Basileus

Srebrna kovanica seleukidskog kralja Antioha I Sotera. Glava pokazuje Apolona kako sjedi na omphalosu. Grčki natpis ΒΑΣΙΛΕΩΣ ΑΝΤΙΟΧΟΥ označava kralja Antioha.

Basileus ili vasilevs (grčki ([Βασιλεύς]), množina Βασιλεῖς, basileis), oznalava "suverena" ili "kralja". Njeno najpoznatije korištenje je kao titula bizantskih careva, ali su je također koristili razni vlastodršci u antičkoj Grčkoj, kao i kraljevi suvremene Grčke.

Od naziva basileus potječu suvremena imena Bazil, odnosno Vasilije (Vaso, Vasko) i Vasiljka.

Etimologija

Etimologija izraza basileus je nejasna. Mikenski oblik je bio gwasileus (𐀣𐀯𐀩𐀄, qa-si-re-u), a označavao je dvorskog službenika i lokalnog poglavicu a ne kralja. Većina lingvista smatra kako je riječ o ne-grčkoj riječi koju su Grci Brončanog doba preuzeli od već postojećoh substrata Istočnog Mediterana.

Korištenje

Prvi spomen riječi datira iz glinenih pločica iskopanih među Mikena|mikenskim ruševinama koje potječu iz perioda između 15. i 11. vijeka pne. Natpisi na njima su na linearu B. U tom periodu je basileus imao značenje poglavice ili dvorskog službenika, dok je titula "visokog kralja" ili "gospodara" odgovarala riječi wanax.

Vjeruje se kako je u mračnom dobu Grčke došlo do kolapsa svih većih država, pa se vlast svela na manje zajednice s poglavarima koji su nosili naziv basileus. Tako je s vremenom basileus dobilo značenje kralja, dok je wanax, odnosno anax postala anakrona titula predviđena za mitske heroje iz prošlosti.

Većina grčkih država u antičkom periodu je odbacila monarhiju, pa i s njome i titulu basileus. Nju su međutim zadržale i neke republike, kao Atena gdje je među arhontima uvedena titula arhont basileus, koji je zadržao vjerske funkcije.