Kolonija Fidži (engleski: Colony of Fiji) bila je britanskakrunska kolonija koja je formalno postojala od uspostave kolonijalne uprave 1874. godine do promjene u status dominiona1970. godine. Iako su Britanci bili prisutni na fidžijskom arhipelagu puno prije uspostave kolonije, sam proces kolonizacije trajao je neuobičajeno dugo. Britanci su još 1852. godine odbili priliku anektirati Fidži, nakon što je lokalni ratuSeru Epenisa Cakobau ponudio predati otoke Britancima, uz uvjet da zadrži titulu kralja (Tui Viti), što je bilo neprihvatljivo kako Britancima, tako i drugim plemenskim čelnicima, među kojima Cakobau nije uživao nikakav poseban status.
Međutim, nagomilani dugovi i stalne prijetnje američke mornarice natjerale su Cakobaua da 1871. godine utemelji ustavnu monarhiju s vladom u kojoj su dominirali Europljani, a sve nakon dogovora s Australijom oko otplate dugova. Međutim, ujedinjena monarhija se vrlo brzo našla u krizi koja je prijetila kolapsom, tako da je Cakobau 1872. godine ponovo ponudio otoke Britancima, koji su ovoga puta prihvatili. Postupak je formaliziran 10. listopada1874. godine, kada je Fidži formalno postao britanska krunska kolonija.
Inicijalno je vlast obavljao privremeni guverner, Sir Hercules Robinson, koji je obnašao dužnost sve do lipnja 1875. godine, kada je upravu preuzeo Arthur Hamilton-Gordon. Iako se očekivalo da će guverner uspostaviti snažnu, centraliziranu vlast, Hamilton-Gordon je dao priličnu autonomiju lokalnim poglavicama, s tim da je plemensko ratovanje bilo striktno zabranjeno. Kolonija je razdijeljena u četiri samoupravne regije, a 1876. godine utemeljeno je i Veliko vijeće poglavica, kao savjetodavno tijelo guverneru za lokalna pitanja. Inicijalno sjedište uprave bilo je u Levuki, s tim da je 1877. godine glavni grad premješten u Suvu, koja je bila puno pristupačnija. Hamilton-Gordon je provodio politiku "Fidži za Fidžijce", u sklopu koje je zabranio prodaju zemljišta na otocima, iskorištavanje Fidžijaca kao jeftine radne snage te je čak doveo najamne radnike iz Indije za rad na plantažama, kako bi ostvario potonju mjeru. Istovremeno s Velikim vijećem poglavica uspostavljeno je i savjetodavno Zakonodavno vijeće, koje je 1904. godine postalo djelomično izborno političko tijelo; iste godine uspostavljeno je i Izvršno vijeće, koje je figuriralo kao preteća modernog pojma vlade.
U procesu izgradnji političkih institucija, Fidži je tek marginalno bio uključen u Prvi svjetski rat. Dio lokalnog stanovništva dobrovoljno se prijavio za vojnu službu, međutim participacija je bila ograničena jer kolonijalne vlasti nisu željele iskorištavati stanovnike kolonija u ratne svrhe. Ipak, Fidži je u historiji Prvog svjetskog rata ostao zapamćen po incidentu iz 1917. godine, u sklopu kojega je ugledni njemački pomorac, grof Felix von Luckner, uhapšen od strane fidžijskih vlasti na otoku Wakayji, nakon što se skrivao na otoku tokom te godine; zanimljivo je kako se von Luckner predao vlastima misleći da su službenici naoružani te da ga lako mogu svladati, dok su oni, zapravo, bili bez ikakvog oružja. Situacija u Drugom svjetskom ratu bila je drugačija u smislu da je Imperij dozvolio stanovnicima kolonija aktivno sudjelovanje u borbama. Zbog svoje centralne lokacije, Fidži je iskorišten kao lokacija za obuku savezničkih trupa na Pacifičkom frontu, u koju svrhu je izgrađena i zračna pista u Nadiju, koja je danas međunarodni aerodrom. Fidžijske trupe posebno su se istakle tokom kampanje na Solomonskim Otocima. Indofidžijci, s druge strane, nisu bili voljni sudjelovati u ratu - mahom jer nisu dobili isti tretman kao i Europljani te Fidžijci[1] - te su ubrzo raspustili jedini vod što su ga organizirali; njihov ukupni doprinos ratnom cilju mjeri se u jednom časniku i 70 rezervirsta, a nevoljkost Indofidžijaca da sudjeluju u ratu će kasnije biti osnova za brojne interne, ideološke konflikte.
Nakon Drugog svjetskog rata, Fidži je nastavio daljnji razvoj političkih institucija, što je za cilj imalo izgradnju samoupravnog sustava. Ovlasti dotadašnjih savjetodavnih tijela, posebice Zakonodavnog vijeća, povećane su, a sredinom 60-ih godina došlo je i do konkretnih koraka u uspostavljanju odgovorne vlade; Indofidžijci su snažno podržali ove promjene. S ciljem rješavanja ovog pitanja, godine 1965. organizirana je ustavna konferencija u Londonu, na kojoj je indofidžijski predstavnik, A. D. Patel, zahtijevao trenutnu uspostavu samoupravne vlade i parlamenta, izabranih na općim izborima, čemu su se snažno protivili fidžijski delegati, vjerujući da bi potencijalna indofidžijska vlada mogla ugroziti njihova stečena prava i vlasništvo. Britanci su, sa svoje strane, jasno dali do znanja da namjeravaju uspostaviti samoupravnu vladu na Fidžiju, što bi bio prvi korak prema punoj nezavisnosti; svjesni navedene činjenice, fidžijski delegati su pristali na pregovore kako bi isposlovali najbolji dogovor za sebe.
Nakon serije kompromisa, godine 1967. došlo je do uspostave prve fidžijske vlade, na čijem je čelu, kao glavni ministar, bio ratuKamisese Mara. Mara je nastavio pregovore s Patelovim nasljednikom, Sidiqom Koyom, što je dovelo do nove ustavne konferencije 1970. godine, a na kojoj su fidžijske vlasti iznijele plan za ostvarivanje pune nezavisnosti kao zemlja u sklopu britanskog Commonwealtha. Prema posljednjem kompromisu, reformirana je administrativna podjela zemlje te izborni sustav, a dotadašnje Zakonodavno vijeće zamijenjeno je dvodomnim Parlamentom, sastavljenim od Senata i Predstavničkog doma, a uvedeno je i opće pravo glasa. Prihvaćanjem kompromisa u Londonu, otvoren je put da Fidži 10. listopada1970. godine stekne nezavisnost, isprva kao dominion, a kasnije i kao potpuno nezavisna republika.
.svg){kind=small}
.svg)
.svg)
