Lipicanac
|
Uzgoj lipicanaca | |
|---|---|
 Nematerijalna svjetska baština
| |
| |
 Bosna i Hercegovina,  Slovenija,  Hrvatska,  Italija,  Austrija, Mađarska,  Slovačka,  Rumunija
| |
| Regija: | Evropa |
| Godina upisa: | 2022. |
| ID: | 01687 |
| Ugroženost: | |
| Poveznica: | UNESCO |
Lipicanac je pripadnik svjetski poznate pasmine konja, uzgojene u Sloveniji. Pasmina je nastala 1580. u Lipici na slovenskom krškom području, u tadašnjoj Habsburškoj Monarhiji.
Uzgoj lipicanera upisan je na UNESCO-vu Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa čovječanstva kao element nematerijalnog kulturnog naslijeđa Bosne i Hercegovine i još sedam zemalja. Odluku o upisu doneo je Međuvladin komitet za očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa na zasjedanju koje je održano od 28. novembra do 3. decembra u Rabatu, u Maroku.[1]
Slovenačko ministarstvo kulture, koje je koordiniralo nominaciju za upis na listu, saopštilo je da je konj lipicaner vijekovima imao simboličnu ulogu u svih osam zemalja. Ministarstvo je navelo širok spektar kulturnih i društvenih praksi, znanja i vještina, kao i usmene tradicije, proslava i konjičkog sporta u vezi sa uzgojem lipicanera. U ovom poduhvatu zajedno su učestvovali predstavnici državnih ergela, privatni uzgajivači, stručnjaci za nematerijalnu kulturnu baštinu, stručnjaci za kulturu, istraživači i lokalne zajednice.
Oblik tijela lipicanca je položeni četverokut, a glava mu je izrazito suha s konveksnom pročeonom linijom i lijepo savijenim i visoko nasađenim vratom. Leđa su mu duga, vrlo široka i jaka s kratkim, širokim spojem. Sapi su mišićave, okrugle i duge s visoko nasađenim repom. Ima prilično širok i dubok prsni koš i zaobljena rebra. Visokom hodu pogoduje duga lopatica i kratka podlaktica (odlika španjolskih konja). Noge su mu koščate i jake, a zglobovi vrlo razvijeni i široki s čvstim tetivama i kopitima. Snažna i gusta struktura odlikuje kako grivu, tako i rep. Lipicanci se ždrijebe sa sivom bojom dlake koja u dobi od 8 do 10 godina postane potpuno bijela. Nadaren je za španjolski korak (Španjolska kraljevska škola jahanja u Beču).
Temelj toj pasmini dali su slovenski kraški, španjolski i napolitanski, a kasnije i arapski konji. Zna se da su na području Lipice već u rimsko doba uzgajali snažne, brze i izdržljive konje.
Ergelu je utemeljio austrijski nadvojvoda Karlo koji je tada bio regent za Štajersku, Korušku, Kranjsku, Istru i Trst. Lipicu je s pripadajućim posjedima kupio od nadbiskupa Trsta. U ergeli je htio uzgojiti dovoljno elegantnih, vučnih i jahačih konja za konjušnice u Grazu, gdje mu je bila rezidencija.
U su izgradili konjušnicu i uredili travnjake i pašnjake. U tu su svrhu navažali zemlju iz brojnih krških dolina, što je znatno promijenilo i izgled toga kraja, koji je ubrzo i pošumljen. Radovi su dovršeni u pet godina, pa je već 1580. upravitelj ergele Franc Jurko poručio nadvojvodi da je zajamčen daljnji i nesmetan razvoj ergele.
Prvi španjolski konji nabavljeni su već 1580., a potom su u godinama 1581., 1582. i 1584. kupljeni i konji iz Italije, koji su bili vrlo slični španjolskima. Španjolske su konje kupovali i kasnije. Osobito je značajna kupnja ždrepca Cordova 1701. Kupovani su i njemački konji (najpoznatiji je ždrebac Lipp) te danski konji, najviše iz kraljevske ergele Frederiksborg.
Tek su nakon toga osnovane vlastite krvne linije koje su se održale i do danas: Pluto, Neapolitano, Conversano, Maestoso, Favory. U Lipicu je dopremljeno i više arapskih konja, a vlastitu je krvnu liniju oblikovao 1816. kupljeni izvorni arapski konj Siglavy.
Lipica je u svojoj povijesti izdržala nekoliko teških udaraca. Najprije su konji 1796. preseljeni u Mađarsku, a vraćeni su 1798. Potom su 1805. preseljeni u Đakovo i potom u Karad, da bi bili vraćeni 1807. Treći put preseljeni su 1809. u Mađarasku, u blizinu ergele Mesöhegyes, gdje su ostali punih šest godina.
Najteži udarac ergela je doživjela za Drugog svjetskog rata. Po kapitulaciji Italije, zauzeli su je Nijemci i već u listopadu 1943. preselili svih 179 konja u Hostoun u Češkoj. Ondje su bili i konji iz austrijske ergele Piber, iz bivše jugoslavenske kraljevske ergele Demir Kapija, iz bivše jugoslavenske arapske ergele Dušanovo kod Skoplja i iz Poljske ergele Janow.
Krajem rata svi su ti konji došli pod američko zapovjedništvo. Amerikanci su dio konja i čitav arhiv predali Italiji, mnogo je konja otišlo u Piber. Lipica koja je pripala Jugoslaviji tek je 1947. dobila svega 11 konja. Ipak, kroz trideset godina uspjeli su ondje obnoviti čitavu ergelu i ponovno doći do toga da posjeduju predstavnike svih krvnih linija konja.
Danas je u Lipici zastupljeno šest izvornih krvnih linija lipicanaca, koje su ondje bile i oblikovane. Začetnici su tih današnjih linija:
- Pluto - izvorni danski pastuh, sivac, oždrijebljen 1765. u ergeli Frederiksborg.
- Neapolitano - izvorni napolitanski pastuh, riđan, oždrijebljen 1790.
- Conversano - izvorni napolitanski pastuh, vranac, oždrijebljen 1767.
- Maestoso - sivac, oždrijebljen 1773. u ergeli Kladruby.
- Favory - plavkasti riđan, oždrijebljen 1779. u ergeli Kladruby.
- Siglavy - sivac, izvorni arapski konj oždrijebljen 1810.
Uz tih šest klasičnih linija lipicanca, oblikovanih u Lipici, postoje još dvije: hrvatska linija Tulipan i mađarska linija Incitato. Ove dvije linije nisu zastupljene u Lipici.
Jednaku važnost kao što je oblikovanje linija pastuha pridaje se i oblikovanju rodova kobila. Sveukupno je oblikovano 18 rodova kobila, od čega ih je u Lipici zastupljeno 15.
Kada su u pitanju državne ergele na kojima se uzgajaju lipicanci, one danas postoje u: Austriji (Piber), Mađarskoj (Szilvasvarad), Sloveniji (Lipica), Slovačkoj (Topolcianky), Italiji (Monterotondo), Rumuniji (Fagaras), Hrvatskoj (Lipik i Đakovo), Bosni i Hercegovini (Vučijak) i Srbiji (Karađorđevo).
Lipicaneri iz Bosne i Hercegovine koji su uvršteni na ovu listu nalaze se na ergeli Vučijak u Prnjavoru. Ovo je jedina ergela u Bosni i Hercegovini, koja uzgaja svjetski poznatu pasminu konja - čistokrvne lipicanere, sa svim potrebnim pedigreima i DNK analizom svakog grla. Ergela je osnovana 1946. god. dekretom tadašnjeg Ministarstva odbrane, a ime je dobila po obližnjem uzvišenju Vučijak. Porijeklo priplodnih grla koja su nabavljena za potrebe ergele bilo je s ergela "Lipik" i "Đakovo" iz Republike Hrvatske.[2]
U Hrvatskoj se lipicanci počinju uzgajati 1806. u Đakovu, a u 19. stoljeću stvara se zasebna linija pastuha, Tulipan. Posebice se uzgajao u Slavoniji, jer je zadovoljavao tadašnje potrebe za većim, jačim i ustrajnim konjem, dobre ćudi s malim zahtjevima za hranom. Osim linija pastuha, u Hrvatskoj danas postoji i 11 rodova kobila: Traviata, Siglavy, Rendes, Margit, Gidran, Famosa, Almerina, Spadiglia, Wanda, Africa i Enganderina.
Danas se ne drži da je ugrožen, ali s obzirom na kulturološli značaj i broj grla, pasmina je vrijedna zaštite. Ta se zaštita u Hrvatskoj provodi putem državne ergele lipicanaca te udruga uzgajivača, to su Državna ergela Đakovo, Konjogojstvena udruga Vallis Aurea, Konjogojstvena udruga Slavonija, Konjogojska udruga Đakovština, Konjogojska udruga Stari graničar, Konjogojska udruga „Lipicanac“ Ruščica, Konjogojska udruga Gundinci i Konjogojska udruga Babina Greda.
Lipicanac je jedan od motiva na slovenskim kovanicama eura.
Lipičančevo ždrijebe rađa se sasvim crno, a zatim bijeli, no ima mogućnosti da i ostane crno. U slučaju da ždrijebe i ostane crno ako mu je netko od predaka bio bijel, opet su mogućnosti da njegovo ždrijebe bude bijelo.
- Edvard Kocbek, Lipicanci, ISBN 961-90056-6-X
- Kobilarna Lipica - Službena stranica
- Državna ergela Đakovo Službena stranica
- http://lipicanci.com/ Arhivirano 2008-06-05 na Wayback Machine-u
- http://www.lipizzan-slovenia.com/
- gremoVEN.com - Lipica
- Pasmine konja
- Nematerijalna svjetska baština u Sloveniji
- Nematerijalna svjetska baština u Bosni i Hercegovini
- Nematerijalna svjetska baština u Hrvatskoj
- Nematerijalna svjetska baština u Italiji
- Nematerijalna svjetska baština u Austriji
- Nematerijalna svjetska baština u Mađarskoj
- Nematerijalna svjetska baština u Slovačkoj
- Nematerijalna svjetska baština u Rumuniji