Ludbreg
Ludbreg | |
|---|---|
 | |
  Ludbreg | |
| Koordinate: 46°15′N 16°37′E / 46.25°N 16.61°E | |
| Država |  Hrvatska |
| Županija | Varaždinska |
| Uprava | |
| • Gradonačelnik | Ivan Lončarić |
| Stanovništvo | |
| • Ukupno | 8,668 |
| Vremenska zona | UTC+1 (CET) |
| • Ljeti (DST) | UTC+2 (CEST) |
| Poštanski broj | 42230 |
Ludbreg je grad u Hrvatskoj, koji se nalazi u Varaždinskoj županiji, na pola puta između Varaždina i Koprivnice.
Prometno je Ludbreg i okolicu određivao položaj uz rijeku Dravu i Bednju, te Bilogorske-topličko pobrđe (u uvjetno-homogenom pogledu). K tome valja pridodati položaj između većih regionalnih središta kakva su bila Varaždin, Koprivnica i Križevci kao najvažnija, te manjih središta poput Legrada i Preloga (u nodalno-funkcionalnom pogledu). Uz to, važan je i geopolitički položaj, prvenstveno jer ovaj dio Hrvatske prestaje biti pogranični povlačenjem granice sa Osmanskim Carstvom nakon 1699. godine znatno istočnije od Ludbrega. Jedine granice koje su donekle utjecale na ludbreški prostor bile su one s Mađarskom (jer je Međimurje ušlo u njen sastav) i sa slovenskim zemljama (Štajerskom).
Razinu prometne pogodnosti pojedinih naselja u okolici Ludbrega određivali su ponajprije prirodno-geografski elementi, koji su bili osnovica pri stvaranju rastera naseljenosti. Bitna odrednica je bio longitudinalni prometni smjer, koji je dolinom rijeke Drave zapad povezivalo s istokom (i obrnuto). Na tu osnovnu longitudinalnu vezu naslanjali su se i vicinalni transverzalni pravci, određeni na sjeveru najpovoljnijim gazovima preko rijeke Drave, a na jugu transverzalnim uskim ili kompozitnim dolinama i dolinicama rijeka i potoka, koji su presjecali sjeverne obronke Bilogore, Kalnika i Topličke gore omogućujući lakšu komunikaciju. U tom pogledu je svakako najznačajniji proboj rijeke Bednje, a na njenom izlasku u dravsku nizinu, prema svim zakonitostima prometno-geografskog položaja, moralo je nastati važnije naselje, jer je ta točka ujedno bila vrlo važno prometno križište. Takav položaj koji je još naglašen povoljnom reljefnom mikrolokacijom na uzdignutoj koti iznad Bednje, omogućio je Ludbregu da opstane kao centralno naselje čiji je utjecaj tijekom stoljeća prelazio lokalne okvire.
Ludbreg je postao korespodentno naselje, s jedne strane za dio dravske nizine, ali i za dio područja prema gornjem dijelu doline Bednje na jugu, te prema sjeveru - s važnim vezama prema Međimurju i jugozapadnoj Mađarskoj. Gladajući širi prostor 18. stoljeća, Ludbreg je u lokalnim okvirima uspješno nadopunjavao gradske funkcije i centralitet Varaždina, Koprivnice i Križevaca.
Prirodne značajke Ludbrega i okolice posebno su važne za tijek naseljavanja i prostorni raspored naseljenosti, odnosno za kasniji odnos čovjeka i okoliša. Od sjevera prema jugu, odnosno od rijeke Drave do kalničko-topličkog pobrđa, izmjenjuje se nekoliko karakterističnih reljefno-pedoloških zona, koje su utjecale na klimu i biljni svijet, a pogotovo na gustoću i razmještaj naseljenosti stanovništva.
Iako se čini da reljef u okolici Ludbrega ima niski stupanj energije, s kontinuiranim općim padom od juga prema sjeveru, odnosno od zapada prema istoku - i male hipsografske razlike u dravskoj nizini imaju veliko značenje. Općenito uzevši, možemo u Ludbreškoj Podravini razlikovati tri karakteristične reljefne cjeline, zonalno izdužene u smjeru istok-zapad: 1. Na sjeveru je niski, u 18. stoljeću zamočvaren poloj vodotoka Drave, Plitvice, Bednje i Glibokoga; 2. Najplodniji i najvitalniji dio je zona holocenih i würmskih terasa - zapravo kontaktno područje između dravskog poloja na sjeveru i kvartarno-tercijarog pobrđa na jugu; 3. Na jugu je zona pobrđa, mahom kvartarne i dijelom tercijarne starosti, koja se prema jugu nastavlja u razmjerno visoki mezozojski horst Kalnika.
U geološkom pogledu, veći dio Ludbreške Podravine povezan je s tzv. Varaždinsko-murskom potolinom, jer su stare naslage tu znatno potonule. Najizdigutije (najtanje) su na tzv. Koprivničkom pragu. Istočno od Koprivničkog praga započinje duboka izdužena Dravska potolina. Kvartarne i tercijarne naslage kod Ludbrega dosežu djelomice dubinu veću od kilometar i pol. Potkraj tercijara nastupilo je uzdizanje tih mlađih naslaga, a tektonska gibanja nastavljena su i u kvartaru, pleistocenu i holocenu. Tako pleistocene sedimente, primjerice, nalazimo i na uzdignutijim terenima sjevernog pobrđa Kalnika i Topličke gore, a o tome dokumentiraju i pojedine ciglane na tim lokalitetima, kao primjerice u Ludbregu u 18. stoljeću (i kasnije). Tercijarna tektonska gibanja osobito su bila izražena u prostoru horsta kalnika, koji je u osnovi sastavljen od mezozojskih stijena - vapnenca iz jure i krede.
Klimatska obilježja odraz su geografskog položaja na jugozapadu Panonske nizine, a lokalne razlike su uvjetovane reljefnim i hidrogeografskim značajkama Ludbreške Podravine. Za poznavanje klime u 18. stoljeću u okolici Ludbrega nemamo izravnih podataka, ali možemo pretpostaviti da nije bilo većih razlika između ondašnjih i današnjih klimatskih uvjeta, osim što je bilo nešto hladnije. Danas tu vlada tip umjereno tople vlažne klime kontinentalnih obilježja (prema Köpenu). Prema tomu, i tu postoje velike temperaturne amplitude između ljeta i zime, pogotovo u usporedbi s ekstremima (godišnja temperaturana amplituda može biti veća i od 60 stupnjeva Celzijusa). Srednjaci su razmjerno povoljni, jer je prosječna temperatura u siječnju oko -2 °C, a u srpnju 18 °C. Ti su srednjaci u 18. stoljeću morali bili nešto niži. Padaline opadaju od zapada prema istoku, jer ih uglavnom donose zapadni vjetrovi. Glavni maksimum je u jesen, a drugi maksimum je u proljeće i rano ljeto. Značajke i obilježja te klime su i velike oscilacije u količini padalina, u visini temperatura, te u snježnosti, mrazovitosti i slično. Tim klimatskim značajkama (ali i blagim pretežito zapadnim, sjeverozapadnim i južnim vjetrovima), danas (i u ranijim stoljećima) je prilagođen izbor ratarskih, voćarskih i vinogradarskih kultura.
Prirodna vegetacija Ludbreške Podravine specifični je sastavni dio šireg panonskog areala, ali sa svojim posebnostima. U dravskom poloju nekada je osnovica bila zajednica hrasta lužnjaka, s pripadajućim biljem. Međutim tu je prirodni pejzaž potpuno izmijenjen djelovanjem čovjeka. To se pogotovo očitovalo tijekom sustavnog smanjivanja šumskog pokrova tijekom stoljeća, ali i drugih promjena u poljoprivrednoj proizvodnji koje su mijenjale prirodni pejzaž.
Na temelju geoloških, geomorfoloških, klimatskih, hidrografskih i vegetacijskih značajki tijekom stoljeća razvilo se tlo Ludbreške Podravine, koje je najvećim dijelom rezultat djelovanja čovjeka, a stanje kakvo je bilo u 18. stoljeću nije bitnije promijenjeno do danas. U dravskom poloju najznačajnija je grupa holocenokarbonatnih tala, uglavnom azonalnih značajki, dok su najkvalitetnija tla na terasama. U pobrđu su najslabija tla, uvelike podzolirana i teža za obradu gdje je prisutna sedimentarna glina.
Hidrografske značajke Ludbrega i okolice određene su uglavnom tijekom 18. stoljeća (ali i ranije i kasnije do danas) dominantnim utjecajem rijeke Drave, te njezinim južnim pritocima: Plitvicom, Bednjom i Segovinom i Glibokim. Tada ti vodotoci još nisu bili regulirani, a prvi poznati planovi regulacije rijeke Drave i njezinih pritoka na širem području Ludbreške Podravine postoje iz 1777. godine. Zbog čestih poplava je uprava ludbreškog vlastelinstva 1786. godine uputilo molbu Križevačkoj županiji kako bi se iskopao kanal protiv poplava riječice Plitvice. Uz to su za ludbreški kraj posebno značajna velika bogatstva kvalitetne podzemne vode, s obzirom na razmjerno debele slojeve šljunka i pijeska. Vode su tijekom čitavog 18. stoljeća ludbreškom stanovništvu određivale ritam života (ponajviše poplavama koje su često bilježene u onovremenim dokumentima), utjecale su na prostorni raspored naseljenosti, ali i određivale snagu nizu gospodarskih djelatnosti koje su se ovdje razvile - mlinarstvo, zlatarstvo, splavarstvo, šajkaštvo itd.
Središnje naselje Ludbreške Podravine je oduvijek bio Ludbreg. Nastanak vlastelinstva nije nam poznat. Postoji legenda da je grad Ludbreg pa valjda i vlastelinstvo osnovao plemić Lodbring 1100. godine na povratku iz križarskog rata. No, to je samo legenda koje nema nikakvo uporište u pisanim dokumentima.
Tijekom stoljeća je mijenjao razne vlasnike – primjerice godine 1451. Ludbreg je posjedovao Juraj Čuz, sin Ivana. On je 1452. dio ludbreških posjeda založio Andriji Orahovičkom. U založeni dio posjeda naselio se 1452. zajedno s Andrijom Orahovičkim i njegov zet Benedikt Turoczy koji je odmah ostvario utjecaj na neoženjenog i vjerojatno bolesnog Jurja Čuza Ludbreškog. Juraj je 1456. potvrdio Benediktu Turoczyju i njegovoj supruzi Ani posjed založenog dijela vlastelinstva jer je u međuvremenu umro Andrija Orahovički. Još iste godine Turoczy je uspio nametnuti Jurju ugovor o međusobnom nasljeđivanju. taj je ugovor naredne godine potvrdio kralj. Ugovorom o međusobnom nasljeđivanju Benedikt Turoczy je pokušao osigurati posjedovanje čitavog vlastelinstva jer se očekivalo da će bolestan Juraj Čuz, koji nije imao muške nasljednike, uskoro umrijeti. Prema važećim pravnim propisima njegovi su se posjedi tada trebali vratiti kraljevom fisku. Strana osoba mogla ih je naslijediti samo na temelju ugovora o međusobnom nasljeđivanju koji je potvrdio kralj. Nije dovoljno jasno zbog čega je Juraj Čuz Ludbreški na samrti pokušao raskinuti ugovor s Benediktom Turoczyjem, a vjerojatno se nastojao osloboditi njegova skrbništva. Svojom posljednjom voljom iz 1461.
Trgovište (oppidum) Ludbreg se spominje prvi puta u oporuci Jurja Čuza iz 1461. godine. Početkom XVI. stoljeća ludbreško je trgovište išlo u red većih gradskih naselja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Njemu je na ludbreškom vlastelinstvu pripadalo oko 20 % poreznih dimova, a prema tome u njemu je živjela približno petina podložnika ili barem poreznih obveznika. Stanovnici ludbreškog trgovišta činili su krajem XV. i početkom XVI. stoljeća posebnu skupinu podložnika. Vlastela su im priznavala status građana (cives), iako su oni i dalje bili feudalni podložnici. Trgovišta su mogla izabirati svog suca i osnivati općine koje su uživale široku autonomiju. Sloboštine pojedinih trgovišta bile su regulirane posebnim poveljama. Takva se povelja za Ludbreg nije sačuvala, ali se položaj njegovih građana nije mogao bitno razlikovati od položaja stanovnika sličnih naselja.
Juraj je sve svoje posjede predao Janu Vitovcu i njegovim sinovima. Nakon smrti Jurja Čuza Vitovci su sudskim putem zatražili vlastelinstvo, ali kralj Matijaš Korvin više nije želio jačanje Vitovaca koji su se pridružili velikaškoj oporbi. Ludbreg je zajedno s ludbreškim vlastelinstvom na kraju dosuđen Benediktu Turoczyju, a kralj Matijaš Korvin mu ga je 1464. godine potvrdio zasebnom darovnicom. Benediktov sin Juraj dobio je za Ludbreg i Svinušu 1468. godine novu darovnicu kojom su se Turoczyji utvrdili kao vlasnici. Kasnije su vlasnici bili iz obitelji Erdedi i od 17. stoljeća do najnovijeg doba Batthyanyi. Danas je Ludbreg naselja sa statusom grada, a tijekom 20. stoljeća se polako razvijalo u moderni centar Ludbreške Podravine.
- Rudolf Fizir (1891-1960)
- Mladen Kerstner (1928-1991)
- Sara Kolak (1995-)
- Danilo Pejović (1928-)
- Aleksandra Kolak
- Mirko Kolak
- Mladen Pavković
- Web-stranica Ludbreg Arhivirano 2007-04-18 na Wayback Machine-u