slici vrati formu, ugroženu dotadašnjom praksom impresionista. To je postigao primjenjujući niski izvor svjetlosti i izdužene sjene.
Seurat je svoju tehniku nazivao divizionizam. Paul Signac, koji nakon smrti Seurata staje na čelo pokreta, ovu je tehniku nazivao poentilizam.
Izvan Francuske istaknuti su predstavnici neoimpresionizma Giovanni Segantini i Angelo Morbelli u Italiji, a u Belgiji Henry van de Velde. Neoimpresionizam je imao znatan utjecaj na Paula Gauguina, Vincenta van Gogha, Henria Matissea i Toulousea-Lautreca.[1]
- ↑ a b Neoimpresionizam. Hrvatska enciklopedija. Pristupljeno 28. travnja 2018.