Wikipedija

Operacija Oluja

Operacija Oluja je vojna akcija kojom su za vrijeme rata u Hrvatskoj, početkom augusta 1995., snage Hrvatske vojske i policije uspostavile hrvatsku kontrolu nad zapadnim dijelom tadašnje Republike Srpske Krajine. U akciji je sudjelovao i V korpus Armije BiH iz bihaćkog džepa, koji je tom prilikom uspostavio nadzor nad tadašnjom Autonomnom republikom Zapadnom Bosnom.

Operacija Oluja
Segment rata u Hrvatskoj i
rata u BiH
Datum 4. 8. – 8. 8. 1995. (84 h)
Lokacija Hrvatska, Bosna i Hercegovina
Ishod odlučujuća hrvatska[1]
i bosansko-hercegovačka pobjeda[1]
De facto završetak postojanja Republike Srpske Krajine
Završetak postojanja Republike Zapadne Bosne
Završetak opsade Bihaća[2][3]
Teritorijalne
promjene 		Hrvatska preuzima kontrolu nad 10.500 km2 svoje teritorije.
Sukobljene strane
 Hrvatska (HV)

 Bosna i Hercegovina (ARBiH)

 Republika Srpska Krajina (VSK)

 Republika Srpska (VRS)

Autonomna Republika Zapadna Bosna

Komandanti i vođe
Zvonimir Červenko (HV)
Atif Dudakovic (ABiH) 		Mile Mrkšić (VSK)
Fikret Abdić (ARZB)
Snage
130.000 vojnika (HV),[4]
~25.000 (ABiH)
350 tenkova (HV)
15 tenkova (ABiH)
500 artiljerijskih oruđa,
50 raketnih lansera,
18 aviona,
~17-38 helikoptera, 		40.000 vojnika (VSK),
~10.000 vojnika (ARZB),
400 tenkova,
200 oklopnih transportera,
560 artiljerijskih oruđa,
20 raketnih lansera,
~320-360 protuavionskih oruđa,
~22-25 aviona,
~13-22 helikoptera,
Žrtve i gubici
174-196 ubijenih vojnika,
1.100-1.430 ranjenih[5] 		(1) 500-700 vojnika i 500-677 civila ubijeno
2.500 ranjenih
5.000 ratnih zarobljenika
90,000 izbjeglica[6] (hrvatski izvori)
(2) 742 vojnika ubijeno,
najmanje 1.196 civila ubijeno,
200.000[5]-250.000 izbjeglica (srpski izvori)
(3)150.000-200.000 izbjeglica (UN)

Međunarodne reakcije bile su podvojene: SAD i Njemačka su ju podupirale, Rusija i Velika Britanija su joj se usprotivile.[7]

Dok je sama akcija prošla prilično brzo i, s obzirom na angažirane efektive, relativno malo razaranja i gubitaka na obje strane, za posljedicu je imala iseljavanje gotovo cjelokupnog stanovništva srpske nacionalnosti s akcijom zahvaćenih prostora. Tumačeći goleme demografske promjene, hrvatski autori naglašavaju da su Srbi iz ugroženih područja evakuirani po naređenju vlade Krajine izdanom 4.8.1995. u 20:00 h[8]. Tokom i neposredno poslije akcije su na tim prostorima zabilježeni slučajevi paleža, pljačke, kao i ubojstva preostalih pripadnika srpske nacionalnosti. U tako ispražnjena područja je vlada hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana nešto kasnije naselila izbjeglice hrvatske nacionalnosti iz BiH.

Protiv Ante Gotovine, te još dvojice hrvatskih generala koji su sudjelovali u operaciji - Ivana Čermaka i Mladena Markača - na haškom sudu se vodio postupak zbog ratnih zločina. Nepravomoćnom presudom 2011. godine Ante Gotovina je osuđen na 24 godine a Mladen Markač na 18 godina zatvora, dok je Ivan Čermak oslobođen svih optužbi. 2012. godinei Ante Gotovina i Mladen Markač pravomoćnom odlukom oslobođeni su od optužbi po svim točkama optužnice.

Operacija Oluja je najveća operacija Hrvatske vojske i jedan od simbola Domovinskog rata. U Hrvatskoj se 5.8. 1995. - dan kada su hrvatske snage ušle u tadašnji glavni grad RSK Knin - slavi kao državni praznik pod nazivom Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. U Srbiji se uglavnom pamti po progonima Srba iz Hrvatske.

Pozadina

Nakon operacije Bljesak u maju 1995. godine pokazalo se da se stanje na terenu promijenilo u odnosu Hrvatske vojske i srpskih snaga.

Početkom augusta/kolovoza 1995., nakon problema što su Srbi imali u Bosni i Hercegovini oko Bosanskog Grahova gdje su pretrpjeli ozbiljne gubitke, dobar dio njihovih jedinica nije bio spreman na odlučnu akciju Hrvatske vojske u Hrvatskoj. Udružene hrvatske i bosanske snage su zauzele strateški važne bosanske gradove Glamoč, Bosansko Grahovo i Drvar, kao i donje Livanjsko polje. Ovaj potez je presekao liniju snabdijevanja Srba u Hrvatskoj i opkolio grad Knin sa tri strane.

Politička klima

Operacija Oluja je bila sve samo ne iznenađenje tako da je o njoj bila obavještena međunarodnoa zajednica (NATO i UN)[9], a hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je 31. 7. 1995. izdao sljedeći ultimatum srpskim vlastima u Kninu:

  • 1) Početak ozbiljnih pregovora o otvaranju željezničke pruge Zagreb-Knin-Split
  • 2) Početak ozbiljnih pregovora o otvaranju naftovoda JANAF čiji dio prolazi teritorijem "Krajine"
  • 3) Zaustavljanje i povlačenje srpskih snaga koje napadaju Bihać.
  • 4) Početak ozbiljnih pregovora o povratku Krajine pod kontrolu Hrvatske.

Predstavnici Ujedinjenih Naroda nisu smatrali da se mirno rješenje može naći u sljedećih nekoliko dana i izrazili su sumnju da je ova ponuda iskrena[10], a oni sami su bili isfrustrirani srpskim stajalištem ili kako je to rekao neimenovani zapadni diplomat: Osjećaj je u zapadnim glavnim gradovima da ako se nešto i dogodi krajiškim Srbima oni su to i zaslužili[11]. Službeno razmišljanje Evropske Unije je da ako i bude kritika na budući napad one će biti tihe, a Vijeće Sigurnosti UN-a neće poduzeti nikakvu akciju.[11]

Sukobljene strane

Sukobljene su strane bile Hrvatska vojska (HV) i Srpska vojska Krajine (SVK). Hrvatskoj je vojsci pomagao HVO te 5. korpus Armije BiH. Vojska Jugoslavije nije nikako reagirala na hrvatski napad, dok je Vojska Republike Srpske ozbiljnije djelovala samo 7. kolovoza, kad je zrakoplovstvom napala hrvatske postrojbe na Savi i gradove Kutinu, Viroviticu, Požegu i Županju. Posljednji preostali korpus SVK, 11. slavonsko-baranjski korpus, ostao je u Baranji i nije se borio.

Hrvatska vojska

Hrvatska vojska je u trenutku napada bila ustrojena u tri grane: Kopnenu vojsku, Hrvatsku ratnu mornaricu i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračnu obranu. Najbrojnija je bila Kopnena vojska, koja se sastojala od šest zbornih područja i vrlo jakog postroja izravno podređenog Glavnom stožeru Hrvatske vojske. Dalje se dijelila na gardijske (profesionalne), pričuvne i ročne brigade i domobranske pukovnije. Zborno područje se načelno sastojalo od 1-2 gardijske postrojbe, nekoliko pričuvnih brigada i domobranskih pukovnija i postrojba za potporu. Policijske su specijalne snage bile velike kao jača pješačka brigada bez potpore karakteristične za vojsku.

Snaga u vrijeme Oluje:

    • 25 kompletno opremljenih brigada
    • Stalna vojska: 50.000 ljudi
    • Mobilizirano : više od 100.000 ljudi
    • Ukupno vojnika u Oluji: 150.000-200.000
    • Pričuva za slučaj napada iz istočne Slavonije ili Srbije: 70.000 vojnika
    • 400 tenkova
    • Topništvo: oko 350 topova, neodređen broj minobacača

U Operaciji Oluja HV je koristila [12] snagu:

  • 5 gardijskih brigada,
  • 1. hrvatski gardijski zdrug,
  • 81 gardijska bojna,
  • 23 domobranske pukovnije,
  • 18 brigada (16 pričuvnih i 2 ročne),
  • 3 brigade protuzračne obrane,
  • 4 središnjice elektronskog djelovanja,
  • dijelovi 16. topničko raketne brigade, 15. protuoklopne trbr, 33 inženjerijske brigade, 40 pukobnija veze,
  • Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana
  • dijelovi Hrvatske ratne mornarice
  • 3100 specijalaca ministarstva unutarnjih poslova

Ostale snage HV osiguravale su Zapovjedno područje Osijek i Južno bojište od mogućih protunapada.

Srpska vojska Krajine

Vojna sila pobunjenih hrvatskih Srba - Srpska vojska Krajine (SVK) - bila je organizirana u šest korpusa kopnene vojske i Ratno zrakoplovstvo s protuzračnom obranom. Korpusi su bili slični zbornim područjima Hrvatske vojske, sastojali su se od nekoliko brigada i sredstava potpore, uglavnom divizijuna. Mirnodopska Srpska vojska Krajine imala je oko 14.000 ljudi. Pored vojske bojni dio je imalo i Ministarstvo unutarnjih poslova Krajine koje je imalo jednu specijalnu brigadu milicije.

Snaga u vrijeme Oluje:

    • 40.000 vojnika u zapadnom (napadnutom) dijelu; još je oko 20.000 bilo u 11. slavonsko-baranjskom korpusu, koji nije bojno djelovao.
    • 200 tenkova
    • Topništvo: 250 topova i neodređen broj minobacača

Tok operacije

 
Spomen-ploča u kninskoj tvrđavi

4.kolovoz

U 5 sati ujutro počela je ofanziva. Akcija je počela napadom na tzv. sektore „Sjever“ i „Jug“ na frontu dugom 700 kilometara. Na cijeloj dužini fronta počela je raketno-topovska paljba. Hrvatske snage probile su prve linije odbrane Srba na 30 taktičkih smerova u Bjelovarskom, Zagrebačkom, karlovačkom, Gospićkom i Splitskom području. Dubina prodora hrvatskih oružanih snaga tada je već bila od 5 do 15 kilometara.

Prvog dana akcije onesposobljen je odašiljač Ćelavac, čime je onemogućena komunikacija Srbima. Kao veliki uspjeh prvog dana akcije, hrvatska strana zabilježila je zauzimanje Svetoga Roka. Knin je već bio u okruženju, a hrvatske jedinice nekoliko kilometara pred gradom.

5. kolovoz

Knin, glavni grad samoproglašene Republike Srpske Krajine je zauzet prije podneva. Oko podne je objavljena vijest da su hrvatske jedinice ušle u Knin, a na kninskoj srednjovjekovnoj tvrđavi postavljena je hrvatska zastava. Zauzeta su i okolna mjesta - Vrlika, Kijevo, Drniš, Žitnić, Benkovac, Gračac, Lovinac, Ljubovo ali i Plaški, Primišlje i Hrvatska Dubica.

Na južnom dijelu ratišta osvojeno je 80% planiranog teritorija u manje od 48 sati, a srpski civili napustili su zauzeta područja preko Srba i Dvora. Srbi odgovaraju raketnim napadima iz Bosne na Županju, iz istočne Slavonije na Osijek, Vinkovce, Nuštar, s Korduna na Karlovac a iz istočne Hercegovine na dubrovačko područje.

6. kolovoz

U nedjelju 6. kolovoza je Prva hrvatska brigada probila srpsku liniju oko grada Slunja (sjeverno od Plitvica), te napredovala do zapadne granice Bosne i Hercegovine gdje se sastala s Hrvatskim vijećem odbrane (vojskom bosanskih Hrvata) i Petim korpusom Armije BIH, čime je tzv. Srpska Krajina "prepolovljena". Ujutro je zauzeta Petrinja, a kasno navečer Glina, gdje je pružen otpor. Srpskim civilima ostavljeni su koridori za bijeg preko Srba i Dvora, dok su vojne snage ostale u okruženju.

Krajina je poražena. Oslobođeni su Petrinja, Slunj, Kostajnica, Plitvička jezera, Obrovac... Vojne snage Krajine su trećeg dana akcije „Oluja“ u rasulu: 21 kordunski korpus, koji se predao 8. kolovoza, bio je u okruženju, a 15. lički i 39. korpus pred razbijanjem.

6. Kolovoza poslijepodne u Knin dolazi i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman.

7.kolovoz

Posljednjeg dana „Oluje“ zauzeti su i Turanj i Tušilović, pa Vojnić i Topusko, Gornji i Donji Lapac... U 18:00 h hrvatski ministar odbrane Gojko Šušak objavio je da je akcija „Oluja“ završena s vojnog aspekta, jer je većina granice sa Bosnom bila pod kontrolom Hrvata. Preostale snage Srpske vojske Krajine su se predale u roku od sljedećih par dana.

Ratni zločini i etničko čišćenje

Izvještaji o zločinima

Tokom vojnih operacija, hrvatske vlasti su javno pozivale Srbe da ostanu, ali su djelovanja hrvatskih jedinica tome proturječila. Mnogi civili koji su poslušali Tuđmanov savjet da ostanu kod svojih kuća su se pokajali: u Sektoru jug ostao je 4.051 građanin, a ubijeno je 15 posto, dakle oko šest stotina, uglavnom staraca – u izveštaju HHO je poimence navedeno više od 400 ljudi, a za mnoge i točne okolnosti stradanja. Nakon zarobljavanja, strijeljan je i neutvrđen broj zarobljenih vojnika.[13]

Službene hrvatske izjave koje pozivaju Srbe da ostanu ili da se vrate moraju se promatrati tako da su u potpunom nesuglasju sa stvarnošću. Čak ako ova djelovanja nisu nastala uslijed svjesne službene politike, nedostatak djelotvornosti koje su hrvatske vlasti pokazale u njihovom kontroliranju i obustavljanju kroz čitavih mjesec dana zasigurno stavlja veliku odgovornost na čitavu vlast.[13]

– Izvještaj Misije EU iz septembra/rujna 1995. godine.

Izvještaj Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava (HHO) bilježi stravična svjedočanstva očevidaca koji su preživjeli "Oluju". Prilikom ulaska hrvatske vojske u selo Plavno pored Knina 6. augusta/kolovoza, vojnici bez upozorenja pucaju u sve što se miče. Tako je ubijeno 13 staraca, od kojih je jedan imao 95 godina.[13] U selu Ivoševcima ubijeno je najmanje 14 ljudi, nestalo je desetak. Neki su ubijeni na posebno okrutan način, živi zapaljeni ili odsječene glave.[13] UN je u Žagroviću u kolovozu 1995. našao muška tijela i leš žene stare više od 70 godina.[13]

Razni izvještaji isto tako govore o uništavanju imovine prognanih i izbjeglih Srba:

Postoje direktni dokazi o sistematskom paljenju civilnih kuća i društvenog vlasništva, uključujući i tvrtke, od strane HV-a, civilne policije i pripadnika specijalnih postrojbi policije.[13]

– Izvještaj komisije Međunarodne helsinške federacije OESS 25. kolovoza 1995.

Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN br. 1009 od 10. augusta/kolovoza 1995. godine, od Hrvatske se traži zaštita civila, njihove imovine i kažnjavanje počinitelja zločina. Hrvatski predsjednik Tuđman je pozivao na neuništavanje napuštenih srpskih domova već na njihovu zapljenu:

Pozivamo hrvatske ljude da se ne osvećuju, da ne uništavaju kuće Srba, koji su otišli, jer to je sada hrvatska imovina![14]

– Franjo Tuđman

... i mi moramo smjestiti tih svojih, još uvijek, 380.000 prognanika i izbjeglica, moramo ih smjestiti u domove, kuće i imanja, koja su ostala, koja su na hrvatskoj zemlji i koja su vlasništvo hrvatskog naroda, hrvatske države![14]

– Franjo Tuđman

Organizacije za zaštitu ljudskih prava, poput Human Rights Watcha, su upozoravale da su hrvatske oružane snage činile masovne ratne zločine nad civilima koji su ostali nekažnjeni:

Hrvatski policajci i pripadnici HV-a, koji su počinili skupna pogubljenja, nasilna odvođenja, mučenja i druga fizička zlostavljanja, palež, krađu i razaranja čitavih sela, uz rijetke izuzetke, ostali su potpuno nekažnjeni za svoje zločine.[13]

– Izvještaj Human Rights Watch-a 1996.
 
Starica iz Krajine na traktorskoj prikolici prelazi Srbijansku granicu.

Izveštaji napominju da je i godinu dana nakon Operacije Oluja nastavljen je teror nad preostalim srpskim stanovništvom:

Poštivanje ljudskih prava od strane Vlade je i dalje slabo (…) Ubojstva, krađe i prijetnje se nastavljaju, iako u manjem broju nego prošle godine i Vlada se ne trudi dovoljno da pronađe, istraži i kazni one koji su odgovorni za takva kršenja.[13]

– Izvještaj State Departmenta za 1996. o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj na područjima oslobođenima u “Oluji”.

Godinama po svršetku rata, humanitarne organizacije su i dalje upozoravale na neophodnost kažnjavanja počinitelja zločina:

Ako se ne poduzme brza akcija, velika većina počinitelja možda se nikada neće trebati suočiti sa zlodjelima koja su počinili, a žrtve možda nikada neće pribaviti pravdu za počinjena djela (…) Postoji ozbiljna opasnost da će hrvatske vlasti drugima pokazati da, ako se do kraja izdrže napadi i kritike, međunarodna zajednica će vremenom izgubiti interes i početi se baviti drugim pitanjima.[13]

– Izvještaj Amnesty International-a od 4. kolovoza 1998.

Službeni stav Republike Hrvatske u to doba je bio kako etničkog čišćenja nije bilo te da su "Srbi sami otišli" uprkos upornim pozivima hrvatske vlade da ostanu:

I sada nam svijet, neki nerazumni ljudi i u Hrvatskoj i u svijetu, predbacuju da mi vršimo etnička čišćenja! Ne, i u vrijeme 'Oluje' i ja i hrvatska Vlada, pozivali smo da ostanu, međutim, oni su otišli![14]

– Franjo Tuđman

Suđenja za ratne zločine

Vijeće je ustanovilo da su hrvatske vojne snage i Specijalna policija počinili ubojstva, okrutno postupanje, nečovječna djela, razaranje, pljačke, progon i deportaciju kako se tereti u optužnici. Imajući u vidu veliki broj zločina počinjen nad srpskim stanovništvom Krajine tokom relativno kratkog vremena, Vijeće je nadalje zaključilo da je postojao rasprostranjeni i sustavni napad usmjeren protiv srpskog civilnog stanovništva.[15]

– Presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) 2011. donio je presudu o ratnim zločinima počinjenim tokom "Oluje". Zbog tada počinjenih zločina, 2011. godine Ante Gotovina bepravomoćnom presudom osuđen je na 24 godine a Mladen Markač također nepravomoćnom presudom na 18 godina zatvora, dok je Ivan Čermak oslobođen svih optužbi.[16]

Vijeće je zaključilo da su hrvatske vojne snage i Specijalna policija počinili veliki broj zločina nad civilnim stanovništvom. Ovi zločini počinjeni su u okviru udruženog zločinačkog pothvata koji je imao za cilj trajno uklanjanje srpskog stanovništva s područja Krajine, silom ili prijetnjom silom, što je predstavljalo i uključivalo deportaciju, prisilno premještanje i progon putem uvođenja restriktivnih i diskriminacijskih mjera, protupravnih napada na civile i civilne objekte, deportaciju i prisilno premještanje.[17] Spominju se i likvidacije civila, kao u selu Grubori. Prema presudi, najmanje 324 civila i vojnika ubijeno je u neborbenim akcijama.[16]

Godine 2012. i Gotovina i Markač pravomoćnom odlukom žalbenog vijeća oslobođeni su svih optužbi. Prema presudi MKSJ, udruženi zločinački poduhvat u kojem su sudjelovali i Gotovina i Markač je trajao najmanje dva mjeseca; počeo je postojati najkasnije krajem srpnja 1995. godine na Brijunima, gdje se hrvatski predsjednik Franjo Tuđman sastao s visokim vojnim dužnosnicima kako bi razgovarali o predstojećoj operaciji. Tada je razrađen plan o protjerivanja Srba iz Krajine i naseljavanju tog područja hrvatskim izbjeglicama iz Bosne.[16] Na suđenju su kao dokaz služili Brijunski transkripti o planiranju "Oluje", koji sadrže mnoge kompromitirajuće Tuđmanove izjave:

To je sada tema naše današnje rasprave: da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu.[18]

– Franjo Tuđman

Tom prilikom Tuđman je govorio o uklanjanju "remetilačkog faktora", odnosno Srba u Hrvatskoj. On je hrvatskim vrhovnicima obrazlagao kako "uklanjanje stranog, povijesno odvojenog i neuskladnog elementa" iz etničko-teritorijalnog korpusa hrvatskog nacionalnog bića može imati pozitivne učinke u budućnosti poput "etničke homogenizacije" i "većeg sklada nacionalnog sastava pučanstva i državnih granica."[18] On je objasnio da tokom operacije Srbe treba javno pozvati da ostanu i "jamčiti tobože građanska prava".[18]

MKSJ je također utvrdio da je prisilno premještanje stanovništva Krajine planirano prije početka akcije, iako se ne može precizno utvrditi u kojoj meri je stanovništvo samo pobeglo a u kojoj je bilo proterano. Vijeće je zaključilo da su nalozi krajinskih vlasti za evakuaciju imali malo ili nikakvog utjecaja na odlazak krajinskih Srba, već su strah od nasilja i pritisak uslijed granatiranja stvorili atmosferu u kojoj ti ljudi nisu imali drugog izbora nego da odu.[15] Od oko 150,000-200,000 izbjeglih ljudi, bar 20,000 mogu se okarakterizirati kao žrtve deportacije.[16]

Vijeće je nadalje zaključilo da su zločini koji obuhvaćaju ubojstvo, razaranje, pljačku i nečovječna djela, a koje su počinili pripadnici hrvatskih vojnih snaga i Specijalne policije, stvorili pritisak i strah od nasilja među žrtvama i onima koji su im bili svjedoci. Ti zločini pridonijeli su stvaranju atmosfere u kojoj ti ljudi nisu imali nikakvog drugog izbora osim da odu. Vijeće je ustanovilo da prisilno premještanje koje su počinili pripadnici hrvatskih vojnih snaga i Specijalne policije protupravnim napadima na gradove u Krajini 4. i 5. kolovoza 1995. i činjenjem drugih zločina kasnije tokom kolovoza 1995. predstavlja deportaciju. Među mnogim krajinskim Srbima koji su napustili Krajinu nakon operacije "Oluja", Vijeće je zaključilo da je njih najmanje 20.000 deportirano na taj način u kolovozu 1995.[15]

– Presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju

Sudsko vijeće je razmotrilo više hrvatskih posleratnih pravnih instrumenata koji se odnose na imovinu prognanih i izbeglih Srba, i zaključilo da je njihov motiv, kao i njihov ukupni učinak, da imovina krajinskih Srba pređe u ruke Hrvata, a da se Srbima tako uskrati korištenje vlastitih kuća i imovine. Vijeće zaključuje da takvo uvođenje diskriminacijskih imovinskih mjera, kad se sagleda u kontekstu deportacije i drugih zločina nad krajinskim Srbima, predstavlja progon.[15]

Vijeće međutim napominje da su se pomenuti ratni zločini odvijali u kontekstu dugogodišnjih napetosti između Srba i Hrvata, i da je protiv Hrvata u Krajini također počinjen značajan broj zločina.[15]

Perspektive

Hrvatska i srpska strana drugačije percipiraju vojnu akciju "Oluja". U Srbiji se čitava akcija uglavnom posmatra kao etničko čišćenje i smatra nelegitimnom, dok se u Hrvatskoj slavi kao oslobođenje okupiranih hrvatskih teritorija i kraj rata. Međunarodni krivični sud smatra da je sama akcija je bila u potpunosti legitimna ali zločini protiv civila su ono što je potpuno neprihvatljivo.

Srpska strana

Srpska strana uglavnom gleda na negativnu stranu akcije. Mnogi srpski političari, kao što su Boris Tadić, Vojislav Koštunica i drugi, osudili su akciju.[19] Uglavnom se skreće pozornost na sljedeće posljedice:

  • egzodus 200.000 Srba iz Hrvatske[20]
  • ubojstvo između 116[21] i 1.200 srpskih civila[22]
  • uništenje preko 20.000 kuća [23].

Hrvatska strana

 
Zapovijed Milana Martića o evakuaciji civilnog stanovništva iz zone borbenih dejstava, u Hrvatskoj često navođena kao dokaz da su "Srbi sami otišli".

Hrvatska strana uglavnom gleda na pozitivnu stranu akcije. Većina hrvatskih političara smatraju je legitimnom oslobodilačkom akcijom nakon što su Srbi Krajine odbili plan Z-4 i tako odbacili zadnju priliku mirnog rješavanja rata u Hrvatskoj, u okviru međunarodno priznatih granica hrvatske države. Tom se stajalištu priklanjaju političara kao što su Ivo Josipović[24] i Stjepan Mesić te većina Saborskih zastupnika, nevladinih udruga i novinskih komentatora. Također se napominje da se Srbi postepeno vraćaju natrag u Hrvatsku nakon rata (107.000 povratnika do 2005.).[25] 5.8. se u Hrvatskoj slavi kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Uglavnom se skreće pozornost na sljedeće pozitivne razvitke:

  • povratak otprilike 170.000 hrvatskih izbjeglica, protjeranih 1991., natrag na svoja ognjišta[26]
  • kraj rata u Hrvatskoj
  • povratak gotovo cijelog hrvatskog teritorija pod hrvatsku jurisdikciju
  • omogućavanje mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja
  • kraj opsade Bihaća
  • kraj marionetske države Krajine
  • kraj navodnog plana o Velikoj Srbiji[27]
  • SR Jugoslavija priznala hrvatsku samostalnost
  • povratak normalne ekonomske situacije

Međunarodni sud

Po sudskoj presudi MKSJ-a sama akcija je bila u potpunosti legitimna, ali zločini protiv civila su bili potpuno neprihvatljivi. Paralela se povlači sa slučajem Milutinović kada je Tribunal utvrdio da je postojao zajednički zločinački pothvat srpskog čelništva da protjera albansko stanovništvo s Kosova, čime nije sporio tadašnje pravo Srbije da uguši pobunu na dijelu svog teritorija, već odluku srpskog čelništva da pribjegne etničkom čišćenju (vidi Operacija Potkovica)[28].

Hrvatski izbor posezanja za "Operacijom Oluja" nije na sudu. Ovaj slučaj je o tome da li su srpski civili u Krajini bili meta zločina te odgovornosti optuženih za te zločine.[29]

Tužilac MKSJ-a je na završnom komentaru rekao:

Odluka da se pokrene Operacija Oluja nije kontroverzna; ono što je kontroverzno je da je Tuđman iskoristio tadašnje uslove kako bi implementirao plan o proterivanju Srba iz Krajine.[30]

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je također ustanovio da nije bila u pitanju obična pobuna Srba u Hrvatskoj, već se radilo o međunarodnom sukobu:

Čak i u aprilu 1995, Milošević je imao vodeću ulogu u odabiru ljudi na pozicije RSK i SVK, pošto su njegove preporuke, umjesto preporuka premijera RSK-a, bile odobrene od skupštine RSK...Sudsko vijeće je donijelo odluku da je Srbija/SRJ imala kontrolu nad Armijom Krajine. Prema dogovoru svih strana da su Srbija i Hrvatska bile uključene u sukobe na početku razdoblja optužnice, Sudsko vijeće zaključuje da je oružani sukob bio međunarodni. Ako već nije bio međunarodni sukob 1991., onda je postao na temelju činjenice da je Armija Krajine djelovala u ime Srbije/SRJ.[31]

Nakon presude međunarodnog suda i reakcije hrvatskih civilnih udruga Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je priznalo da nitko još nije osuđen za počinje ratne zločine tokom ili nakon Operacije Oluja.[32]

Povezano

Izvori

  1. ↑ 1,0 1,1 Leutloff-Grandits, Carolin: Claiming ownership in postwar Croatia: the dynamics of property relations and ethnic conflict in the Knin region. LIT Verlag Berlin-Hamburg-Münster, 2006, page 69. ISBN 3-8258-8049-4
  2. ↑ „Weary Bihac cries with joy as siege ends”. The Independent. 09. 08. 1995.. Pristupljeno 25. 01. 2010. 
  3. ↑ „After Long Siege, Bosnians Relish 'First Day of Freedom'”. The New York Times. 09. 08. 1995.. Pristupljeno 25. 01. 2010. 
  4. ↑ [https://web.archive.org/web/20081006050514/http://www.domovinskirat.hr/content/view/1871/1546/ Arhivirano 2008-10-06 na Wayback Machine-u Arhivirano 2008-10-06 na Wayback Machine-u (sh) Croatian War of Independence] Arhivirano 2008-10-06 na Wayback Machine-u 1995.08.04. - 08.08. - "Oluja"
  5. ↑ 5,0 5,1 http://www.b92.net/eng/news/in_focus.php?id=111&start=0&nav_id=35990
  6. ↑ Madey, Neven (14 August 1995). Letter from the Chargé d'affaires. Office of the United Nations High Commissioner for Human Rights. Accessed 5 September 2009.
  7. ↑ Steve Greenhouse (05. 08. 1995.). „CONFLICT IN THE BALKANS: THE ALLIES; U.S. Criticizes Croatia, but Only Halfheartedly, for Attack on Serbs”. The New York Times. Pristupljeno 15. 08. 2010. 
  8. ↑ „33 dokumenata o evakuaciji Srba”. Arhivirano iz originala na datum 2009-07-29. Pristupljeno 2013-09-18. 
  9. ↑ [1]
  10. ↑ [2]
  11. ↑ 11,0 11,1 [3]
  12. ↑ [Oluja pobjede/The Storm of Victory HMDCDR str.185. ISBN 978-953-150-811-7]
  13. ↑ 13,0 13,1 13,2 13,3 13,4 13,5 13,6 13,7 13,8 Svjedočanstva strave
  14. ↑ 14,0 14,1 14,2 „Tako je govorio Franjo Tuđman”. Arhivirano iz originala na datum 2011-09-19. Pristupljeno 2011-04-23. 
  15. ↑ 15,0 15,1 15,2 15,3 15,4 Sažetak presude protiv Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača
  16. ↑ 16,0 16,1 16,2 16,3 „Judgement Summary for Gotovina et al.”. Haag: MKSJ. 15.4.2011.. Pristupljeno 15.4.2011. 
  17. ↑ Međunarodni sud Gotovinu i Markača proglasio krivim a Čermaka oslobodio krivice
  18. ↑ 18,0 18,1 18,2 Protokoli brionskih mudraca
  19. ↑ Nataša Radić (06. 08. 2010.). „Operation Storm: 15 years later”. SETimes. Pristupljeno 15. 08. 2010. 
  20. ↑ Matt Prodger (05. 08. 2005.). „Evicted Serbs remember Storm”. BBC News. Pristupljeno 15. 08. 2010. 
  21. ↑ „Croatia: Impunity for Abuses Committed during "OPERATION STORM" and the denial of the Right of Refugees to return to the Krajina”, Human Rights Watch 8 (13 (D)), august 1996. 
  22. ↑ „LJAJIĆ: TRAŽIT ĆEMO RJEŠAVANJE PROBLEMA IZBJEGLICA”. Radio 202. 4-8-2008. Pristupljeno 17. 06. 2010. [mrtav link]
  23. ↑ „B92 specijal: 10 godina od ''Oluje'' nad Krajinom”. B92.net. Pristupljeno 12. 5. 2013. 
  24. ↑ Sanja Despot (03. 08. 2010.). „Josipović: Ne slažem se s tezom da je Oluja bila zločinačka akcija”. Večernji list. Pristupljeno 15. 08. 2010. 
  25. ↑ „Home again, 10 years after Croatia's Operation Storm”. UNHCR. 05. 08. 2005.. Pristupljeno 15. 08. 2010. 
  26. ↑ ICTY (22. 10. 2002.). „Predmet Milošević i drugi (IT-02-54) - paragraf 36k”. ICTY. Pristupljeno 01. 08. 2010. 
  27. ↑ Brian Gallagher (06. 01. 2006.). „Operation Storm Destroyed “Greater Serbia””. BIRN. Pristupljeno 15. 08. 2010. 
  28. ↑ „Što nam lažu, a što je zaista dokazano generalima?”. Arhivirano iz originala na datum 2011-04-21. Pristupljeno 2011-04-18. 
  29. ↑ „The Prosecutor vs. Ante Gotovina, Ivan Ćermak & Mladen Markač - Judgement. Volume 1”. MKSJ. 15.4.2011. Pristupljeno 19.4.2011. 
  30. ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2011-05-01. Pristupljeno 2011-04-23. 
  31. ↑ „The Prosecutor vs. Ante Gotovina, Ivan Ćermak & Mladen Markač - Judgement. Volume 2”. MKSJ. 15.4.2011. Pristupljeno 19.4.2011. 
  32. ↑ DORH priznao: nitko u hrvatskoj nije osuđen za ratne zločine u oluji

Eksterni linkovi

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Operacija_Oluja&oldid=41853306